petak, 05.05.2017.

~Planet Velebit
~


S ove strane sna, noć je ljubičasta i zelena. Tek korak dalje, preko starih škura, pljuštara nemilo sivo još od jučer popodne. Povremeno stane i taman kad pomisliš da je to - to, počne ispočetka. Rza ko motorna pila. Provocira. Tješim se da je svaka stala pa će i ova. Pred zoru zavladala tišina. Dvije grlice guguću na žici. Za dobro jutro. Savile su gnijezdo među granama masline. Samo im Picasso fali...
Javili su mi da će me pokupiti oko osam. Sad je pet. Taman da na miru ukrcam u ruksak sve ono što mi ovih dana neće trebati. A usput mogu ispeći i burek. Volim s toplim burekom na put. Istina, mogu ga kupiti i u prvoj pekari. Ali moj je bolji. Definitivno.

Hodimo na Velebit. U Baške Oštarije. Iz običnih oštarija ljudi izlaze manje-više nacvrcani. Od vina i rakije. Iz Baških se Oštarija također izlazi nacvrcan. Ali Velebitom. Ali čekajte malo, ne možemo izaći ako još nismo tamo ni stigli.

Tek što nije osam. Kiša je odlepršala prema jugu. Tanka pruga plavetnila sa zapada zrači optimizmom. Evo nas. Tri djevojke, dva mladića i jedan auto. Retrovizor je otkazao u zadnji čas. Nije mu se dalo na put. Natrag više nećemo sve i da hoćemo. Preostaje nam samo naprijed. Djevojke mi predlažu da se latim volana. Kažu - bolje ti je nečim zaposliti ruke, nego se gužvati ovdje s nama. Drugi mladić se smješka. Smješkaju se i one. Hm, nemam pojma zašto me bije takav glas. Dobrog vozača, dakako.

Ovoga smo puta planirali otići do Ždrila, još donedavno malo poznatog prijevoja koji se nalazi otprilike tri i po sata hoda južno od Baških Oštarija. Lani je na tom području podignuto novo planinarsko sklonište. Za razliku od većine takvih objekata u našim planinama koji su najčešće onako u zbrda-zdola stilu, ovo je kažu, dizajnirano na sasvim novi način. Fotografije koje smo pronašli na netu i dojmovi onih koji su tamo bili, govore tome u prilog. Pa idemo vidjeti to čudo!

Prvobitan plan nam je bio da se iz Oštarija iskobeljamo što ranije, laganini propješačimo tih tričavih tri i po sata do Ždrila, smjestimo se, još malo švrljamo naokolo, prespavamo u skloništu, a sutradan se vratimo zaobilazno, ponešto dužim putem, preko Velikog Sadikovca i još ponekog vrhića koji nam se učini vrijedan pažnje.

Međutim, na vrijeme smo se dosjetili da je kapacitet skloništa na Ždrilu ipak ograničen, za nas petero taman, ali kako možemo biti sigurni da se tamo neće zateći još poneka skupina planinara? A što ćemo onda? Spavati pod vedrim velebitskim nebom na tisuću i tko zna koliko metara visine? Zabašuriti se u šatorima možda? Oh da, baš bi se ugrijali u tim krpicama...

Stoga smo u hipu, štono bi se reklo - dinamički hopnuli na plan Be. Pronašli smo smještaj u oštarijskom hostelu, veoma pristojnom, urednom i nadasve ugodnom objektu kojeg mahom posjećuju planinari, ne bez razloga. Prvoga ćemo dana "kukičati" klot-frket po okolnim uzvisinama, zakoračiti u svijet dabrova i duliba, a drugog ćemo odraditi sve ono što smo na početku zamislili. Tako ćemo zapravo u dva dana otplaninariti tri! Eh, jesmo čarobnjaci, svaka nam čast...



Čim smo se smjestili i malo predahnuli, pogledi su nam se sljubili s Ljubičkim brdom koje bdije nad Oštarijama. Iz doline djeluje meko, oblo i podatno. Kao ljubičica. Doziva kao krempita iz Bobisovog izloga. Istina, na samom kraju brda, namrgodio se jednooki Ljubički kuk. Kao da hoće reći - od mene pa sve do Bačića, nema fićfirića, samo znalce i stare džombe priznajem, svima ostalima, ništa ne garantiram!
Uistinu, područje Dabarskih kukova fascinantno je na svoj način, pogotovo kad ih se promatra s krajnih točaka. Taj višekilometarski niz nazubljenih tornjeva nalikuje na leđa nekog ogromnog dinosaura koji je nekada davno jednostavno zaspao tu na Velebitu.



Premda smo se na Ljubičko zaputili bez velikih ambicija, osjetili smo da smo u dobrom ritmu pa smo se uspentrali na još nekoliko uzastopnih kukića. Poneke staze, zabušavljene, izbljedjelih markacija, oteli smo zaboravu. U podnožju Medvjeđeg kuka naišli smo na spilju koja bi po svemu sudeći mogla biti medvjeđi brlog, ali domaćina nismo našli doma. Zanimljivo, Ante i ja smo poželjeli sresti Vile a Sonja, Maja i Vanja su čeznutljivo tragale za Medom. Tko je bolje prošao, neka ostane naša mala tajna.


Pred sami sumrak, vratili smo se u našu bazu. Zadovoljni nadasve. U prizemlju našeg hostela nalazi se restoran. Fina atmosfera i topli ljudi. Razmjenjujemo iskustva s drugim grupama planinara. Svima titra osmijeh na licu. Kako te taj Velebit ispuni, to je čudo.



Novo jutro, novi dan. Ustao sam po običaju, ranije od svih, izmilio iz sobe da im ne šušketam, točno u pravo vrijeme za dočekati izlazak sunca. To je jako važno. Pridružuju mi se tri psa. Jedan veliki, drugi još veći a treći crni, najmanji. Samo bi se mazili. Čudno, s kime god dočekam jutro, svi hoće da ih mazim. Ne znam šta im je, stvarno ne znam. Svježe jutro štipka za obraze, ali dan će biti lijep, topao, to se već vidi.
Vraćam se u bazu i srećem moje pajdaše. Već su orni za nove početke.

Krajolik južno od Baških Oštarija se donedavno, uglavnom prešutno, smatrao nedovoljno atraktivnim u planinarskom smislu. Bez vrhova impozantnih visina, bez planinarskih objekata u koje bi se, zlu ne trebalo, moglo skloniti, kroz njega se kročilo ponajviše usputno. Možda je tome prodonijela i sama konfiguracija terena s mnoštvom vrtača, udubina i raspuklina, što stazama, naizgled jednostavnima, daje određenu težinu. Pogotovo ako se dolazi sa sjevera, znamenitom Premužićevom stazom koja je predivno izbalansirana i znalački trasirana, s minimalnim oscilacijama u visini, ovdje se čovjek nađe u čudu kad se suoči s neprestanim usponima i silascima, a čitavo ga vrijeme proganja osjećaj da ništa ne napreduje!?



Odlučili smo napraviti turu u pozitivnom smjeru, dakle supotnom od kazaljki na satu tako da smo najprije pohitali na Veliki Sadikovac. Staza u početku prolazi bukovom šumom, potom izbija na stjenoviti greben, a dalje prema vrhovima prevladavaju travnate padine. Psi, moji jutarnji pratitelji, krenuli su za nama, ispočetka bojažljivo a nešto kasnije ravnopravno, nogom uz nogu. Sva trojica, s tim što je onaj najmanji na vrijeme shvatio kamo sve to vodi pa kidnuo natrag prema Oštarijama. Ova dva velika, mješanci vučjaka i šarplaninca nisu imali nikakvih dilema. Oni će gdjegod i mi.
Nemam pojma koliko je visok taj Sadikovac, tisuću dvjesto, tisuću tristo, ali u svakom slučaju - taman!

Pruža divne poglede na sve strane, Dabarski se kukovi pružili kao na dlanu a tamo prema moru, svjetlucaju otoci u velikom plavetnilu. Divota.



Prepoznali smo s vrha naš današnji cilj, prijevoj Ždrilo, i premda su nam uputstva govorila kako do tamo imamo još najmanje dva i po sata gojzanja, nama se to učinilo pretjeranim. Kako dva i po sad kad je tu stalno pred nama? O da, u takvim prostranstvima, mnoge se relacije i proporcije tako lako poremete i ništa, ama baš ništa nije blizu kao što ponekad izgleda.
Štoviše, na našem smo se putu našli u tako začudnim krajolicima, potpuno izdvojenim od svakodnevnog i poznatog svijeta. Ovim stazama ljudska noga rijetko kroči i to je za većinu nas bilo potpuno novo iskustvo. Šuma u koju smo zašli zapravo i nije šuma već istinska prašuma. Ništa tu ne remeti prirodnu ravnotežu, stabla rastu, lome se i umiru na tlu, stvarajući mogućnost nekim novim stabalcima da iz njihovog humusa i oni izrastu u velike cure i dečke.
Naravno, nije sve išlo tako jednostavno, u nekim smo se trenucima i gubili, tražili, vraćali, nepotrebno kružili, ali sve smo to prihvatili kao dio igre. Kad smo se nakon napornog uspona i staze prepriječene bezbrojnim odlomljenim debllima konačno našli pred kućicom na Ždrilu, imali smo osjećaj kao da smo se uspjeli popeti na tko zna koliko veliku planinu.
U skloništu smo konačno došli malo k sebi, tek tada shvatili da nas je sunce dobrano drmnulo, a usne popucale od silne bure koja nas je pratila čitavim putem. A i naša dva lajava prijatelja kao da su jedva dočekali malo odmora.



Planinarsko sklonište na Ždrilu je zaista bombončić. Premda nevelikih dimenzija, ono pruža sve što planinaru treba. Topli zaklon, pitku vodu, čak i osvjetljenje zahvaljujući solarnim panelima. Naše pretpostavke da će zasigurno biti još znatiželjnika poput nas pokazale su se točnima jer smo nešto ranije sreli četvoro planinara iz Zagreba koji su ovdje proveli noć. Kažu - za nas je bilo dovoljno mjesta, ali da nas je bilo devetoro, hm... bilo bi stiskanja.



Kako je dan lagano odmicao tako smo postajali sve svjesniji da nam se bliži vrijeme za povratak. Opet kroz prašumu, kroz bezbrojne uspone i silaze, korak po korah, dah po dah...
U nekom trenutku ne misliš više ni na šta, ni na umor ni na bol u mišićima, samo upijaš u sebe ta strujanja koja teku li teku...
Zagrabi život dok teče - kazao je davno jedan mudrac, učitelj Zena, a vrlo slično osjećali smo se i mi, kroz oba dva dana, u nepreglednima prostranstvima velebne planine. Samo smo na brzinu zaključili da ovo kod nas nije bio Zen već Ven - velebitski zen.




Konačno, kad se stopiš s ovakvim okruženjem i ljudima koje razumiješ i koji tebe razumiju, sve postaje neizmjerno lakše. Propješačili smo u dva dana teritorij koji je zasigurno veći i od nekih državica ovoga svijeta.
Konačno, Velebit nije obična planina, Velebit je - planet.




nedjelja, 23.04.2017.

~Rotonda
~

Ima li smisla u svijetu u kojem dominiraju mega, maxi i monumentalno tražiti vrijednost u onome što je mini, mili ili mikro? Spram kaotične strukture megalopolisa tražiti savršen geometrijski oblik u nekoj pustari?

Jedno vrijeme sam se bavio mišlju ( a možda se i ta misao bavila sa mnom) kako bi bilo zgodno nasred neke pustopoljne sagraditi nešto što bi bilo - ništa. Ni kuća, ni zaklon, ni spomenik ni skulptura, nego sve od toga i ništa od tog.

Jednostavno - zamisliti građevinu jednostavnog oblika kakvog može nacrtati ljudska duša u jednom potezu ruke i postaviti je usred polja, planine, padine, doline, uglavnom, tamo gdje je nitko ne očekuje. Preko noći, paf - evo je! Pa da vidimo što će ona reći prostoru, a što će prostor reći njoj.

Nekako u slično vrijeme, usporedno s tim mojim maštarijama i fantamanijama, saznao sam da se u brdima Dubrovačkog primorja, nalaze ostaci jedne crkvice koja je po mnogočemu jedinstvena i neobična. Gledano iz visine, svemoćnim okom šjor Guglića, podsjeća na kameni cvijet od osam latica, od kojih sedam imaju polukružni oblik a osma se izdužila u rep i sad sve zajedno nalikuje zvijezdi repatici koja juri nemirom. U skladu s njezinim oblikom, crkvicu su prozvali jednostavno - Rotonda, a zapisa o njoj, toliko je malo da mi nije bilo drugo nego ubaciti u prvu i krenuti na fejs on d plejs.



Preko zaljeva kamenica savio se most, uz obalu krenula cesta, ispočetka žustro, potom se izvila jednom, dvaput, mnogoput i nakon nekoliko kilometara dovela nas pred seoce zvano Ošlje.
Plodno zelenooko polje sa crvenom zemljom, na čijim se rubovima skućilo nekoliko zaselaka sjedinjenih sa sivim kamenom koje ih okružuje. U daljini laje pas, u žbunovima cvrkuću ptice, na obronku se tamni šuma čempresa, a povrh svega se raskrilio - mir. Zrak je zasićen mirisima aromatičnog bilja. Jug u svoj svojoj raskoši.



Zanimljiva su ta mjestašca u dubrovačkim brdima, skrivena od svijeta, gotovo bih rekao da imaju nešto otočko u sebi, nešto teško objašnjivo što ih čini posebnima. Tek koji kilometar udaljena od sjajnoga Groada za kojeg znaju svi, ona samuju i sanuju u isti mah. Čini mi se kao da im godi uloga svjesnog autsajdera i da brižno čuvaju tajne za koje tisuće prolaznika u bermudama i havajskim košuljama ovjenčani lančićima na kojima najčešće piše Canon ili Nikon, i ne slute da postoje izvan starih zidina.

No pustimo njih, vratimo se u Ošlje. Čuli ste za Ošlje, sigurno ste čuli, jeli tako da ste čuli? M'da, mogu mislit...

Uglavnom, iznad sela, u brdu krševitom, ali s bujnim raslinjem, urezana je crta kojom vijuga put prema našem odredištu. Najljepše je pješke, premda se može i autom. To nam potvrđuje i jedan mladi tata u društvu dvije nasmijane djevojčice. Upravo se vraćaju od gore. Je li daleko - pitamo. Ma nije, pet minuta hoda, niti toliko - odgovara on. Djevojčice se i dalje smiju. Nakon par koraka, osvrćemo se s namjerom da ih još nešto priupitamo, a njih već nema!? Hm...

Ipak, nastavljamo dalje i već iza prvog zavoja pred očima nam bljesne naša Rotonda.



Uskoro nailazimo na tablu na kojoj piše - bla bla bla. Šalim se, ovo nije tabla tipa bla-bla. Piše na njoj jasno i glasno - Crkva Rotonda je ruševina osmeroapsidalne kružne građevine s narteksom koja se može smjestiti u vrijeme između 9 i 11. stoljeća. Rotonda je jedinstvena građevina, vrlo rijetka u povijesti arhitekture vremena kojem pripada, iznimno je osebujna sa osam apsida u kružnoj osnovi... I tako nastavlja dalje s još nekim podacima a završava sa - Postoje legende u vezi ove crkve da su u njezinoj blizini zakopana zlatna zvona.



Pa dobro, kad je već tako, nema nam druge nego latiti se mašklina ili kakvog sličnog odmagala. Iskreno, potraga za zlatnim zvonima nije nas isuviše zaokupila jer je i sama kamena građevina toliko ljupka, skladna i dopadljiva da nam više od toga i nije potrebno. Ali opet, sve je nekako neobično, počevši od mjesta na kojemu je podignuta. Na prvi dojam, sasvim je nelogično, niti je na vrhu, niti je na sedlu, niti je na sjecištu energetskih meridijana, kao da za takve tričarije uopće ne mari!


Ona je sasvim posebna kad je počnemo proučavati kao akustično tijelo. Njen specifični oblik omogućuje da zvukovi koji se stvaraju unutar osmerolatičnog cvijeta unutra i ostaju, i ne samo da ostaju već dobijaju poseban kolorit, a izvana je opet građena tako da sve suvišne zvukove odbija od sebe.

U njezinoj unutrašnjosti, točno po sredini nalazi se živa, kompaktna, monolitna stijena. Ona tek svojih vrhom izranja na površinu ali kao i kod ledenih brijegova, najveći se dio nalazi negdje ispod, čvrsto usidren u zemlji. Čim sam stao na tu stijenu, prožeo me snažan osjećaj da se upravo ovdje, na ovome mjestu prije tisuću i nešto godina dogodilo nešto važno, sudbonosno. I da je čitava crkvica upravo zato podignuta oko tog mjesta. Naravno, dopuštam svakome da mi kaže kako trabunjam i valjam zvizdarije, priznajem da moja teorija nema nikakvog znanstvenog uporišta, ali opet kažem - mene je prožeo takav osjećaj. Čista intuicija.

Ono što je neosporno jest činjenica da je Rotondu izgradio majstor. I to ne bilo kakav. Protomajstor. Virtuoz. Artist. Svaki kamen točno zna zašto je tu.
Neosporno je također i to, a u isto vrijeme i sramotno da se o ovome remek djelu, monumentalnoj minijaturi jako malo zna. Čak i u stručnoj javnosti, da ne spominjem onu famoznu - širu. Zašto? Vjerojatno je malo koga briga.



Uostalom, kako vrijeme odmiče, sve me manje toga čudi. Podivljala uzmorska naselja prepuna užasnih zgradurina, koja sliče na sve samo ne na kuće za ljude, isprekidana uličicama kojima se ne mogu mimoići niti dvije karijole proglašavat ćemo civilizacijom, a čistu, netaknutu prirodu ćemo u isto vrijeme nazivati - divljinom.
U prirodi ničeg divljeg nema, vjerujte mi na riječ. Sve što je bilo divlje odavno je već pobjeglo u civilizaciju.




ponedjeljak, 17.04.2017.

~Ušće
~


Karakter jedne rijeke najbolje se oslikava načinom na koji uvire i kojim samo prividno završava svoj put. Prve nastupaju sigurno i smjelo kao brzi vlak na željeznički kolodvor dok se druge nećkaju i premišljaju, opravdavajući se - pa sad... ne znam baš je li to za mene, znate, ja bih ipak još malo vijugala. Treće opet upadaju žestoko poput uličara u krčmu na kraju sokaka, dohvate prvog nesretnika za gušu koji je samo trenutak ranije mirno sjedio u kutu proučavajući uzorak kariranog stolnjaka, unesu mu se u lice i procijede kroz iskežene zube - oš se tuć? Četvrte se pak užasavaju takvih, ozbiljnoj rijeci nedostojnih postupaka pa se neposredno prije ušća galantno rašire u deltu, lagano naklone dok ih okupljena svjetina posipa laticama cvijeća.

Dolinom Neretve prošišao sam stotinama puta, trčao, skakao, krao mandarine, ljubio rukometašice, sredinom osamdesetih čak i odgušterao nekoliko mjeseci slušajući mirrrrrr-no! Na-desno-ravnajs!
I kroz svo to vrijeme (kao što vidite - iz razumljivih razloga) nije mi padalo na pamet otkriti koji je od tih bezbrojnih rukavaca kojima Neretva zašušuruje svoj tok upravo onaj pravi, glavni, kardinalni, onaj koji vodi do mora bez utapanja u mulj i šaš.



Jednostavno, imao sam osjećaj, ili ako hoćete iskrenije - živio sa predrasudom da se većinom prostora delte, sve do mora čak i dalje, rasprostire nepregledna močvara, potpuno negostoljubiva, prekrivena ljepljivom sluzavom travurinom i neprohodnim tršćacima kojima caruju komarci, žabe, bjelouške i one bube beztežinke koje trčkaraju po površini.
Očito sam pošašavio od tog silnog šaša.

Godinama kasnije, počele su dolaziti slike sasvim drugačijih motiva. Kao - na ušću Neretve navodno ima pješčanih laguna po kojima ljudi hodaju, plivaju, surfaju, kajtaju, pa se onda sunčaju, grickaju sir, mumaju mesne nareske i pohane tikvice, fino se provode i tako to. Međutim, te sam slike primao s velikom dozom sumnje. Mislim - danas sve ono što se pojavi na portalima s nadnaslovom SENZACIONALNO, SPEKTAKULARNO, ČUDO NEVIĐENO, u pravilu ispadne prdac u varićak, nabujak od prazne slame, rižot od patagonijskih liganja, ništa, nič, bezvrijedno, nula bodova.

Stoga sam se u gluho doba proljeća odlučio prikrasti nedosanjanom ušću te razotkriti i objelodaniti svijetu i gradu veliku obmanu. Ma kakve plaže, kakvo ušće, kajteri surferi, ljudi moji, ne dajte se preveslati, sve je to ordinarni photoshop.



Neposredno nakon pripetljavanja u Opuzenu, skrenuo sam desno i usporedno s tokom Male Neretve slijedio putokaze prema Blacama, mjestašcu koje je na karti izgledalo najbliže željenom odredištu.
Zaustavio sam se kod neobičnog mosta-brane, koji propušta rijeku u more ali u isto vrijeme ne da moru prema rijeci kako ne bi došlo do neželjenog zaslanjivanja obradivih površina. Nabacio sam ruksak na leđa, otpio gutljaj-dva čiste izvorske i duboko uzdahnuo. Prostor je u zbilji djelovao umnogome ogromniji nego što sam očekivao. Zabljesnule su me boje, čiste, jasne i moje, zaplavilo se nebo, omodrilo more, a tek Pelješac ispred, sav se zazelenio kao da je Moorea!




Ipak, na samom me početku prenerazilo jato grbavih kitova koji su se nasukali diljem modro-zelene lagune. Zamislite kakve li slučajnosti, prvi put sam ovdje i odmah me dočekaju grbavi kitovi i to nasukani!? Pohitao sam im u pomoć kao da sam rođeni mariiin bajolođist alias George Constanza. No, domalo sam shvatio i sa žaljenjem konstatirao kako se ne radi o grbavim kitovima već o fosiliziranim ostacima neretvanske Nessie!



Pijesak je prijanjao za bosa stopala meko i podatno, a tanki sloj morske vode prilazio je i povlačio se u samo njemu znanom ritmu. Laguna se raskririla poput potkove koja donosi sreću. U bezvremenskom i bezprostornom ambijentu, samo je vjetar s juga dao naslutiti što je stvarnost a što san. Zapravo lažem, posvuda porazbacani komadići smeća i plastičnih strojotvorina još jednom su dali do znanja kako nema tih prirodnih ljepota koje glupi čovjek ne bi uspio unakazati. Mogao bih još dosta o tome, ali sada ću se zaustaviti.



Negdje po sredini već spomenute potkove, nalazi se novoizgrađeno promatralište za ptice. Veoma lijepo, veoma ljupko i s mjerom uklopljeno u okoliš.



Moj preslabašni zoom-objektiv nije se mogao dobaciti do zlatnih sprudova po kojima su se prošetavale ptice močvarice, pa sam ih odlučio pustiti na miru. Ne gnjave ni one mene.



Naravno da sam i želio doći i do krajnje točke, one u kojoj Neretva postaje Neretvanski kanal.



O da, i to je poseban osjećaj, na nultom metru rijeke kao da si se popeo do vrha planine.
Poželio sam ostati na ovome mjestu najmanje do zalaska sunca, kada boje sjaje intenzivnije, a zvukovi tišine postaju jasniji i melodiozniji. No trebalo je krenuti dalje, u otkrivanje još jednog malog čuda. Bio sam zadovoljan i s ovim. Posve.



Nakon ovog "ušćotkrića", shvatio sam da sam bezrazložno bio sumnjičav, i da sve one slike o ušću Neretve na koje sam nailazio nisu sasvim fotošopane. Možda samo malčice. Ali, više sam nego siguran da ću se ubuduće ovdje vraćati. Ukrasne pridjeve za nadnaslove, ovoga ću puta zadržati sebično, za sebe. A i vi, sve ovo što ste vidjeli i nadam se, pročitali, možete shvatiti kao veliku obmanu, Morate sami doći ovdje i uvjeriti se da sve ovo zapravo i ne postoji.




petak, 14.04.2017.

~Sajam dragog kamenja
~

Kažu mi - u Spaladium areni je nekakav sajam dragog kamenja - aj dođi. Idemo čoporativno. Nakon sajma možemo na ćevape.

Čitajući SMS poruku nisam znao hoću li se smijati ili plakati. Pred očima mi se trenutno uobličio prizor čopora dragog kamenja koji strpljivo čeka red za ćevape pred kantunom Paulina. Smaragd će malu porciju s kapulom. Ametist veliku s kajmakom. Rubin dakako s ajvarom. Dijamant neće s ničim. On se gnuša ćevapa.

Sajam dragog kamenja? I to baš u Spaladium areni? U onoj sklepotini od nedragog betona iz koje strše ruzinave žice? Ne bi tu škatuletinu uspjelo uljepšati ni deset sajmova umjetnih gnjojiva a kamo li dragog kamenja. Uostalom, nisam baš neki tip od dragulja, drangulija, nakita, đinđa - minđa i tome sličnoga. Da su svi kao ja, ta bi grana ljudske djelatnosti posve izumrla. Časna gospoda Cartier i Swarovski bili bi nepoznati široj javnosti, svoje zlatne dane vjerojatno bi provodili igrajući domino u domu umirovljenika.

Da, shvatili ste, nakit nije moj đir. Koliko god Mišo the God inzistirao na onoj - Dalmatinac nosi lančić oko vrata - sa žaljenjem sam konstatirao da mi takav uteg nije odveć potreban. Vjenčani prsten se na mome prstenjaku nije baš najbolje snašao, a od ostalih zvizdarija najbliže sam bio rećini u uvu, ali sam se i te ideje na vrijeme okanio. Jednostavno - oduvijek me pratio osjećaj da čak i ako stavim nekakav komadić nakita na sebe, da će mi se iskriviti, slomiti, otpasti, da ću ga izgubiti u roku ekspres. A gubiti ne volim.

No, usprkos svemu, pred sobom sam imao slobodno popodne pa sam rekao - zašto ne? Ajmo do te Sablaznium arene da malo promuvamo, vidimo šta ima i tako to.
Ubacio sam u prvu i krenuo. Prvih dvadeset i sedam metara prošao sam bez ikakvih problema. No, već pri priključenju na cestu koja vodi prema Splitu - opći metež. Sve je raskopano, prekopano, portabl-semafor propušta kolone naizmjenično. Mislim - trebao bi propuštati, ali očito iz nekog razloga to ne čini. Sve se zaštopalo. Altroke Šengen. Ništa, umjesto lijevog žmigavca dajem desni, pokušat ću obilaznicom.

Pri dolasku na obilaznicu shvaćam da nije meni jedinom takva ideja pala na um. Krkljanac na kvadrat. I zaobilaznica je raskopana, prekopana, semaforizirana, terorizirana. Svi trube, viču, psuju, ne pomiču se ni centimetra. S radija pozivaju vozače da se naoružaju strpljenjem. Hm, ne znam čime su se ovi oko mene naoružali, ali strpljenjem svakako nisu. Ništa pomislih, kad sam već tu, idem uokolo kole, pokušat ću malom cestom preko Zagore.

Mala cesta preko Zagore srećom nije bila raskopana. Pojurio sam lako i slobodno, vozeći veleslalom između kozjih brabonjaka. Jest da ću ovako napraviti dvadesetak kilometara više, ali opet računam - neću previše kasniti na to drago kamenjarenje. I sve je bilo dobro dok se iza jednog zavoja nije ustobočio znak - STOP - zabrana prolaza. U prilogu objašnjenje - Zbog izvođenja radova miniranja ili razminiranja, vozila se propuštaju po petnaest minuta svakog punog sata. Pitam radnika sa crvenom zastavicom kad će napraviti idući propust a on pogleda u sunce i kaže - neće tako skoro. Možda neće uopće. Super!

Naoružan strpljenjem, pomislim još jednom, kad je već takav dan i kad sam već ovdje, najbolje mi je opalit prečicu od Trogira do Splita preko Benkovca i Obrovca! Okej, stotinjak kilometara više ili manje, zar je to problem? A putem možda smislim i slogan - Dragi turisti, dođite nam i ove godine u velikom broju! Upoznajte izbliza narod koji je cestama dao sasvim novi smisao!





Uglavnom, sticajem neobičnih okolnosti, tog sam se dana umjesto na Turskoj kuli, našao na Tulovim gredama!



Ponekad se bolje ne opirati već se jednostavno prepustiti rijeci neka te nosi. Pa kakva god ona bila. Drago kamenje mi je ovoga puta očito bilo suđeno.










nedjelja, 02.04.2017.

~Ako postoji vrijeme
~

Ako postoji Vrijeme
drsko, nasmijano i vrckavo
Vrijeme koje teče
Budi moje vrijeme



Ako postoji Aura
Svilena, zlatna i tanana
Aura sljubljena s tijelom
Budi moja aura



Ako postoji Nebo
Oblo, modro i dobro
Nebo koje je svemu sve
Budi moje nebo



Ako postoji Jeka
Zvonka, gromka i gorovita
Jeka kao u kanjonima rijeka
Budi moja jeka



Ako je postojao Atlas
Titan, snažan i buntovan
Atlas koji je na svojim leđima nosio čitav naš svijet
Bit ću tvoj Atlas


<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se