Sedamdesetdeveta mi je, ali mi svejedno imaju obraza reći da sam lud.
U mom slučaju, ako ih dobro razumijem, ludilo je dobno zasnovano: lud sam jer se, baš tako kako se ponašam, ponašam sa sedamdesetdevet; da mi je tridesetdevet, ovakav kakav jesam, ne bih bio lud.
Eto moj sin naprimjer, kojemu će ubrzo pedeseta i koji odavno ne razgovara sa mnom osim onog najnužnijeg, kolutao je očima kad sam prošlog proljeća osnovao firmu za ovo i ono, kao što se uostalom uvijek zgraža kad - iz druge ruke - sazna za bilo koji od mojih planova. Moj sin valjda misli da bih trebao leći u krevet i čekati da umrem.
A nije da mi se ponekad ne učini da mi je blizu i takva sudbina: sve su mi slabije noge, napose koljena, i ja zapravo jedva hodam. Eh da je samo to, ima tu još podosta toga, ali ne mislim sada iznositi zdravstveni bilten. Ako je vrijeme ograničeno, tek tada ga se ne smije tratiti na kuknjavu.
Odavno više nema moje Đurđe; a ovo 'moje' upotrebljavam samo kako bi stvari zvučale uobičajenije i normalnije, jer ako bih bio potpuno iskren, trebalo bi priznati da smo nas dvoje - čak i u starosti - bili kao pas i mačka. Trebali smo se rastati tamo negdje u četrdesetpetoj. Moj sin i dan-danas drži da sam joj, njegovoj jadnoj majci, skratio život za barem deset godina. Ponekad me uhvati vrlo neugodan osjećaj da, ako je taj glupan ikad u ičemu imao pravo, da je onda u tome, i da bi se moglo reći da je tome zaista tako.
Reći ću dakle da sam, ako se promatra sa strane, loš čovjek. Koji je činio vrlo loše stvari.
Ali to je ako se promatra sa strane; no ako za točku gledišta uzmemo moju nutrinu, onda sam ja mnogo više jedan napet, zbunjen, nemaran i nemiran čovjek.
Bilo kako bilo, sada pijem pivo i čekam Stamenkovića. Ljut sam na njega, ne toliko što kao i obično debelo kasni u kavanu, nego mnogo više zato što kasni s poslom. Ako smo se dogovorili da ćemo ovo zajedno odraditi, onda bi morao biti puno ozbiljniji. drugi put neću s njim. Uzeo sam ga jer znam da je bolestan, da je sam - i njemu umrla gospođa, baš zimus - i da teško živi s tisućusedamsto. A ovaj historijat bit će nam dobro plaćen, i još neki postotak od prodaje, valjda će se štogod kupiti. Od svega toga njemu sam namijenio skoro polovicu, iako nije morao mrdnuti iz grada, ja sam sve obavio: i Beograd, i Vojnić, i Glinu.
A Stamenković ni ove arhive i knjižnice po gradu ne obavlja kako valja. Razočarao me, a ne volim ni kad se čovjek izvrdava na bolest.
U ona vremena, naprimjer, moji vojnici nisu imali poštede - puzali su oni pod punom opremom i u groznici i s virusima i s bakterijama. Zato smo i bili najbolja jedinica, nekoliko godina uzastopce. A ta djeca kod mene su postali ljudi.
Iako, kad se danas sjetim svega toga, mislim da sam se s tom vojnom službom propisno, da prostite, zajebao. Takva vojska, takva sila, a raspala se kao da je od plastike. Sve je bilo uzalud.
A ja ne volim sudjelovati uzalud. Dobro je da sam na vrijeme otišao, vidio sam što dolazi, da sam čekao još samo godinu dana, bio bih još na kraju ja taj koji je potpisao predaju kasarne. A onda ne znaš jedino to tko će ti suditi, ovi tu ili oni tamo.
Bilo je još mnogo zabluda. Sad, s ovim iskustvom, izgleda mi da život sačinjavaju nizovi izbora između ponuđenih zabluda. Uostalom, što bih ja mogao biti nego svoja najdraža samoobmana? I što su drugi nego uvijek iznova prilike za samozavaravanje?
Ako "sagledati stvari" nije isto što i "promašiti ceo fudbal", onda ja ili nemam pojma što znači prvo, ili sam potpuno neuk kad je u pitanju drugo.
Ali, iako danas u malo što vjerujem, tjeram stvari dalje kao i prije, i to mi pruža neko perverzno zadovoljstvo, gušt samo takav. Imam ja ideja za sve ove godine što dolaze. Čitav srednjoročni plan, takoreći. Ako Stamenković neće sa mnom, a ni ova budala od mog sina, naći ću već nekoga tko hoće.
Što bi taj moj mamlaz naprimjer rekao, kad bi saznao da je meni, dok Stamenković kasni a ja pijem pivo i promatram žene kako prolaze, da je dakle meni i dan-danas nekako krivo što u mom životu više nema seksa. Nema seksa već dugo i ja se eto nisam nikad s tim onako pošteno pomirio, onako kako je to valjda prirodno predviđeno. Nisam i gotovo. A pogledaj samo te žene....
Jer one plave tablete ja neću da pijem. Čuo sam razne priče o tome što se može dogoditi. A nema me tko zamijeniti u mojoj firmi.
Post je objavljen 21.09.2015. u 15:13 sati.