bromberg

četvrtak, 30.06.2016.

Starica

Zaista ne mogu reći koliko joj je. Kad sam je prvi put primijetio, a ima tome sigurno petnaestak godina, već je bila vrlo stara i hodala uz pomoć štapa. Ne bih se iznenadio da je do danas prešla i devedesetu.

Svakog jutra, ne onog ranog jutra nego već bliže prijepodnevu, išla bi tako polako hodajući sa svojim štapom, i obavljala kupovinu. A onda bi se, viđao sam to tako često, na malom kvartovskom trgiću ispred kioska nalazila, kao po dogovoru (a možda katkad i po dogovoru), s još dvije a nekad čak i tri svoje stare vršnjakinje, pa bi održale svoj dnevni kružok.

S vremenom sam spazio da je kružok postao razgovor udvoje. Starica sa štapom dnevne je teme pretresala samo još s jednom jako pogrbljenom bakom, onu treću i četvrtu staru gospođu više nikad nisam vidio.

Otprije tri godine starica pred kiosk dolazi sama.

Nekako baš u to vrijeme u njemu je počela raditi jedna mlada cura, koja se sa starom gospođom vrlo brzo sprijateljila. Kad starica dođe, iskomentiraju njih dvije sve najnovije događaje od kvartovske i šire važnosti, a premda baka nikad ne kupi novine, razvile su i poslovnu suradnju: prodavačica iskoristi staričin dolazak da skokne na WC u birtiju preko puta, dok joj stara gospođa čuva kiosk i - ako naiđe kakva mušterija - obavještava da će prodavačica začas doći i zamoljuje za malo strpljenja. Uskoro se cura vrati, preuzme natrag posao, a starica pročavrlja s njom još malo pa zadovoljno krene kući malim strpljivim koracima uz pomoć svoga štapa.

Jednog dana, dok sam iz spomenute birtije promatrao rečeni ritual, shvatio sam da cura najčešće uopće ne mora na WC u to vrijeme. Svejedno uvijek ode, pogleda se u špigl, pričeka malo, pa se vrati u kiosk.

Danas je kiosk iz nekog razloga ostao zatvoren. Baš ono...zaključan, zakrabuljen velikom roletom.

Stara gospođa nemirno je po malom trgu hodala amo-tamo, ne znajući što i kako.

Novine sam kupio dvjesto metara dalje, u novootvorenom lijepom prostranom dućanu sa svim mogućim svjetskim novinama i časopisima, i hrpom ostalih kiosk-potrepština, kod koketne sisate prodavačice koja uglavnom ne miče mobitel s uha. Izašavši, okrenuo sam se i vratio još po kaugume.

A tu mi je blizu i ona odlična pekara.

30.06.2016. u 00:45 • 14 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 27.06.2016.

Krivotvoritelj

Pričati o tom tipu nije nipošto laka zadaća.

Sa sigurnošću se zna toliko da je u početku, još kao student, krivotvorio prijevozne karte. Najprije tramvajske, a potom i one za vlak, kadšto i neke vrlo skupe. Falsificirati avionske karte uglavnom je izbjegavao, iako se i na tom području okušao nekoliko puta.

Novce nikada nije krivotvorio. Ne zato što on to ne bi mogao, nego je to podrazumijevalo određenu povezanost s miljeima koji mu se nimalo nisu sviđali.

U slijedećoj fazi bavio se krivotvorenjem umjetnina. Slika, skulptura, pa čak i konceptualnih tvorevina. Poznato je da je krivotvorio i jedan performans.

A to s umjetnošću počelo je tako da je, izgubivši namještenje profesora likovnog zbog krivotvorene diplome koja ga je umalo - po prvi put - koštala i zatvora, dao oglas da jeftino reproducira slike poznatih majstora. Stvar je bila išla iznenađujuće dobro, prehranjivao se time bez problema, čak je uspio nešto i uštedjeti.

A onda mu je jedan klijent, oduševljen njegovom reprodukcijom, naručio još dvije, ali uz molbu da ostanu nepotpisane. Pa ih odnio u aukcijsku kuću. Koja mu je za otkup ponudila trideseterostruku cifru od one koju je platio falsifikatoru. Reprodukcije su, za divno čudo, prošle kao originali.

Podrazumijeva se da su klijent, stručni povijesničar umjetnosti čija su specijalnost bila nestale umjetnine, i krivotvoritelj, najnadareniji falsifikator u cijeloj regiji a vjerojatno i mnogo šire, ubrzo razvili strahovit biznis. Uzdigli su krivotvorenje na dotad neviđenu razinu, profesionalno se udruživši i s još dvojicom eksperata za kemijski sastav i način pripreme srednjevjekovnih likovnih materijala.

Dok jednog prokletog četvrtka genijalni krivotvoritelj nije, vodeći mučan telefonski razgovor s nekom ljutitom ljubavnicom i usput radeći na Vermeeru, sasvim zaboravio da je bjelilo iz 20.st. koje mu je trebalo za jedan od idućih radova privremeno stavio među bočice za 18.stoljeće.

Što su nekoliko mjeseci kasnije otkrili majstori iz jednog laboratorija u Hamburgu.

U razotkrivanju cijelog poduhvata policija i sudovi nisu imali milosti, a bilo je i ozbiljnih prijetnji kupaca kojima je ispraznio novčanike.

Trebalo je tri i pol godine da ga naposlijetku ipak puste iz onog užasnog zatvora, godinu i pol prije isteka pune kazne. Kao nadoknadu dijela štete, pokupili su mu svu imovinu. Izašavši na slobodu, počeo je od nule.

Na sreću, neki čovjek iz južne Europe koji je sa zanimanjem pratio cijeli proces, ponudio mu je posao restauratora negdje na Mediteranu. Nije ga pritom uspio natjerati na svečanu zakletvu da više neće krivotvoriti, ali je falsifikator ipak obećao da više nikad neće djelovati na području umjetnosti. Kompromisom su obje strane bile zadovoljne.

Po posljednjim saznanjima, krivotvoritelj se uspio opet dići na noge. Njegovim restauratorskim radom poslodavci su prezadovoljni. Unio je i neke novosti u oživljavanje fresaka, a priča se da mu i pri spašavanju skulptura nema ravnog i da je pritom otkrio neke stvari koje dotad nikom nisu ni na pamet padale.

Spasio je i jedan performans te uz to i dvije video instalacije.

Predan i pošten u profesionalnom radu, svoju najveću strast - krivotvorenje - ostavio je za ono što oni filozofijski nastrojeniji nazivaju egzistencijalnim ostatkom. Krivotvorio je, među ostalim, dva prijateljstva, jedan ljubavni odnos, jednu mržnju, dvije putovnice i još nekoliko iskaznica. Vozi se k tome na krivotvoreno gorivo a ponekad se, subotom, događa da krivotvori i vlastiti izgled.

Njegovo ime? Identitet? Nema smisla govoriti o tome, jer odavno je krivotvoren.

27.06.2016. u 00:05 • 9 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 20.06.2016.

Nezgoda

Mala nezgoda dok sam danas prolazio kroz park: neko dijete koje se u igri nakratko otelo maminom nadzoru....direktno me pogodilo kamenčićem! Nehotice.
Vidjelo se da je dječačića odmah preplavio neki nelagodan osjećaj, a i mama je dotrčala ispričavajući se i vičući na sina.

Iako me zaista malo zaboljelo, samo sam se nasmijao, užasnutu mamu umirio s "ništa, sve je u redu", a klincu namignuo i rekao "buš pazil drugi put, ne?" na što je mali poslušno klimnuo glavom i zbrisao u pješčanik.

Poanta...?
Vjerovali ili ne, ako je istina ono što se trenutno priča na šankovima oko kojih se okupljaju frajeri kaj se kužiju u te stvari, opisana scena je na najdirektniji mogući način povezana s jednom pra-scenom koja je izgleda bila odlučujuća za postanak čovjeka i njegovo odvajanje (uzdizanje?...propadanje?...) od životinjskog svijeta...!
U nekom trenutku, dogodilo se da je neki naš davni pra-predak bacio nekamo neki kamen i - ovo je ključno - pogledao za njim.
Pogled koji prati bačeni kamen, dojam o učinku i dojam o mogućnosti obavljanja radnje u kojoj se ne nalazimo neposredno, od čijeg smo odvijanja i učinka na određenoj distanci, ponavljanje tog procesa i počeci "baratanja" rečenim dojmovima i njihove "prorade", izgleda da su bili impulsi koji će kasnije biti krivcem za nečuveno širenje horizonta i isto tako nečuven razvoj moždanih akrobacija, koje će na kraju "biće" i "okoliš/okolinu" postaviti u potpuno novi odnos i ovo prvo temeljito emancipirati od ovog drugog.
A tu smo onda jako blizu antropologijskim definicijama čovjeka.

Eto, nezgoda :)



Da ne prodje bez muzike

20.06.2016. u 14:22 • 11 KomentaraPrint#

petak, 17.06.2016.

Dečko

Tu sam negdje točno na polovici petog desetljeća
I pita me danas nova prodavačica
"dečko imaš li ti karticu za bodove?"
A kako drukčije da me i oslovi
Kad smo odrasti svi pokušali
I nitko nikad nije uspio.

Na radiju

17.06.2016. u 22:39 • 15 KomentaraPrint#

četvrtak, 09.06.2016.

Muzika. Kaj drugo.

Ovo.

09.06.2016. u 15:55 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 06.06.2016.

Ljubav

Za ljubav nije dovoljno da se ljudi pronadju. Moraju se u nekoj mjeri i izmisliti.

U tome i jest problem: imaginaciju ne možemo držati u glavi zauvijek. A ono što smo zamislili, i ono što je zamislio onaj drugi/druga, toga naravno nema, niti je ikad igdje postojalo.

06.06.2016. u 15:07 • 12 KomentaraPrint#

nedjelja, 15.05.2016.

Capricciosa

Sjela je na klupu u parku
Mala prljava djevojčica.
Vadi iz svakog džepa kovanice
I pokušava ih zbrojiti
Ali stalno mora brojati iz početka.

Onda dolazi čovjek
Taman namršten ljut.
Sjeda kraj nje i uzme joj novce.
Zbrojio je sve isprve
Pa njoj psujući zalijepio pljusku
I otišao.

Pojeo sam predobru pizzu
Ogromnu sočnu bogatu njamm
Na lijepoj terasi s pogledom na park.
Sad sam već na pješačkom prijelazu
Na kojem čekamo zeleno svjetlo
Uplakana prljava djevojčica i ja.

15.05.2016. u 19:30 • 21 KomentaraPrint#

Sumrak

Paškval se još jednom pogledao u špigl, vođen slabom nadom da će mu odraz ipak dati kakav-takav argument da još malo odgodi stvar. Vraga, mora se ošišati, zarastao je preko svake mjere.

Dohvati jaknu i krene. Tek što je zakoračao ulicom zastane, gurne ruku u džep, pa u drugi, okrene se i vrati kući. Zaboravio je novce: brijač voli da mu se plati.

Drugi pokušaj bio je uspješniji utoliko što se vratio već s izlaznih vrata, uštedjevši tako nešto na vremenu. Ovaj put krenuo je bio bez telefona. A nikad ne znaš, možda Ida nazove.

Napokon potpuno opremljen – uzeo je sad čak i knjigu za slučaj čekanja u brijačnici - otpravi se prema gradu. Već sto godina šiša se na istom mjestu, pronašao je tog brijača nakon što mu je ona sisata frizerka postala već sasvim nepodnošljiva. Žena megafon! Žena stadionski razglas! Što veće sise to jači glas (i neumorniji!), valjda. A još k tome je žena personificirani Narodni radio i Večernjak u jednom.

A ovaj brico šuti i radi. Reklo bi se i da je pomalo zamišljen. U svakom slučaju jeftin i brz. Paškval se, na užas ženskog svijeta, uvijek dao šišati jednako: mašinom skinuti svu kosu, do par zadnjih milimetara. A brijač bi ga zgotovio za nekoliko minuta.

„Sad ste mirni šest mjeseci.“

Trideset kuna, Paškval bi uvijek dao četrdeset.

Izašao je iz prepunog tramvaja pa se vratio tri zgrade unatrag do brijačnice. Imao je što vidjeti: izlog prekriven novinskim papirom a kod kvake ulaznih vrata isprintano 'zatvoreno zbog preuređenja'.
Jebote, ode i brico.

Paškval bijaše baš razočaran. Skoro pa ljut. Susjedni lokal, odmah do netom propalog frizeraja, bio je kafić. Nekad je to bilo simpatično mjesto, ali otkad su ga prije dvije godine preuredili u nekakav fensi loundž dizajn kurac palac, Paškval u njega više nije ulazio. A ni stari brico već duže nije dopuštao da se red za šišanje čeka u birtiji, „to stvara zbrku“.

Ovaj put Paškval uđe. Popit će kavu a možda znaju i što je bilo s brijačem.

Nađe si mjesto za šankom, između dva yuppieja s jedne strane i neke ultra sređene pičke dugih nogu s druge. Pomisli kako mora da su negdje u blizini otvorili centralu neke lihvarske institucije. Neraspoložen na trenutak što i njemu švicarski franak ne kupi takvu obleku – ali kad razmisli, znao bi on potrošiti lovu mnogo bolje - naruči kafelato.

Dok mu je šanker pružao šalicu, Paškval iskoristi priliku i upita kad je zatvorio brijač. „Evo nema ni tjedan dana“. Šanker se pokazao iznimno dobro obavještenim: kad je Paškval promrmljao nešto o krizi (ne sjeća se sad je li pala i riječ 'globalna'), bi promptno ispravljen – „ma kakva kriza, imao je stari prometa, mi se svi šišali tamo“ (Paškvala bi zapravo zanimalo tko su to 'mi', ali pusti konobara da priča)“Nego uništili ga oni njegovi, samo ne znaš koji.“

„Tko njegov? Koji?“

„Pa ona dva debila, sinovi. Jedan džanki, drugi kockar. Kako će išta para ostat u kući kraj njih dvojice...“

Paškvalu se raspoloženje sasvim pokvari. A i nije mu bilo baš jasno. Kako onako finom čovjeku deca mogu ispast takve bitange? Uostalom tko zna, možda kelner voli pričati priče...

„Ne bih se ja prijatelju iznenadio ni da je stari u nekom sanatoriju završio. Znaš kojem, psihičkom.“

Paškval požuri sa srkanjem kave. Postaje mu sve nelagodnije ovdje. Em je šanker s njim prešao na 'ti', em su već i prijatelji! Sad mu je krivo što nije platio odmah, ovako će morat još učvršćivat prijateljstvo. A još ga i fensi koka slijeva nepogrešivo gađa cigaretnim dimom, pri čemu je Paškvala najviše živciralo što mala gotovo da uopće ne puši, samo drži tu pljugu kako bi zaposlila ruku.

„...ili ga je jedan od one dvojice raspalio po tikvi kad je stari uskratio lovu“, dometne šanker miješajući neki koktel.

Neki zabavnjački hit sa zvučnika (šanker tu doduše nije sasvim kriv, naprosto je jedna donedavno relativno podnošljiva radio stanica otišla u kurac) i stravičan prizor kad se ona dvojica cool afterwork yuppieja počinju zibati prikljuičivši se hitu, bili su kap koja prelijeva čašu. Paškval zgotovi kavu, plati bez trinkgelda, odmori još sekundu sasvim neprimijetno oči na pičkinim nogama i ode.

Nije se osjećao dobro. K tome je počinjao i sumrak. Paškval nije volio sumrak. Uvijek bi se rastužio, i za mnogo boljih dana. Sad kao da mu se duša naježila. Nije bio sasvim svoj. Vlastiti grad postajao mu je iskrivljen i stran.

Upao je u čudno stanje. Činilo mu se da grad pada pod neobranjivom najezdom konglomerata sastavljenog od četa konobara, lihvara i izvodjača eurosong-muzike. A da na izlazu iz grada, u nepreglednoj koloni koja bježi pred neminovnim porazom, prepoznaje i starog bricu. („sisata frizerka sigurno je ostala“, pomisli analizirajući svoje ludilo. "A ono tamo iza brice....jel ono tamo Ida?")

U tom sada izmijenjenom gradu valja mu pronaći novog brijača. Danas brijača, sutra psihijatra?

Onda se sjeti telefona: onako zaboravljenog u džepu jakne, zasigurno ga ne bi čuo da je zvonio. Ni u kafiću, ni sad u prometnoj ulici. Nema šanse da bi. No way.

Izvadi ga i pogleda zaslon. No unanswered calls. No messagges.

15.05.2016. u 18:50 • 4 KomentaraPrint#

petak, 13.05.2016.

Večeras šutim

Večeras šutim
baš onako
suvremeno evropejski
na četiri jezika
plus dva dijalekta

Šutim nadahnuto
sintaktički besprijekorno
gramatički savršeno
a o stilu
da se i ne govori

Šutim učeno
iskusno
mudro
šutim s metodom
inteligentno

I bilo bi mi zaista neugodno
kad bi se saznalo
da ja
dok šutim
ništa ne prešućujem

13.05.2016. u 21:30 • 8 KomentaraPrint#

četvrtak, 12.05.2016.

Jedna od starog majstora

"Ništa nam toliko ne odaje o nepoznatoj osobi kao ....čemu se i kako smije."
(Goethe)

12.05.2016. u 12:56 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 05.05.2016.

Ušna resica

Ne znam....dovoljno dugo već tumaram ovom našom 'prljavom balotom' (izraz je od Borisa Dežulovića), što tako uporno kruži oko te svoje zvijezde, i ništa nisam shvatio.

Možda ipak jedno. Kad opečemo prste, a nema vode ili nečeg hladnog u blizini, trebamo tim prstima pritisnuti ušnu resicu. Jedini rezervoar kakvetakve hladnoće, koji nosimo sa sobom. Pomogne donekle.

To sam naučio od jednog genijalnog istočnonjemačkog pisca, Ulricha Plenzdorfa.

Eto, to samo znam. Drugo ništa.

05.05.2016. u 21:18 • 15 KomentaraPrint#

Intervencionist

Prošla je ponoć. Sjedim na svom novom radnom mjestu: za volanom auta parkiranog na prilazu lučici u malom ribarskom naselju u južnoj Turskoj čije ime, iz razloga koji će ubrzo postati razumljivi, ovdje ne smijem odati. Opis posla: četiri ili pet noći u tjednu provesti tako parkiran u ovom ili nekom od susjednih obalnih gradića, i pomalo trusiti alkohol. Jer ako bude potrebna moja intervencija, za nju moram biti pripit.

Na sreću (mada istovremeno i na određenu financijsku štetu), većina tih noći prođe bez intervencija. Probdijem ih tako pijuckajući, a ako mi se posreći kakva bolja javna rasvjeta u blizini parkirnog mjesta, vrijeme si kratim i kakvom knjigom, eto noćas imam uza sebe izvrsnu Seehaferovu biografiju Goethea, koja i sama po sebi ima literarnu vrijednost, napisana je uistinu sjajnim stilom.

Ja sam naime profesor književnosti. Ali već duže vrijeme u civilu. Predavao sam u nekoliko škola i gimnazija, zadnje namještenje bilo mi je u crnomorskom Trabzonu.
Teško je zapravo reći zašto sam promijenio branšu. Slaba plaća? Teško podnošenje tinejdžera? Kolega? Sistema? Svaki odgovor zasigurno je donekle točan. Ali duboki unutrašnji dojam govori mi da je prava istina ponešto drukčija. Neću dalje o tome.

Ono što mogu reći je da ova noć zasada protječe mirno. Tako bi trebalo biti i do kraja. Na snazi je status "zeleno", što znači da naša organizacija vjerojatno neće noćas djelovati baš ovdje. Ipak, te stvari brzo se promijene. Valja biti na oprezu.

Posao radimo u parovima. Pedesetak metara dalje, na drugoj strani parkirališta s kojeg puca pogled na prilaznu cestu, parkiran je moj večerašnji partner, iskusni Kivanc. Nekako volim kad me dopadne baš on; po prirodi stvari ja baš nisam vičan ovom novom poslovnom miljeu, a osim toga Kivanc je vrlo oprezan, čak i kad vam zadaje udarce koji će vas ozljediti, on pazi da sve bude s mjerom i bez ozbiljnijih i dugotrajnijih posljedica. Osim toga, odlično se snalazi u nepredviđenim okolnostima i tako obilato pomogne i partneru.

Iskapih limenku piva do kraja. Za kakvih pola sata otvorit ću novu. Do tada namjeravam još malo listati Seehafera. Volim europske pisce. Toliko me privlači ta Europa, a eto ispalo je da, ako ne računamo europski dio Istanbula, tamo još nikada nisam nogom zakoračio. A već mi je četrdesetpeta.

Možda zato ovo radim. Dio sam, prilično nisko pozicioniran ali ipak nekakav dio, velike organizacije za prebacivanje nesretnih ljudi u Europu. A stvari su, znate i sami, odnedavno postale kompliciranije i teže nego prije. Po Europi raznorazni jebeni nacionalni radnici zatvaraju gdje god mogu: eto Austrijci, Slovenci, Mađari, Makedonci, svi digli žičane ograde po granicama, banda jedna. Hrvati, Srbi i Grci doduše, ako je vjerovati izvještajima, nisu digli žicu, ali koliko pratim događanja, njima možda žica i ne treba, oni je imaju u glavi.

Nije da se mene sve to izravno tiče, moj zadatak je intervencija. Možda na neki način i bolje da su legalni putevi zatvoreni, više će tih nesretnika trebati našu organizaciju. Ne mogu reći da točno razumijem kako stvari funkcioniraju: znam samo da postoji nekoliko ovih tajnih lokacija s kojih se ljude manjim čamcima prebacuje na veće brodove ili barem brodice koje ih negdje nedaleko čekaju.

Ako se status sa "zeleno" promijeni u "crveno", to znači da se nešto upravo odvija. Da se Sirijce ukrcava. I da moram biti na vrhuncu opreza; ako se naime dok traje "crveno" na prilaznoj cesti prema lučici pojavi policijska patrola, moj partner (a to je večeras Kivanc) i ja promptno iskačemo iz svojih automobila i počnemo se svadjati, urlati i udarati. I to prilično divljački, kako to već razjareni pijanci čine, tako da policajci moraju skrenuti k nama. Za to vrijeme, drugovi iz organizacije mogu, prema potrebi, stvar okončati ili je prekinuti te zamesti tragove.

Otkad je država potpisala taj sporazum s EU (kojeg inače pozdravljam, ukidanje viza i mene približava toj Europi za kojom zaista žudim), policijske kontrole postale su vrlo učestale, i morali smo se potući već nekoliko puta. Dvaput sam završio u ambulanti, a više i ne znam koliko puta prenoćio u postaji. Na glasu sam već kao jedna od sasvim nepopravljivih pijandura. Kazne i troškovi nisu problem, organizacija sve podmiruje, a financijski bonusi za ozljede i pretrpljene udarce, zaista su više nego izdašni. Čak ako se i cijelog mjeseca ne dogodi nijedna intervencija, plaća mi je dvostruko veća od one profesorske. A s bonusima...neću odati, ali nema uopće usporedbe.

Ali ponavljam, ne činim to samo zbog para. Trpim te udarce (a poneki, eto, moram i zadati) i zato da ti ljudi odu onamo kamo žele. U Europu.
U kojoj ću im se jednom i sam pridružiti.

Pola tri u noći. Provjeravam mobitel. Ništa novo, i dalje smo na "zelenom". Otvaram novo pivo. U drugu ruku uzimam Seehafera. Nastavljam čitati sa označene stranice. Jesen 1786. Goethe je upravo, nikog ne obavijestivši, iskravši se neopaženo u pola tri u noći iz svog smještaja u toplicama Karlovy Vary, krenuo na težak i opasan put u Italiju.

05.05.2016. u 17:09 • 6 KomentaraPrint#

petak, 22.04.2016.

Situacija

Situacija: napustili me svi dobri duhovi.

Preostaje mi muzika.

https://youtu.be/bN3fPJuyYxw

22.04.2016. u 22:39 • 19 KomentaraPrint#

srijeda, 20.04.2016.

Gadna je moja vjera

Gadna je moja vjera
Teška je kao tona
Ne preporučam nipošto

Što ona kaže i ne zna se točno
Malo ovo malo ono
Nešto tvrdi pa povuče

Strogosti joj ali
Nimalo ne fali

Na svojoj dogmi
Ona inzistira
Sljedbeniku ne da
Spokoja ni mira

A sljedbe je sasvim malo
Na prste jedne ruke
Ako ćemo pošteno na kažiprst:
Ja

Crkve nemam
Koji put to postane
Neki prostor prepun ljudskog žamora
Ali samo na tren

Svećenika nemam
Ups...lažem - ima jedan
Kojeg sam izmislio

Nema halje ni habita
Tek poderane traperice i stari džemper
Mada je jednom viđen
Kako nastupa i kao
Žena u trenirci

Ulovih ga iskreno govoreći
Svega nekoliko puta

Jednom mi je svečano
Najavio propovijed
Pa mi tiho ispod glasa
Priznao da nema što da kaže

Ispovijesti moje
Njega ne zanimaju

A kad me rastavlja tuga ili proždire bijes
Njega ili nema
Ili me uputi da začepim gubicu
I umirim ih sam

Katkad pišem priznah jednom
A on
Pička mu materina
Umjesto da od ushićenja zaustavi dah
Kaže samo
To je zato što ne možeš drukčije

Zadnji put trčao sam za njim
Preko cijelog Cvjetnog
Da mu podvalim
I pitam ga nešto o bogu

Ali izvukao se tako što me
Odveo na pivo

Otada ga nema
Ali i bez njega
Mučna je moja vjera
Prazna ko ova flaša
Ne preporučam nipošto

20.04.2016. u 21:53 • 7 KomentaraPrint#

subota, 09.04.2016.

Tko zna...zna

Izjava tjedna pripada tipu u narančastoj kabanici koji je danas popodne hodao Ilicom, i svojoj crvenokosoj suhodačici, u trenutku kad smo se mimoilazili, rekao slijedeće:

"Ma živ je on još uvijek, al' ništ' od tog."

Kako je sasvim evidentno da se taj iskaz može odnositi samo na mene, pitam se cijeli ostatak dana otkud me to dvoje poznaju i kako je tipu uspjelo sve bitno o meni izreći u jednoj kratkoj rečenici?

09.04.2016. u 21:43 • 12 KomentaraPrint#

srijeda, 06.04.2016.

Sjekira

Otvorenje izložbe u galeriji u staroj zgradi u strogom centru. Radovi me nisu nešto posebno osvojili, ali skupilo se zanimljivo društvo. Vino i razgovor.

Zanimljiviji dio društvanca ubrzo nestaje, ostaju uglavnom gnjavatori. Pomišljam i ja na partenzu, ali ionako moram potrošiti još pola sata, a vino je odlično i ima ga još. Nadoljevam si čašu i bježim od jednog zaista iznimno napornog davitelja kroz izlaz u dvorište.

Sjedam na zidić, to obožavam od rane mladosti, cugati na zidiću. Preko puta dvorišta, neka žena vješa rublje. Promatram je, izgleda uzrujano.

Cugati sam je sranje, ali daleko manje nego to isto činiti u neinspirativnom društvu. Žena, završivši posao, ulazi u svoj hodnik. Razmišljam o tome kako se iznenađujuće brzo osjećam sasvim pripito. Moram usporiti konzumaciju.

Odjednom kroz neki od nižih prozora galama, grozomorna buka. Iz smjera u kojem je maločas nestala ona gospođa. Bijes, prijetnje, urlanje. Onda ništa, sve utihnulo.

Ni minutu poslije iz istog tog hodnika preko puta izlazi muškarac. Ulazi u neku šupu sa strane. Vraća se sa sjekirom, vidim to dobro usprkos sumraku. Odlazi otkuda je došao.

Streslo me. Zabezeknut, razmišljam ne bih li trebao pozvati policiju. Uzimam telefon iz jakne. Ipak, odlažem ga kraj sebe na zidić.
Razmišljam nekoliko trenutaka. Hoće li je ovaj isjeći tom sjekirom? Ništa se ne čuje, tišina.

Sjetih se tada jednog ludog odlomka iz "Beograda za pokojnike" Pedje Crnkovića. U njemu autor lamentira o tome kada se neko naselje može nazvati gradom. Kao odlučujući kriterij iskristaliziralo se na kraju slijedeće: naziv grada daje se onim naseljima u kojima je broj bračnih ubojstava sjekirom manji od trećine ukupnog broja bračnih ubojstava.

A budući da je ovo gdje ja sad sjedim na tom zidiću, po svemu sudeći, ipak velegrad, zaključim kako brojevi rade za jadnu ženu, i zapljusne me optimizam da će preživjeti. Spremim telefon u jaknu, i istrusim čašu do kraja.

Baš nekako u tom trenutku, žena je opet izašla u dvorište, ovaj put sasvim opuštena, i pripalila cigaretu.

06.04.2016. u 15:34 • 11 KomentaraPrint#

subota, 02.04.2016.

Prodavač

Ne volim pričati o sebi, jer je za takve priče najteže razlučiti bitno od nebitnoga.

No nepobitna činjenica je da sada sjedim u kafiću uz glavnu cestu i čekam da se kazaljka sata približi večernjoj devetki.
Preostale činjenice zasigurno su diskutabilnije: kako to da sam ovdje i što sam ja tu uopće? Trgovački putnik? Sitni akviziter? Spasitelj? Pomagač u zlodjelu? Teško je reći.

Ako bismo stvar htjeli raščistiti, bilo bi svakako potrebno priznati da sam bio potpuno propao u svojoj tridesetosmoj. Propadao sam, ruku na srce, već dugo prije toga; ali dno sam dotaknuo kad sam, kao glavni urednik informativnog programa na jednoj od najslušanijih radio-postaja, te jedne kobne srijede, točno u devetnaest sati, na početku emitiranja središnjih vijesti - inače apsolutno najslušanijih u zemlji - svojoj najozbiljnijoj spikerici dao da pročita tek slijedeći tekst: "Dragi slušatelji, danas se nije dogodilo apsolutno ništa, te ćemo nastaviti s muzikom".

Nastao je skandal nad skandalima. Svekolika nacionalna javnost silno se uvrijedila; uslijedili su najprije bijesni pozivi a potom i službeni protestni dopisi svih mogućih grupacija i interesnih skupina; reagiralo je šest ili sedam ministarstava plus desetak vladinih agencija, diglo se na stražnje noge nekoliko nevladinih organizacija, zaprijetile su patriotske snage, prosvjedovala gospodarska komora, ljutita pisma slali su predstavnici sportskih saveza, akademici i kulturnjaci, uskomešali se čuvari okoliša, a generalnim štrajkom zaprijetio ceh međunarodnih dopisnika. Tri glavna pokrovitelja radijske kuće priprijetila su gazdama revidiranjem sponzorskih ugovora, a na kraju se i dvoje meteorologa požalilo na neodgovarajući tretman.

Ukratko: dobio sam otkaz. Druge popratne privatne neugodnosti ovdje ćemo preskočiti.

Našavši se na ulici, nije mi preostalo drugo nego sročiti oglas u kojem, nakon što sam nabrojao nekoliko šturih podataka o naobrazbi i skromnim vještinama, nudim polovicu svoje preostale energije i trećinu svojeg preostalog dnevnog vremena najboljšemu ponudniku.

Nisam istinski vjerovao da će mi se, osramoćenom i odbačenom, ikad itko javiti, ali prevario sam se. Prošlo je doduše nešto vremena, dovoljno da potrošim svu ušteđevinu i dobrano zaglibim u dugove, no tada mi se jednog dana javio stanoviti gospodin.
Ponudu nisam mogao odbiti. Riječ je bila o terenskoj prodaji izvjesnog proizvoda, za koji se čovjek ne može odlučiti bi li ga nazvao novim i revolucionarnim, ili pak starim kao pakao, najvjerojatnije je oboje točno.

Taj proizvod zove se vrijeme.

Neobični gospodin koji me angažirao bio je, pokazalo se, vrhunski stručnjak u nečemu što je sam nazvao "fizika filozofije" (mada je u ozbiljno razmatranje uzeo i naziv "fizika logike"). Pošlo mu je naime za rukom razviti metodu kojom se iz silne i nezaustavljive stihije protoka vremena dala pod određenim uvjetima izolirati jedna malena "vremenskoprostorna niša", nekoliko kvadratnih metara naprosto izuzeti iz tog protoka, i to - barem zasad - na vrlo ograničeno trajanje.

Osobno nisam dovoljno pametan i potkovan da do kraja shvatim kako stvar funkcionira, tek, moj novi gazda govorio mi je nešto o tome kako je na ideju došao onda kad je tražio načine da protok (ili možda bolje valjanje, koturanje, gmizanje) vremena mjeri u metrima a ne minutama.

Uglavnom, konstruirao je malenu crnu kutijicu koja se pritiskom na gumb aktivira i neki ograničeni prostor - to npr. ne mogu biti dvorane ali sobe mogu - na sat, dva ili u posebno povoljnim okolnostima čak i tri, izuzme iz protoka vremena. Stvar se nakon toga nekako sinkronizira, pa taj maleni izuzeti prostor jednostavno (u vremenskom smislu) nastavi tamo gdje je stao.

Odmah da kažem: zarađuje se izvrsno, jer konkurencije zasad uopće nema. A zainteresiranih klijenata, usprkos zaista visokoj cijeni, koliko hoćeš. Kako se vijesti o novoj mogućnosti šire, javlja se sve više onih koji si žele (ili moraju!) izmisliti još malo vremena: privredni menadžeri, tajni ljubavnici, novinari i pisci kojima ističu rokovi, neodlučne žene koje ne mogu odabrati odjeću za izlazak ili pak okončati shopping, a zvao nas je čak i jedan profesor koji kupuje silne knjige a nema ih kad sve pročitati. Kontaktiralo nas je osim toga i nekoliko pljačkaša banaka, ali gazda je na glasu kao vrlo etičan čovjek.

Ne mogu se doista potužiti: plaća je odlična, provizija po izvršenoj akviziciji također, dobio sam i jedan mali auto na korištenje, kao i jednu skromnu izbu za smještaj u prilikama kad pokrivam zapadnije krajeve. Život mi je, može se reći, krenuo nabolje, premda sa ženama i dalje ide teško: pokušavam nešto online kad uhvatim vremena, uspjeha nemam previše ali s vremena na vrijeme pođe mi za rukom od poneke sugovornice dobiti kakvu fotkicu.

I eto me sad u tom kafiću uz glavnu cestu, čekam da se približi tih devet navečer, crna kutijica već je pripremljena i namještena. Često sam ovdje: preko puta je taj jedan motel, u kojem se jedan oženjeni gospodin sastaje s jednom mladom damom, fingirajući supruzi silne poslovne obaveze, koje zaista i opravdava mahnito puneći kućni budžet iz mjeseca u mjesec. Rečenom gospodinu i dami treba vrijeme, još vremena, i ja ću im ga dati. Jednom u budućnosti, naš će se proizvod možda moći slati iz daljine, ili ćemo ga moći barem isporučiti unaprijed. Za sada nažalost još nije tako: moram biti na licu mjesta, i to baš u ono vrijeme kada pritiskom na gumb crne kutijice magija započinje. Tako da se mlada dama svaki put mora nekoliko minuta skrivati u kupaonici.

Imam još desetak minuta. Pitam kelnericu mogu li uz kavu dobiti i kakav sendvič; ogladnio sam. Ne mogu. Promatram ljude oko sebe. Gotovo sve ih već prepoznajem, spomenuti gospodin i dama redovno traže naše usluge. U kafiću je, kao i skoro svaki put, ona luda samozvana odvjetnica, starija i zapuštena žena, koja tu uz jedan espresso provede i po tri-četiri sata galameći nepodnošljivo na mobitel "s raznoraznim klijentima". Slutilo se odavno, a potvrđeno je kad je jednom otišla u toalet neoprezno ostavivši mobitel na stolu pa je iznervirana kelnerica poslala jednog mulca sa šanka da malo baci oko: posljednji razgovor na tom mobitelu zabilježen je četiri mjeseca ranije...

Tu je za šankom i pokojni Toza....zovu ga tako jer je, ne mogavši više plaćati sobicu kod stare gospođe Zambelli, izmolio od svog starog druga po čaši, upravitelja mjesnog groblja, da mu dopusti u hladnijim noćima prespavati u mrtvačnici. Ovdje su osim toga i one dvije lokalne informatorke. Samo po sebi se razumije da analiziraju novonastalu situaciju u naselju, nakon što se proteklog vikenda u šumarku kraj dječjeg igrališta objesio sedamnaestogodišnji Mauro F. Neka zlokobna atmosfera nadvila se od te noći na cijelo naselje i ne popušta...ali očekuje se, slažu se u tome i susjede informatorke, da se stvari dolaskom proljeća ipak proljepšaju i život krene dalje punim plućima...kad ponesrećeni šumarak zazeleni.

Eto....zasvjetlio je moj telefon....moram u motel na posao.

02.04.2016. u 23:31 • 12 KomentaraPrint#

srijeda, 30.03.2016.

Izlazak

Užasno izgledam bez brade, ali mi je ipak uoči večernjeg pohoda po barovima došlo da se obrijem.
Uostalom, ni s bradom ne izgledam bolje.

Za divno čudo, nisam se pretjerano izrezao. Dvije ogrebotine reda radi, rijetko prođem tako jeftino. Veću muku predstavljalo mi je stalno zurenje u vlastiti odraz u špiglu, spadam naime u one koje ne želim ni vidjeti.

Zgrabim jaknu, pozdravim maćehu i izađem. Ako muškarci koji i s četrdesetplus još žive s majkama izazivaju opći prezir ženskog svijeta, što je tek s onima koji žive s maćehom?

Uputih se prema tramvajskoj stanici. Kola nemam, položiti vožnju nikad mi nije pošlo za rukom. Osim toga, možda ću se i napiti.

Na stajalištu neugodan prizor. Jedna stara gospođa skljokala se na tlo. Ljudi priskaču u pomoć i oprezno je podižu. I ja se, kao, pridružim pomagačima, iako pritom za mene uopće više nije bilo posla. Ali figurirao sam kao jedan od pomagača.
Nesretna starica dođe k svijesti. Još su je neko vrijeme pridržavali, pri čemu sam se i sam na nekoliko trenutaka ubilježio kao pridržavač kragne. Onda su je napokon mogli pustiti.

Tek je tada prepoznah! Nije bilo nikakve dvojbe, tridesetak godina ranije dotična dama predavala mi je biologiju u sedmom i osmom razredu.
Jednom prilikom, neću to nikad zaboraviti, izvrgnula me strašnoj sramoti pred cijelim razredom. Nakon kontrolnog, kojeg mi je gotovo u potpunosti uspjelo prepisati od onog rudlavog genijalca s kojim sam katkad dijelio klupu, izvukla me pred ploču svečano svima objavivši moju negativnu ocjenu, uz popratni komentar: "koliko glup netko mora biti da prepisuje različitu grupu pitanja?"
Istina je da nisam baš najbolje razumio taj koncept različitih grupa, ali jesam li zbog toga trebao biti izvrgnut salvama smijeha svojih školskih kolega?

Bilo kako bilo, sad smo opet tu, ja nju prepoznajem a ona mene ne, ja mirno čekam tramvaj a ona posrće.
I nadođe mi nešto poput suza.

Tramvajem sam proputovao nekoliko stanica, no onda ipak siđoh dvije prerano. Nervirali su me neki putnici svojim glasnim telefoniranjem o privatnim stvarima. Zaputim se dakle ostatak puta pješice i prođem kraj crkve iz koje je upravo prokuljala svjetina. Začudih se broju mladih, neki su mi izgledali baš kao da upravo izlaze iz rokerske birtije.

Udaljih se užurbano, ne volim crkve ni sljedbenike. Volim gledati nebo, a učiniti od njega poslovnicu čini mi se naročito bezobraznim.

Napokon sam ušao u svoj bar. Gotovo uvijek pijem sam, ne mogu se pohvaliti društvenošću. Imao sam jednom jednog dobrog prijatelja, ali njega su povukli vrtlozi drukčijih svjetova. Općenito se u razgovorima ne snalazim najbolje, iako sam s vremenom razvio određenu vještinu prikriti činjenicu da sugovornika zapravo teško pratim.
A volim biti među ljudima, nema ništa boljke od mješavine dobre muzike i ljudskog žamora.

Nemam što kriti, plaćam za seks. Zbog skromnih financija ne mogu si tu vrstu užitka priuštiti prečesto, ali s vremena na vrijeme pođe mi za rukom kupiti malo ženske tjelesnosti. Nije idealno, ali barem čovjek nije izmožden odnosom. Niti mu je nužno s uspjehom prolaziti sve one verbalne akrobacije koje predstavljaju put od upoznavanja do seksa.

Pa ipak, u svojoj mladosti proživio sam i jednu pravu pravcatu muškožensku avanturu. U tih desetak dana, kasnije nikad ponovljenih u mom životu, nagoni su trijumfirali nad razumom i oprezom, pa sve nije prošlo bez posljedica koje i danas traju. Ta posljedica je moja kćer. Za koju godinu bit će srednjoškolka.

Alimentacija se baš, treba priznati, i nisam naplaćao. Sretna okolnost je da je majka moje kćeri slučajno dolazila iz jedne od onih novoultrasituiranih obitelji iz zloglasnih devedesetih. Razumije se, i njoj su kasnije raznorazna vrata bila širom otvorena pa sad i sama vrhunski zarađuje. Stiže li na račun štogod od moje crkavice ili ne, njoj je i tako svejedno.

Ove jeseni sam se, međutim, odlučio ipak pomoći i vlastitim prilogom. Svojoj kćerkici, koju u teoriji viđam dva vikenda mjesečno a u praksi jedan dvomjesečno, jer nevoljko dolazi k meni a ne želim je prisiljavati, kupio sam kompletne knjige za novu školsku godinu. Štedio sam za njih mjesecima i uspio prikupiti dovoljnu cifru. Nakon nekoliko dana lutanja knjižarama prikupio sam sve naslove i zadovoljan samim sobom kao rijetko kad pozvonio na njihovu adresu kako bih isporučio knjige. Međutim, nakon što su me ispratili nije prošlo ni pet minuta kad mi je zazvonio telefon. „Budalo, kupio si za razred kojeg je ljetos završila.“
Opet, sreća je što je majka moje kćeri vrlo sposobna žena. Uspjela je izvršiti zamjenu. Mene bi sigurno odbili i poslali u antikvarijat.

Pijem pivo u baru, svoje treće i posljednje, tu tužnu istinu upravo mi je priopćio moj razjapljenoprazni novčanik. Loše; ako pridobijem kakvu damu za razgovor, neću je moći počastiti pićem. Ali ionako nikad s nikim ne uspijem zapodjenuti razgovor.

Dobra okolnost je da se bar već sasvim napunio. Što povećava vjerojatnost da ostvarim svoju maksimalnu večerašnju ambiciju: da se s ponekom curom tu i tamo ovlaš očešem. U općem guranju zauzimam mjesto kraj tri studentice koje, dok iz zvučnika trešti Joplinka, nekako uspjevaju plesuckati i u minimumu prostora. Jedna se, malo pomalo, prisilno leđima sasvim naslonila na mene i ja uživam. Njezina prijateljica me povremeno oštro pogledava; ne tumačim uvijek baš najbolje ljudske poglede ali osjećam da ovaj nije lišen prijekora. Skrećem pogled na drugu stranu, tamo su neki dvometraši.
Dok sam bio dječak, nadao sam se da ću i ja toliko narasti. Nažalost, ostao sam kratkonog.

Skupim nešto hrabrosti i ponovo pogledam u ovu koja me prijekorno gledala. Ne gleda više nikamo, koncentrirala se na muziku i ples. Sad je EKV. Ova naslonjena na mene ne može nikamo pa me časti gibanjem svog tijela. Malo me to čak i uzbudilo, sva sreća da nemam više dvadeset, nastala bi ozbiljna neugoda. A onda me ona stroga opet pogleda!
„A šta ti tako zuriš?“

Strefila me munja. Nisam na ovo navikao. Ako ne računamo upite oko cigareta i upaljača, neka žena mi nešto kaže jednom na tisuću ispijenih piva.
Namještam glupav smješak, drukčiji pošteno govoreći baš i nemam. Pomalo sam užasnut što pojma nemam što bih joj rekao, ali pomalo sam i zadovoljan što me oslovila sa 'ti'.
Tada su moja usta učinila nešto sasvim neobjašnjivo. Izgovorila su slijedeću rečenicu: „Sorry, ali moram te pitat – dal se tvoja mama možda zove Lidija?“

Ubrzo mi je pošlo za rukom razabrati da ovo nije sasvim bez ideje. Tako mi se nekad događa: pameti zasigurno nemam u izobilju, ali, pritisnut trenutkom, u hodu uspijem nekako nesvjesno upotrijebiti to malo što mi je dano. U svakom slučaju, moje zurenje, ako ga je i bilo, sad će biti obranjeno i opravdano.

„Moja mama?! Ne zove se tako. Zašto?“
„Čuj, nemoj sad odmah iz ovoga izračunat kolko sam već star, al prije dvajst godina sa mnom je studirala jedna Lidija...“ (Naravno da sam lagao, nikad nisam niti studirao niti poznavao neku Lidiju) „...nevjerojatno si joj slična. Ista. Da čovjek ne povjeruje.“

„Šta da?“ (Oho...imam dakle, ako se ne varam, posla s Riječankom.)

„Aa. Bila je najzgodniji komad na godini...“ (U ovom času ova druga što je bila na mene prisilno naslonjena ipak pronađe koji centimetar za malo se odmaknuti.) „...opće joj se zbog toga niko nije ni usudil upucavat.“

Ovakvu rečenicu, iako bi se reklo da nije ništa senzacionalno, ne mogu izgovoriti prije trećeg piva. Na sreću, treće je...

„Ona nema tih problema. Njoj prilaze samo tako“, uključila se sad u razgovor i treća, koja je plesuckala između.
Učinilo mi se, iako je teško reći u onom mraku, da se nesuđena kćer nepostojeće Lidije ipak malo zarumenila u licu.

„Vaša generacija je izgleda hrabrija“, ponudim objašnjenje.

Tu se ugrizoh za jezik. Em sam se upravo proglasio djedicom, em kukavicom, em ta idiotska rečenica može poslužiti i kao zaključak cijele priče. A time i završetak.
Izmijenismo još nekoliko ljubaznih smješaka. Očajno zaključim da je moji konverzacijski arsenal opet ostao bez goriva.

Istrusim do kraja to treće pivo, zakopčam jaknu i namjerim se prema izlazu mahnuvši im pritom. Nisu ni primijetile.

30.03.2016. u 21:35 • 15 KomentaraPrint#

nedjelja, 27.03.2016.

Merot

Hm...ajd' da vam i stari knjiški moljac Bromberg jednom preporuči kaj za čitat :)

Uzmite Pierrea Merota! I to odmah u duploj dozi, tj. njegove "Sisavce" i "Irealista"! Najbolje baš takvim redoslijedom, jer se potonji roman sasvim labavo nadovezuje na prvi, tu i tamo se na njega neobavezno referirajući. Iako, može i obrnuto, ništa strašno.

Radi se o upravo sjajnom štivu! U isti mah je divlje i tiho, prostačko a duboko refleksivno, vedro a očajno, surovo a krhko. Pitko za popizdit. Ljudsko za popizdit. Moćno a u vapaju. Nakrcano sadržajem mada je teško govoriti o nekoj radnji.

I "Sisavci" i "Irealist" su romani koje čitate polako, zastajete, bremzate....jer ne želite završiti s knjigom. Obje sam čitao tjednima i tjednima, premda stranica nema previše.

Pozor: Merotov humor je mjestimice upravo opasan, doslovce vas fizički ugrožava, sjebe vam disanje ili vas ruši sa stolca! Ali - što je vrlo važno - taj humor nema pretenziju nadvladati tekst niti dominirati njime, Merot nipošto nije komedijaš. Koliko god duhovito, to je istovremeno i teško štivo, od one najbolje sorte težine, one koja u vas utiskuje oplemenjujuće žigove s dugim rokom trajanja.

Da skratim: nakon dugo cajta opet sam čital nekaj kaj je nedvojbeno bolje od seksa, a od ljubavi da i ne govorimo :D
A možda bolje čak i od piva. Iako se s ovim zadnjim sam Merot zasigurno ne bi složio :)

27.03.2016. u 21:46 • 9 KomentaraPrint#

četvrtak, 24.03.2016.

"KAD GOD UMREM, VIŠE SE NIKAD NE RODIM"

Za nekoliko dana, 30. ožujka, Simo Mraović imao bi pedeset.

24.03.2016. u 23:23 • 11 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2016  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (5)
Ožujak 2016 (20)
Veljača 2016 (14)
Siječanj 2016 (8)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (9)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (5)

Opis bloga

Skribomanija.

Linkovi

Post office

bromberg00@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se