nedjelja, 07.01.2018.

~Škola postojanja
~

Znate li onaj vic koji počinje pitanjem - šta radi Mujo kad završi Filozofski fakultet? Kako šta? Pa prebaci skelu na Medicinski! Logično.

Eto, da nije sirotog Muje, centralne figure balkanske kolektivne svijesti, smijali bi se neizmjerno manje ako ni zbog čega drugog, onda zbog pritajene strepnje koja čuči u svakom od nas i koja nema hrabrosti izaći na svjetlo dana ter obznaniti svijetu i gradu - svi smo mi (pomalo) Mujo! Priznajte, ipak ste u djeliću sekunde na početku vica uspjeli predočiti musavog Muju kako u auli Filozofskog fakulteta pozira u svečanoj togi dok ponosito drži tuljak s diplomom, ali naravno, idila nije dugo trajala jer smo ga već u sljedećem smjestili u njegovo prirodno okruženje - na skelu za šljakere.

Meni je ovaj vic posebno drag jer sam prve novce u životu zaradio na isti način kao i Mujo - na skeli, s pinelom u ruci. Zapravo, u ovom slučaju Muji nisam ni do koljena, s obzirom na to da je on bojadiso akademske ustanove dok sam ja nevješto krečio po područnim školama Dalmatinske zagore.

Bilo je ljeto, ako se dobro sjećam, između sedmog i osmog razreda, i zadnjeg dana nastave ponuđen nam je sezonski posao - pituravanje područnih škola u Bristivici i Prapatnici. Wow! Naravno da sam kao primjeran i perspektivan omladinac, prihvatio ponuđenu priliku i zajedno još trojicom klipana upregnuo sva svoja znanja i vještine kako bi učenicima siromašnih sela omogućili svijetlu oker budućnost.

Posao je vodio barba Injaci, naš školski meštar, visok čovjek, gotovo dvometraš, ali izuzetno spretnih, čak i profinjenih pokreta. Mi, tada trinaestogodišnjaci, mahom prištavi pubertetlije, nismo se mogli pohvaliti osobitom virtuoznošću u početnim izvedbama etide za pinel, valjak i špatulu, ali već kroz nekoliko dana, postali smo solidno ušitman orkestar. Tko zna, možda nas je najviše motivirao i gurao naprijed dojam kad bi shvatili da su do prije koji dan oronule učionice odjednom poprimile sasvim drugi izgled nakon našeg bljuti-tretmana. Ipak, najdraži dio čitavog radnog dana bila nam je naravno - marenda. Barba Injaci bi za svakog od nas kupio kantun kruva, dvi fete parizera i trokut čokoladnog mlika. Naizgled blesava kombinacija, ali nama je pasala i te kako dobro, pogotovo taj trokut čokoladnog mlika, koji bi poput čudotvornog napitka odagnao vonj fiške piture iz nosnica.

Čak i danas, nakon o bože zar već četrdeset godina, o daaaa - o neeee, prolazeći selima naše zagore, obavezno bacim pogled na školske zgrade i automatski mi se javi onaj "Pavlovljev refleks" čokoladnog mlika u trokutu. Ove "moje" škole, u Bristivici i Prapatnici, još se i nekako drže, ali u većini sela, školske zgrade su napuštene i zapuštene. Napuklih zidova, urušenih stropova, izložene posvemašnjem propadanju umiru naočigled ali izgleda da malo tko mari za to. Škola - ihhh, nekad bilo sad se spominjalo, e čuj me sinko šta ću ti ja reć, znalo je tu bit nekad i po četr'sert dice, a danas, đava će ga znat, bili su govorili da će je dat lovcin da je zeru prinaprave, al izgleda ništa od toga...



Okej, znam da je po tim našim selima ostala umrit sama starčad, da su oni mlađi pobigli u grad, a čak i oni koji su ostali, a još su metnemo reći - u snazi, svoje slobodno vrime nekako spontano odlučili provoditi isprid zadruge, odmarajući presvijetlu na izvrnutim kašetama pive. Ženili bi se oni, dakuće da bi se ženili, al' nekako isprid zadruge i ne prolaze odviše često one koje bi se njima svidile jel...

U takvim selima, najljepše građevine su uvijek - crkve, čak se i groblja dobro održavaju, ali škole - eeeeee, to je već druga pisma. A ko će to, tribala bi se o tome brigat općina, država, jel tako, aj reci da nije tako...

Po meni je to propadanje škola, ono - doslovno propadanje, indikativno za stanje duha jednog naroda. Naroda koji se voli dičiti velikom kulturom. Ouje. Ovako je stanje tipično - nema u selu dovoljno djece pa zato i nema škole, a onda škole nema jer nedostaje djece i tako se vrtimo u zatvorenom krugu. Već kroz nekoliko godina, stara će škola postati olupina. Bez dječjeg smijeha, ona će zaista i umrijeti. I nikoga neće biti briga. Ipak, ne ide mi u glavu da ne postoji način da se takve zgrade, ono kako prolitičari vole kazati - "privedu svrsi". Meni takvi izrazi odmah izazovu asocijacije da je SVRHA neka ustanova u koju se privode uzapćenici. Već vidim komunalnog redara kako na lancu vuče oronulu školsku zgradu i privodi je SVRSI. A unutra, službujući inspektor SVRHE, uhljebljenik nižeg zuba, nemoćno odmahuje brkovima i prijekorno gleda komunalnog redara - a šta's'mi to donija?



Nitko me neće uvjeriti da ne postoji milijun mogućnosti i načina da stare škole nastave svoj život i u novim uvjetima. Ovako ostaju otužne slike, ostaju nijemi svjedoci i pokazatelji stvarnog stanja stvari a to je, budimo otvoreni - činjenica da je nama školovanje i tako posljednja rupa na svirali. I da će za to vrijeme napredovati neki drugi, a mi ćemo prije ili kasnije svi postati - Mujo.




nedjelja, 31.12.2017.

~2017. od A do Ž
~

Ane - oko moje sinjsko, pametno, lipo i vridno čeljade (žensko naravno), u lipnju je proslavila, e sad nije bitno koji, ali u svakom slučaju - okrugli rođendan. Moja Ane je prava lipot'ca, najprije je ćaćina i materina, nakon toga je Stipina, (Stipe koji si ti sretnik, pojma nemaš) ali ja je, otkad je god znam, zovem - moja Ane i šlus! Moja Ane se već godinama bori s onom beštijom koja nepozvana dođe, ide unatraške, grize tijelo i rastače ga iznutra. Ali ne zna ta beštija na koga se namjerila. Moja Ane je lavica, tigrica, ona ide, gura, vuče, grize, trči, jeca, grči i plače ali ne posustaje. Moja Ane je moj uzor i inspiracija.

Brod u boci nikad manje milja nije prevalio nego ove godine. Štoviše, proteklih nekoliko mjeseci često mi je padalo na pamet da konačno završim ovu priču, da kliknem na onu ikonicu na kojoj piše "izbriši blog". Koga uopće zanima to što ja pišem, a i sve ono o čemu pišem, da to išta vrijedi, već bi se prepoznalo, pročulo, proširilo "all over the world". Tako je, ovo nema smisla, ugasit ću blog! A onda osjetim da nemam hrabrosti za učiniti tako nešto. I tako, ovaj blog se još kotrlja zbog čistog kukavičluka.

Ali opet, u nekom trenutku pomsliš - pa šta je tebi budalo? Nemaš se čega sramiti. Svjestan si da znaš, da možeš pisati. Ne zanima nikoga? Pa šta? Ne zanima nikoga ni što si danas jeo za ručak. Uostalom, zašto bi to ikoga zanimalo? Ali ti jedini znaš da si sam skuhao taj ručak, štoviše, dobro si ti to skupusio, sve je bilo ukusno, za prste polizati. I bio si nakon toga zadovoljan i bez toga da ti je pet stotina ljudi lajkalo i pljeskalo i odobravalo kako si, ma molim te, predivno skuhao ručak. Uostalom, i oni su skuhali svoje ručkove. A ti o tome pojma nemaš.

Cvrčak je ime jednog, nazovimo ga tako - ugostiteljskog objekta, u kojem svakog petka naručim malu pizzu. Iliti po naški - pičicu. Pičice iz Cvrčka su tople, meke i slasne. Ni velike ni male, taman po mjeri. Volim ih. Pogotovo petkom.

Čovjek. Lako mi je s čovjekom. S ljudima je već nešto teže.

Ćakula - ove godine mi je falilo ćakulanja, onako, nepretencioznog, bezazlenog, usputnog i prijeko potrebnog. Prečesto sam hvatao samog sebe da u razgovoru ostajem mutav kao riba, kao da sve što izgovorim mora biti mudro, promišljeno, razumno i dostojanstveno. Daj čovječe opusti se, pokloni sebi malo ćakule, svega ti!

Damir i David, moji sinovi, moja dva sunca, moja dva sokola. Damir je ove godine postao zreo mladić. Radio je čitavo ljeto u jednom restoranu, radio je najteže poslove, radio je bez dana odmora, izdržao je ono što mi se čini da ja ne bih mogao. Dobar je, bit će nešto od njega. A David, David je razlog zbog kojega u svaki novi dan krenem s osmijehom.

Džep - imam jednu blesavu naviku koju sve češće igram sam sa sobom. Umjesto u novčanik, novčanice od deset, dvadeset, pedeset, kuna, guram duboko u džepove. Guram ih nasumce, u zaboravljene džepove, u zaboravljene ormare. S vremenom i zaboravim u koje sam sve džepove gurnuo tih deset, dvadeset, pedeset kuna, zaboravim i zašto uopće to radim. Ali taaaaaaako mi lijepo bude kad ih, nakon tko zna koliko vremena pronađem! Blesavo, znam.

Đita je izraz za kratki izlet. Obično preko mora. Do prve uvale ili otoka. Brodom, nekim drugim plovilom sličnom brodu ili općenito s bilo kakvim predmetom koje je voljno plutati i ne iskazuje jasnu namjeru da potone. Barem u skoro vrijeme. U dvije i sedamnaestoj rijetko sam išao na đite. To je neoprostivo.

Elementarna nepogoda - mnogi tvrde da je turistička sezona 2017. bila spektakularna, senzacionalna, najuspješnija ikada, s rekordnim brojem noćenja. M'da, uvijek broje ta noćenja, a od samog spominjanja noćenja dobijam pomračenja. Kakva li je to mjerna jedinica - noćenje? Tko ju je izmislio, kakva li joj je formula, kakav li joj je matematički izvod? Što ona uopće znači? Što bi bilo noćenje? Valjda sve ono što se radi noću. Noći se. Hajde da noćimo! Kako? Nemam čim da noćim! Što se onda radi danju? Dani se, pretpostavljam.
Ovo više nisu turističke sezone, ovo su elementarne nepogode, prije svega elementarne nepogode uma, gdje se čovjeka tretira isključivo po tome koliko love ima, po tome koliko troši. Izmišljaju se kategorije "kvalitetan gost", vapimo za onima "bolje platežne moći". Ako je platežna moć mjerilo vrijednosti čovjeka, onda nam se valja duboko zamisliti što želimo i pitati se kakvi smo mi. Ah da, mi smo najbolji.

Football - zakačio sam se, ove godine više nego ranije, za američki nogomet. Zapravo, to je jedini sport kojeg pratim sa strašću. Ne znam je li to za zabrinuti se. Naizgled, football djeluje kao izrazito glupava igra, ali zapravo - jako je zanimljiva i poučna.

Gađenje. Htio sam napisati "gašenje" i malo se osvrnuti na ljetošnje požare, ali sam shvatio da sam greškom napisao - gađenje. Pa eto, možda to čak i nije bila greška. Za mnogo toga što se ove godine dogodilo u Hrvatskoj mogu mirne duše reći da izaziva upravo to- gađenje. Tolika količina gluposti, nesnošljivosti i otvorene mržnje koja se valja našim javnom prostorom, za svakog razumnog čovjeka postaje nepodnošljiva. Mi smo bolesno društvo.

Hodanje - kako idem stariji, to sve više hodam. I to mi sasvim dobro čini. Štono bi se reklo i na tjelesnom i na duhovnom planu. Istina, izgubi se nešto na vremenu, ali se dobije na mnogočemu. Ne vjerujete? Samo hodajte pa ćete se uvjeriti!

Ivano je dječak koji je u studenom proslavio svoj četvrti rođendan. Proslavio ga je u onom gluhom vremenu između dvije kemoterapije. Djeca ne bi smjela biti bolesna. Bože, čuješ li me, djeca ne bi smjela biti bolesna! Dobro, ako baš moraju, onda samo malo, prehlade, vodene kozice i takve stvari, ali više od toga - NE! Ivano je junačina, a njegovi roditelji, Katarina i Ivan su ljudi za koje s puno ponosa mogu reći da su moji prijatelji.

Jadransko more. Imao sam ludu sreću da sam rođen i da živim na obali Jadranskog mora. To je sreća neviđena. Okej da sam rođen recimo u Ulan Baatoru, vjerojatno bi svim srcem volio mongolske pustopoljine. I to je lijepo. Ne mislim pritom na mongolske pustopoljine već na onaj osjećaj da - voliš.

Kužina(vanje) - obožavam kužinavati, to mi sad već polako postaje strast i opsesija, nije važno kuham li samo za sebe ili za prijatelje, jedino je važno je da se nešto krčka. Čekajte, moram časkom stati da promišam toć u teči. Mmmmmm, bit će ovo dobro. Ajmo dalje!

Lutrija - sve u životu je lutrija. Baš sve. Od prvog trenutka kad se rodiš, gdje se rodiš, kako se rodiš, pa kasnije kako se snađeš i sve tako dalje, sve je lutrija. na svu sreću, pravila su jednostavna - ako misliš ostvariti dobitak na lutriji, moraš je igrati. Ako misliš sudjelovati u igri - moraš platiti. U bilo kojoj valuti. Tako to ide. Takva su pravila.

Ljeto, ljuljuškanje na valovima, ljubav, ljepota. Sve što je lijepo počinje sa Lj.

Mama - moja mama je čitav svoj radni vijek provela kao nastavnica biologije u najljepšoj školi na svijetu - onoj na trogirskoj rivi. Bila je energična, hrabra i glasna. Čitava škola bi odzvanjala kad bi ona tumačila novo gradivo. Voljela je svoj posao. Voljeli su je i njeni učenici. Danas, izmučena demencijom, moja majka ne može povezati niti nekoliko riječi u suvislu rečenicu. Je, nije, dobro i ne znam - to je gotovo sve što ona još umije reći. Gledam je i ne mogu to prihvatiti. Ljutim se na nju, kao da je sve to njezin hir, kao da nas sve zeza, kao da će u jednom trenutku reći - okej, ovo je bila zafrkancija, idemo ispočetka. Osjećam da je njezin duh zarobljen u tom tijelu koje naočigled kopni, osjećam da bi toliko toga još mogla dati - ali više ne postoji način na kojem se ona može izraziti.

Nada je čistačica u mome škveru i ona za taj škver znači više nego svi šefovi i direktori zajedno. Brza, okretna i nasmijana, uza sve to vraški zgodna, donosi vedro raspoloženje gdje god da se pojavi. Kakav team-building, kakve koncepcije, projekcije vizije i poslovne strategije - sve to naša Nada pomete u trenu. Nada je čista pozitiva. Od nekoga sam čuo da Nada nije baš najsretnije ime i da žene koje ga nose teško prolaze kroz život. Ne znam, ne želim vjerovati u tu teoriju, ali znam da bi ovaj svijet bio mnogo gore mjesto da ne postoji nada. I Nada.

Njoki su moje omiljeno jelo. Prije petnaestak godina gledao sam Oprah show u kojem je jedna gošća pred svima priznala da ona, zamislite čuda - radi homemade njoke! Ken ju imeđin - govorila je gošća pred zabezeknutom publikom - njoke možete napraviti i sami, kod kuće! Nakon tog priznanja, žene u publici su skočile na noge i vrištale od oduševljenja. Pomislio sam tada - kamo ide ovaj svijet? Ove žene, ne samo da nikad u svojim kuhinjama nisu mijesile njoke nego nisu ni znale da je to uopće moguće!? Danas, ni ja ne mijesim njoke, nego ih kupujem u dućanu. Sramim se, baš se sramim. I ti Oprah treba da se sramiš. Eto ti na!

Ove godine nisam bio na svom otoku. A ne prođe dan da ne pomislim na njega. Moj otok i ja se razumijemo bez suvišnih riječi, gesta i pokreta. Svaki čovjek bi morao imati svoj otok.

Postoje dvije vrste putnika. Oni koji odlaze i oni koji se vraćaju. Ponekad nije jednostavno procijeniti kojoj skupini pripadaš. Ali putovati se mora. Put je sve. Sve je put.

Rad je stvorio čovjeka. Nerad je stvorio sve ostalo. Rad je po definiciji, djelovanje sile na nekom putu. Dakle, da bi radili, kao prvo mora postojati put, (njegovu važnost smo utvrdili u prethodnom pasusu) i kao drugo, mora postojati - sila! A sestra od sile zove se, znate kako - prisila! To mi se uopće ne sviđa. Biti prisiljen.

Sarajevo - ovoga sam ljeta bio u Sarajevo nakon više od trideset godina. Sarajevo je veliki grad i grad velikih ljudi. Na žalost, u svakom velikom gradu postoji i veliki broj malih ljudi. Koji, kad shvate da ih je veliki broj, pomisle da su i sami veliki. Kad im kažeš da nisu - ne vjeruju ti.

Škver - mjesto gdje se grade brodovi. Mjesto na kojem zarađujem svoj kruh. Bila je ovo teška godina i za mene i za moj škver. Volim ga, ali nisam siguran koliko ćemo dugo još izdržati zajedno. Svakog dana se osipamo, ljudi odlaze, što u mirovinu, što tko zna gdje. Onih koji znaju raditi svoj posao sve je manje, a mi koji smo još uvijek tu, rastežemo se kako znamo i umijemo. Dok jednog dana ne puknemo. Hoće li netko žaliti za nama? Neće.

Trogir je ovih dana obilježio dvadeset godina od primanja u UNESCOV popis zaštićene svjetske baštine. U dvadeset godina, on je umnogome promijenio svoje lice. Na bolje ili na gore, tko će ga znati. Ovisi o interpretaciji, Kako god, dolaze mu ljudi sa svih strana svijeta, samo kako bi ga vidjeli. U međuvremenu, u Trogiru je stasala generacija mladih ljudi koji se nisu željeli prepustiti letargiji, malograđanštini i provincijalizmu, već su uzeli stvar u svoje ruke i počeli raditi. I graditi. Grad.

Ulje. Maslinovo naravno. Ove su godine masline dobro rodile, ne toliko zbog mojeg truda i sposobnosti već su jednostavno - rodile. Shvatio sam poruku. Moram bolje brinuti o maslinama.

Velebit - moja planina. The Planina. Koliko god puta tamo odem, uvijek imam osjećaj da je premalo, da je sve prekratko trajalo i da mu opet moram doći, što prije, to bolje.

Zima dvije i sedamnaeste je bila oštra kao rijetko koja. Temperatura se spuštala do minus pet, ponegdje čak i niže i tako danima u nizu a to je za nas u Dalmaciji ravno katastrofi. Ne znam kako smo preživjeli. I jesmo li uopće preživjeli.

Želje - u silvestarskoj noći svi smo prepuni želja. Sve frca od Sreće, Zdravlja, Ljubavi, Mira, Obilja...

Hoće li tako i biti? Hoće. Kako kad i kako kome.

Lako je za lijepe trenutke, svi se znamo nositi s njima, ali umijeće je prebroditi one teške. Treba imati snage za to. Mirno more nikad nije stvorilo dobra mornara. A takav je i život. Nikome od nas nije bezbrižan. Uvijek je "nešto". I nekako. Ali valja nam se boriti. Do kraja. A i poslije.
Svima vama dragi moji, i znanima i neznanima, želim sve najbolje u novoj godini. Čak i onda kad vam ne bude najbolje da uspijete izvući ono najbolje moguće. Najbolje danas, najbolje sutra, tako iz dana u dan i sve će biti dobro.

Živjeli!


utorak, 19.12.2017.

~Čekajući zeleno
~

Opet je zaglavio na poslu dulje no što je računao. U posljednje vrijeme je učestalo da mu deset minuta prije završetka radnog dana onaj buzdovan od šefa uleti poput harpije u ured i utrapi novi snop nacrta na kojem se kočoperi natpis HITNO!!!

S tri uskličnika. Poput tri iglice za mozak-presuru. Samo bi tresnule s visine, odskočile od korice fascikle i zabile se u stol. Cap-cap-cap!

Što li mu znače ta tri uskličnika, kao da bi samo jedan uskličnik iza HITNO, bitno smanjio stupanj hitnosti. Enivej, ovako ga je trozub boga Posjedona ubadao među rebra, kao da mu je govorio - nema ti doma kume moj, a pogotovo mu je išla na nerve kvazimolećiva poza šefa koji bi mu kao u povjerenju prišapnuo - dao bih ja ovo nekom drugom, ali ajde reci pošteno, tko ovo može ako ne ti, tko!? Možda bi mu za trenutak, ali samo na trenutak, takvo priznanje i godilo, ali već u sljedećem bi postao svjestan činjenice da kad god se dijele povišice, taj isti buzdovandžija mu uvijek nekako zaboravi prići i kao u povjerenju reći - tko ovo može ako ne ti, tko?

Ah, ništa ništa, promrsio bi sebi u bradu i odradio još tih pola sata, sat, možda dva, kako kad. Njegove kolege iz ureda, oni isti koji kao nisu bili sposobni odraditi zadatke s tri uskličnika, već su odavno stigli do svojih domova, objedovali i sad se siti i mirni lupkaju po trbuščićima dok ubadaju programe na daljinskom.
Sve ćešće se pitao - što je pošlo krivo? Donedavno je izgledalo kao da su najbolje godine pred njim, a onda preko noći, isuviše naglo, postao je svjestan da su upravo te, najbolje, prohujale pored njega a da ih nije ni primijetio.

Nije bio glup a ni lijen, istina, imao je mrgudne faze, ali je u mnogim društvima bio rado viđen gost. Ipak, osjećao je da u svemu tome nedostaje neki šug, neki začin, neki tajni sastojak koji bi životu mogao dati viši smisao. Do ovih godina sve se već nekako moralo posložiti, ali eto - nije.
Netko mu je jednom spočitnuo da je bolesno neambiciozan. Isprva ga je to nasmijalo a nešto kasnije i zabrinulo. Doduše, nije se mogao odlučiti boli li ga više ovo "bolesno" ili "neambiciozno".

Nije se mogao otresti osjećaja da se stalno nalazi u krivom redu, kao pred blagajnama supermarketa. Kako to da uvijek red kojeg on odabere stoji nepomično ili u najboljem slučaju napreduje kilavo da kilavije ne može, dok srećkovići iz susjednih ešalona prolaze bez muke? To nije pravedno! Nenaviknut na laktanje i gurkanje, uvjeren da za sve na ovome svijetu postoji red, razlog i način, ostao je previše dugo u sporednoj traci.

Nakon posla, obično bi se kući vraćao autobusom, ali ovoga puta je odlučio razdaljinu od tri kilometra proći pješice. Grad pored njega disao je teško poput sušićavog starca i mada su ulice blistale osvijetljene bezbrojnim lampicama i blagdanskim uresima, nije se mogla sakriti duboka potištenost njegovih mračnih kutaka.

Štoviše, pomislio je, evo da me ovog trena kakav mulac zaskoči iz mraka i mlatne bejzbol-palicom ili da me neki obijesni vozač izravna s trotoarom, što bi ostalo zapisano kao najveće postignuće mog života? Skoro pa ništa, možda jedino zgoda kad su lokalne novine objavile kratku crticu kako je u njegovom vrtu, o kojem se istinu govoreći i nije previše strasno brinuo, na jedinom stablu limuna izrastao gigantski plod težak gotovo sedamdeset i pet dekagrama! Izrezao je taj članak iz novina, par rečenica s potpisom novinara S.M, a iznad teksta slika na kojoj se vide i on i divovski limun i onako odoka, teško bi čovjek prepoznao tko je od njih dvoje kiseliji. Život mu je tada ponudio limun, ali on očito od njega nije umio napraviti limunadu.

Ona će tog popodneva krenuti u grad da bi kupila poklone za svoje nećakinje. Već naslućuje kako će je ovo predbožićno vrijeme raznježiti i da će potrošiti i više nego što je planirala, ali eto, pomislit će, jednom je u godini Božić, jedna je i sestra, jedino su nećakinje dvije. Uostalom, djevojčice je obožavaju, a ni njoj samoj nije mrsko. I te kako joj godi uloga tete koja je uvijek tu kad zatreba, lako joj se povjeriti, puna je razumijevanja i nije onako stroga kao što mama zna biti.

Odlučila je da će dati otkaz posljednjeg dana ove godine i započeti novi, samostalni projekt. Ispočetka može raditi i od kuće, ako posao krene, iznajmit će neki prostor. Sve će biti dobro - hrabrila je samu sebe.

Pogledi su im se sreli dok su čekali zeleno svjetlo na semaforu. On s jedne, ona s druge strane pješačkog prijelaza. Studen se hvatala za ogoljele grane drveća, a između njih su jurili automobili kao mrlje na ekranu, kao smetnje na televizoru iz sedamdesetih. Učinila mu se poznatom, kao da ju je već nekad negdje vidio, ali nije mogao razabrati kako, kad i gdje. Nije mogao ne primijetiti skladne linije njenog lica i sneni sjaj koji je izvirao iz bademastih očiju.

S druge strane, ona je osjetila da je kontakt očima trajao djelić sekunde predugo pa je lagano oborila pogled. Primijetila je njegove cipele, čvrste, solidne, debelih potplata, obrubljene dodatnim slojem kože. Takve bi, pomislila je, zasigurno nosio i njezin otac da je poživio. A onda je uočila kišobran koji se klatio u njegovoj ruci. Bio je to velik kišobran živih boja i to joj se svidjelo. Grozila se tamnih kišobrana i nikad joj nije bilo jasno zašto je upravo crna boja najčešća, kao da nema dovoljno mraka u kišnim danima i bez crnih kišobrana.

Ipak, ovaj se veseli kišobran nikako nije uklapao u njegovu pojavu. Mada je bio sklopljen, vidjelo se da je prevelik za samo jednu osobu. To bi trebao biti kišobran za dvoje, definitivno.
Misli joj je prenuo zeleni čovjek.čuljak na semaforu i odmah potom zvučni signal bip-bip-bip-bip-bip!

Mimoišli su se bez riječi i pogleda. Samo je pramen njene kose nošen vjetrom s juga na trenutak poškakljao lice neambicioznog nositelja kišobrana za dvoje. Htio se okrenuti za njom i reći "pardon" ali eto - nije. Nije ni njoj bilo ugodno, ma kud li je taj vjetar morao zapuhati baš u trenutku kad su se mimoilazili. Ali dobro, što ćeš sad. Nastavila je svojim putem kao da se ništa nije zbilo.

Mogla je to biti njihova priča. Ali eto - nije.


ponedjeljak, 04.12.2017.

~Afrika
~

Sidimo u dvoru ispod odrine željni debele ladovine i ćakulamo bezveze nizajući čaše originalne dalmatinske graševine iz Makedonije i taman kad smo se tili dotaknut Inge iz Praga i lige prvaka, eto ti barba Frane s gornjeg kata , spušta se lagano niz skaline, vas obliven znojem, blid ka krpa, pari božeprosti ka da ga je poskok ugriza za gnjat. Jedva se dovuka do katrige, oči su mu nabotile ka dva jaja na oko, gledamo ga u čudu i već pomišljamo okrenit jedan-jedan-dva neka pošalju hitnu, kad se on nakon početnog nesnalaženja konačno namisti, značajno pune i tiho izusti - Afrika!

Afrika? Šta Afrika?

Dolazi Afrika!

Ma di dolazi Afrika?

Drito prema namin!

Eto ti ga na, izgleda da nije na vrime popija lijekove ili je previše gleda popodnevne vijesti, bit će se sigurno opet privrnija neki brod tamo kod Lampeduze pritrpan bidnim ljudima koji traže svoju sriću, a nikako je ne nalaze.

Nisu ljudi u pitanju- izgleda da nam je pročita misli - nego nan baš šćeto-neto dolazi Afrika!

Ujmeisusovo sveto, šta to govorite barba Frane? Ka da Afrika nema pametnijega posla nego se baš namečila ugurat u naš dvor?

Tektonika, tektonika, sinko moj! Zemlja stalno radi, razumiš, sve se pomiče i kreće, europska ploča se podvlači pod afričku, svaki danon sve su bliže i samo je pitanje vrimena kad će se sudarit - govori barba stručno, stentano, ka da je cilu karijeru proveja u geofizičkom zavodu a ne zavidavajući armaduru u škveru.

Dobro. I? Kad se ima dogodit ti famozni sudar?

Barba Frane se ošerva na sat, na sekund ustane i svečano objavi - otprilike za pet milijuni godin!

Ništa, govorin in ja, ala ekipa, pokupite žmule sa stola, miči te botilje, bižmo ća dok nam je na vrime...

Alooo, fermaj, natoči mi još jedan dva u tri prije vengo počnemo bižat - javi se Joke Spuž koji je do tad sidija u kantunu i muča ka zaliven brentačon.



Ma isto, kad malo bolje promislim, dogodit će nam se promjene i prije nego mislimo. Istina je, kontinenti putuju otkad znaju za sebe, sastaju se, svađaju, mire i rastaju, tako da bojazan barba Frane o tome da će koliko već sutra, crna Afrika osvanit u Bračkome kanalu i nije skroz bez osnove.

Dobro ajde, neće baš Afrika iz prve strefit bulin, ali kad nas počne pritiskat od doli, sve će gurat isprid sebe ka rečemo veliki bager, tako da će najprije Čiovo speštat s krajem. Potribe za novim mostom više neće bit, Duhanka će se parkirat isprid Čokolade, Arbanija će se spetljat s Divuljama, a Slatine će se petat jušto tamo između Lukšića i Kambelovca pa će time postat osmi kaštel. Kaštel Slatine.

Svi ćemo priko noći postat Vlaji, i za ćutit bokun mora, morat ćemo odit priko Balana, sve do Mavarčice i Diruna. Ma... opet me straj da nam ni ta fešta neće dugo trajat. A šta mislite da će Šolta čekat? I ona će se zalipit za Čiovo. A na nju Brač, Hvar i Vis! Ka domino efekt! Jedino će se Palagruža škapulat. Barem za prvo vrime.

I kad se u svom tom komešanju konačno oni "tak" sa dna Apeninskog poluotoka spoji s obalama Albanije, Jadransko more će postat veliko slano jezero i postepeno će se isušivat, a mi ćemo ostat inkantani bez mora, bez turizma, još ne shvaćajući šta nam se dogodilo. Sve će se prominit, ostat ćemo zarobljeni u dubinama kontinenta.
Astigospe - opet se javi Joke Spuž - a šta će onda bit s našim škverom?
Hm, za pet milijuni godin... nadam se da ćemo se do tad nekako uspit dočepat penzije!


srijeda, 01.11.2017.

~Što je planina bez saksofona
~

Bio je dan običan kao i svaki drugi dan tamo neke obične godine na prijelazu stoljeća. Cesta se lijeno penjala uz planinu, a sa planine se kotrljalo žbunje nošeno burom. Na toj planini samo bura živi. Nitko više. Netko manje. Tako je bilo te obične godine tako je i danas.

A cesta, bila je to zaista neobična cesta u tom običnom danu, blijeda, tugaljiva, vijugala bi kilometar lijevo pa nakon lakta kilometar desno do novog lakta, a od lakta do lakta, od donjeg do gornjeg, ostajalo je smiješno malo prostora za napredak. Taman da se upitaš, pa dobro, zašto moram ići kilometar tamo kilometar amo, ako mogu presjeći pravo gore pa kud puklo da puklo.
Ipak, nije bilo pametno ići poprijeko, što zbog očnjaka koji su stršili iz krša, što zbog guste grabovine na čijim su se granama izležavali poskoci.



Bura se kažem, spuštala sa prijevoja, mjesta na kojem su se trebale pomiriti cesta i planina, a kroz prepoznatljiv šum vjetra u pustopoljini isprepletao se zvuk koji kao da ne pripada tu, kao da je lik iz neke druge priče. Ipak, taj zvuk nije stršio, nije se nametao, izgledao je poput ljubičastog konca na modrom kaputu, dovoljno različit sa bude uočljiv, a u isto vrijeme dovoljno sličan da tvori skladnu cjelinu. Hm, tko zna, možda u drevnim pričama o vilama i zmajevima koji stoluju visoko gore među stijenama ima neke paistine, neke poveznice koja će ostati živa i nakon što utrne žar s komina.

Tajanstveni zvuk se povremeno gubio pa bi se nakon stotinjak koraka ponovo javljao, sve snažnije i sve prepoznatljivije i koliko god su me vjetar i strmina odvraćali, toliko me taj zvuk, topao i mirisan, vukao gore. Nešto poput vučnice na skijalištima.

Kako sam napredovao prema vrhu, to sam bio sve uvjereniji da ni o kakvim mističnim bićima nije riječ, već da se gore nalazi čovjek. Dobro, možda je i čovjek, hoću reći Čovjek, mistično biće. Kad se sve uzme i oduzme.

Gore na prijevoju, na kamenom zidiću pored puta, zaista je je sjedio jedan čovjek. Sad bi, po nepisanim pravilima spisateljskog zanata trebalo opisati kako je izgledao taj čovjek ali ni tada a ni sad, nakon toliko vremena, ja zapravo ne znam kako je izgledao i na koga me podsjećao. On se zapravo svojom pojavom stopio i s tim zidom, i s tim putem, i s tom planinom, a jedino što je odudaralo od te mimikrije bio je saksofon u njegovim rukama. Presijavao se u zlatno-žutim nijansama, blještio je na suncu tog običnog dana te obične godine na prijelazu milenija, i činilo se, pa da, tako je, zapravo ne postoji ništa prirodnije od saksofona na vrhu planine. Planina bez saksofona, helouuu, na šta to sliči? Ni na šta!

Čovjek se ni u jednom trenutku nije obazirao na me, nastavio je svirati, toliko se stopio s tim instrumentom da su njih dvojica, čovjek i saksofon, zapravo činili jedno tijelo. Zvuk kojega je stvaralo to tijelo, doimao se nadnaravnim, razlijegao se na sve strane, planinom i dolinom, milovao je travu, žbunje i kamenje i kao da je imao, ma ne samo kao, nego je zaista imao nešto iscjeljujuće u sebi. Melodija nije bila važna, ritam još i manje, bitan je samo bio taj savršeni zvuk, sad, tad i nikad više.



Godinama kasnije, vraćam se na ista, ponekad i na nova mjesta, i stalno se nadam da ću na nekom prijevoju, na nekom zidiću pored bijele ceste koja vodi od Nigdjega do Negdjega i obratno, opet čuti taj zvuk. Baršunast, mekan, opipljiv i zavodljiv, opojan i obojan, najljepši zvuk kojega sam ikada imao prilike čuti.

Bude mi ponekad i žao što nisam naučio svirati niti jedan instrument, pogotovo saksofon, ali sve i da jesam, znam da to ne bi bilo to. Neki trenuci moraju ostati rijetki da bi bili dragocjeni.
S druge strane, umiruje me uspomena i godi spoznaja da je taj zvuk ostao zapisan negdje u meni, štoviše, kako vrijeme odmiče, tako me sve više grije i sjećanje na taj običan dan te obične godine i na jednog čovjeka kojemu nisam upamtio ni imena ni lica ni štošta drugoga, no sigurno znam da je taj čovjek na jedan trenutak zaustavio svijet.




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se