srijeda, 13.09.2017.

~Cestom prema jugu
~

Vjetar s mora donosi miris friškine, majoneze i kreme za sunčanje visoko u brda, preko grebena se kotrlja veeelika kugla sladoleda u kojoj se skrio jedan oblak, lastavice luduju iznad užarenog asfalta cestice prepune smicalica. Lukavice prepotentne, pojavljuju se niotkuda pa se u brišućem letu strmoglavljuju tek na pedalj iznad tla, da bi se već trenutak kasnije,na jastuku toplog zraka vinule do visokog Ce.

Nije mi bistro iz kojeg razloga to rade, zapravo možda čak i jest, jednostavno - uživaju, krila su stvorena za let, i one to dobro znaju, ali zašto se tako poigravaju samo modre laste, a ne i druge ptice - e to je pitanje.

S buketom upitnika iznad retrovizora vozio sam te nedjelje predjelima kojima rijetko prolazim, a da ni sam ne znam zašto. Em su mi bliski, em su interesantni, čak i atraktivni. Golema prodolina koja povezuje cetinski i neretvanski kraj, a "putuje" usporedno s obalom Jadranskog mora, na prvi pogled djeluje samozatajno, ali čim malo pročeprkaš ispod površine, počnu se otkrivati neslućena bogatstva. Naravno, ne u dukatima i suhom zlatu, već u saznanjima. Uostalom, tumarajući okolo-naokolo svih ovih godina, shvatio sam jednu stvar - tamo gdje vidiš zanimljiv zemljopis, u pravilu možeš naći bogatu povijest.

Obreo sam se u Cisti Velikoj, selu koje je geografski bliže Trilju nego Imotskome, a opet ljude iz tog kraja nekako instinktivno svrstavamo u "Imoćane".
Naime, postoji fina jezična distinkcija kad netko kaže da je iz Sinja ili od Sinja, isto tako - je li iz Imotskog, Vrgorca, Vrlike, Drniša, ili od Imotskog, Vrgorca, Vrlike, Drniša. (nepotrebno precrtati)

Razlika sitna ali bitna, ako je "iz", to znači da živi, ili da je barem porijekom upravo iz tih gradova, ali ako je samo "od", tad se možemo naći na stotinu muka, jer može biti iz bilo kojeg sela "krajine". Istina, postoji i podvarijanta "baš iz", koju vole koristiti oni koji su odrasli na sluhomet od pjace i glavne ulice i koji u svojim kućama nisu držali kokoše i prasce. Samo su ih mumali.

No, vratimo se mi u Cistu. Veliku. Koja se nalazi u blizini još jedne Ciste. Provo. Ne smijete ova sela brkati sa Čistom Malom i Velikom koje se nalaze iznad Šibenika i Vodica. To je drugi par postola. Ono što ih povezuje, barem u lingvističkom smislu, jest - cesta.

Cista je naime ikaviziran oblik riječi cesta i sva sreća što je na tome ostalo jer ne sumnjam da bi neki nadobudni jezikoslovac jedva dočekao gnjaviti sve oko sebe kako se pravilno kaže - cijesta. Upravo je ta cijesta, pardon cesta bila nit od koje je nastalo sve što danas vidimo. U vremenima starog Rima povezala je Tilurium, vojni logor kod današnjeg Trilja i Naronu, sjajni grad u dolini Neretve. Vjerojatno je i prije tih vremena postojala neka vrsta, ako već ne ceste, onda barem staze koja je prolazila istom trasom.

Neću pogriješiti ako kažem da je Cista Velika arheološka Meka. U svega nekoliko kilometara prostora posložili su se tragovi ne samo stoljeća, već tisućljeća povijesti. Pomalo je začuđujuće da se osim u stručnim krugovima, o tome veoma malo zna.



Najpoznatiji je lokalitet Crljivica na kojem se nalaze dvije nekropole stećaka. Uz još jedno slično nalazište u Konavlima, Crljivica predstavlja najznačajniji doprinos Hrvatske u "reprezentaciji" lokacija razbacanih diljem Dinarida, ponajviše po Bosni i Hercegovini, ali dobrim dijelom i po Srbiji i Crnoj Gori. Svi oni zajedno su nedavno uvršteni u UNESCO-ov popis svjetske materijalne baštine i predstavljaju jedno od trajnih vrijednosti koji su odavno nadrasli lokalne okvire.





Stećak, taj kameni spavač iz davnina, nadgrobni spomenik koji zapravo slavi život, blok s isklesanim ukrasima, prizorima iz života i natpisima vrlo dubokim, nerijetko i duhovitim, jedinstvena je pojava ispod ovog našeg neba. Mada ih, ako ćemo istinu reći, ne šljivimo ni dva posto. Uglavnom ih shvaćamo zdravo za gotovo, kao neka kamenja razbacana po livadama. Kao - da je to nešto vrijedilo, ne bi nas dopalo. Barem nam kamenja nikad nije nedostajalo.









A i za nas wannabe Europejce, stećak je kao kamenčić u cipeli kojeg bi najrađe odgurnuli od sebe, ma znate, kao, ipak je to obilježje tamo nekih dalekih balkanskih gudura kojima mi ni u kakvom slučaju ne pripadamo. M'da. Uzmite bronhi.

Zgodan mi je podatak da je sam pojam stećak proizišao iz riječi stojećak.

Dakle, moglo bi se reći da stećci mogu biti stojećci, sjedečci ili ležećci. Mada, nisam siguran koliko je pametno inzistirati na ovakvim jezikolomnim akrobacijama.

Stećcima jednostavno treba prići, dodirnuti ih, osjetiti energiju nekih davnih vremena i otploviti mislima u budućnost. Crljivica je mjesto ružnog imena ali prekrasnog izgleda. U neposrednoj blizini stećaka nalaze se obzidani bunari, slični onima u Rajčici.



Automobili jure cestom, zaustavi se niti svaki stoti. Pored ugibališta postavljeno je nekoliko informativnih tabli, već izblijedjelih. Jedna od njih propucana je mecima. Šou. Baština čovječanstva? Baš!

Par kilometara dalje nalazimo Crkvine, još jedno velevrijedno arheološko nalazište. Tragovi sežu od prapovijesti preko srednjeg vijeka sve do naših dana. Nedavno su izvedeni konzervatorski radovi, lokalitet izgleda ljupko, sređeno, ko bombon, napravljen je i toranj koji služi kao vidikovac, table nisu propucane. Srećom.



Tik iznad središta sela Ciste Velike, ističe se uzvišenje zvano Gradina. Čim primijetite da se neko mjesto zove Gradina, nemojte se ustručavati upoznati ga izbliza. Makar se morali pentrati preko kamenčina koje samo naizgled djeluju stabilno. Pomisao da bi se mogao stropoštati, ljosnuti o tle i naći se oči u oči s nekim poskočićem, nije isuviše ugodna. No, s Gradine puca lijepi pogled na čitavu dolinu. I ovo mjesto "diše". Samo je očito malo onih koji to osjećaju.



Nešto niže, ispod naselja, zaokružila se Zadužbina, još jedno od čudesnih mjesta, minijatura pučke arhitekture koja i bez riječi govori mnogo o životu ovoga kraja.



Zadužbina je veliki bunar, smještena u središtu udoline koja nalikuje na pliticu. Prostor oko krune bunara popločan je kamenjen, pravilnog okruglog oblika. Ponekad se koristi i kao pozornica. Čujem da se svakog ljeta održavaju "Dani gange i bukare". Volio bih to vidjeti. I čuti naravno.



Zavirio sam u bunar čisto da vidim ima li vode. Iznenadio me svojom veličinom. Vode ima, naravno, usprkos sušnom ljetu. Ima i plastičnih boca koje plutaju površinom. Dobro je. Kad već ne može bolje.



Otišao sam iz Ciste Velike s pomiješanim osjećajima. Ovo neveliko mjesto ima najmanje četiri, ne vrhunske, nego turbo-mega-ultra lokacije. Stekao sam dojam da rijetko tko ovamo zalazi, možda tek poneki znatiželjnik. Svjestan sam i toga da ovo nisu mjesta koja će masovno privlačiti turiste, ali to zapravo i nije šteta. Ipak, organizirati nekakve poučne ture sigurno ne bi bilo naodmet. Samo, valjalo bi se za početak barem malo odmaknuti od gange i bukare. Ne moramo ih se odreći već kako rekoh, samo malo odmaknuti. Pa im se nešto kasnije vratiti. Bit će slađe.




nedjelja, 03.09.2017.

~Hilejski vrt
~

Krenuli smo rubom markinte, stjenovitog pojasa obale koja spaja i odvaja modro i zeleno, drži na uzdama ovo ludo, drsko more koje danas tuče o škrape kao da ga proždrijeti hoće, i s druge strane ono pitomo, zatajno, zeleno, koje uspijeva rasti i granati se unatoč, a možda i zahvaljujući vrelini, kršu i bezvodici. Kao u onoj pjesmi koja kaže - i u mraku katkad nikne divan cvijet.jet...



Ipak, sada i ovdje sve je samo ne mračno. Ljeto je odsviralo svoj koncert do kraja i sad samo čeka pozive na bis. A bilo je žestoko kao rijetko koje do sada, Ostavilo je svoju esenciju u kapima nektara koje su nekim čudom ostale sačuvane na granama stabala koje inače smokvama nazivaju. Ostalo skvrčeno u plodovima rogača koji vise kao da su šišmiši.
Šiš ili miš, biljke su još nekako i preživjele, makar i na prevaru, a kamenje pod našim nogama, ostalo je vrelo, prepečeno i lomljivo.

Na što te podsjeća ovaj miris - pitala si me

Podsjeća me na.... fritule - odgovorih nevješto i glupo, iznenađen ne toliko spoznajom, već više podsjećanjem na to da i najbezvezniji kamen, taj pojam ne-života, zaista ima svoj miris.

Sjećaš se puzavice na Balanu? - pogodila si me u sridu.



Kako da ne. Puzavica je bila gola, koso položena stijena, dvadesetak metara duga, mada vjerojatno manja, jer nam u djetinjstvu sve oko nas izgleda neizmjerno veće nego što uistinu jest.
Mi, mularija iz susi'stva bi se popeli do vrha te puzavice, namjestili bi ispod guzice veliki plosnati kamen, odgurnuli bi se i onda bi taj plošnjo zajedno s nama tako fino kliznuo niz puzavicu kao da smo na toboganu, kao da smo na brodu pri porinuću. Sad, iz ove perspektive, više me fascinira to što se ne mogu sjetiti kako smo se uopće uspjeli zaustavljati s obzirom da bi brzina kojom smo "puzali" bila poprilična.

Kako ti znaš za puzavicu - pitao sam te

Eh, a šta ti misliš, da ste se samo vi muški spuštali niz puzavicu. Samo, ko je to smija reć. Matere bi nas pribile da su znale...

Ovo "pribile" ipak ne bi trebalo shvatiti doslovno s obzirom da su naše strašne matere danas staričice piskutavog glasa i lelujavog koraka, stoga pretpostavljam da im poziv pravobranitelja za djecu u ovom trenutku i ne bi baš najbolje sjeo. Otišlo u zastaru.



Ali miris, da, taj neobični miris kamena koji je klizao po puzavici, on je ostao pritajen sve ove godine i evo ga sad, odjednom, na rubu vrta hilejskog.

Došli smo zajedno do Punte, ishodišta našeg koordinatnog sustava. Osjećamo pomalo i krivicu što smo neprestano pričali o njoj kao o mjestu koje ima "ono nešto", teško objašnjivo, ali i te kako opipljivo. Sada, pogotovo u ljetnim predvečerjima, tu se okuplja sva sila znatiželjnika, vrzmaju se, snimaju, selfiraju, dolaze gledati zalazak sunca, a mi se švercamo između njih i smijuckamo se, kao... nismo mi odavde.

Ipak, osjete i oni da ovo mjesto nije tek tako "jedno od" već je jedno i jedino, žele na neki način obilježiti te trenutke, a posljednjih je godina zavladala moda gradnje kamenih skulptura. Jednostavno je, uzmeš kamen, običan, svakodnevan, čak ne mora ni mirisati, postaviš ga na savršeno mjesto, namjestiš ga neka legne onako pošteno, kako treba, zatim uzmeš drugi, prisloniš na ovaj prvi, nastojiš pronaći idealnu točku dodira i kad se ova dva sljube, uzmeš i treći pa pokušaš na isti način, četvrti, peti, šesti, onda ti se sve sruši pa kreneš ispočetka...

Krenu ljudi i lakšim putem, pa umjesto piramida grade humke, široke, tuste, mesnate, ali im najčešće nemam srca reći da to jednostavno nije to. Samo se bez riječi napravim važan i podignem za pola minute ovako nešto. Pisofkejk. Pisofkamen.



Prošlog ljeta, bio sam ovdje, dan prije no što ću krenuti u Zagreb, na doniranje matičnih stanica. Već sam danima bio u liječničkom tretmanu, prepun nekih čudnovatih kemikalija koje su kružile mojim tijelom i tada su me upozorili - ovih dana budite posebno oprezni, ne smijete se prehladiti, ne smijete se ozlijediti, ne smijete...
Dobro ljudi, shvatio sam.



Ali da, trebalo je večer prije doći na ovo mjesto, mjesto gdje su snažna strujanja, zamoliti onog ili one koji upravljaju morem, nebom i zemljom da nam sve to prođe na najbolji mogući način. Pa sam eto, morao, baš sam morao podići jednu kamenu piramidu, simboličnu, neka stoji čvrsto uspravno i nadasve ponosito. Krenulo mi je odlično, jedan, drugi, treći, sve je to fino sjelo, pa četvrti, peti, šesti, o-ho-ho, pa nikad mi nije bolje išlo, sedmi, osmi, deveti, razmahao sam se u ludom zanosu, sve do trenutka kad je onaj najgornji kamen skliznuo a ja nastoječi spriječiti njegov pad podmetnuo ruku tako da je kamen tresnuo pravo na moj palac.

U trenu, doslovce u trenu je taj moj palac narastao trostruko, iskrivio se u neku neprepoznatljivu formu, krv je počela navirati. osjećao sam puls kako tutnji čitavim tijelom, zamračilo mi se pred očima što od bijesa, što od krivnje, što od nemoći, jer ti moji prsti su sazdani od nekog čudnog materijala, osjetljivog, dogodilo mi se, ne samo jednom, da čim se tako iznenada ozljedim po prstima, samo se skljokam ko vrića kumpira i adio bella.

No, ovoga puta sam znao da se ne smijem skljokati (mada je sve ukazivalo na to da hoću), već sam odšepesao dvadesetak koraka dolje do mora, ispružio se na škrapi koliko sam dug i širok i umočio onaj iskrivljeni, krvavi, natečeni palac u more. Ne znam zašto sam to učinio, vjerojatno potpuno instinktivno, mogao sam ga vezati, imobilizirati, učiniti bilo što, ali eto, iz nekog nepoznatog razloga - ja sam ga umočio u more. Na palac mislim, molim lijepo!

Uglavnom, taj moj nesretni palac je u moru doživio čudesno ozdravljenje, krvarenje je prestalo, otok se smanjio, bol je jenjavala, a ni puls više nije onako odjekivao bam-bam, bam-bam!



Nešto kasnije, kad je sve došlo na svoje, kao da mi je nešto govorilo - a baš ti je bio neophodan onaj deseti kamen? Nisi mogao i bez njega zaključiti da si izgradio sasvim lijepu piramidu. Čak i da je taj kamen sjeo po tvom guštu, bi li onda bio zadovoljan? Ali ne, ti si htio još, još i još, nisi osjetio trenutak kada treba stati.

Stalno mi se praviš pametan i govoriš da je u životu najvažnija stvar - imati osjećaj za mjeru. E pa drži se toga. Sad briši odavde da te više ne gledam. Vidimo se kasnije. Nakon reklama.




subota, 19.08.2017.

~Trenutak otoka
~


Otok je dio kopna manji od kontinenta, a veći od hridi. To je definicija. Pronašao sam je na nekoj *pediji. Široka definicija, nema šta. Nemoš falit sve i da oćeš. Ako je tome tako, a nemamo razloga sumnjati, onda je dan dio vremena kraći od života, a duži od trenutka. Manje-više.



Naš otok nalik je na peku. Pristojno okrugao, fino zaobljen, izdignut po sredini, tu i tamo conkulast, ali uglavnom kalotast, baš onako kao što izgleda peka ispod čekića. Samo što naš otok nije iskovan od metala već od hridi. S tim da je on sam veći od hridi, a manji od kontinenta, prema tome - otok je. Neka mi nitko ne kaže da nije.



Na vrhu otoka je kuća, od sivog kamena i zelenih škura. Unutar kuće debelih zidova je gustirna, a u gustirni voda. Hladna. Nema je puno, ali je voda. I hladna je. Što ti više treba?
Na otoku nas je devetoro. Dobar broj. Najbolji. Prostora za svoje misli imaš toliko da se ne moraš stalno sudarati s drugima, a opet, čim poželiš pitanje za svoj odgovor, u trenu se stvori neko čestito čeljade da ti ga postavi. Na noge.



Dobio sam zadatak skuhati brujet. Točnije rečeno - pružena mi je mogućnost skuhati brujet. Pravi brujet. Ozbiljan brujet. Jerbo, oni brujetići koje imam navadu tu i tamo sprčkati od dračave mišancije i crvenog bodečka šokiranog tko zna gdje i tko zna kad, ne usuđujem se svrstavati u to plemenito jelo. Pravi brujet se mora skuhat u teči, crnoj, zagorenoj sa dva uva koju i kad praznu podigneš, ima da se oznojiš, onako junački. A tek kad je položiš na trinoge pa zapališ vatru... šta da ti pričam.



Domaćin Nenad dočekao me s mrcinom od ugora, kapitalcem, glava mu je ko da je iz Kambelovca, a tijelo iz Doljana pokraj Neretve, ima u njemu brat-bratu pet kila. Ma bit će da ima i više.
Tu je i svakojaka riba od kamena, nekoliko škarpina, dva pauka. sve opasne i bodljikave ribe, ali za brujetadu ne mogu biti bolje. Našlo se, za puku nevolju, još i nekoliko hruskavih sparida, ali njih ćemo na gradele, na žeravu koja ostane, za desert.
Povjerenstvo za pripremu teče snažno je i motivirano. Iskusni Marin u obrani, talentirani Blaki u veznom redu i dvije djevojke za bolji dojam.

Brujet ćemo pripremiti na ribarski način. A to znači - sve sastojke položiti u teču, na hladno, dobro nauljiti i pustiti da se sokovi prožmu.

Zatim ćemo zapaliti vatru, dobru, jaku i kad se razgori onako baš kako treba, spustiti teču na trinoge. Na naglo. Brujet tmora učiniti glog-glog što ranije, a nakon toga vatru moraš odražavati ravnomjerno, tek pri kraju može biti laganija.



Postoje tri važna pravila za napraviti dobar brujet. Zapravo, postoji i više od tri, ali za sada se koncentrirajmo samo na ove.

Kao prvo, Brujet se NIKADA ne miješa. Možete dobiti doživotni izgon iz Dalmacije ako vas pored teče u kojoj se krčka brujet zateknu s kuhačom u ruci. Ozbiljno vam kažem! Ako je baš potrebno dodati onaj prijeko potrebni "tač", tada uzmeš štracu kanavacu u svaku ruku, ili komad kartona da se ne opečeš, uvatiš teču za uši i lagano protreseš. Livo pa desno. Otprilike kao da prolaziš šikanu u formuli 1. Znate za taj osjećaj. Naravno da znate.



Kao drugo, brujet se nikada ne poklapa. Dakle, uz već spomenutu kuhaču, i poklopac je krajnje nepoželjan u bližem okruženju.
I konačno treće - u brujet se nikada ne stavlja mljeveni papar već samo onaj u zrnu.

Kao što rekoh, postoji još mali milijun tajni, ali do njih ćete morati doći sami.
Kao što nek ostane tajna kako nam je ispao ovaj naš današnji. Budimo realni, vama je i tako svejedno.



Važan je samo jedan otok. I jedan dan. I devet duša okupljenih u savršenom trenutku na savršenom mjestu.




ponedjeljak, 14.08.2017.

~Ne lupaj, dečko
~

NIje ti to više ono Sarajevo - rekli su mi mnogi. S naglaskom na ono. Kao da su mi htjeli dati mig. Toliko su mi puta ponovili ONO da sam o toj riječi počeo razmišljati kao o kratici. ONO kao općenarodna obrana. Pa dobro, rekoh im, ni Split nije više onaj Split, nije ni Zagreb, vjerojatno nije ni Kuala Lumpur, pa što bi samo Sarajevo moralo zadržavati ONO.
Vidjet ćeš...

Nisam imao previše prilika za upoznati ono Sarajevo. Izleti sa školom i poneko proputovanje, sat-dva na Baščaršiji, obilazak vrela Bosne i to bi manje-više bilo to. Taj, hoću reći - onaj grad, mogao sam upoznati jedino kroz ono što su o njemu pričali, pisali i pjevali neki drugi. Oni koji su ga uspjeli više disati. Svi gradovi na svijetu imaju svoje pjesme, svoje kronike, svoje romane, ali nisam siguran da postoji iti jedan grad koji je opjevan na takav način kao što je opjevano Sarajevo.

Te pjesme imaju nešto različito od svih, te pjesme tuku ravno u glavu, ne pjevaju o imaginarnoj, općoj ljubavi, pahuljicama i laticama cvijeća, počesto su brutalne do bola i onome koji nije iz tog grada, vjerojatno nije moglo biti posve jasno kakve su to "barake na Breci" ili što ima loše u tome ako netko završi karijeru u nižerazrednom Vratniku. Ali energija koja je izvirala iz tih stihova govorila je - to je to. Ne trebaš mi ništa više reći. Razumio sam.

Dobar rock and roll ne može nastati u gradovima s ugodnom klimom, njemu trebaju magluština, zima i mrak.
Ne možeš napisati dobru rock and roll pjesmu dok pijuckaš kavu na osunčanoj rivi. Za to ti treba garaža sa starim gumama i izjedenim gedorama, memljiv podrum s ormarom od iverice koji će se raspasti ako ga samo i pomisliš pomaknuti, a u nemu stripovi iz sedamdesetih, poneki ČIK ili START, plastična gondola iz Venecije i zidni tanjur obljepljen školjkama i razglednicom nekog grada na crnogorskom primorju s lijepom pješčanom plažom.

Zato su pjesme o Sarajevu, ispjevane na razne načine, od sevdaha do "new primitivsa", najbolji turistički vodič kojeg možeš poželjeti. I kad ih odslušaš, jednom, dvaput, stoput, kad ti se upiju pod kožu, shvatiš da je Sarajevo jedan od onih gradova koje sve i da nećeš - moraš voljeti.



Moraš ga voljeti čak i kad te prvog dana boravka u njemu strefi nekakva viroza od koje možeš ispustiti dušu, čak i više puta, pa nakon toga ne hodaš, nego samo beztjelesno lelujaš ulicama, svjestan da od ćevapa, bureka i begove čorbe ovog puta neće biti ništa.



Unatoč svemu, a možda baš zahvaljujući tom osjećaju praznine u želucu i neprospavane noći, počneš promatrati grad oko sebe drugačijim očima.

Ako želiš samo vidjeti jedan grad, prošetaj njegovim ulicama i trgovima, slušaj njegov ritam, popni se na obližnji vidikovac, obuhvati ga pogledom. No, ako želiš zaista upoznati jedan grad, tada zanemari sve ovo iz prethodne rečenice, već gledaj njegove ljude. Pokušaj proniknuti način kako hodaju, kako sjede, kako razgovaraju, kako se smiju. Ako se smiju.

Ipak, ako želiš potpuno proniknuti u dušu jednog grada, tada zanemari muškarce, nego obrati pažnju na njegove žene. I nemoj ih gledati na onaj način, znaš ti dobro koji, ne moram ti baš sve nacrtat, već im pokušaj uhvatiti pogled. On govori sve. Ako je dubok, onda je to razlog da ostaneš.



Sarajevo dakle. Ovo Sarajevo. Volim ga kad se onako bez snage, sa sto kila u nogama spuštam od hotela prema Baščaršiji, a proklinjem kad se istim putem moram vraćati uzbrdo. Volim ga kad slušam taj način govora koji i najbezvezniju rečenicu može pretvoriti u vic, a proklinjem kad ni deseti slučajni prolaznik ne zna tko su bili Boško i Admira.



I da, mnogo sam puta pomislio na to da je istina ono što su mi govorili - da to nije više ono Sarajevo, da je Sarajevo koje smo poznavali i koje smo voljeli, brutalno ubijeno, a da na njegovom mjestu danas raste jedan drugi grad. I da nema više one "ili si raja ili si papak", da su papci pobjedili, a potiho se u grad uvukli ljudi koji ni pogledati čovjeka u oči ne umiju.



I vođen tim mislima, niti pola sata prije odlaska, kad sam potrošio zadnje marke na sto grama cimeta, kurkumu i kutiju kolača koju ću otvoriti tek kad se vratim doma, penjem se (opet) ulicom Safet bega Bašagića, a prema meni ide jedna žena, sitna, suhonjava, s naočalama debelih okvira, hoda žustro, ali nesigurno, potpomažući se štapom. Negdje u blizini, jedan je građevinski radnik kuckao na nekakvoj skeli, nešto je radio, popravljao i sve je to odzvanjalo, a ona će, ženica od četrdeset kila, sa smiješnim naočalama, ni pet ni šest, obraćajući se kao njemu, a gledajući zapravo u mene, reći onim finim, neodoljivim sarajevskim naglaskom - ne lupaj, dečko!




petak, 11.08.2017.

~Glava u bunkeru, bunker u glavi
~

Sve sam uvjereniji da budućnost ove planete leži u rukama frizera. Naime, primjećujem da se ljudima s lošim frizurama svakakve bedastoće roje ispod nakaradnih gnijezda kojima pokušavaju kamuflirati svoje tikvetine. Situacija postaje tim veselija čim se groznofrizurni dočepaju, nazovi - odgovornih položaja, tada opće stanje u svijetu postaje veoma upitno. Čak i bez uskličnika. S njim još i gore.



Jedan pažljivi čitatelj primijetio je u mom prethodnom postu da sam se samo ovlaš dotakao Konjica, vrelog gradića na hladnoj Neretvi, te da sam propustio spomenuti najvažniju atrakciju - Titov bunker! S obzirom da su bunkeri moja omiljena tema, a ni Tito mi nije naročito mrzak, odlučio sam da ih se ne mogu tek usput dohvatiti, s par riječi, već da im moram posvetiti nešto više slova i interpunkcija. Pogotovo kad se radi o THE BUNKERU, ili kako ga reklamiraju - najčuvanijoj tajni bivše države. objektu u kojega je u tridesetak godine izgradnje ulupano navodno 4.6 milijardi dolara. MIlijardi heeeej? Možete li zamisliti koliko je to love? Jedna milijarda, druga milijarda, treća milijarda, četvrta milijarda i još im nije bilo dosta pa su skoro i petu zagrabili? Zar to nije divno!?



Koliko god na prvi pogled izgledalo blesavo da jedna bunkerčina može postati turistička atrakcija, to je zapravo najbolje što se tom objektu moglo dogoditi jer bi u protivnom samo održavanje "hladnog pogona" atomskog skloništa pojelo enormnu količinu novaca. Obilasci posjetitelja su jako dobro organizirani, uz stručno vođenje i simpatične bunker-stjuardese, sve izgleda puno ležernije.



Silnim podacima, brojkama, činjenicama ili tek naslutnicama, čak i ne bih pridavao osobitu važnost. Koliko je kilometara kabela provučeno, s koliko se telefonskih linija moglo spajati sa svijetom, koliko je izvora pitke vode bilo na raspolaganju, koliko agregata za proizvodnju električne energije - zapravo nisam zapamtio. Spomenuli su nam sve te podatke, ali ono - na jedno uho ušlo, na drugo izašlo. Vrlo v. baš me b.



U svakom slučaju, ima njega, nije da ga nema, ideja vodilja pri projektiranju i gradnji je bila ta da u njemu može živjeti i po mogućnosti - preživjeti, tri stotine i pedeset ljudi i to u vremenskom razdoblju od najmanje šest mjeseci. U slučaju nuklearnog napada na zemlju, u roku hića, ovdje, na strogo tajnom mjestu (hm!) bi smjestili, bolje reći - ugurali čitav politički i vojni vrh tadašnje države.



Onda bi oni tu kao nešto upravljali, vijećali, odlučivali i komunicirali s onima vani. S kojima i kako bi ti koji su ostali vani preživjeli atomski zdesna bez bunkera - e to je pravo pitanje!



Pokušavam se staviti u poziciju onog "odabranog" koji bi u slučaju nuklearnog rata trebao provesti najmanje šest mjeseci duboko ispod zemlje, bez sunca, bez vjetra, bez zelenila, u društvu tri stotine starih prdonja. Pa čoeče, ja bi tamo s njima već treći dan totalno ispalio! Na nerve naravno, jer još jedna atomska eksplozija vjerojatno ne bi bila dočekana sa simpatijama.



Ono što mi se posebno svidjelo su umjetničke instalacije koje se u ovom slučaju fantastično isprepliću s onim "tehničkim", i koje šalju snažnu antiratnu poruku. I zapravo, što sam više boravio tamo duboko pod zemljom, pitanja su počela navirati sama od sebe.



Zamislite da se čak i dogodi kataklizma gigantskih razmjera. Nešto kao ova turistička sezona pa još iks puta snažnija. Zar bi samo članovi vojnog i političkog rukovodstva neke zemlje bili vrijedni da im se sačuvaju životi? Znači, samo one brkate guzonje, grebatori i da ih dalje ne častim, bi se spasili a mi, svi ostali bi cicikrepnili. Što ako bi se nekim čudom, nakon tih šest mjeseci čak i ostvarili uvjeti za normalan život "ovdje gore", s kime bi tih tristo i pedeset likova nastavilo živjeti? Koga bi našli ovdje? Možda njih tristopedeset iz neke druge države koja je sagradila isto takava supertajni i superskupi bunker? Pravi državnici moraju dijeliti sudbinu svog naroda, običnih ljudi. Sjećate li se gdje je Džordž Dabl-ju Buš dočekao napad 11. rujna?
U dječjem vrtiću! Čitajući dječici priče o Bambiju, Šilji i Mikiju Mausu! To je pravi državnik, a ne ovi nikogovići...



I na kraju, čemu uopće bunker, duboko pod zemljom. Toliko betona, toliko gvožđurije, toliko dinamita, TNT-a, a još te mogu i locirati. Pa za tu lovu mogli su izgraditi neprobojnu podmornicu koja bi ih mogla izvan zone opasnosti, ma mogli su izgraditi svemirski brod da ih odnese na drugu planetu.



I zapravo, ne bi bilo loše da već sada sve ove klipane s lošim frizurama pošaljemo na neku drugu planetu. Pa što košta nek košta!

Da nas ne sramote brate...




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se