bromberg
srijeda, 09.09.2015.
Csopor
Rascvjetana svibanjska Pešta, negdje na samom kraju devedesetih. Ovdje imam nekim poslom provesti desetak dana. Vremena za turizam skoro ništa.
Osim evo ovaj jedan slobodan dan. Subota.
Umjesto da se naspavam, namjerno ustajem jako rano. Kako bih s doručkom već završio prije nego se na njega spusti neki od kolega pa me uhapsi za zajedničko švrljanje gradom. Jer tamo namjeravam zbrisati sam.
Uspješno napuštam hotel neokrznut. Na prvoj trafici kupujem novine koje ništa ne razumijem, pa sjedam na kavu u blizini čuvenog Nep-stadiona. Ili se već i tada zvao po Ferencu Puskasu, nisam siguran.
Kava mi prija. Listam misteriozne novine, tu i tamo uspjevam dokučiti pokoji tračak nekog značenja. Naprimjer, doznajem da za sat i pol započinje tradicionalni budimpeštanski maraton. Čak i to da start nije tako daleko odavde!
Nešto u meni zatitra. Tada sam, naime, i sam volio trčati. Nekoliko puta tjedno otrčao bih u svom Maksimiru po sedam ili osam kilometara. Pa čak sudjelovao i na nekoliko dugoprugaških uličnih utrka. Nisam bio među najboljima, ali uopće nisam bio slab.
Gotovo da sam već odlučio prijaviti se. Nemam baš opremu ali mogao bih i u ovim tenisicama i majici. U blizini je tržnica svega i svačega pa ne bi bio problem nabaviti i nekakav donji dio. Pravi maraton mi je trenutno možda predug, ali obično uz njega ima i neka kraća utrka na dvadesetak kilometara.
Mada sam zapravo za danas imao drugi plan! Jedan pomalo književni. Stoga se do kraja kave u meni odvijala gigantska borba između mene-sportaša i mene-literata. Sportaš je htio trčati, a knjiški moljac inzistirao je obići lokalitete iz najpoznatije peštanske knjige svih vremena, Junaci Pavlove ulice legendarnog Ferenca Molnara.
Jer tko istrči maraton, ne obilazi više ništa.
I premda je inače pobjeđivanje stvar za sportaše, ovog puta trijumfirao je literat! I na koncu totalno ušutkao sportaša.
Uostalom, tako je i red. Kad se već nalazim u gradu u kojem živi, mislim, najbolji europski pisac našeg vremena.
Tko zna, možda je Peter Esterhazy baš u ovom tramvaju koji upravo prolazi.
(A možda Imre Kertesz upravo kupuje cipele u trgovini u čiji izlog gledam. Možda Laszlo Darvasi upravo dolazi na kolodvor Keleti vlakom iz Segedina.
A kad platim kavu sisatoj kelnerici i odem, možda će za isti stol koji trenutak poslije sjesti Peter Nadas...)
I zaputim se ja u Pavlovu ulicu.
Kad sam se pola sata poslije iz katakombi metroa ponovo popeo u svjetlo dana, rečeno svjetlo pomalo me razočaralo. Crni oblaci potpuno su prekrili južnopeštansko nebo.
Odjurio sam potražiti Pavlovu ulicu prije nego pljusne. Našao sam je začudo odmah, iz prve. Inače obično zalutam, u stvarnosti bude uvijek drukčije nego na mapi...
Nebo je, začudo, strpljivo čekalo. Dopustilo mi je da sve pronađem, i samu Pavlovu ulicu, izgrađenu i neprepoznatljivu u odnosu na roman (ali zato sa spomen-pločom!), i mjesto gdje je bio čuveni Grund, i Botanički.
I Ulloi ulicu, razumije se, nju ne možeš promašiti.
Sva ključna mjesta po kojima se odvijalo djetinjstvo Nemečeka, Feri Acsa i ostalih.
Pun dojmova i osjećajući se nekako svečano - kao da sam napokon učinio nešto što sam odavno dugovao malom Nemečeku - odlučim se prema centru vratiti pješice, baš tom mitskom Ulloi ulicom, ako je nebo već toliko dobrostivo.
Ali onda ipak pljusne, kao da me upozorava da ne tražim previše.
Sva sreća, trenutak prije proloma spazio sam jedan antikvarijat s druge strane ceste pa sam se sa zadovoljstvom sklonio baš tamo.
U skučenom prostoru natrpanom knjigama bilo ih je i nešto ne-mađarskih. Neke i prastare, još iz k und k vremena. Iskopao sam jednu zaista zanimljivu, na njemačkom, Iscrpni putni vodič po Dalmaciji, štampan 1912.!
Listao sam ga dok pljusak nije završio, a onda otišao na kasu pitati bradatog prodavača za cijenu, s obzirom da je na koricama bila ispisana samo ona u austrougarskim krunama! A izgleda da bradonja još uvijek priznaje te cijene od prije jednog stoljeća, i ne šljivi inflaciju, budući da mi je knjigu naplatio u vrijednosti jedne zagrebačke tramvaj-karte?!
(Kad sam desetak godina kasnije ponovo potražio spomenuti antikvarijat, nije ga više bilo. Nikakvo čudo...)
Nastavio sam dalje prema centru širokom Ulloi ulicom, prepunom lokvi i jezeraca nakon pljuska. Utažio sam usput glad sumnjivim hamburgerom s nekog kioska. A onda spazih odjednom ispred sebe silnu gužvu i stotine ljudi kako odasvud pristižu.
Pa s lijeve strane ugledah stadion.
Na brzinu se prisjetih mape grada, na kojoj je pisalo da se ovdje kvartovi zovu Jozsefvaros i Ferencvaros. Pa da, Ferencvaros, ovdje dakle igra čuveni Fradi, najpopularniji mađarski klub!
Iako mu zadnjih tridesetak godina, kao i mađarskom nogometu općenito, ne ide dobro.
Otvorim opet one nerazumljive novine koje sam cijelo vrijeme ničim izazvan teglio sa sobom. Evo ga: danas je gradski derbi, Ferencvaros protiv kluba iz sjeverne Pešte. Proučim i tablicu: prvenstvo je već pri kraju i nijedan klub iz Budimpešte nema nikakve šanse za titulu prvaka, za nju se bore dva tima iz provincije. A ipak, ovdje je tako puno ljudi, mora da je tradicionalni rivalitet.
Čudi me da je utakmica tako rano - poslije sam saznao da se u mnogim zemljama ti derbiji s posebnim antagonizmima igraju vrlo rano: kako se navijači ne bi stigli nalokati! Zvuči pametno...
I u tom trenutku odlučim, kao malu kompenzaciju onom sportašu u meni poraženom prije podne, kupit ću ulaznicu!
Odem na blagajnu i nakon kraćeg čekanja kupim najjeftiniju kartu. Ovdje izgleda sve košta isto: i knjiga iz 1912., i hamburger, i karta za tekmu.
A onda sam prisilno napravio nekoliko krugova oko stadiona. Baš glupo, malenu zabačenu Pavlovu ulicu našao sam iz prve, a sad ne mogu dokučiti koja je moja tribina! Naposlijetku nađoh, utakmica samo što nije počela.
Došavši na tribinu, imao sam što vidjeti. Aterirao sam direktno među najžešće navijače Ferencvarosa! Tako mi i treba kad štedim na ulaznicama. Oko mene same obrijane glave, ultrasi oboružani tko zna čime. Bokserima, lancima, noževima, tko bi znao. I u toj gunguli jedini ja bez ikakvih obilježja Fradija! Naoružan Iscrpnim vodičem za putovanje po Dalmaciji iz 1912...
A k tome jezik gotovo da beknut ne znam.
Da me lagano počela hvatat panika, jest.
Trebalo je nekako ostati živ do poluvremena, tada ću se možda na neku foru moći izvući van.
Utakmica je počela, s moje tribine (na kojoj svi stoje, pa moram i ja, a već me bole noge i rado bih sjeo) urlici hoira Ferencvaros, normalno da vičem i ja. I usput smišljam što ako mi se neki od ovih mamlaza oko mene obrati. Kako da objasnim svoju mutavost? Što da kažem, tko sam i otkuda? Na kojem jeziku?
Neurotično u sebi obavim malu geopolitičku analizu. Uostalom, nije preteško pogoditi kakvi svjetonazorski stavovi vladaju u ekstremnoj navijačkoj masi obrijanih glava. Čisto sumnjam da je ovaj tip kraj mene s nekim povijesnim grbom istetoviranim na leđima lijevi intelektualac. A bogami ni ovaj nabildani zdesna koji urla ko megafon ne izgleda kao da zastupa liberalni individualizam.
S obzirom da smo u zemlji koja je izgubila dvije trećine teritorija u zadnjem stoljeću, svoj identitet odlučujem ne pozicionirati u nijednoj od susjednih zemalja. Pada mi na pamet da budem Englez, ali onda mi sine da su se ovi možda na tekmi kakvog europskog kupa koji put potukli s Englezima.
Treba odabrat neku zemlju sa što beznačajnijim nogometom. A da koliko-toliko govorim jezik. Razmišljam...razmišljam....pa nađem! Švicarac, bit ću Švicarac! S njima nitko nije ratovao, a nisu baš poznati ni po nogometnim huliganima. Postavljam si iz opreza još zadnje pitanje, jesu li možda oni i Mađari u istoj grupi u kvalifikacijama za europsko? Nisu, koliko znam! Dakle danas popodne sam Švicar! Kome je prabaka Mađarica pa voli zemlju svojih predaka.
Daleko je moj njemački od schwiz-dutscha, ali šta ovi znaju!
Ferencvaros igra dobro, ali jedna iznenadna kontra i Ujpest (ili je to bio Kispest, danas se više ne sjećam) zabija gol. Na mojoj tribini najprije muk, a onda sve glasnije hukanje i nešto što je sasvim sigurno bogat repertoar najmaštovitijih psovki. A kad je još spiker objavio ime neprijateljskog strijelca...Kuznecov, ovi moji sasvim popizde i među kletvama jasno razaberem i sveprisutno orosz, kako se ovdje kaže za 'rusko'.
Kako ne mogu sudjelovati u jezičnim umjetničkim izričajima, svoju bezrezevnu pripadnost grupi u kojoj se nalazim pokazujem najodvratnijim grimasama, stisnutom šakom uperenom prema terenu i povremenim prigušenim fuck, tim najuniverzalnijim komunikacijskim terminom našeg vremena, popraćenim srednjim prstom. Kako se stvari uopće ne odvijaju dobro, gledam pomalo iza sebe tražeći kakav koridor prema nekom izlazu, ali gužva na tribini je strahovita a k tome sumnjam da ovi ratnici jako vole dezertere...
Ferencvaros se sada muči, zvižduci paraju stadion. Na drugoj strani navijačke tribine čak i neki obračun sa žandarima, dosta daleko od mene, valjda se neće proširiti. Sva sreća, umirili su se.
Gadno je ništa ne razumjeti. Ako mi ovdje netko nešto kaže, hoću li uopće skužiti da je to upućeno meni? Razmišljam kako mi ne bi bio nikakav problem da sam sad na, štajaznam, beogradskoj Marakani. Općenito nemam mnogo pameti, ali sluha bogami imam, i poskidao sam svakakve govore, i beogradski među njima. I to, kažu, jako dobro. Samo se moram dobro koncentrirati, što se u frci ionako katkad događa automatski.
Ili naprimjer u Splitu na Poljudu. Ne bi nikad skužili da sam purger, ako tako odlučim. Možda ne govorim sasvim splicki, ali govorom jednog dalmatinskog otoka sasvim sam ovladao, a to se u Torcidi priznaje.
Ili da sam bar na Kantridi u Rijeci. Fiumanski i purgerski i tako se po naglascima razlikuju skoro nimalo, a po melodiji nešto malo. Tamo je najveći problem koncentracija, jer kad je zadatak lagan, čovjek se lako opusti. Pazi da mu ne izleti kaj, čak ubaci i pokoji šta da? i u kritičnijim situacijama se javi na mobitel (koji uopće nije zvonio) s kade si čo?, a onda ga izda neki nepažljivi budem.
Ali ovdje....
....ajde barem je Fradi opet počeo igrati. Prilika za prilikom, zapravo su bolji, vidi se. Kod svake propuštene šanse hvatam se za glavu. Dobro je, izgleda da me svi ovi bosoglavi zasad ignoriraju.
Još jedan šut...prečka....natrčava jedan naš....golman brani pička mu materina...ali opet se lopta odbija....goooool!!!!!
Urnebes na tribini, urlanje najjače, ima i pirotehnike. S jednim istetoviranim dajem si givmifajv. Drugi urla ae-ae-oeee pa grli sve oko sebe, i mene naravno. Jedan treći mi čak zaurla nešto emkezekem kerekepešt ali ja uspijevam neutralizirati stvar tako što nisam obratio pažnju jer svojski sudjelujem u gromoglasnom uzvikivanju nekih slogova koji su - ako dobro kužim - provokacija protivnicima. Ili političarima.
Pa je onda i gnjavator stao uzvikivati a ja se diskretno povukao mrvicu ulijevo...
Umalo raskrinkan, uhh!
Još par akcija...cijeli stadion navija opet hoira Ferencvaroš...za to vrijeme primjećujem kako me dvojica ultrasa pomalo odmjeravaju....onda par kornera loše izvedenih...pa neko skandiranje stisnutom šakom s moje tribine...a onda ipak poluvrijeme!
Zapravo mi je i brzo prošlo. Čak mi u jednom času pada napamet sumanuta ideja....a da ostanem do kraja?....ali onda razum prevlada....pa se serijom vještih manevara priključim povorci onih koji se za pauze spuštaju s tribine dolje na wc i po još piva.....pa na koncu i ja s olakšanjem naručim to pivo.....u birtiji kraj svog hotela osam kilometara dalje!
Navečer, iz kreveta, gledam sportske vijesti. Ferencvaros je početkom drugog poluvremena opet gubio. I opet Kuznecov! Pa je tekma nakratko prekinuta zbog nereda na stanovitoj tribini....
....Pa se opet igralo. Ferencvaros preokrenuo, dobio 3-2! Pa se potukli poslije utakmice. Deseci privedenih.
Ugasim televizor i svjetlo, umoran sam, vodič po Dalmaciji iz 1912. ću, ako stignem, početi čitati sutra.
Razmišljam još malo o utakmici. I o tome kako se i u Pavlovoj ulici loše završilo.
A onda se dignem, posegnem za netom svučenim krpicama odbačenim preko naslona stolice i spustim u hotelski bar na pivo.
I ono košta kao zagrebačka tramvaj-karta
