bromberg

srijeda, 30.09.2015.

52 sata

Ledenjikava travanjska noć na subotu, godine gospodnje 2001. Ne spavam, samo ležim. Kako bi se i moglo zaspati kad kući dođeš iza jedan, a sa saznanjem da će ti budilica onim ubitačnim kreštanjem izreći presudu već u tri i dvadeset; u ono kazneno doba kad se, užasnut ustajući iz kreveta, ne možeš ne zapitati nisi li to nešto pošteno uprskao sa svojim životom.

Sasvim proklet na budnoću ovaj put sam preduhitrio budilicu. Ne znam zašto je usput nisam i isključio; no kad je zacvilila bio sam već napol spreman krenuti. Uostalom, dodatnih pola sata lufta neće škoditi, tko zna što me sve čeka.

Začudo, moja trošna olupina upalila je iz prve. Na prvom crvenom semaforu iskopao sam iz pretinca neku staru kazetu Riblje čorbe. Do kraja pete pjesme već sam bio na izlazu iz grada. (Blažena noć! Po danu bi za isto postignuće trebalo poslušati cijeli njihov opus!) Još pet pjesama i eto me na granici. Žandari me nezainteresirano propuštaju, i naši i slovenski. Cesta prema Ljubljani je loša (hoćemo li za koju godinu napokon dočekati taj autoput!), ali barem drži budnima moje od nespavanja upaljene oči. Mučim se s mrakačom, čekam da me netko pretekne pa da ga slijedim, al k'o za inat nigdje nikoga. Jedan me ipak prešiša, ali prebrz je za moj krš, a i policija ovdje zna zaustavljat cijele kolone, nočem tvegati.

Kapci su mi preteški, moram na kavu. Vrebam neku okrepčevalnicu koja bi već radila, nikako da spazim kakvu. Eto je napokon! Vruća kava kao lijek!
Sa šanka se čuje radio, javljaju o nekoj razbijačini. Pa o jednom ubojstvu. Onda puštaju Scorpionse. Vani se razdanjuje.
Odbrojavam tolare, plaćam kavu i kolač od jabuka. Nudili su i sendviče, ali imam ih nekoliko u ruksaku.

Ulazim opet u auto, osjećam se mnogo bolje. Prije nego krenem prevrćem po kazetama. Nijedna mi se ne sluša, dalje ću u tišini, radio ne šljaka.
Na cesti je sad već živahnije, ranoranioci su krenuli u akciju. Ni Ljubljana nije više daleko, eto me u pravoj kolonici. Odjednom mahnito pretjecanje iz kontrasmjera, neki kreten se valjda vraća iz divljeg izlaska i još mu nije dosta. Auto ispred mene divlje koči, ja također, falatibože ne udaram ga, realno sam mu bio preblizu, što jest jest. Nasreću iza mene u tom času nikoga blizu da me izrealizira straga. Psihopat nas mimoilazi još napol u škarama, psujem mu majku na kruh namazanu.

Kako je dobro što sam popio onu kavu, pomislim.

Eto i Ljubljane, obilazim je pa pravac sjever. Benzin bi trebao izdržati. Hrlim Alpama u zagrljaj. Vrhovi su svi još bijeli. Budu neki i u kolovozu pa kako ne bi sad. Vozim i pjevušim. Dan se već sasvim osnažio.

Taman je prošlo sedam kad sam stigao u Jesenice. Dobro je, vremena i previše. Tražim parking blizu željezničke ali ga ne nalazim. Nema veze, ostavljam auto nešto dalje, ionako mi treba protezanja. Ruksak na rame, zaključavam krntiju pa na željezničku. Dosta sam vozio, sad neka me voze!

Iznenada me spopala jaka glad. Kupujem putem burek, moji sendviči bi mi mogli zatrebati kasnije, tko zna kako je Helmut organizirao stvar ovaj put.
Joj koji burek, milina!

Ulazim u kolodvorsku zgradu ali ne kupujem kartu, iskusan sam, u ovom slučaju povoljnije je direktno u vlaku od austrijskog konduktera. Pravim si kavu na automatu i uzimam Delo na kiosku. Pa izlazim na peron.

Lokalni vlak za Villach. Neće krenuti još neko vrijeme ali već griju. Nigdje nikoga, izvalim se nepristojno. Posrčem onu kavu ekspresno. I sklopim oči.
No nije mi suđeno: slovenski graničar natjera me da ih opet otvorim. Pružam mu izraubani pasoš, vrti ga sumnjičavo, pita me čime se bavim kad se toliko smucam okolo. Kažem. "A tako", nasmije se, poželi mi sretan put i ode dalje. Ja zaklopim oči.

No nije mi suđeno: evo i Austrijaca, jedan izrazito visok a drugi kratkonog. Vlak je upravo krenuo, oni kontrolu rade u hodu. Ne zanimam ih previše, ne pitaju me ništa, samo lupe žig. Ipak, na odlasku me kratkonogi upozori da bih uskoro trebao promijeniti pasoš, ponestaje mjesta. (Kad će ta Slovenija već jednom u EU da maknu te granice...) Obećavam da ću to ubrzo učiniti. Pa zatvorim oči.

No nije mi suđeno! Fahrkarten bitte, začuje se kondukter; vlak još nije bio izašao iz onog beskrajnog tunela, kroz prozor se vidi tek neka bijela zmija kako para crni mrak. Hvatam se džepa i trampim svežanj šilinga za povratnu kartu do Salzburga.

Eto nam uto opet dnevnog svjetla, jutarnje austrijsko sunce. Ne pokušavam više drijemati. Rosenbach, Ledenitzen, pa Faaker See. Sjetim se kako sam ga preplivao pretprošlog ljeta, blatnjava vodurina. I predivne šume uokolo.

Zadnja stanica Villach, ovdje presjedam. Teška srca izlazim iz vlaka; tako je ugodan. Šteta što iz Zagreba nemam pravovremenu liniju, pa da se ne moram ovako mučiti po cesti u toj svojoj olupini.

U Villachu vremena taman da kupim još pijače i grickalica. I časopise, zelbstferštendlih. Uzimam Zeit, Spiegel i Focus. u Zagrebu su užasno skupi, a čovjek treba biti u toku.

Uskačem u intercity za Salzburg. Nema kupea, sjedam nasuprot nekoj vremešnoj dami koja priča na mobitel. Korisna sprava, bez sumnje, nabavih je nedavno i sam ali nemam roaming pa sam ga ostavio kod kuće.
Čekam da pokažem kondukteru kartu iz prethodnog vlaka a onda ću konačno malo drijemati. Prolazi i čovjek-šank, najradije bih uzeo još jednu kavu! Ali suzdržavam se, ovdje bi me koštala valjda kao kompletan ručak prekjučer u Skalinskoj. A moji budžeti su uvijek tanašni.

Gospođa nasuprot mene prestala je telefonirati i zadubila se u knjigu. Nikako da vidim koju, drži je pod nekim čudnim kutem. Aha, evo ga, Agata Christie.

Vlak juri prema sjeveru dolinom Drave. Umjesto da probam malo odspavati, buljim u rijeku. Napuštamo je kod Spittala. Sad ćemo se početi penjati u nebo.
Do Mallnitza mi od visinske razlike dvaput puca u ušima. Listam svoj Zeit i veseli me obilje odličnog materijala; kad se vratim u Zagreb čituckat ću ga tjednima.

Napuštamo Korušku kroz Hohe Tauern, još jednim od onih tunela bez kraja i konca. Napokon opet svjetlo dana, ali sad slabo i otužno: iz koruškog sunca upali smo u salcburške oblake.

Badgastein. Stara gospođa sklapa Agathu Christie, zabilježivši markerom stranicu. Uzima stvari i izlazi. Konačno ću moći ispružiti noge.
Hoću vraga! U vagon ulazi hrpa tinejdžera i zauzimaju sva preostala mjesta, pa i ovo meni nasuprot. Odjednom larma k'o na stadionu, neprestano si nešto dovikuju u svim smjerovima. Tako mi i treba: sad da i hoću spavati, više nema šanse.

Vlak je još vrlo visoko i puca pogled na predivnu Gasteinsku dolinu. Davno davno odavde se povukao ledenjak i eto krasote. Ali kao što smo se ranije penjali, tako se sada naglo spuštamo. Planine uokolo su nepojmljivo visoke. Kažu da se negdje otuda, ako je vedro, može vidjeti i strašni Grossglockner. Ali oblačno je pa ni ne pokušavam.

Schwarzach, St. Johann, Bischofshofen. Na sreću najveći dio balavurdije već je poizlazio pa je malo tiše. Sad se već vozimo uz rijeku Salzach i pratit ćemo je do kraja. Evo čuveni Hohenwerfen, ovdje su snimali U orlovom gnijezdu. Bio sam jednom gore, krajem osamdesetih, i tada je tamo u zamku živio prastari orao, okovan. Pokazivali ga turistima. Povremeno bi još malo uzletio, ali sasvim malo. Kažu da je bio još iz vremena Franza Josefa. Tko zna je li još živ.
Sve smo bliže Salzburgu i polako trpam svoje silne tiskovine u ruksak. Sad me opet čeka cesta. Što se može.

Na salcburški kolodvor stižemo s desetak minuta zakašnjenja. Neki putnici su time vrlo nezadovoljni; nemaju oni pojma što je zakašnjenje. Jednom sam u Zagrebu čekao vlak iz Skopja za Italiju četiristopedeset minuta. Sjećam se da sam,tako čekajući, bio otišao i u kino...
Helmut bi me već trebao čekati kod turskog kebabdžije. Eno ga! Kakva kola! Netko mi je već rekao da je Helmut kupio novi auto ali takvu zvijer nisam očekivao. Kad se sjetim što mene ono čeka u Jesenicama....

Srdačno se pozdravljamo i odmah krećemo dalje, vrijeme je sad već malo knap. Kažem mu kako jedan pošteni ljevičar ne bi smio voziti takav auto i da me razočarao i kao čovjek i kao komunist. Smijulji se i čim smo prešli granicu pritišće gas. u Njemačkoj po autocestama brzinu uglavnom ne ograničavaju. Kad je kazaljka prešla stodevedeset dreknem, nenaviknut na takva sranja, Halt, ich steige aus! Naceri se i uspori. Ionako smo brzo sišli na lokalnu cestu.

Tek tada mi je sinulo! Čekaj malo, kog vraga mi radimo u Njemačkoj??
Ovamo sam naime stigao igrati meč austrijske šahovske lige - za svoj salcburški klub protiv tima iz Gornje Austrije. Zabezeknut pitam Helmuta kamo me to vodi.

Objasni mi da su u gornjoaustrijskom šahovskom savezu i mnogi bavarski klubovi, iz geografskih i još nekih razloga. Gotovo svi tamošnji pogranični gradovi imaju zajedničke šahovske klubove koji onda igraju i austrijsku i njemačku ligu. Tako da smo danas u Njemačkoj.
Okej onda.

Ali nisam ti rekao najvažniju stvar, nastavi Helmut. Danas nema Rusa. Zauzet je ovaj vikend. Ti si Spitzenspieler.
Mislim da je na mojoj faci pročitao da se suzdržavam da ne opsujem. Na prvoj ploči! To je značilo da ću, umjesto da bijelim figurama igram na jedan gol s nekim austrijskim ili bavarskim poluamaterom, morati crnima držati gaće protiv jednog izuzetno jakog Čeha, neugodnog Kropilaka. Pas mater. Mogli su mi bar javiti da se malo pripremim.

"Rus je otkazao u zadnji čas", kao da mi je Helmut čitao misli. "Ajd što je tu je, žrtvuj se malo. Ni tebe Kropilak ne očekuje. Ako ne izgubiš pojačat ću ti honorar um ein Drittel, passt?"
Barem nešto.

Prolazimo niz bavarskih sela. (Jedno od njih, Marktl, postat će svjetski poznato za koju godinu. Tamo je naime rođen izvjesni Joseph Ratzinger, u nekim krugovima kasnije poznat i kao Benedikt šesnaesti.) Opet je sunčano. Još malo pa smo na cilju. Helmut, kako bi očuvao ljevičarski obraz unatoč kolima, priča mi kako je umalo dobio batina od Haiderovih pristaša u nekom lokalu, nakon što je ispričao jedan vic
.
I napokon Burghausen, tu igramo. Za razliku od svega kroz što smo dosad prošli, ovo je pravi grad, rekao bih da je veći od Karlovca, u najmanju ruku. Nikad ne vidjeh parkiranje riješeno kao ovdje: jedna jedina garaža, ali prostire se pod cijelim gradom! Svaka dva križanja ulaz-izlaz. Nevjerojatno.

Igramo u zgradi na samoj obali rijeke (i dalje Salzach), preko mosta je austrijski Ach. Ostatak naše ekipe već nas čeka, oni su došli iz nekih drugih smjerova i imali dovoljno vremena da ručaju. Helmutu i meni preostaje na brzinu smazati po kremšnitu i posrkati kapučino. Usput mi objašnjava da bi bilo sjajno da dobijemo ovaj meč, zadnji ovosezonski. Tada bi uhvatili četvrto mjesto i dobre izglede da nam općina za iduću godinu odriješi kesu. Samo, kako to izvesti bez našeg Rusa?

Ulazimo u dvoranu za igru, domaćini su već za pločama. Ustaju se i rukuje se svatko sa svakim, u ovim krajevima tome općenito pridaju više pažnje nego mi. Smatram to gnjavažom. Naposlijetku se rukujem i sa svojim cijenjenim protivnikom. Iznenađen je, pripremao se za Rusa.

Pamtim da smo već jednom igrali, sjetio sam se toga još dok sam trpao onu kremšnitu u usta. Na nekom turniru u Srbiji, mislim osamdesetosme. Partija je tada završila remijem ali sjećam se da time nisam bio presretan, propustio sam jednostavan dobitak jer je on nešto gadno zabrljao u vremenskoj stisci. No realno, Kropilak je jači od mene, nema sumnje. A i kraće je putovao.

Partije počinju, vučemo prve poteze. Negdje kod petog nešto zaarlauče s one strane zida. Pa opet. Bogami, ovo su pravi pravcati soprani! Svi smo se samo zgledali. Netko od domaćina ustaje i odlazi provjeriti što se zbiva. Vraća se pokisao: u susjednoj dvorani (ovo je neki kulturni dom) mjesni ženski zbor ima važnu probu za skorašnji nastup!

Što ćemo sad, meč se mora odigrati. Domaćini se ispričavaju, nemaju rezervnu dvoranu u koju bismo se mogli preseliti. Igramo dalje.

Zbor se strahovito zalaufao, ženski glasovi prodiru nezadrživo u sve pore. Pomislim kako mi to možda čak i odgovara, ja se ionako ne udubljujem puno u proračune, igram na filing. (U prijevodu, nepopravljiva lijenčina.) Ali Kropilaku se sve ovo nimalo ne sviđa. U jednom trenutku odlazi do kapetana svog tima, nešto mu promrlja na uho. Ovaj ne odgovori ništa, samo kimne glavom u znak razumijevanja. Kropilak se još malo prošeće gledajući pozicije na ostalim pločama, a kad sam ja povukao svoj potez, vraća se za naš stol, munjevito povuče svoj potez i ponudi remis! To je dakle to; ne igra mu se ovako sopraniziranome, on je stara škola, pravi šah zahtijeva savršenu tišinu.

A možda se prisjetio i drame iz naše partije onomad u Srbiji.

Pružam mu ruku u znak pristanka, potpisujemo formulare. Nisam se stigao ni ustati od stola, a već mi na remisu čestitaju svi iz moje ekipice. Očito mi nisu davali velike šanse...

Izjurim iz zgrade u sunčani dan, ostavivši ostale da se bore. Sjest ću na neku od terasa uz rijeku, naručiti kavu (danas bi ih mogao popiti dvanaest, tako se osjećam) i listati Zeit ili Spiegel. I kad si ovako krepan, život može biti lijep.

Odaberem jedan lokal i sjednem, odloživši ruksak. A možda zapravo neću ništa čitati, samo ću ispružiti noge i malo žmiriti, malo buljiti u Salzach i Austriju na drugoj obali. U daljini spazim Kropilaka kako izlazi iz zgrade u kojoj smo igrali. Ako krene ovamo pozvat ću ga da mi se pridruži. Ali uputio se na drugu stranu, prema centru.

Baš sam računao koliko iznosi ta dodatna trećina honorara koju sam iskamčio od Helmuta, kad mi priđe konobarica. Zaustih naručiti, kad me nešto ošine - pa ovo je Njemačka a ja nemam maraka! "Oprostite, može li se ovdje platiti šilinzima?", upitam. "Nažalost ne, ali imate tamo iza ugla banku pa mož...ajoj ne, ne možete, subotom rano zatvaraju."
Ajoj, kažem i ja. Onda ništa.

"Imate na drugoj obali isto lijepih terasa", pohvali kelnerica u isti mah i svoj kafić i konkurenciju. "Idem onda tamo, hvala vam."

Pa zgrabim opet ruksak i odvučem se u Austriju. (Kako je divno što nema ni žandara ni stražarskih kućica. Kako je puno manje divno što živim u zemlji zaljubljenoj u svoje nove rampe. Tko zna hoće li ih željeti maknuti i prema EU jednog dalekog dana?) S mosta gledam u zelenjikavi Salzach i grane koje po njemu plove. No maknem pogled, ne smijem dugo gledati s visine.

S austrijske strane rijeka mi se činila još ljepšom. A Burghausen većim. I on je lijep. Nisam međutim vidio našu zgradu, što me činilo malo nervoznim. Meč bi obično trajao još satima, ali uz ženski zbor... možda svi poremiziraju i pobjegnu. No Helmut će zasigurno natjerati nekog od naših da igra, ili će to pokušati on sam na zadnjoj ploči, želi to četvrto mjesto i novce od općine. Ta misao me umiri i pustim da brige otplove sa Salzachom...

Bilo je prošlo sedam kad se vratih u Bavarsku. Na stepenicama kulturnog doma (ženski zbor se više nije čuo) susrećem Helmuta. "Ej, baš te idem tražiti, završili smo. Tri - tri. Manfred dobio, ja izgubio". "Ajoj, žao mi je, činilo mi se da dobro stojiš", kažem. "Četvrto mjesto propalo?" "Sad ovisimo o drugim rezultatima. Nazvat ću savez malo kasnije".

I tamo na stepenicama, prije nego smo se još jednom svi skupili i ispozdravljali, Helmut mi tutne novac za putne troškove i moj uvećani honorarček. Nasmijuljim se spremajući pare u džep, a Helmut me podbode: "Ovaj bonus trebao bi podijeliti sa ženskim zborom."
Trebao bih, ali neću.

"Hoaho Jungs", usklikne Helmut spremajući mobitel u džep, "Mia san fiata!!" Četvrti smo! "Di Braunaua hoabn gegn Soicbuik ferloarn", likujući nam prenese novosti na tom zavijuganom salcburškom dijalektu: konkurentski klub izgubio je neočekivano svoj meč.

Što, osim nadajmo se za klub i općinu, ima dalekosežne posljedice i za mene, nešto manje povoljne: naša oproštajna ovosezonska večera odužit će se za još koju dodatnu rundu piva u znak proslave. Moj plan A - uloviti večernji vlak iz Salzburga za Sloveniju, uhvatiti nekoliko spasonosnih sati sna u jeftinom a sasvim dobrom prenočištu u Jesenicama koje otkrih zadnji put, pa rano ujutro koliko-toliko pokrpan krenuti obavljati Talijane - upravo je propao.

Četiri krigle izvrsnog njemačkog piva kasnije (istine radi, ja sam strateški odugovlačio s ispijanjem pa sam popio samo tri, ujutro me čeka volan) sjedamo napokon u Helmutovu zvijer od kola i krećemo prema Salzburgu. Sad smo trojica; s nama je i Manfred. On na sreću ne pije, pa vozi.

Dremuckam na zadnjem sjedalu i proračunavam jedinu preostalu varijantu, "plan B" - imam noćni vlak u pola dva, i trebat će u Salzburgu provesti kakva tri sata - ako je ikako moguće sam. I Helmut i Manfred ljubazno će mi nuditi da prespavam kod njih (ne znaju oni da nemam vremena za taj luksuz, nisam im spominjao svoj talijanski angažman!), ili da mi barem prekrate vrijeme do vlaka, žrtvovali bi se oni bez sumnje. No obojica su već gospoda u godinama, izaći za njih znači provesti večer po sjedilačkim restoranima, a ja sam ipak nemirni drajciger, ja hoću gužvu, žamor i mjuzu.

A znam jedno dobro mjesto u Salzburgu.

Pa sam izmislio da imam neku kombinaciju vlakova za jug, eto točno stižemo na vrijeme. (Imam dojam da su ovo zadnje godine u kojima se još takvo što može izmisliti, uskoro, kad internet bude na svakom mobitelu, Helmut će sam provjeriti stvar i vidjeti da pričam bajke.)

Odbacili su me naravno do kolodvora, i ne znajući kakvu mi medvjeđu uslugu prave, sad ću morati pješice s ruksakom natrag do centra. U laži su - umorne noge.

Pozdravljamo se i dogovaramo nastavak suradnje na jesen. Naslućujem da se njima dvojici ne žuri pretjerano k suprugama, jer dok ja 'jurim na vlak', Manfred upravlja Helmutov auto opet prema centru grada....

Doskora (pa i ne baš tako doskora, s prokletim ruksakom marširao sam dobrih dvadeset minuta...) sam se u centar dovukao i ja. Ako sretnem njih dvojicu, reći ću da mi je vlak zbrisao ispred nosa. Subotnja je večer, klinaca u grozdovima. Hladno je ali ugrijao me hod. Kupujem još nekog pića za put. I mocartkugle za poklon. Neću se šetuckati, instalirat ću se odmah za šank. Rastegnut ću pivo na sat i pol, pa natrag na Bahnhof.

Ulazim u bar i u zadnji čas hvatam posljednji visoki stolac uz šank. Inače bih rado stajao, ali preumoran sam.
Ovo je jedino mjesto u ovom gradu koje me podsjeća na zagrebački Pif.
Sa žaljenjem utvrđujem da je pivo puno lošije od onog za večerom. Iz zvučnika uglavnom rock standardi. Nema balavurdije, ali muški su u velikoj većini. Ništa od odmaranja umornih očiju... Na velikom ekranu neka utakmica španjolske lige. Radije žmirim.

Pivo sam popio prebrzo, ali neću više naručiti, skupo je i loše. Šanker ne radi presing, pušta me na miru.
Petnaest do jedan, moram krenuti. Vučem sebe i ruksak hladnim noćnim ulicama. Pijani klinac povraća. Taksiji jure. Živahno sve u svemu.
Na kolodvoru dobro opremljen kiosk radi 0-24. Imaju i ponudu knjiga po specijalnom popustu. Jedna me privuče naslovom: Bin ich mein Koerper, jesam li ja svoje tijelo? Napisao stanoviti švicarski psihijatar. Uzimam. Šezdeset (odnosno 59.90, i sad valjda misle da su mi je uvalili zbog te lukavštine) šilinga, stvarno tričarija ako je knjiga dobra.

Kad sam stigao na peron, noćni vlak iz Muenchena za jug tamo je već stajao neko vrijeme. Krcat je kvragu. Prolazim sve vagone, i pred kraj posljednjeg luda sreća: potpuno prazan kupe! U čemu je štos ne znam, nije me ni briga. Grijanje radi. Samo da mi se nitko ne pridruži, možda bih se mogao ipak spasiti s nešto sna.

Krenuli smo, a još uvijek sam sam, hura! Kondukter mi provjerava kartu. A onda me pogleda i ozbiljnim tonom kaže: "Dužnost mi je upozoriti vas da se u vlaku nalazi osoba protiv koje su Austrijske savezne željeznice podnijele tužbu zbog krađa po noćnim vlakovima. Operira obično od Linza preko Salzburga do Schwarzacha, pa se vrati natrag. Trenutno je nemamo ovlasti izbaciti pa obavještavamo putnike. Pripazite."

To što je rekao nije bilo ugodno čuti, ali mene je zbog nečega više uznemirio kondukter sam. Ne znam da li zbog pomalo zažarenih očiju ili rečenica intoniranih kao da smo u Kafkinom Dvorcu, ali pomislio sam da je kondukter lud.
Možda mi je umor iskrivio percepciju.

Bilo kako bilo, do Schwarzacha nisam zaspao. Nitko mi nije ušao, niti sam opazio neki veći moving po hodniku. Vlak se zaustavlja u Schwarzachu; ako je vjerovati kondukteru, ovdje bi opasnost trebala prestati. Vidim kroz prozor kako neki putnici izlaze iz vlaka, svi mi izgledaju obično. Uostalom ovo je veliko željezničko čvorište, tu se presjeda za Tirol.
A neki su i ušli. Eto mi kvragu i suputnika, dugo smo i izdržali.

"Smijem li?" "Slobodno."
Promatram ga krišom. Golem već postariji muškarac, pomalo trapav. Trebalo mu je dugo da se sasvim raskomoti. Iako je bilo pola tri u noći, nije mu se nimalo spavalo. Opet je ušao kafkijanski kondukter i upalio svjetlo. Nešto su se razjašnjavali oko karte. Naposlijetku je stvar sređena, kondukter je otišao dalje, ostavivši svjetlo. Ne znam više točno kako, ali s likom sam se upleo u razgovor. Izgledao je kao neko ogromno ostarjelo dijete, a ni priča mu nije bila bitno drukčija.

Došli smo i do toga: objasnio mi je kako mu se život promijenio prije nekoliko godina kad je otkrio Isusa. Sad je u toj nekoj zajednici i eto upravo putuje na njihov susret. Malo fuflja, ne razumijem ga sve. Iz torbe naposlijetku vadi dvije knjige, pokazuje mi ih i kaže kako bi bilo sjajno kad bih zapisao autore i naslove pa ih i sam potražio.

Nesretnik se doskora potpuno zalaufao. Sad već jedva razabirem što govori. Uhvatio sam nešto o tome da Isusu treba hrliti u zagrljaj i slijediti ga svim srcem, da nije dovoljno tek....e ne znam što, promaklo mi. Pomislim kod tog hrljenja u zagrljaj da ne bi bilo loše da je Isus možda baš u Badgasteinu, pa da odspavam barem do Villacha. Nisam te sreće, evo Badgastein, vlak se zaustavlja, kreatura priča i dalje. Sad znam da je Isus u Villachu.

A da ću se ja raspasti od nespavanja.

Točno u četiri stigli smo u Villach. Moj literarni savjetnik pozdravio me i izašao. Bio bih nepravedan kad bih rekao da je pričao baš svo vrijeme, bio se i on malo umorio.

Sad odmora više nema; vidjeh kako s perona u vlak ulazi puno policajaca i carinika, austrijskih i slovenskih. Kontrolu će obavljati u vlaku dok se vozimo. Barem ću u Jesenicama moći odmah izaći.

Slovenija. Eto me vani na ledenom zraku. Iz česme na kolodvoru napunim jednu plastičnu bočicu. Pronalazim svoj auto. Usporedim ga i ne htijući s Helmutovim, pa mi se nekako smili ta moja krntija i pogladim je po krovu. Baš sam smiješan.

Otključam vrata i napokon se riješim ubitačnog ruksaka. Još je mrkli mrak, nigdje nikog. Iskoristit ću to da se presvučem u autu. Vadim iz ruksaka čisti veš i krpice. Ne znam je li to zbog umora, trapavosti ili jer sam dosta visok, ali presvući se u autu bilo mi je nevjerojatno komplicirano. Uspio sam nekako naposlijetku, čak mi je pošlo za rukom i politi se malo vodom (brr) iz one flašice. Pogledam se u retrovizor, izgledam kao smrt. No sad ću se nasloniti i odrijemati, samo da još provjerim orario delle ferrovie koji vadim iz pretinca. Vlak Udine-Conegliano-Venezia, da vidimo...nedjeljom i praznikom u...aha....a sad je....u pičku materinu moram odmah jurit o jebemti pa zakasnit ću!

Ne znam kako sam mogao to previdjeti: nedjeljom vlak iz Udina odlazi pola sata ranije! A moram još i tankati i...

Riknut ću.

Na benzinskoj utočim goriva a zasvjetlilo mi je i jebeno ulje. Ova moja krama proguta više tog ulja nego benzina. Izlijem u nju sve što sam imao, moram kupiti još. Eto, gotovo. Avanti: Kranjska gora, Tarvisio, Udine. Falatibože na granici nikoga. Stigli bumo buraz, sti-gli bu-mo! - veselo izvijestim zamišljenog suputnika.

Nasreću ovdje ne moram pokazivati pasoš i izlagati se sumnjičavim prelistavanjima - dovoljna je osobna. Slovenac me pušta nakon kraćeg odmjeravanja. Dolazim na talijanske kućice. Pružam policajcu osobnu.

U tom trenutku dogodio se užas.

Ispod moje haube prosukljao je crni dim. Pa još jače. Pa najjače, k'o u filmu.
Pred očima graničnog policajca. Majko mila.

Problijedim, ukočim se, a moja iznurena svijest u trenu sažme svu propast koja mi se upravo događa: em će mi sad ovdje izgoriti auto; em nema šanse da me puste u Italiju; em će moja talijanska škvadra bez mene ispasti iz lige; em ću ostati bez zarade; dobit ću i otkaz, angažirat će nekog drugog; pojma nemam kako ću se sad odavde vratiti kući; sigurno će mi i odvoz auta na smeće masno naplatiti. U strahu da i sam ne izgorim otvorim vrata i izađem.

Ovako sasvim kriv i jadan u ralje talijanskih državnih organa.

A državni organ....razvukao osmijeh!? Gleda me izbezumljenog i preplašenog, vraća mi osobnu, pokaže rukom na neko parkiralište tu odmah iza graničnog prijelaza na kojem mogu sanirati stvar, kaže mi da imam tamo i vodu, trebat će, pa me još i potapša po ramenu i zaželi mi sretan nastavak puta!

A dim je sukljao sve slabije, skoro je već prestao.

U nevjerici sjednem opet za volan, zahvalim se policajcu i odvezem na parking. Jao što volim ovu zemlju. Koliko samo puta su ovdje prema meni bili neshvatljivo dobri! Pomislim kako imam ludu sreću što mi se to dogodilo na talijanskim kućicama, na slovenskim (i bilo kojim drugim pretpostavljam) najebao bih samo tako.

Dim je nestao, ali bojim se još dignuti haubu. Čekat ću još da se sve ohladi. Sviće zora, dobro je da je još vrlo hladno ovdje u Alpama.

Jedno je sigurno, na vlak u Udinama mogu zaboraviti. Opet vadim orario, idući ide tek za dva sata. Too late; ako mislim u Veneciju, moram ovim ostacima auta. Ako su uopće još u voznom stanju.

Prošlo je još gotovo pola sata dok se napokon nisam usudio podignuti haubu. Zrak ispod je još bio vruć. Pogledam motor: sve je crno i masno. Ne kužim se uopće u ništa motorno niti tehničko, ali ova stvar jasna je čak i meni - sve je uljavo!
A onda spazim spremnik za ulje....otvoren....bez čepa! Idiot rastreseni kakav jesam zaboravih vratiti čep kad sam na benzinskoj dolijevao ulje. Pa je na onoj vijugavoj cesti malo po malo prskalo na sve strane. I zapalilo se od topline. Eno i čepa, stoji kraj spremnika tamo gdje sam ga i ostavio!? Kako nije u vožnji nigdje propao, nikad neću saznati. Možda se zalijepio.

Stvarno budale prati sreća.

Izlijevam vodu iz svojih flašica i perem sve ono ulje. Onda u spremnik točim novo. Nije bio potpuno prazan, to mi, laiku, nekako daje nadu da je motor preživio. Na kraju činim najvažniju stvar: stavljam jebeni čep svečano, gotovo ritualno, na svoje mjesto.

Okrećem ključ i krećem dalje. Ako ništa, ova drama me razbudila. Kao da sam koncentriraniji, u svakom slučaju manje pospan. Pogledam se u retrovizor, ne izgledam ništa bolje.

No, vozimo sasvim dobro, i ja i auto. Ne znaš čemu se od toga više začuditi. Ipak, prije Udina zastajem u nekom mjestašcu da popijem kavu. Duplu. Smažem i svoj zadnji sendvič, jedva još jestiv. Prije nego nastavim protegnut ću još malo noge.

Mjestašce je sasvim tiho u ovo rano nedjeljno jutro, ljudi spavaju. Ja ne mogu, jer, sjetim se Hamleta, my sore task does not divide Sunday from a week.

Tko u rano nedjeljno jutro polucrknut sam sebi citira Shakespearea negdje u Furlaniji, mora da je gadno zabrazdio.

Nakon Udina hvatam se venecijanskog autoputa. Sve ovo povisit će mi troškove poprilično, čak i ako auto preživi. Vlakom bi mi, samome, bilo mnogo povoljnije. Ali sve je to nebitno prema činjenici da bih u vlaku mogao spavati. Premda do sada nisam pokazao ni takvu sposobnost.

S kazete Dire Straitsi, ali snimka dosta loša. Money For Nothing. Pjevam i držim volan. Venezia serenissima, sto arrivando!

Plaćam cestarinu i skrećem za Mestre. Ne mogu autom u samu Veneciju, za pola dana parkinga uzeli bi mi i gaće. Znam jedno mjesto u Mestrama blizu željezničke na kojem mogu parkirati, pokazao ga je Alessio Pivskom i meni kad smo prije par godina bili ovdje na turniru. Ecco mi qua, stigao sam petnaest minuta nakon svog nesuđenog vlaka. Za ovako truli tandem kakav smo crknuti ja i moj izgorjeli auto, sasvim solidan rezultat.

Izlazim iz auta i istežem bolna leđa i koljena. Začudo, auto parkiran pored mog ima također zagrebačke tablice!? Dobro je, treba pičit okolo.

Vlakovi za Veneciju iz Mestra idu svakih par minuta, to je deset minuta vožnje. Svi ti vlakovi dolaze iz daljine i karte se više uglavnom ni ne gledaju. Ipak, kupujem jednu dvosmjernu, neću se kockati za tih par tisuća lira. Ulazim u vlak iz Napulja, ostajem stajati u hodniku. Brzinski prelazimo lagunu i eto nas, Stazione di Santa Lucia, u srcu Venecije.

Imam četvrt sata za šetnjicu prije nego ću se na dogovorenom mjestu naći s Alessiom. Dan nije lijep, oblačno je i puše neki neugodan vjetrić. Izlažem mu se; ako može, neka raspuše malo i moj grozomorni umor.

Kao i uvijek - mravinjak turista. Aparati škljocaju, čamci sijeku kanale, ispijaju se kapučina najskuplja na svijetu, điđemiđe se ludo prodaju. Kupujem i ja svoju điđumiđu, one roza novine koje se zovu Gazzetta dello Sport.

Nisam ja baš za Veneciju, koliko god je neusporediva i zapanjujuće lijepa. Uvijek me ispunjavala nekom nelagodom. Odavno je ona prestala biti grad. Pretvorila se u puku destinazione, od živog gradskog duha ostala je tek mrtva ljuštura. Nekad se ovdje stvarala povijest, danas još samo fotke. Uostalom, jednako je i s Dubrovnikom. Nekadašnji ljuti neprijatelji (a netko je i rekao da neprijatelji na koncu uvijek počinju sličiti jedan drugome!) danas dijele zajedničku sudbinu organizirane turističkofotografske debilane.

Ali Venecija će barem potonuti.

Eto meni Alessia. Vidjevši me krepanog, pita me kad sam krenuo iz Zagreba. Izmislim neko vrijeme, "jako rano loš auto i sve to", Austriju mu ne spominjem. Sažali se nad mojih sei ore di macchina (to ja zovem understatement!) i promptno me vodi na kavu i pecivo prije partije. i to u neku slatku kafeteriju daleko od turističke vreve u jednoj od malih skrivenih ulica.

Ova Venecija mi se već više sviđa (a kava košta manje nego na Cvjetnom), ali smo sami. Živi li tko još ovdje?

Popijemo i krenemo igrati. Nastavljamo malim uličicama i stižemo do neke dvoranice, koja me podsjeća na onu u prolazu kod našeg kina Europa u kojoj djeca vježbaju borilačke vještine a nešto veća djeca ples.

Danas nam je zadnji meč, igramo protiv druge mletačke ekipe i moramo ih pobijediti da ne ispadnemo, simple as that. No i trebali bi, slabašni su čak i u odnosu na nas. U Italiji su ekipe manje nego u Austriji, samo po četvorica. Tu sam također na prvoj ploči, ovdje sam to uvijek, ali protivnici su daleko manje zahtjevni pa nije tako teško.

Ulazimo u dvoranu, ispozdravljamo se. Sjedamo za stolove, sa suprotne strane ploče mi je majstor Barzagli. Znam ga već godinama, lukav je, vješt kad treba loviti u mutnom, ali je ipak njegova igra puna i nedostataka, zapravo bih ga i ovakav trebao pobijediti. Uostalom, imam bijele figure. Razmišljao sam o njemu još kod kuće, pokušat ću mu nametnuti partiju sa što manje vatrometa.

Partije počinju. Osjećam se baš loše. Tek sad, kad sam sjeo, kao da me umor poklopio u punoj mjeri. Uopće ne znam kako da oči držim otvorenima. Pridržavam glavu šakama i malo žmirim malo kroz prste promatram ploču i Barzaglija. Uopće ne vidim normalno, nego poput nekog mozaika, kao da gledam goblen. I glava me počinje boljeti. Odlazim se umiti. Ne pomaže puno.

Odigrali smo otvaranje, Barzagli igra brzo, pogodio je što ću igrati očito već u kućnoj pripremi, spreman je i sve zna napamet. "Okej", pomislim, you can talk the talk, but can you walk the walk? Izmijenim neke figure, tako da mu ostane jedna slaba točka i predstoji, nadam se, pasivna obrana u kojoj našeg starog dobrog Barzaglija obično izda strpljenje pa 'poludi'. Izbjegavam sve komplikacije, tu i tamo realno i malo na svoju štetu.

Manevriram figurama ali nemam bogznakakve prednosti. Ali je glavobolja zato sve jača.

Kad nemam prednosti ja, ima Lantignotti na trećoj ploči! Brzopleti mu protivnik ostaje bez topa i pruža ruku u znak predaje. Vodimo! Ali Pier Paolo i Alessio ne stoje najbolje.

Lantignotti nam svima odnekud donosi po kavu! Najradije bih mu dao pusu. Mučim i dalje i Barzaglija i sebe, cijedim suhu slamu, preturam ta drva po šahovskoj ploči, ali ničega nigdje, pozicija je jednaka. U međuvremenu Pier Paolo grubo griješi i gubi. Jedan - jedan. Alessio i ja moramo iskamčiti bod i pol kako god znali, inače smo ispali iz lige.

Alessio stoji sumnjivo ali njegov protivnik dolazi u gadan vremenski škripac, sad mora igrati munjevito. Barzagli mi nudi remis, moram odbiti, zna to i on. No mi praktički i ne igramo: pratimo rasplet kod Alessija. Tamo je sad već ludilo, ne znaš tko pije tko plaća. Na trenutak mi se čini da Alessio ipak gubi, ali tješim se da sam preumoran da bih išta mogao točno shvatiti. Onda njegov protivnik užasno griješi i samo ako Alessio sada vidi pravi potez, izmatirat će ga....povukao ga je! Još potez, dva i protivnik pruža ruku vrteći okruglom glavom, dva-jedan za nas! Treba nam još tih pola boda kod mene.

A pozicija gips remis. Sad Barzagli mora pokušavati, ali ne može ništa, s čim se i pomirio nakon nekoliko uzaludnih manevara. Potpisujemo formular, ostali smo u ligi!

Večeramo u Mestrama. Ovaj put ne na teret klupske kase: sve nas časti Lantignotti, proteklog tjedna rodila mu se kćerkica! Slavimo dvostruko.

Uzimam pizzu i birru, ako ću i voziti od te jedne neću napuhati. Sva sreća što još nemaju spravu koja mjeri umor, napuhao bih za završiti u sibirskom logoru. Uostalom izgleda da već imam i halucinacije, upravo mi se pričinja da dva stola dalje pizzu jede Alvaro Recoba!

Saznajem potom da se nad moj angažman nadvijaju tamni oblaci: iduću sezonu još je sve u redu, ali onda će - kako stvari stoje - uvesti pravilo da extracommunitari (koji nisu iz EU) mogu nastupati samo ako imaju talijansku boravišnu dozvolu. Altruistički obećavam da ću im u tom slučaju poslati jednog Slovenca, čim oni uđu u Uniju. "Ili ćemo tebi namjestiti neku Venecijanku, pa ti odradi ostalo", predloži Pier Paolo alternativno rješenje. A što je s Hrvatskom, pitaju. Odmahujem rukom, "kad Hrvatska uđe, Lantignotti će plaćati večeru za rođenje unučice!"

Kad smo se napokon pozdravili do jeseni, već je bilo dobrano prošlo deset. Budući da pojma nemam u kojem smo dijelu grada, Alessio me prati do željezničke, s nje ću znati pronaći auto. Alessio je zapravo jedini pravi Venecijanac, ostali su odasvud: Pier Paolo je Veronez, Lantignotti Vičentin, a Alfieri (danas nije igrao, ali nam se pridružio na klopi) Padovan. Plus eto i ja Zagabrian. Dok me ovi koji pišu propise ne potjeraju....

Alessio me (isplativši me usput) doprati do željezničke, zapravo smo bili svega tri bloka dalje. Nije me pitao bih li prespavao, već sam ih navikao da bježim direktno na put, zazirem od toga da se tako uvalim nekome doma. Samo što obično ne moram istog vikenda i u Austriju...

Pozdravimo se, a onda se na odlasku još jednom okrene i upita me "E...jesi vidio tko je bio u pizzeriji dva stola dalje?"
Znači ipak nisam halucinirao. Alvaro Recoba, nogometno čudo iz Urugvaja, vjerojatno najtalentiraniji igrač koji nikad neće postati top svjetskom klasom, i nitko ne zna zapravo zašto. Mislili smo....eto opet Maradone! A sad ga Inter posuđuje Veneziji jer ne zna što bi s njim...un disastro.

I dalje puše neugodno. Evo me kod auta. Onaj sa ZG-tablicama još uvijek je tu. Sjedam, ali uhvati me malodušnost. Ne, neću ja to moći. Zaspat ću za volanom, ubit ću sebe a možda i još koga. Treća besana noć za redom. Jebo pare, idem u onaj šugavi hotel. Za ćumez od sobe i onaj bijedni doručak naplatit će mi k'o kod nas u Interkontiju, ali barem ću preživjeti.

Ulazim u hotel nedaleko kolodvora. Recepcioner me pita na koje ime je rezervacija. Nisam rezervirao. Nemaju soba! Ne mogu vjerovati, vikend je gotov, ta nije karneval.
Izlazim opet na ulicu, onemoćao i deprimiran. Nemam snage sad tražiti hotele, nemam snage ni misliti. Odlazim na kolodvor vidjeti ima li koji noćni vlak za Zagreb. Briga me, spreman sam i na to, ostavit ću auto pa ću jednog dana kad se naspavam doći po njega. Nek odnese ovaj vjetar sve moje honorare.

Jedanaest je sati. Vlak za Zagreb - Budimpeštu otišao prije pola sata! Idući tek rano ujutro.

Sa kolodvora ugledam svijetleću reklamu još jednog hotela s druge strane. Odvući ću se tamo. Dospijevši na ulicu, imam što vidjeti: iz vozila sa znakom crvenog križa izlaze dva tipa i ženska i dijele hranu i još štogod skupini klošara i narkića tamo okupljenih. Jedan je sav u ranama, stavljaju mu zavoje. Malo dalje, nadomak hotela, nekoliko prostitutki, uglavnom crnkinja. Ne znam zašto, bilo je kao da više ne odlučujem sam, kao da je za mene naprosto bilo odlučeno, ali okrenuh se i vratih do auta.

Otključam vrata, pomaknem sjedalo, uvukoh se na stražnje sjedište, sklupčah kako sam znao i mogao i utonem u san.

Probudila me nesnosna bol u leđima i koljenima. Moja koljena dala su mi direktan odgovor na ono pitanje 'Jesam li ja svoje tijelo'? Jesi, jesi. Trebalo mi je par trenutaka da razaberem gdje sam uopće i kako sam i zašto ovamo dospio. Izvučem se iz auta i stanem rastezati. Pomoglo je malo. Hladni zrak me ponešto razbistrio. Pola jedan.

Susjeda purgera više nije bilo. Tko zna je li me, došavši do auta, vidio kako spavam otraga. Odluka je pala, bježim odavde. Dok palim auto, gledam u gigantsku reklamu na zidu zgrade preko puta s koje mi se smiješi neka manekenka. Pomislim kako nas nitko ne gleda tako lijepo kao reklame.

Tako 'okrepljen' i 'naspavan' griješim već na prvom kružnom toku; umjesto na spojnici za autocestu prema Trstu, završavam u nekoj beskrajnoj 'ulici grijeha'. Prijateljice noći uz cestu jedna do druge, svakih nekoliko metara. I ovdje uglavnom crne. Kad sam usporio ne bih li se negdje okrenuo, neke salijeću moj auto. Nekako se naposlijetku izmigoljim i okrenem. Na kružnom toku pogađam svoj smjer.

Vozim i vozim, vozim pa vozim. Što bih sad dao za nekog dosadnog brbljavog suvozača koji bi me zapričavao. Pa makar to bio i vjerski fanatik poput onog iz vlaka. Pa makar bila i baba žvaka tračara informatorka, poput onih o kojima tako dobro piše Peđa Crnković. Pa makar bio čak i neki hadezejac. Samo da se melje i galami. Samo da se ostane živ.

Umjesto suvozača opet Riblja čorba.

Tankam prije Monfalconea. I prvi put u životu kupujem energetski napitak. Inače se pribojavam tih vradžbina, ali noćas su sva sredstva dozvoljena.

Granicu prelazim bez problema. Vozim dalje. O zašto nemam neku pohotnu ljubavnicu npr. u Ljubljani koja bi me sad primila u krevet (iako od mene u ovom stanju ne bi imala najvjerojatnije baš ništa). Zagreb mi se odavde čini kao da je u Bugarskoj.

Vozim, vozim, vozim. Mojoj krntiji svakako dugujem respekt, kako sve izdržava. Zaslužila je jedan temeljiti servis, koji joj naravno neću pružiti.

Pretječe me negdje iza Postojne policijski auto. Razmišljam kako možda ne bi bilo loše da me zaustave i natjeraju da prespavam u stanici. Ne zanimam ih, samo su prošišali.

Mijenjam kazetu, našao sam Zabranjeno pušenje. Ono kad je još bio Nele. Prolazim Ljubljanu jer nema ljubavnice. Ne mogu više, skrenut ću u onaj motel kraj Grosuplja. Parkiram se s prednje strane. Čini mi se da neki od parkiranih auta malo poskakuju. Neću istraživati.

Penjem se gore do šanka koji nudi spas. Naručujem kavu i kolu. U meni je već bilo toliko kofeina da bih odavno pao na svakoj doping kontroli. Pola pet. Začudo, nisam jedini gost. Neko društvance u ovaj čudan sat za stolom uz suprotni zid veselo prepričava anegdote. Govor zagrebački.

Vidim ih mutno: sjećam se kako je jedan Handkeov lik glave ostalih gostiju u restoranu percipirao kao fleke na zidu. On je, koliko se sjećam, bio naspavan; njegovo mentalno stanje bilo je pokidano netom počinjenim ubojstvom.

Nekim ubojicama i nekim nespavačima drugi su tek fleke na zidu.

No, jedna od tih fleka na zidu, jedna od meni leđima okrenutih fleka na zidu, ustala se da pođe na wc. Učinilo mi se već trenutak prije, kad je ta inače najšutljivija od četiri fleke nešto prokomentirala, da mi taj glas i nije potpuno nepoznat. Ali kad si posljednji put spavao s četvrtka na petak, a sad je već uvelike ponedjeljak, razlika između poznatog i nepoznatog nije toliko oštra, i zapravo bi se moglo reći da poprima neku vrstu filozofske dimenzije.

Bilo kako bilo, fleka koja se bila uputila na wc pritom me spazila. Njoj ja očito nisam bio ista takva fleka na zidu, jer je naime rečena fleka odmah uzviknula moje ime i dojurila da se uvjeri da sam to zaista ja, pa makar u ovom propalom izdanju.

Pokazalo se sasvim nedvosmisleno: fleka je bila moj prijatelj Pivski!

Obavili smo rituale propisane za iznenadne susrete, apsolvirali 'otkud ti ovdje' izvještaje i tome slično, i onda me Pivski natjerao da sjednem za njihov stol, čak mi je pomogao i prenijeti piće (a onda napokon otišao na taj wc). Bilo mi je pred ostatkom društva malo neugodno zbog svog stanja, iako su i oni bili pomalo zgužvani od puta. U svakom slučaju čini se da se nisu prepali. To preostalo troje sačinjavali su Pivskijeva cura Tahmajsterica, nju sam jedino znao, te njezina sestra i njen frajer. Očito je Pivski, nekad nepopravljivi individualac, postao vrlo čoporativan.

Bili su na vikend-izletu Venecija - Padova -Verona. Onaj parkirani auto kojeg sam vidio u Mestrama bio je njihov! Dalje su išli vlakom. Ne pitam jesu li me vidjeli kako skvrčen spavam na zadnjem sjedalu, nitko ne spominje ništa.

Otkad je Pivski s njom, ima tome već dobra godinica, viđam ga puno manje. Što bi se reklo, smirio se čovjek.

U nekom trenutku odlučim ispričati svoju avanturu, pomalo i s predumišljajem. Sinulo mi je, naime, kako bih mogao ostatak društva nagovoriti da mi prepusti mog dragog Pivskog do Zagreba, da preuzme moj volan ili me barem zapričava. Saznajem da on i Tahmajsterica već žive zajedno kod nje u Španskom, obećam joj da ću joj ga tamo i vratiti, do Maksimira ću onda nekako i sam.

Nažicao sam si dakle Pivskog (iako bih, kad razmislim, možda radije da me vozi Tahmajsterica...). Zauzvrat se ponudim da platim sve skupa sa stola, ali njihova cuga već je bila plaćena.

Izlazimo opet u noć, zora samo što nije. Tahmajsterka i ono dvoje odlaze na drugo parkiralište, Pivski i ja se spuštamo do moje olupine. dajem mu ključeve, pristao je voziti. Pitam ga kako će Tahmajsterica sad odmah na posao, kaže da su svi pouzimali slobodan dan a on je ionako, poput mene, 'slobodni umjetnik'.

Okrene ključ, upali auto i izađe na rikverc. Uhvati se mjenjača da ubaci u prvu, ali nešto zašteka. Pokuša opet, ne ide. (Već neko vrijeme je tome bilo tako, nisam mogao prebaciti u prvu ili bih to u jednom od pet pokušaja uspio učiniti 'sa zaletom' preko druge.) Pivski se silno iznervira, "koji je ovo kurac, kako da ovo vozim? Gdje je prva?"

"Pa zar ti ja ličim na nekoga čiji auto ima prvu brzinu?", pokušam okrenuti na šalu.

Razoružam ga malo, savlada ga smijeh protiv volje. "Pa fakat ne", odgovori nakon što me, kao, dobro odmjerio.

Kažem mu da krene u drugoj, ja sam se nekako već i navikao, treba malo uhvatiti grif s kuplungom i gasom. Ali Pivskom se auto ugasi. Pa drugi put opet. Napokon krene, ali onda Pivski sam stane. "Čuj, lako za parkiralište, ali neću da mi se gasi negdje na cesti ako ćemo stat'. Odjebi. Vozi ti, kako god znaš."

"Okej. A ti melji. Da nisi zašutio!"

Zamijenimo mjesta. "Trebao sam ti uvaliti Tahmajstericu. Ili onog kretena."
Oho, čini se da Pivski ipak nije još toliko društven...

"Tahmajstericu uvijek."

Krećemo napokon. Međutim, nismo još bili ni izašli s parkirališta, a Pivski užasnuto opsuje. Ostala mu osobna u Tahmajsteričinom autu. Neugodna stvar, s još jednom granicom pred nama. Pivski po drugi put u svega nekoliko minuta doživljava živčani slom. "Mobitel?", pitam. "Ona nema roaming. Od ovo dvoje nemam brojeve", odvrati zdvojno.

Šanse da mojom krntijom ulovim njihovu novu Opel Corsu, koja je odjurila ima već par minuta, manje više su nikakve. Pivski proklinje zlu sudbinu da me sreo. Nekih ljudi se naprosto ne možeš otarasiti. Aveti prošlosti. A u nevolji si čim se pojave.

Kao jedna relativno kooperativna sablast iz prošlosti guram mu pred oči još dvije alternative. Kako stoje s gorivom? Možda će morati na benzinsku prije granice? Pivskom se grč na licu donekle ublaži. Možda. No kakve je on sreće, izdržat će taman do Španskog. Ništa, obratit ćemo pažnju na benzinske, vozit ćemo što brže možemo.
Plan B: prije same granice stat ćemo i zvat Tahmajstericu. Mobitel bi joj tada već trebao proraditi. Čak i da već bude u Španskom, eto je natrag po Pivskog za petnaest minuta. S osobnom.

Na samom kraju lokalne ceste, pred ulazak na brzu za Zagreb, Corsa zagrebačkih tablica sa strane na sva četiri. Naslonjena na nju Tahmajsterica maše dokumentom. Žene su čudo.

Jurimo prema Zagrebu uz Pišonju i Žugu. Opet sam budniji, drama s Pivskijevom osobnom kao da je također sadržavala kofein. Pivski je živnuo. Odjednom mu je drago da je sa mnom u autu, "ona njezina sestra je obična šmizla, a frajer je apsolutno nepodnošljiv".

Dugo se nismo vidjeli, pričamo o novostima. Pa malo prepričavamo stare anegdote. Štimung u autu, kako to uvijek biva sa mnom i Pivskim, varira između "kurac pička dinamooo dajte pive i parizera" i izleta u hajdegerijanske Dasein analize. Pivski u kazetofon gura Pink Floyde, već sam i zaboravio da ih imam.

Atmosfera je doduše nešto splasnula kad nas je elegantno pretekla stanovita Corsa... Nismo je, međutim, ni pokušali slijediti. Uostalom, razdanilo se.

Pitam starog maksimirskog fakina Pivskog kako mu je živjeti u Španskom. Trebalo mu je da se navikne. Možda mu i još malo treba. Ali lakša je prilagodba s Tahmajstericom golom svake noći. Nema se tome što dodati.

Tahmajsterica je možda brza, ali gorivo je gorivo - ugledamo ih kako stoje na onoj benzinskoj kraj Čateža. Odjurimo dalje veseli kao djeca: zna se tko stiže prvi! No, imamo u autu majstora za uprskat veselje: osim što nije imao osobnu, nema ni ključ od stana. Hoću li mu praviti društvo pred zgradom u Španskom dok i oni ne stignu? Ne dolazi u obzir, idi kupuj kruh ili nešto...!

Zadnja u beskrajnom nizu granica, stišavamo mjuzu. Dvije minute kasnije opet je pojačavamo. Pružam mu natrag osobnu, vrlo značajno.

Iza Jankomirskog mosta već prometni krkljančić, gradski pogon počinje, tisuće i tisuće kreću na posao. Neki se i vraćaju...
Baš dok sam u izmrcvarenoj lubanji vrtio neke šašave misli o tome kako su mi, izgleda, bogovi prometa i putovanja bili iznimno skloni i sačuvali me u cijelom ovom grozomornom trodnevnom i tronoćnom ludilu, dotične nebeske kreature (ili bi bilo točnije reći kreatori?) smislile mi krajnju neugodnost niti dva semafora prije skretanja u Pivskijev kvart. Na jednom ugibalištu zaustavi nas policija. Upravo nas od cijele ove gungule. Da povratiš.

Zaustavljamo se, pripremam papire. Ali žandar ih jedva pogleda, "izađite van molim vas, obojica". Pivski i ja se zgledamo. "Jel ti švercaš kaj?", upita. "D-da. t-tri njemačka časopisa, j-jedne talijanske novine i š-švicarsku knjigu".

Policajci zatraže da ruke položimo na auto?! Pretres. Neka specijalna potraga, očito. Eto i psa. "Malo ćemo pogledati vozilo".

Pivski me, slabo verziranog u takvim situacijama, sune laktom u rebra; "odi gledat, to ne može bez tebe, mogu ti nešto podmetnut". Priđem i evo gledam, kao da to nešto mijenja. Ovako krepanom, promaklo bi mi i da mi netko u auto ubaci nilskog konja.

"U redu je dečki", promrlja policajac i, vrativši nam dokumente, dobaci još nešto što u cijelom tom stresu nisam više ni razumio; no po gestikulaciji i intonaciji sudeći, vjerojatno je bila riječ o nekoj izjavi koja sadrži i pokoji element isprike ili bar objašnjenja. Odvezemo se napokon u Špansko.

Pred zgradom Tahmajsterica izvan sebe. Projurili su pored nas baš kad su nas pretraživali naslonjene na auto, spazila nas njena sestra. Naravno da su odmah pale teorije o tome s kim je to zapravo Pivski otišao u auto i s kakvim se ljudima u prošlosti družio. Pivski i ja se pogledamo pa prasnemo u smijeh. Pružim mu ruku pa ga još malo i zagrlim. Tahmajsterici mahnem preko volje, a ono dvoje nisam ni pozdravio. Kao kriminalac mogu valjda biti i malo nepristojan.

Bilo je nekoliko minuta prije osam kad sam stao na posljednjem semaforu, pedesetak metara od svojih vrata. Pedeset i dva sata u neprekidnom pogonu. Pomislim kako bi možda bilo vrijeme da radni dan privedem kraju. Predamnom jedna mama vodi svoje užasnuto dijete u vrtić preko puta. Dva klinca jure u školu. Mogli bi stići i na vrijeme ako požure.

30.09.2015. u 00:35 • 15 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 21.09.2015.

Historijat

Sedamdesetdeveta mi je, ali mi svejedno imaju obraza reći da sam lud.

U mom slučaju, ako ih dobro razumijem, ludilo je dobno zasnovano: lud sam jer se, baš tako kako se ponašam, ponašam sa sedamdesetdevet; da mi je tridesetdevet, ovakav kakav jesam, ne bih bio lud.

Eto moj sin naprimjer, kojemu će ubrzo pedeseta i koji odavno ne razgovara sa mnom osim onog najnužnijeg, kolutao je očima kad sam prošlog proljeća osnovao firmu za ovo i ono, kao što se uostalom uvijek zgraža kad - iz druge ruke - sazna za bilo koji od mojih planova. Moj sin valjda misli da bih trebao leći u krevet i čekati da umrem.

A nije da mi se ponekad ne učini da mi je blizu i takva sudbina: sve su mi slabije noge, napose koljena, i ja zapravo jedva hodam. Eh da je samo to, ima tu još podosta toga, ali ne mislim sada iznositi zdravstveni bilten. Ako je vrijeme ograničeno, tek tada ga se ne smije tratiti na kuknjavu.

Odavno više nema moje Đurđe; a ovo 'moje' upotrebljavam samo kako bi stvari zvučale uobičajenije i normalnije, jer ako bih bio potpuno iskren, trebalo bi priznati da smo nas dvoje - čak i u starosti - bili kao pas i mačka. Trebali smo se rastati tamo negdje u četrdesetpetoj. Moj sin i dan-danas drži da sam joj, njegovoj jadnoj majci, skratio život za barem deset godina. Ponekad me uhvati vrlo neugodan osjećaj da, ako je taj glupan ikad u ičemu imao pravo, da je onda u tome, i da bi se moglo reći da je tome zaista tako.

Reći ću dakle da sam, ako se promatra sa strane, loš čovjek. Koji je činio vrlo loše stvari.
Ali to je ako se promatra sa strane; no ako za točku gledišta uzmemo moju nutrinu, onda sam ja mnogo više jedan napet, zbunjen, nemaran i nemiran čovjek.

Bilo kako bilo, sada pijem pivo i čekam Stamenkovića. Ljut sam na njega, ne toliko što kao i obično debelo kasni u kavanu, nego mnogo više zato što kasni s poslom. Ako smo se dogovorili da ćemo ovo zajedno odraditi, onda bi morao biti puno ozbiljniji. drugi put neću s njim. Uzeo sam ga jer znam da je bolestan, da je sam - i njemu umrla gospođa, baš zimus - i da teško živi s tisućusedamsto. A ovaj historijat bit će nam dobro plaćen, i još neki postotak od prodaje, valjda će se štogod kupiti. Od svega toga njemu sam namijenio skoro polovicu, iako nije morao mrdnuti iz grada, ja sam sve obavio: i Beograd, i Vojnić, i Glinu.

A Stamenković ni ove arhive i knjižnice po gradu ne obavlja kako valja. Razočarao me, a ne volim ni kad se čovjek izvrdava na bolest.

U ona vremena, naprimjer, moji vojnici nisu imali poštede - puzali su oni pod punom opremom i u groznici i s virusima i s bakterijama. Zato smo i bili najbolja jedinica, nekoliko godina uzastopce. A ta djeca kod mene su postali ljudi.

Iako, kad se danas sjetim svega toga, mislim da sam se s tom vojnom službom propisno, da prostite, zajebao. Takva vojska, takva sila, a raspala se kao da je od plastike. Sve je bilo uzalud.

A ja ne volim sudjelovati uzalud. Dobro je da sam na vrijeme otišao, vidio sam što dolazi, da sam čekao još samo godinu dana, bio bih još na kraju ja taj koji je potpisao predaju kasarne. A onda ne znaš jedino to tko će ti suditi, ovi tu ili oni tamo.

Bilo je još mnogo zabluda. Sad, s ovim iskustvom, izgleda mi da život sačinjavaju nizovi izbora između ponuđenih zabluda. Uostalom, što bih ja mogao biti nego svoja najdraža samoobmana? I što su drugi nego uvijek iznova prilike za samozavaravanje?

Ako "sagledati stvari" nije isto što i "promašiti ceo fudbal", onda ja ili nemam pojma što znači prvo, ili sam potpuno neuk kad je u pitanju drugo.

Ali, iako danas u malo što vjerujem, tjeram stvari dalje kao i prije, i to mi pruža neko perverzno zadovoljstvo, gušt samo takav. Imam ja ideja za sve ove godine što dolaze. Čitav srednjoročni plan, takoreći. Ako Stamenković neće sa mnom, a ni ova budala od mog sina, naći ću već nekoga tko hoće.

Što bi taj moj mamlaz naprimjer rekao, kad bi saznao da je meni, dok Stamenković kasni a ja pijem pivo i promatram žene kako prolaze, da je dakle meni i dan-danas nekako krivo što u mom životu više nema seksa. Nema seksa već dugo i ja se eto nisam nikad s tim onako pošteno pomirio, onako kako je to valjda prirodno predviđeno. Nisam i gotovo. A pogledaj samo te žene....

Jer one plave tablete ja neću da pijem. Čuo sam razne priče o tome što se može dogoditi. A nema me tko zamijeniti u mojoj firmi.

21.09.2015. u 15:13 • 25 KomentaraPrint#

srijeda, 16.09.2015.

Ljubavna scena

Na njemački film u Europi ulazim s povelikim zakašnjenjem; problem tih nekih večeri u većim gradovima je da ne možeš biti na tri mjesta u isto vrijeme. Ne volim inače kasniti na filmove, pa svu onu muku da nekako uloviš nit.
(Iako se ja ne mogu osloboditi osjećaja da sam isto tako zakasnio i u svoj život...i tu mi ta nit stalno izmiče...)..

Zapravo bih bio i odustao od dolaska, da nisam znao da se radnja odvija u jednom gradu za koji sam na neki čudan način emotivno vezan.
I eto, moj Leipzig me odmah pozdravlja s platna. I to, kako je i red, ne onaj njegov ušminkani zbigecani prekrasni centar nego njegov novozagrebački dio.

Hvatam polako konce: radnja zapravo mnogo puta viđena - grupica mladih poludelinkvenata pokušava se snaći u kaosu tranzicije. Među njima glavni lik. Još od ranih osnovnoškolskih dana nesretno zaljubljen u šulkolegicu. Sad su već adolescenti na pragu dvadesete. Prijatelji ga zadirkuju da je on ostao valjda jedini koji se kod mlade dame još nije registrirao. Djevojka inače trenutno hoda s opasnim kvartovskim mafijašem.

Stvari idu loše, svi likovi iz priče su vrlo nesretni. Neke čeka zatvor, neke smrt od droge. Glavnog lika najprije prebiju mafijaševi ljudi, a nakon toga mora i on odguliti neko kraće vrijeme, iako nepravedno. Naposlijetku, ipak mu uspijeva naći se nasamo s predmetom svoje čežnje. Razgovaraju.

Na ovom mjestu molim pripadnice nježnijeg spola da odustanu i kliknu na neki drugi blog... ovo što slijedi nije za ženske uši.

Djevojka nije sretna i to jasno daje do znanja glavnom liku. Želi nekog tko će je voljeti i biti uz nju. Želi njega.
On razmišlja. Sve nedaće koje je prošao učinile su ga filozofom. Pomalo i psihoanalitičarem. Svakako cinikom. Na koncu joj kaže:

"Mogao bih ti sad reći da te volim, Ali to ne bi bio moj stil. Nego ću ti reći ovo: moja majka je našla posao i sad nam je stan prazan skoro cijeli dan. Mogli bi se tamo ševiti, s obzirom da smo sad u dobi kad to ljudi rade."

Mlada dama zgađena. Bijesna. Ja u petom redu kina oduševljen.

Naravno, ljubavni sastanak je propao. Ipak, glavni lik je, mnogo kasnije, ženu svojih snova vidio golu: sasvim slučajno, u susjednom gradu, kao plesačicu na štangi u striptizbaru kojeg je posjetio s prijateljem. Poslije su njih troje sjeli na piće i prijateljski ćaskali. Dok je glavni lik otišao otišao na šank po još pića, prijatelj i dama su nestali. Pronašao ih je u zatvorenoj wc kabini. Nije bilo sasvim jasno jesu li uzimali drogu ili mu je obavljala blowjob.

Na povratku kući spomenuti prijatelj, tražen od ranije zbog neke pljačke, predao se policiji.

16.09.2015. u 15:38 • 13 KomentaraPrint#

srijeda, 09.09.2015.

Csopor

Rascvjetana svibanjska Pešta, negdje na samom kraju devedesetih. Ovdje imam nekim poslom provesti desetak dana. Vremena za turizam skoro ništa.

Osim evo ovaj jedan slobodan dan. Subota.
Umjesto da se naspavam, namjerno ustajem jako rano. Kako bih s doručkom već završio prije nego se na njega spusti neki od kolega pa me uhapsi za zajedničko švrljanje gradom. Jer tamo namjeravam zbrisati sam.

Uspješno napuštam hotel neokrznut. Na prvoj trafici kupujem novine koje ništa ne razumijem, pa sjedam na kavu u blizini čuvenog Nep-stadiona. Ili se već i tada zvao po Ferencu Puskasu, nisam siguran.

Kava mi prija. Listam misteriozne novine, tu i tamo uspjevam dokučiti pokoji tračak nekog značenja. Naprimjer, doznajem da za sat i pol započinje tradicionalni budimpeštanski maraton. Čak i to da start nije tako daleko odavde!

Nešto u meni zatitra. Tada sam, naime, i sam volio trčati. Nekoliko puta tjedno otrčao bih u svom Maksimiru po sedam ili osam kilometara. Pa čak sudjelovao i na nekoliko dugoprugaških uličnih utrka. Nisam bio među najboljima, ali uopće nisam bio slab.

Gotovo da sam već odlučio prijaviti se. Nemam baš opremu ali mogao bih i u ovim tenisicama i majici. U blizini je tržnica svega i svačega pa ne bi bio problem nabaviti i nekakav donji dio. Pravi maraton mi je trenutno možda predug, ali obično uz njega ima i neka kraća utrka na dvadesetak kilometara.

Mada sam zapravo za danas imao drugi plan! Jedan pomalo književni. Stoga se do kraja kave u meni odvijala gigantska borba između mene-sportaša i mene-literata. Sportaš je htio trčati, a knjiški moljac inzistirao je obići lokalitete iz najpoznatije peštanske knjige svih vremena, Junaci Pavlove ulice legendarnog Ferenca Molnara.

Jer tko istrči maraton, ne obilazi više ništa.

I premda je inače pobjeđivanje stvar za sportaše, ovog puta trijumfirao je literat! I na koncu totalno ušutkao sportaša.
Uostalom, tako je i red. Kad se već nalazim u gradu u kojem živi, mislim, najbolji europski pisac našeg vremena.
Tko zna, možda je Peter Esterhazy baš u ovom tramvaju koji upravo prolazi.
(A možda Imre Kertesz upravo kupuje cipele u trgovini u čiji izlog gledam. Možda Laszlo Darvasi upravo dolazi na kolodvor Keleti vlakom iz Segedina.
A kad platim kavu sisatoj kelnerici i odem, možda će za isti stol koji trenutak poslije sjesti Peter Nadas...)

I zaputim se ja u Pavlovu ulicu.

Kad sam se pola sata poslije iz katakombi metroa ponovo popeo u svjetlo dana, rečeno svjetlo pomalo me razočaralo. Crni oblaci potpuno su prekrili južnopeštansko nebo.
Odjurio sam potražiti Pavlovu ulicu prije nego pljusne. Našao sam je začudo odmah, iz prve. Inače obično zalutam, u stvarnosti bude uvijek drukčije nego na mapi...

Nebo je, začudo, strpljivo čekalo. Dopustilo mi je da sve pronađem, i samu Pavlovu ulicu, izgrađenu i neprepoznatljivu u odnosu na roman (ali zato sa spomen-pločom!), i mjesto gdje je bio čuveni Grund, i Botanički.
I Ulloi ulicu, razumije se, nju ne možeš promašiti.
Sva ključna mjesta po kojima se odvijalo djetinjstvo Nemečeka, Feri Acsa i ostalih.

Pun dojmova i osjećajući se nekako svečano - kao da sam napokon učinio nešto što sam odavno dugovao malom Nemečeku - odlučim se prema centru vratiti pješice, baš tom mitskom Ulloi ulicom, ako je nebo već toliko dobrostivo.
Ali onda ipak pljusne, kao da me upozorava da ne tražim previše.

Sva sreća, trenutak prije proloma spazio sam jedan antikvarijat s druge strane ceste pa sam se sa zadovoljstvom sklonio baš tamo.
U skučenom prostoru natrpanom knjigama bilo ih je i nešto ne-mađarskih. Neke i prastare, još iz k und k vremena. Iskopao sam jednu zaista zanimljivu, na njemačkom, Iscrpni putni vodič po Dalmaciji, štampan 1912.!

Listao sam ga dok pljusak nije završio, a onda otišao na kasu pitati bradatog prodavača za cijenu, s obzirom da je na koricama bila ispisana samo ona u austrougarskim krunama! A izgleda da bradonja još uvijek priznaje te cijene od prije jednog stoljeća, i ne šljivi inflaciju, budući da mi je knjigu naplatio u vrijednosti jedne zagrebačke tramvaj-karte?!
(Kad sam desetak godina kasnije ponovo potražio spomenuti antikvarijat, nije ga više bilo. Nikakvo čudo...)

Nastavio sam dalje prema centru širokom Ulloi ulicom, prepunom lokvi i jezeraca nakon pljuska. Utažio sam usput glad sumnjivim hamburgerom s nekog kioska. A onda spazih odjednom ispred sebe silnu gužvu i stotine ljudi kako odasvud pristižu.
Pa s lijeve strane ugledah stadion.

Na brzinu se prisjetih mape grada, na kojoj je pisalo da se ovdje kvartovi zovu Jozsefvaros i Ferencvaros. Pa da, Ferencvaros, ovdje dakle igra čuveni Fradi, najpopularniji mađarski klub!
Iako mu zadnjih tridesetak godina, kao i mađarskom nogometu općenito, ne ide dobro.

Otvorim opet one nerazumljive novine koje sam cijelo vrijeme ničim izazvan teglio sa sobom. Evo ga: danas je gradski derbi, Ferencvaros protiv kluba iz sjeverne Pešte. Proučim i tablicu: prvenstvo je već pri kraju i nijedan klub iz Budimpešte nema nikakve šanse za titulu prvaka, za nju se bore dva tima iz provincije. A ipak, ovdje je tako puno ljudi, mora da je tradicionalni rivalitet.

Čudi me da je utakmica tako rano - poslije sam saznao da se u mnogim zemljama ti derbiji s posebnim antagonizmima igraju vrlo rano: kako se navijači ne bi stigli nalokati! Zvuči pametno...

I u tom trenutku odlučim, kao malu kompenzaciju onom sportašu u meni poraženom prije podne, kupit ću ulaznicu!

Odem na blagajnu i nakon kraćeg čekanja kupim najjeftiniju kartu. Ovdje izgleda sve košta isto: i knjiga iz 1912., i hamburger, i karta za tekmu.

A onda sam prisilno napravio nekoliko krugova oko stadiona. Baš glupo, malenu zabačenu Pavlovu ulicu našao sam iz prve, a sad ne mogu dokučiti koja je moja tribina! Naposlijetku nađoh, utakmica samo što nije počela.

Došavši na tribinu, imao sam što vidjeti. Aterirao sam direktno među najžešće navijače Ferencvarosa! Tako mi i treba kad štedim na ulaznicama. Oko mene same obrijane glave, ultrasi oboružani tko zna čime. Bokserima, lancima, noževima, tko bi znao. I u toj gunguli jedini ja bez ikakvih obilježja Fradija! Naoružan Iscrpnim vodičem za putovanje po Dalmaciji iz 1912...
A k tome jezik gotovo da beknut ne znam.
Da me lagano počela hvatat panika, jest.
Trebalo je nekako ostati živ do poluvremena, tada ću se možda na neku foru moći izvući van.

Utakmica je počela, s moje tribine (na kojoj svi stoje, pa moram i ja, a već me bole noge i rado bih sjeo) urlici hoira Ferencvaros, normalno da vičem i ja. I usput smišljam što ako mi se neki od ovih mamlaza oko mene obrati. Kako da objasnim svoju mutavost? Što da kažem, tko sam i otkuda? Na kojem jeziku?
Neurotično u sebi obavim malu geopolitičku analizu. Uostalom, nije preteško pogoditi kakvi svjetonazorski stavovi vladaju u ekstremnoj navijačkoj masi obrijanih glava. Čisto sumnjam da je ovaj tip kraj mene s nekim povijesnim grbom istetoviranim na leđima lijevi intelektualac. A bogami ni ovaj nabildani zdesna koji urla ko megafon ne izgleda kao da zastupa liberalni individualizam.

S obzirom da smo u zemlji koja je izgubila dvije trećine teritorija u zadnjem stoljeću, svoj identitet odlučujem ne pozicionirati u nijednoj od susjednih zemalja. Pada mi na pamet da budem Englez, ali onda mi sine da su se ovi možda na tekmi kakvog europskog kupa koji put potukli s Englezima.
Treba odabrat neku zemlju sa što beznačajnijim nogometom. A da koliko-toliko govorim jezik. Razmišljam...razmišljam....pa nađem! Švicarac, bit ću Švicarac! S njima nitko nije ratovao, a nisu baš poznati ni po nogometnim huliganima. Postavljam si iz opreza još zadnje pitanje, jesu li možda oni i Mađari u istoj grupi u kvalifikacijama za europsko? Nisu, koliko znam! Dakle danas popodne sam Švicar! Kome je prabaka Mađarica pa voli zemlju svojih predaka.

Daleko je moj njemački od schwiz-dutscha, ali šta ovi znaju!

Ferencvaros igra dobro, ali jedna iznenadna kontra i Ujpest (ili je to bio Kispest, danas se više ne sjećam) zabija gol. Na mojoj tribini najprije muk, a onda sve glasnije hukanje i nešto što je sasvim sigurno bogat repertoar najmaštovitijih psovki. A kad je još spiker objavio ime neprijateljskog strijelca...Kuznecov, ovi moji sasvim popizde i među kletvama jasno razaberem i sveprisutno orosz, kako se ovdje kaže za 'rusko'.

Kako ne mogu sudjelovati u jezičnim umjetničkim izričajima, svoju bezrezevnu pripadnost grupi u kojoj se nalazim pokazujem najodvratnijim grimasama, stisnutom šakom uperenom prema terenu i povremenim prigušenim fuck, tim najuniverzalnijim komunikacijskim terminom našeg vremena, popraćenim srednjim prstom. Kako se stvari uopće ne odvijaju dobro, gledam pomalo iza sebe tražeći kakav koridor prema nekom izlazu, ali gužva na tribini je strahovita a k tome sumnjam da ovi ratnici jako vole dezertere...

Ferencvaros se sada muči, zvižduci paraju stadion. Na drugoj strani navijačke tribine čak i neki obračun sa žandarima, dosta daleko od mene, valjda se neće proširiti. Sva sreća, umirili su se.

Gadno je ništa ne razumjeti. Ako mi ovdje netko nešto kaže, hoću li uopće skužiti da je to upućeno meni? Razmišljam kako mi ne bi bio nikakav problem da sam sad na, štajaznam, beogradskoj Marakani. Općenito nemam mnogo pameti, ali sluha bogami imam, i poskidao sam svakakve govore, i beogradski među njima. I to, kažu, jako dobro. Samo se moram dobro koncentrirati, što se u frci ionako katkad događa automatski.

Ili naprimjer u Splitu na Poljudu. Ne bi nikad skužili da sam purger, ako tako odlučim. Možda ne govorim sasvim splicki, ali govorom jednog dalmatinskog otoka sasvim sam ovladao, a to se u Torcidi priznaje.

Ili da sam bar na Kantridi u Rijeci. Fiumanski i purgerski i tako se po naglascima razlikuju skoro nimalo, a po melodiji nešto malo. Tamo je najveći problem koncentracija, jer kad je zadatak lagan, čovjek se lako opusti. Pazi da mu ne izleti kaj, čak ubaci i pokoji šta da? i u kritičnijim situacijama se javi na mobitel (koji uopće nije zvonio) s kade si čo?, a onda ga izda neki nepažljivi budem.

Ali ovdje....
....ajde barem je Fradi opet počeo igrati. Prilika za prilikom, zapravo su bolji, vidi se. Kod svake propuštene šanse hvatam se za glavu. Dobro je, izgleda da me svi ovi bosoglavi zasad ignoriraju.
Još jedan šut...prečka....natrčava jedan naš....golman brani pička mu materina...ali opet se lopta odbija....goooool!!!!!

Urnebes na tribini, urlanje najjače, ima i pirotehnike. S jednim istetoviranim dajem si givmifajv. Drugi urla ae-ae-oeee pa grli sve oko sebe, i mene naravno. Jedan treći mi čak zaurla nešto emkezekem kerekepešt ali ja uspijevam neutralizirati stvar tako što nisam obratio pažnju jer svojski sudjelujem u gromoglasnom uzvikivanju nekih slogova koji su - ako dobro kužim - provokacija protivnicima. Ili političarima.
Pa je onda i gnjavator stao uzvikivati a ja se diskretno povukao mrvicu ulijevo...

Umalo raskrinkan, uhh!

Još par akcija...cijeli stadion navija opet hoira Ferencvaroš...za to vrijeme primjećujem kako me dvojica ultrasa pomalo odmjeravaju....onda par kornera loše izvedenih...pa neko skandiranje stisnutom šakom s moje tribine...a onda ipak poluvrijeme!

Zapravo mi je i brzo prošlo. Čak mi u jednom času pada napamet sumanuta ideja....a da ostanem do kraja?....ali onda razum prevlada....pa se serijom vještih manevara priključim povorci onih koji se za pauze spuštaju s tribine dolje na wc i po još piva.....pa na koncu i ja s olakšanjem naručim to pivo.....u birtiji kraj svog hotela osam kilometara dalje!

Navečer, iz kreveta, gledam sportske vijesti. Ferencvaros je početkom drugog poluvremena opet gubio. I opet Kuznecov! Pa je tekma nakratko prekinuta zbog nereda na stanovitoj tribini....
....Pa se opet igralo. Ferencvaros preokrenuo, dobio 3-2! Pa se potukli poslije utakmice. Deseci privedenih.

Ugasim televizor i svjetlo, umoran sam, vodič po Dalmaciji iz 1912. ću, ako stignem, početi čitati sutra.
Razmišljam još malo o utakmici. I o tome kako se i u Pavlovoj ulici loše završilo.

A onda se dignem, posegnem za netom svučenim krpicama odbačenim preko naslona stolice i spustim u hotelski bar na pivo.
I ono košta kao zagrebačka tramvaj-karta

09.09.2015. u 15:23 • 8 KomentaraPrint#

četvrtak, 03.09.2015.

Tri i tridesetpet

Non-stop sendvičarna blizu velikog križanja. Topla ljetna noć. Tri i tridesetpet. Moram na neki put i ovdje će me pokupiti. To jest već su trebali, ali stalno stižu porukice o kašnjenju: pet-šest minuta, deset-petnaest minuta. A meni nekako svejedno. Zapravo, nije me briga i ako uopće ne dođu.

Zakašnjenje mi daje priliku da naručim sendvič i vruću kavu. Jer osjećam provaliju u utrobi, neobično drastičnu, onako kako i treba biti oko tri i tridesetpet.
Sasvim je tiho u ovo doba noći. A opet nekako izvrnuto, iščašeno. Pomaknuto. Pa ipak na neki poseban način meko. Za razliku od brutalnog real-militarističkog jutra za koji sat. Koje će me, ako ovi dođu, uloviti negdje pred Italijom.

Gutam zalogaje sendviča, mljac, svašta su natrpali unutra. I srčem kavu, trbuh mi je odmah bolje. Osim mene u sendvičarni još samo jedan tip. Isto neka protuha. Samo bez ruksaka.

Buljim u zgradurine uokolo. Čudi me koliko ima osvjetljenih prozora u ovih ludih tri i tridesetpet. Pitam se što li drži te ljude budnima. Koliko njih s tim svjetlima se već ustalo zbog posla, možda vozači tramvaja, buseva, vlakova? Policajci, carinici, vojnici? Smetlari, pekari? Jesu li neki od već budnih možda toliko fanatični džogeri?
A koliko njih još nije ni leglo, možda pisci, prevodioci, konobari iz kakvog noćnog bara?
Iza koliko tih osvjetljenih prozora se kriju ovi što još i u tri i tridesetpet puše televiziju? Ili oni što se klade na američke sportove pa sada prate utakmice onlajn? A pokeraši po stanovima?
Koliko od tih svjetala su ostavili parovi koji se seksaju i žele da se sve vidi? Koliko ih se snima? Koliko je tu internet-masturbatora?

Koliko nesretnih ljudi kojima spavati ne dopušta njihova nesreća? Koliko isuviše sretnih da bi spavali?

Za jedan daleki osvjetljeni prozor na najvišem katu nebodera lijevo kažem: ovdje se mama ustala zbog plača svoje bebice. A za ovaj tu na prvom katu odmah iznad trgovine: čovjeku je zlo i povraća, zapravo bi trebao na pregled a odgađa ga jer se boji...

Na semaforu sa suprotne strane križanja stoji nekoliko automobila. Prepoznajem među njima i onaj za kojeg sam se nadao da još nije ovdje.

Jer tako rado
Sam sa sobom
Buljim u svijet
U 3 i 35.

03.09.2015. u 11:50 • 8 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2015 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (5)
Ožujak 2016 (20)
Veljača 2016 (14)
Siječanj 2016 (8)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (9)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (5)

Opis bloga

Skribomanija.

Linkovi

Post office

bromberg00@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se