srijeda, 30.11.2016.

~Arauzona
~

Priča uvijek krene oko vatre, komina, komoštri i gradela, na izmaku dana, kad stegne studen, posivi nebo i kroz ogoljelje grane profijuče vihor sa sjevera. Donese se brime šume, pristavi na ognjište, najprije tanje granje u stog pa čim se rasplamsa dodaju se polako deblje žbice, a panj se ostavi za kraj, neka gori do dugo u noć.
Oko vatre nikad se ne pričaju budalaštine, bio bi grijeh, samo se posjeda okolo, tko na bančić tko na tronožac, bukara ide u krug, pa se onako utiho ljudika, kako i priliči.

Još se donedavno veličina nekog sela ili zaselka izražavala u "dimovima". Viš one kuće gor podan grede - pokazao bi stari Jakov svojim štapom - tamo ti je bilo osamnaes dimova, na onu stranu još petnes, a doli u polju dabi trideset. A unda probilo cestu i umisto da svit dođe knami, sva čeljad, ko prije, ko kasnije, utekla u grad. Danas ti brajo moj, ovdikarce nema nikoga a nu, da se popneš navrj one glavce, vidija bi more...



Možda te umrle kuće sazdane od grubo klesanog kamena izgledaju jadno i primitivno, pogotovo iz današnje perspektive kad raspolažemo, barem u teoriji, s modernim materijalima otpornima na sve moguće i pogode i nepogode, ali nemojmo zaboraviti, živimo u vremenima kad svaki i najmanji korak, pokret, čin, mora biti nenormalno normiran, atestiran, programiran, izblesiran do boli.

Nadmećemo se otmjenim pojmovima kao što je "održivi razvoj", "prirodni materijali", "valorizacija prostora" a sve su to, i više od toga, već imali i poznavali naši stari, mada o tim pojmovima nisu imali pojma. Nije im ni trebao.
A stvari su zapravo veoma jednostavne. Kad krov od kamenih ploča, poduprt drvenim gredama štiti kuću od vanjskih uticaja, on može svoj oblik i svrhu zadržavati sve dok bukti ona vatre s početka priče.
Jer, dim i čađa i sve ono što nam se na prvi pogled čini štetnim, prljavim i nadasve bljak, tako fino impregniraju drvo, čine ga čvršćim, žilavijim i jednostavno - živim.
Kada vatra zgasne, drvo se suši, gubi svoja dobra svojstva, postaje krhko i svakim danom biva slabije sve dok se ne uruši pod težinom kamenog pokrova. A onda, nekako u isto vrijeme, popuca i vezivno tkivo među pragovima, bršljan se provuče preko zidova pa ih zajedno s kišama i studeni, rastače, davi i mrvi. Vrijeme učini svoje, nanese nove slojeve prašine, zemlje i koječega još i vrlo brzo od ponosne kuće ne ostane ni kamen na kamenu.

Nakon mnogo godina, stoljeća čak, dođu na isto mjesto čili, mladi ljudi koji su diplomirali na odsjeku za mašklin, metlicu i lopatu, pa prekopaju i otmu zaboravu život koji je upravo tu cvao i mirisao.

Prije koji dan, jedan mi je ptičica sletjela na dlan, žuto-zelenkasta, sva vrckava i živahna, mahala je repicom gore-dolje a slično se i glasala - mrrrrrrda-ko-mrrrrrrda-ko-vica-vica.
Dok sam uspio skopčati što mi žutokljunka pokušava reći, ona je uvrijeđeno prhnula i poletjela prema zapadu. Nešto kasnije, nastojeći saznati koja li se to ptica glasa mrrrrrrda-ko-mrrrrrrda-ko-vica-vica, na ekranu mi je zabljesnula, gle čuda, ne ptica nego - Velika Mrdakovica!

Brdo, poštenije bi bilo reći - brežuljak nedaleko Vodica, na kojem su se posljednjih godina pokrenula arheološka istraživanja koja su rezultirala gotovo pa senzacionalnim otkrićima. Odavno se naime zna, da se negdje na ovom području nalazio utvrđeni grad zvan Arauzona, ali njegova precizna lokacija je dugo bila prekrivena velom tajne.
U vremenima prvih, ali onih "vrlo prvih" Olimpijskih igara, područja po kojima danas pustopašno lutamo nisu zjapila prazna, naprotiv, nastanjivala su ih pripadnici brojnih plemena, pretežito ilirskog kruga.

Predjelima južno od rijeke Krke dominirali su Delmati, a sjeverno, sve do rijeke Raše, raširili su se Liburni. Svoje su gradove podizali mahom na uzvišenjima s kojih sežu vidici na sve strane, u blizini plodnih polja i cestovnih komunikacija koje su se ponajčešće pružale od luka na obali prema unutrašnjosti. Ceste tipa "jadranska magistrala", tada su bile nepoznat pojam, jer je neizmjerno lakše bilo ploviti morem nego li lomiti kičmu primorskim planinama.

U vremenima starog Rima, Arauzona nije izgubila na svojoj važnosti, mada su se u blizini formirala i nova naselja poput Scardone, Burnuma, Asserie i mnogih kojih je prekrio zaborav.
No, jedna je stvar kad ove podatke iščeprkaš iz pisanih izvora, a sasvim druga kad se pogonjen znatiželjom kao glavnom porivnom silom zaputiš na, štono bi se reklo, lice mjesta.
Konačno, nije ni daleko - preko Boraje i Žbenika kojih pedesetak minuta vožnje, ako je gužva, teke više. Istina, prije no što smo krenuli, nisam bio posve siguran gdje točno pozicirati tu famoznu zonu Arauzone, ali sam slutio da ću uspješno razmrdati Mrdakovicu ma koliko se gordila i pečila s onim "Velika". I Katarina je bila Velika a imala je metar i žilet.



Odlučio sam joj se prišuljati s leđa (Mrdakovici, ne Katarini) pa sam nakon šibenskog mosta skrenuo desno kao da ću prema Benkovcu i taman kad je neprijatelj koji se šćućurio u poluživom kutu retrovizora pomislio kako ću zaprašiti Gaćelezama i Čistoj Maloj, u maniri rasnog prevrtljivca napravio sam odlučan zaokret lijevo, prema Vodicama. Ili kako se ispravno kaže - Vodcama.
Nebom boje nedjeljnog jutra zibali su oblaci od pjenastih bjelanjaka a žumanjci su se rasuli poljem. Čim sam primijetio putokaze koji su mi nedvojbeno kazali da sam na dobrom putu, ugibao sam na najbliže ugibalište, navukao patike za antičke krajolike, nabacio ruksak na leđa, smazao pola bureka a drugu polovicu sačuvao za slučaj pogibelji.

Zašto pogibelji? Pa zato što sam već nakon nekoliko koraka naletio na dobrog starog prijatelja, lovca Luku. Učinilo mi se ovoga puta kao da je nešto ljut, pozdravio me ovlaš, tek krajičkom brka, vjerojatno nije bio isuviše sretan mojim opisom našeg nedavnog susreta, a dijelom i spoznajom da se danas neće moći raspištoljiti kad svoj teritorij mora dijeliti sa ovakvim zgubidanom kao što sam ja.
Ali dobro, ljudi smo različiti, imamo drugačije poglede, navade i gušte, a s tuđim guštima se nikad nije dobro sprdati. Provjereno i dokazano!



Mene je tog jutra zavodila jedino Mrdakovica, i čim sam opasao krug pogledom, prepoznao sam je bez greške. Dakako, u tim trenucima nisam mogao znati je li to zaista ona ili samo njena paslika, a i put koji je krenuo s puno optimizma, nakon nekog vremena je počeo vrludati kao nekad poštar Mijo kad bi dijelio penzije.

Nešto kasnije ćemo shvatiti da smo mogli odabrati znatno kraći i jednostavniji put, ali uvijek se vodim mišlju da na ovakvim izletima niti jedan korak nije uzaludan.



Uostalom, krajolik kojim smo prolazili, izrazito je pitom, između redova blago zaobljenih brežuljčića proteglo se polje zgodno i rodno. Masline se bjelasaju na kasno-jesenjem suncu, sa smokava je već otpalo lišće, a mendule se još trse kao da ih se ne tiče što je zima pred vratima.

Instinktivno nas je privukla jedna uzvisina koja je dominirala nad poljem a pogotovo neobičan urez na njezinom rubu, kao da se radi o kamenolomu ili nečem sličnom. Istina, tri jarbola koja su se nepravilno rasporedila potakla su određenu dozu sumnje, ali kako smo se približavali, tako smo bili sve uvjereniji da je to - to!



I zaista, nismo bili u krivu. Odmah smo prepoznali arheološko nalazište mada smo mu prišli s "krive" strane pa nismo mogli vidjeti informativne table na kojima je sve lijepo pisalo. A piše - prilično toga. Ako je suditi po rezultatima dosadašnjih istraživanja, s velikom dozom sigurnosti se može reći da gradinsko naselje pri vrhu Velike Mrdakovice zaista pripada drevnom liburnsko-rimskom gradu Arauzoni. Pretpostavlja se da je naselje osnovano u 7. stoljeću prije Krista i živjelo je intenzivnim životom punih devet stoljeća.



Za sada je istražen samo manji dio lokaliteta, ali ako je suditi po konfiguraciji terena, načinima na koji su posložene stijene i pravcima kojima se pružaju, veoma je izgledno da će se ista priča nastaviti i u budućnosti. Ovdje su već pronađeni brojni novčići, keramičke posude, pehari, vaze, tanjuri, čaše, predmeti za svakodnevnu upotrebu, more zanimljivih stvari. Ona tri jarbola koja su nas u početku zbunjivala, zapravo su stupovi na kojima su pričvršćene nadzorne kamere. Mahnuli smo dežurnim čuvarima i obećali da nećemo čeprkati svuda uokolo.



Za divno čudo, prostor Velike Mrdakovice ili Arauzone kako vam milo i drago, je da prostite, "turistički valoriziran", primamljiv, pristupačan i edukativan i zapravo s vremenskim odmakom od desetak godina koliko pišem ovaj blog i posjećujem slična mjesta po Dalmatinskoj zagori, mogu potvrditi da su trendovi pozitivni i da su napravljeni zaista veliki pomaci. Još donedavno, do ovakvih mjesta nisu vodili putevi niti su putokazi upućivali da bi se tu moglo nalaziti nešto značajno.



A jedna od ne samo značajnih nego i ludo dobrih stvari je i rimska cisterna, u narodu zvana Ograđenica, smještena u neposrednom podnožju. Najneobičnija gustirna koju sam ikada vidio, s valovite kamene površine, cijedi se kišnica u bazene koji su prekriveni bačvastim svodovima. Nakon toliko, ma ne samo stoljeća već i tisućljeća, još se uvijek dobro drži, mada bi bilo vrlo zanimljivo vidjeti kako je izgledala tih davnih dana kad je bila posve nova.



Arauzona se za sada, prilično sramežljivo pojavljuje u medijima, ne zbog toga što ne bi bila vrijedna spomena već upravo suprotno. Imam osjećaj da nas najveće stvari ovdje tek očekuju pa pretpostavljam da stručnjaci ne vole davati sve na velika zvona kako ne bi privukli likove koji bi onako malo na svoju ruku "arheologozirali". Budućnost će pokazati kakva nam je bila prošlost.

Na kraju dana, zaslužena kava na vodičkoj rivi, legla je kao kec na desetku. Unutra, u kafiću, neki su se ljudi silno uzbuđivali oko toga hoće li mala žuta loptica pasti s jedne ili s druge strane bijele crte. Po uzvicima toooooo ili ajmeeeeee upm, mogli smo i bez gledanja naslutiti kome ide bolje. Poželio sam u nekom trenutku uletjeti unutra, uklizati na koljena i povikati toooooooo, otkrio sam Arauzonu, ali sam se bojao da neću biti shvaćen, a pogotovo prihvaćen. Opravdano.




subota, 26.11.2016.

~U međuvremenu
~

Mlačna noć. U selu lavež. Na malim ekranima davež. Uobičajen. Svakodnevan. Ubitačan. Srećom, tipka za odlučni shutdown još se nije izlizala do kraja pa se odlučujem iskopčati iz virtualnog i barem na sat-dva uklizati u stvarni svijet. Izlazim i udišem tamni gusti jesenji zrak. Čim se oči priviknu na mrak, svijet postaje manje crn. Zaljevom se prosipa tinta, ludi mjesec je odskitao prema južnom polu, a zvijezde, gdje su zvijezde, nadam se da su još uvijek gore, ispod svoda, iznad oblaka.



Hodam prema gradu, lagano, prečacom, kroz polja i vinograde, putem kojim sam nekada išao u školu. Posljednjih dana volim tu prolaziti, jer su magistralu, ni krivu ni dužnu, opet raskopali. Izvođač radova, odabran na javnom natječaju, napreduje punom parom žutim jaružalom. U sedam dana iskopao je čak pet metara kanala. Izvrstan prosjek, nema šta. Bit će gotovo na sveto nigdarjevo. Možda i kasnije.

No, barem je ovdje, gornjim putem, mirno i ravno, bogme i opojno. Ispočetka sramežljivo, a potom sve izraženije, tik iznad moje glave, nadvio se jedan oblak, slatkasto-kiselkast. Premda mu je u ovom mraku teško odrediti oblik i veličinu, pretpostavljam da se radi o tipu nimbus-kominus-dropus, karakterističnom za hladno doba godine. Izdajnički miris pečene rakije vrluda dvorištima. Hm, valjalo bi malo prolunjati, locirati prijestupnike, pokucati na vrata i zapitati imaju li kumpira.

Eh, postoji li išta bolje od kumpira iz luga!? Kad ga onako vrelog izvučeš ispod žerave, probodeš pinjurom a drugom rukom pokušavaš oguliti kožicu, a prsti ti peckaju, žare, igraju, a drva pucketaju. Drop miriši, a razgovor klizi. Dida uvali onaj "toplomjer" u posudu pa ga važno podigne prema treperavom svjetlu, očita vrijednost i kaže - dobro je. Barba Frane, didin kumpanjo, Bračanin, ali ne svojom krivicom, vazda na bančiću u kantunu, ispije gutljaj i zadovoljno pecne jezikom. Ho-ho, progovori grleno, kao da i on želi dati doprinos općem uspjehu.
Bože mili, razmišljam dok hodam kroz mrak, odakle su mi se sad njih dvojica pojavili a nema ih već... desetljećima... Kako to vrijeme ide.

Vrijeme je zapravo najužasnije čudovište našeg svijeta. Mada se to na prvi pogled ne bi reklo jer ono ne izgleda kao tipična aždaja s ljigavim krilima, buljavim očima, čak i ne bljuje vatru iz nozdrva. Štoviše izgleda prilično bezopasno, tanko, pravocrtno, poput nategnute ribarske tunje razvučene preko pustopoljine. Neumoljivo, ustrajno, hladno, bez duše i srca.
I onda mi ljudi, očito da bi se tom čudovištu dodvorili, izmišljamo nekakve mjere, sate, dane i godine, kako bi ga skrojili i doveli u nama shvatljive okvire. Siguran sam da se iza nekog kantuna, Vrijeme slatko smije našim nemuštim pokušajima. Baš ono mari za mjere koje smo mu mi odredili.

Po najnovijim saznanjima, svemir koji nas okružuje star je 13.8 milijardi godina. Ma nemojte mi reć! A što je bilo prije velikog praska? Kao da i do tada vrijeme nije proticalo? Kako je izgledao prasvemir? Vrijeme je starije i od ćaće i od dide današnjeg svemira, vrijeme je starije i od samog sebe. Kad ništa nije postojalo, postojalo je vrijeme. I postojat će kad sve prođe. Sve osim njega. Pa zar nije čudovište?

I što onda tom beskrajnom prostranstvu vremena znači jedan ljudski život? Skoro pa ništa, tek jedan treptaj oka. A opet, iz perspektive mladosti, činilo se kao da će trajati vječno.
U ono doba beton-revolucije sedamdesetih, kad su obiteljske kuće, pogonjene povoljnim kreditima nicale ko kupus uz Cetinu, silno me čudilo kako to ljudi u razvijenim, daleko bogatijim zemljama od naše, ne grade vlastite kuće već ih u pravilu unajmljuju. Priča je išla u stilu kao, mladi zaposleni ljudi najradije žive u stanovima negdje blizu, da prostite, dauntauna, kad zasnuju obitelj i dobiju djecu, tada se sele u otmjena predgrađa načičkana urednim jednokatnicama, a kad im ta ista djeca poodrastu i polete iz gnijezda, odlete i oni, ponajviše na Floridu.

Kod nas ljudi najčešće grade kuće kao da će vrijeme stati u trenutku kad se usele među svoja četiri zida. Kad im se rodi zamisao o vlastitom domu, uzmu papir, zašilje olovku, stručno pljunu u dlanove, narišu skičicu pa kažu, ovdje će biti kuhinja, ovdje dnevni boravak, naša soba, ( s pogledom na more, razumije se) dječja soba, jedna za maloga, druga za malu, kupatilo, terasa...

Zanemarimo zasad činjenicu kako od silnih planova najveći dio neimara uspije izgraditi tek kule u oblacima, ali onim spretnijima i prodornijima, čak i pođe za rukom izgraditi vlastitu kućicu u cvijeću. Istina, ne dolazi to nikad preko noći, potraje ta gradnja pet, sedam, deset godina, a za to vrijeme, stvari više nisu iste. Mali i mala nisu više tako mali, sada i oni žele svoje prostore, pogled s balkona prema moru više nije moguć jer su se ispred nas naprdile trokatnice izgrađene na divljaka, pa onda spoznamo da nam je raspored prostorija potpuno pogrešan, ali ebga, ko je onda moga bit pametan, drugačije smo mi sve to zamišljali. Drugi puta ćemo sigurno pametnije. Sigurno.

A sigurno na ovome svijetu je jedino to da danas ništa više nije kao prije, a da će sutra sve biti drugačije. Na isto se mjesto možeš vratiti, ali u isto vrijeme, hm, to već malo teže.



Stigao sam do grada prije zime. Hodam pustim ulicama, pa napravim đir preko rive, onako za svoju dušu i osim jedne mačke koja je iskočila iz koša za otpatke, ne sretoh ni žive duše. Možda mi sve to čak više i ne smeta.

Slutim velike promjene koje dolaze. Hoće li ići na bolje ili na gore, to još ne znam. Znam samo to da će budućnost govoriti - francuski




utorak, 15.11.2016.

~Velika Trećanica
~

Mjesec boje palačinke klizio je nebom kao po teflonskoj tavi dok je miris trinaestog jutra u studenom uzmicao pred lelujavim duhom koji se vinuo iz šalice vruće kave ne hajući za keksić koji se naočigled topio u njenom oceanu.

Jedan je davni mudrac rijetke kose i guste brade, a kako bi drugačije i mogli izgledati mudraci nego tako, izjavio kako od svih geometrijskih likova jedino krug ima savršen oblik. Trokut je kaže, najprostiji među likovima, neugledan, koščat, uglat k'o uglata zagrada u podne, četverokut tek nešto pristojniji od ovog prvog, ali još uvijek srednja žalost, pentagon bolje i ne spominjati, možda bi tek od septagona, oktogona i ešalona viših gonova mogla početi nešto ozbiljnija priča. Okej mudri čovječe, shvatili smo bit, tek u trenutku kad se nađeš na nečem finom i oblom, shvatiš da savršenije savršenstvo ne trebaš više tražiti. Skoro da pomisliš - u kojem bi se kutu kruga mogao skriti - samo neka traje što dulje. Uostalom, ima nešto u tome, zašto je okrugla pizza neusporedivo ukusnija od one četvrtaste, zašto su jela ispod peke vrh vrhova, božesačuvaj da se spravljaju u pravokutnim škrovadama, jedino mi još nije jasno što se čeka s okruglim gradelama.

No dobro, priznajmo da su naši svakodnevni krugovi ipak daleko od savršenstva, više su onako conkulasti, ponekad krakati i džombasti, a jedan od krugova kojeg pogotovo uzimamo zdravo za gotovo je naš vido-krug. Dakle sve ono što je u dohvatu pogleda s našeg prozora, balkona, dimnjaka, krova ili već nekog sličnog građevnog elementa.
Zar nije grijeh živjeti na jednom mjestu dvadeset, trideset, četrdeset godina, a ne zapitati se - što je iza onog brda, što je iza onog otoka, što je iza onog mora...

Pa dobro, ako ti za plovidbu preko pučine ipak treba nekakvo pomagalo koje zadovoljava makar minimalne uvjete plovnosti i stabilnosti, za skoknuti do najbližeg brda ne treba ti bogzna koliko puno. Čvrste patike ili još bolje - gojze na nogama, ruksak u kojeg ćeš strpati par mandarina i malog bijelog zeca i to je manje-više to.

Netko tko se može zadovoljiti prolaznom ocjenom iz zavičajne geografije će na pitanje - koja se planina izdiže iznad Kaštelanskog zaljeva, odgovoriti jednostavno - Kozjak. I bit će u pravu. Ali samo djelomično.
Štreberi i oni koji se samo žele praviti važni će ipak inzistirati na kako bih rekao - određenoj topografskoj nijansiranosti, pa će Kozjakom nazivati samo stjenoviti dio planine između Klisa i Malačke, zapadno od nje će se nastaviti blago valoviti Opor, a između Opora i mora, smjestit će se Trećanica. Bez Trećanice nema srećanice. Okej, izreka mi je glupa ali što ću sad, ne da mi se pritiskati delete. A i ne mogu, sve i da hoću, upao mi kikiriki u tipkovnicu pa mi pola tipki ne radi. Idemo dalje.

Odmah na početku mi je upala u oko sumnjiva okolnost - zašto na Trećanici nema označenih planinarskih staza? Dok se Kozjakom, čak i Oporom piči leva-leva, Trećanica je ostala sama i napuštena. Ajde, takvu ignoranciju bih donekle i mogao shvatiti da se ovdje radi o divljoj klisurini oivičenoj nepristupačnim vrletima u kojima se gnijezde harpije. Trećanica je sve samo ne to. Brdo, bolje reći - planinica blagih obronaka i zaobljene ćupice na vrhu, idealna za nedjeljno planinarenje lišeno velikih ambicija.



Možda Trećanica jednostavno nema sreće. Za nju se čuje samo kad na njoj bukte požari. A na žalost, bukte često. Zašto? Zato što se južnim padinama Trećanice spušta željeznička pruga. Ona znamenita s Perkovića preko Knina. I kako to već obično biva, gdje ima pruge ima i vlakova, gdje ima vlakova ima i lokomotiva a gdje ima loko-motiva, nađe se i motiva za dežgraciju. Dakle, što se događa? Kako se od Labina Dalmatinskog do Kaštel Staroga pruga spušta nizbrdo i to prilično strmo, vlakovođa mora tu i tamo kočiti, a kad se koči, frcaju iskre, a kad frcaju iskre, a sredinom ljeta sve je puno suhe trave, tada zaista ne treba puno da otpočne film užasa i strave.

Srećom, brzo dolete kanaderi pa oni zakrpaju situaciju prije no što belaj postane drž-nedaj, ali krajem svakog ljeta, ovi predjeli izgledaju, najblaže rečeno - tužno.
Možda nas je sve ovo čak i motiviralo da danas krenemo upravo na Trećanicu, žigosanu i nevolj(e)nu planinicu, makar kozjim, neoznačenim stazama i ako bude moguće, popnemo se na najviši vrh. Šjor Guglić mi je otkrio da se po obodu Trećanice rasporedio lijepi broj gomila i gradina, a to znači da je ovaj prostor bio naseljen još u doba starih Ilira, možda čak i ranije.

Auto smo parkirali kod lokve u Labinu i nastavili pješke, u početku preko pašnjaka, bolje reći - ledina ograđenim suhozidima, a nešto kasnije kroz makiju i garig. Iskreno, da me pitate koja je razlika između makije i gariga ne bih imao pojma, ali su u prethodnoj rečenici fino sjeli zajedno tako da ih nisam želio rastavljati.

A na jednoj stijeni pored našeg puta je isto tako fino zasjeo i naš stari poznanik lovac Luka. Odjeven u maskirno odijelo klasičnog kroja s pristalim fluorescentim prslučićem i kapičicom sličnog dezena s puškom dvocijevkom na gotovs. Ispočetka nas je u nevjerici promatrao, a nakon našeg pozdrava radosno započeo komunikaciju.

A di vas đava nosa?
Na Trećanicu.
Diii?
Na Tre-ća-ni-cu!
Aaaa, na Treeećan'cu, pa tako mi reci.
E.
A šta ćete tamo?
Pa eto, malo planinarimo.
A dica dica, u što van je dalo...

Nisam mu uspio odgovoriti protupitanjem jer je iz nekog buška iskočio klempavi Roko, lajavac samo takav. Pa laje pa skače pa trči pa bježi pa se vraća pa nas prati...
Već smo bili odmakli stotinjak koraka a Roko sve kao da neće, ali stalno drži priključak za nama. Očito mu je zanimljivije planinariti nego veprove ganjati. Tjeramo ga neka se vrati svome gazdi. A lovac Luka kliče iz daljine:"Prokiiiiin'te ga nogon, slobodno paš'te vidit kako će se sam vratit."
Toliko o lovcu Luki, osvjedočenom ljubitelju životinja.

Relativno pristojna staza nas je dovela do Velike gomile, uzvisine koja je svoje, izuzetno komplicirano ime dobila po gle čuda - velikoj gomili na vrhu. Uz veliku, tu je još i jedna manja. Hm, nije označena na karti, ali živo me zanima kako su nju tek nazvali.

Šalu na stranu, pogled s Velike gomile je fantastičan. Bura koja je puhala prethodne noći, fino je osvježila zrak pa su vidici čisti unatoč laganoj naoblaci što se razvukla nebom.-
Pogled seže preko pola Jadrana, od Pelješca na jugu do Žirja na sjeveru. Preko Čiova, Šolte i Hvara, jasno se vidi Sušac.



Neposredno uz otok Vis, šćućurilo se Biševo,



a dalje prema zapadu iz mora izronio Sveti Andrija oliti Svetac, dok na koncu pučinskog niza samuje Jabuka jonagold.

Pogledi prema zaleđu i unutrašnjosti nisu ništa manje zanimljivi. Jasno se ocrtava golema, snježna barijera od Kamešnice, Dinare i dalje prema sjeveru.





Od Velike gomile do najvišeg vrha, Velike Trećanice nismo uspjeli pronaći niti jednu ugaženu stazu pa smo posljednjih nekoliko stotina metara skakutali sa stijene na stijenu usrdno se nadajući da se nećemo stropoštati i ljosnuti nosom u tle.

Da stvar bude veselija pobrinuli su se naši veliki prijatelji, sveprisutni lovac Luka i njegov Roko koje istina, nismo mogli vidjeti u gustišu, ali smo htjeli-ne htjeli, bili prisiljeni osluškivati posljednje krikove šikare i to na nepuni puškomet udaljenosti. I onda se ja čudim zašto po Trećanici nitko ne planinari. Majketi, kao da smo opet na bojištu...

U svakom slučaju, udaljujući se ubrzanim korakom od grmećih štapova lovca Luke, susret sa zmijom crvenkrpicom protekao je u miroljubivoj atmosferi gdje smo jedno drugom uputili čitav niz izraza štovanja i međusobnog uvažavanja.



Dražesna se crvenkrpica doslovce smrzla kad me vidjela pa sam joj morao pomoći pronaći put do vlastitog doma. Hm, polovica je studenog a ona se još šetucka okolo...

Uzgred budi rečeno, crvenkrpica je naša najljepša zmija, potpuno bezopasna i mada je zakonom zaštićena, mnogi je žele imati u svojim terarijima.
Nakon mnogo uzbuđenja, konačno smo doskakutali do još jedne gomile koja označava sam vrh Trtajice, ovaj htio sam reć - Trećanice i to na vrlo okrugloj koti - točno 600 metara nad morem. Vi'š, pa nisam bezveze počeo današnji putopis s krugovima, kao da sam znao...



Na vrhu Trećanice proželi su me pomiješani osjećaji. S jedne strane, pošteno smo se namučili a bez razloga, jer nismo savladali bogzna kakvu visinsku razliku, možda par stotina metara od Labina. Da smo krenuli iz podnožja, to bi već bio drugi par postola...
Iskreno govoreći, ovi predjeli ne obiluju prirodnim ljepotama, ali možda je to samo varka. U krajnjem slučaju - priroda i kad je najobičnija opet je na svoj način lijepa. Ispočetka mi je bilo žao što ovdje nema označenih planinarskih staza ali opet - tko želi, doći će i ovako i onako.



Ne želeći još jednom nabasati na Luku i Roka, odlučili smo se vratiti zaobilaznim putem, preko napuštenog sela Botići podno Opora. I ta je priča, za današnja vremena prilično neshvatljiva. Oronula zgrada stare škole kao da još odzvanja dječjim smijehom.



Po okolnim zaseocima kuće su mahom u jadnom stanju, krovovi propadaju, tek tu i tamo, vidi se poneka obnovljena. Da nismo susreli nekoliko kravica na livadi i Rica, bika koji gledi, pomislili bi da se nalazimo tamo negdje kod Novosibirska, a ne svega nekoliko kilometara od mora i prenapučenih obala Kaštelanskog zaljeva. Čudno baš...



Tako smo i danas, potpuno nesvjesno, svojim stopama iscrtkali još jedan krug. Istina, ne posve savršen kao što ga je zamislio onaj mudri starac s početka priče, ali konačno - savršenstvo ne postoji. Mada mu treba težiti. Neprestano, Dokle god se može. A i nakon toga.




utorak, 08.11.2016.

~Divota tišine
~

Marširaju dani jesenskim krugom u poznatom ritmu, jedan plav - drugi siv, jedan plav - za njim siva dva, potom opet jedan plav - za njim siva tri, i tako sve dok im igra ne dosadi. Oči se polako navikavaju na mrak, sunčani sati sve su rjeđi, pa čim se pojavi slutnja da bi ih se moglo četiri-pet povezati u niz, valja aktivirati skitalački nerv i ukucati u unutarnji đi-pi-es posebnu opciju - odvedi me tamo gdje nikad do sad nisi. Po mogućnosti neka bude blizu, ne odviše zahtjevno i koliko god je moguće - zabavno.



Eh, da naša dobra none još sidi u onom svom kantunu, samo bi na čas odložila igle za pletenje, podigla pogled povrh cvika i rekla: "Ala dica jeste li poludili - a šta mislite da bi ja uspila uvatit ove godine da se nisam držala one - fali more, drž se kraja, fali brdo, drž se ravna!" Nismo joj dospili reć da bi možda uvatila i koju više da se kvando i kvando makla iz svog dvora. Uostalom, u prvome dijelu rečenice smo se i složili - brod smo, ima već deset dana izvukli na terrafirmu, eno ga na coketima, glumi vrtnog patuljka između mandarine i barakokule. A za ovo drugo, mislim da čak i znam za jedno ravno brdo. Samo nam valja skoknut preko Klisa do Sinjskog polja, i to posebno onog njegovog zakutka kojim teku Ovrlja, Grab i Ruda, rječice nevelikog toka, ali čiste, bistre i nadasve vrckave.



Baš je nezahvalno biti pritok. Već i sama intonacija ovog "pritok" odjekuje pomalo prosto, sporedno, gotovo beznačajno. Koliko puta spomenemo Zrmanju, Krku i Cetinu, krške ljepotice, divimo se njihovim bojama i slapovima a pritom zaboravljamo na Krupu, Butižnicu, Čikolu, Rumin, Rudu, pritoke, ups - rijeke bez kojih bi ove iz prvog ešalona izgubile dobar dio svoje ljepote.
Ali zapravo, tu nije problem u rijekama, već u nama, ljudima. Mi stalno nešto ocjenjujemo, vrednujemo, mjerimo, rangiramo, što je važno, što je manje važno, što je glavno a što sporedno, koliko je nešto dugo, kratko, nisko, visoko, staro, mlado...



Baš briga rijeku je li je netko od nas samoprozvanih gospodara svijeta naziva glavnom ili sporednom, ona teče od izvora do ušća onako kako ona zna, traži svoj put kroz kanjone i doline, sve do trenutka kad svoju snagu i ljepotu poklanja drugoj rijeci, vode im se isprepletu tako da ih već nakon kilometar nizvodno više nitko ne može priupitati "a čigova si ti mala, an?"

Ovoga se puta ipak nisam odlučio zadržati na obalama Rude, promatrati divlje patke i hvatati špurtilom pastrve već sam želio napraviti korak dalje, popeti se preko serpentina do onog "ravnog" brda, barem pogledom pozdraviti par potkamešničkih sela koja su posljednjih desetljeća gotovo opustjela. U jednu ruku logično jer su ljudi krenuli tamo gdje se može živjeti lagodnije, a u drugu ruku šteta je je ovo područje udaljeno nepun sat vožnje od mora. Ali, šta'š, kad je nama draže živit na Sirobuji, Dragovodama i Mejašima, opskurnim slamovima oko Splita grada nego li na čistoj planinskoj ariji. Doći će sve to jednog dana na svoje, samo će za nas biti kasno.
U svakom slučaju, danas smo pregazili lijepi broj kilometara po Podima.



Podi su zapravo ime sela koje se raštrkalo po kamešničkom kamenjaru i bilo bi neprecizno govoriti o Podima kao jedinstvenom selu, već se radi o skupu zaseoka čije imena odmah daju do znanja tko u njima živi, ili je barem živio. Ratkovići, Projići, Kundidi, Botice, Ćosići, Gusići, Gilići...
Podi su relativno čest toponim u dalmatinskome kršu, dosta je tih Poda i Podina, i u pravilu označavaju povišena mjesta, najčešće visoravni ili platoe u podnožju većih planina.



Divota tišine - tako bi se najbolje mogla opisati atmosfera ovog kraja. Jednostavno je, otkačiš teške misli, brige baciš u prvi žbun, hodaš kilometrima, hodaš i još hodaš, i gledaš i upijaš i sve u svemu - osjećaš se dobro. A nema ničeg spektakularnog u svemu tome, kamen, trava, cvijet, ptica, drvo, livada... Katkad ti se učini kao da osjećaš nečiji pogled na svojim leđima, neke plahe oči prikrivene na razumnoj udaljenosti. U miru si došao, u miru ćeš i otići.



A bude i onih koji se ne kriju ni pred kime, spaze te na već na ulazu u selo, dotrče i puni znatiželje nešto pitaju i pitaju, ali džabe ti je kad im jezik ne razumiješ. Možda jedino na mote.



Na povratku sam još jednom zastao kod vidikovca iznad izvora. Ruda se ljeskala na jesenjem suncu i hrlila u susret Cetini. Cetina u susret moru. A i mi zajedno s njom.




subota, 29.10.2016.

~Minja se vrime
~

Sunce se potočalo u more tamo negdi iza Blitvenice i pošlo spat, a mrčina se zalipila najprije za zemlju crvenicu pa za deblo i napokon za grane, taman kad je ostalo još dvi-tri masline za pobrat. Umorni domaćin je reka - A-la svitu, dosta je bilo, bome smo se danas natrudili.



I jesmo - odgovori uglas mala, ali složna skupina berača. Ako ćemo pošteno, već su deboto uru vrimena u sebi prizivali ove čarobne riči domaćina. Bez suvišnih kako i zašto, skupljaju se češljići, sići, bavuli, šuškaju klašnje i šegaci, ubrani plodovi se spremaju u konobu, a brižna domaćica je već iznila na stol pun lonac toploga fažola. S buncekom, nogicama i suvin mesom, razumi se.

Evo judi, mašite se, ne znan oće li van se svidit, ako kome fali papra neka ga doda po svome guštu.

Ma šta to govorite - javi se prvi - ma di nan se neće svidit, svi znamo da vašemu fažolu nema ravnoga. Moja mater... nastavi prvi i važno podigne prst ka Grgur NInski - izvrsno kuva, šta je-je, ali njezin fažol se nikako ne može mirit s vašin. Bit će vi znate neku tajnu!

A nema ti tu velike tajne, moj ti, večer prije ga pomočin u ladnu vodu da omekša, a sutradan ga skuvan normalno, ka šta san ga uvik spravjala - skromno će domaćica.
Ej ljudi a jeste vidili kako na Visu spremaju pašta-fažol na brujet? - uskoči drugi.
Ajme meni se to ne sviđa, pari mi paštroć - dometne treći.
Ma ke paštroć - najidi se četvrti na trećega - tribaš probat pa onda govorit!

I malo-pomalo, uz čašu-dvi nekome i tri, razvije se živa raprava o brujetima, gulašima, tripicama, prvi diže u visine raštiku s kaštradinom, drugome su puna justa kiseloga kupusa, treći sklada poemu o arambašićima a četvrti sanja o gustoj juvi od brokule. Bidni ljudi, još do prije desetak godin su ovako strasno govorili o ženskima, a sad in je samo spiza na pameti. Kako se bliži zima tako su sve žešći.



U nika doba, domaćin se važno nakašlje kako bi svima da do znanja da bi mogli poć ća, jel...
I ka ono usput pripomene - a mogli bi sutra završit ovo bokun šta nan je ostalo, an, šta vi mislite?
Kako ne, opet će prvi, ako nas se skupi ovoliko ka danas, bit ćemo gotovi do obida.
Tako je - evo ti drugoga - a šta mislite da sutra bacimo štakod na gradele?
Ajde borati samo na spizu misliš - napadnu ga treći i četvrti zajedno, ka ono - njima nije ujopće važno.
Dobro, dobro - pomirlljivo će domaćin, ne bi tribalo bit rose, mogli bi počet u osan i po, najkasnije u devet, samo ljudi pripazite - sutra se minja vrime.

A je, tako je - opet je prvi vazeja rič. Ček ček, kako se ono miče, unaprid oli unazad?
Meni se pari da je reklo unazad - odgovara domaćin
Sve ide unazad otkad su ovi došli na vlast - inpicigaje drugi.
Ma čekajte ljudi - šta je danas bilo devet, sutra će bit koliko?
Deset! - ispali treći

Alo cukunu - uskoči četvrti - ma kojih deset, vako se računa - ako je danas bilo podne, sutra će bit, kako ono ...jebate, opet mi se sve izmišalo!
Ma pusti ti podne, mi moramo bit ovde sutra u devet! - odlučan je prvi.
Ma jel devet po novome ili po starome?
Po star...novome - viknu drugi, treći četvrti.
Jeben ti onoga tukca šta je to izmislija!

Gospe moja, inšempjanoga li svita, svake godine na ovi dan, oni iste rasprave vodidu i nikako se ne mogu sporazumit. Šempre Lovre, šempre jarče! I ne mislidu oni stat na kazaljkama, nego nastavljaju balit, pizdit, beštimat, predlažu se izmjene zakona, ustava, kalendara, jedan bi ukinija ponediljak, drugi utorak, treći bi malo okinija od svih dana kroz sedmicu i produžija subotu na četrdeset i osan uri! I ko zna dokle bi sve to trajalo da se nije na noge diga oni peti šta je sve do sad muča, jer on jedini bidan ništa nije pija jerbo je zadužen da vozi.

Znate šta, ja iden doma, a vi kako oćete, ako mislimo sutra napravit posa, onda...
Je je, jemaš prav, slože se ostali, vrime nam je da krenemo...

Dok su svi još međusobno pet puta ispozdravljali, domaćica je pokupila šporke pjate sa stola i odnila ih do sudopera, domaćin je mava šudaron sve dok auto s vridnim beračima nije zamaklo iza prve okuke nizbrdo pa se onda vratija, ispraznija čike iz pepeljare, povirija još jednom do konobe, razminija rič-dvi s ubranim maslinama pa ugasija svitlo.
Kad se svučiva i sprema ulist u posteju, učinilo mu se ka da ga je ništo pinku probolo ispod škine. Ništa čudno, navika je već. Opet će prominit vrime.




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se