utorak, 17.04.2018.

~Ljudi od mora
~


Profesora Velimira Salamona nisam imao prilike upoznati osobno, ali ključ za međusobno prepoznavanje pronašao sam u njegovim radovima, osobito onih godina kada je taj vrsni poznavalac tradicijskih brodova našeg mora, dakle onih pravih, autentičnih brodova s dušom, zajedno s Joškom Božanićem pokrenuo projekt obnove komiške gajete, danas svima znane "falkuše". Radio je profesor Salamon također na brojnim projektima obnove i drugih barki, poput rovinjske batane, malološinjske pasare, neretvanske lađe, omiške sagite, dubrovačkog galijuna... nabrajanje bi nam oduzelo i previše vremena.

Naravno, široj javnosti je ostao neprepoznat, gotovo pa nepoznat, jer koga zanima tamo neki profesor zaljubljen u drvene brodove? Da je kojim slučajem postao uvaženi zastupnik ili u najmanju ruku kontraverzni poduzetnik, to bi bilo nešto drugo, makar da izvodi bijesne gliste u šetnju, o njemu bi se zasigurno čulo daleko više. No, umjesto više, nekima je jednostavno suđeno - tiše.

O brodovima je dakle riječ. O brodovima našeg mora. O leutima, gucima, bragocima, batanama...

Prosječni konzument općeg znanja će na sam spomen tih zaboravljenih, ali uhu ugodnih pojmova vjerojatno raširiti zjenice i izustiti značajno aaaaa, ali će najčešće na početnom ushićenju sve i ostati. Dublje nećemo ulaziti. Zašto? Jer je komplicirano. Tko će sve to znati? Koja je razlika između gajete i leuta? Koliko jarbola ima trabakul? Kakvu krmu ima loger? Kakvu provu ima štilac? I koji će nam sve to klinac?

Tko će sve to znati? Znat će naravno on - Velimir Salamon. I sve te ašte, kontraašte, kolumbe, kuverte, jarbule, argutule, vesla i lantine, umije prenijeti na papir. S prvotnom namjerom da stvori nacrt, ali će zapravo, možda i nehotice, u tom procesu nastati slike umjetničke vrijednosti. Čistih, jednostavnih linija, osebujnog kolorita, poučne i poticajne u isto vrijeme.



Brodice Jadrana - poezija u drvu, naziv je izložbe koja je ovih dana otvorena u Šibeniku, u reprezentativnom prostoru tvrđave sv. Mihovila. Zašto baš tamo? Zato, kako kaže organizator izložbe Tomislav Lovro Pavleka, jer Šibenik to zaslužuje! Potpuno se slažem. Suncem okupan grad, te je proljetne subote zasjao kao one godine kad sam imao devetnaest.

Premda profesor Salamon zbog zdravstvenih razloga nije mogao doći na otvorenje, srećom po sve nas koji smo se tamo našli, "salamonela" se širila u svim dimenzijama, među nama i još dalje, širila se rječju, slikom, gestom i osmijehom, čak i ponekom suzom.



Jer svi smo ondje znali da ne razgovaramo o brodu kao predmetu ili božemiprosti "prijevoznom sredstvu", već da ta posebna riječ opisuje samo jedan vrh magičnog trokuta kojeg osim broda čine čovjek i more. Ljude od mora, lako je prepoznati. Imaju poseban sjaj u očima, često su nehajnog, razbarušenog izgleda, ćelavi i čupavi u isti mah. Kad provedete nekoliko dana na palubi malenog broda, pri povratku na kopno, imat ćete osjećaj kao da se zemlja ispod vas ljulja i pomiče. To zna biti jako neugodno, postanete "pijani" od mora i tog se osjećaja teško otarasiti. Ne postoji čarobni napitak bogme ni tabletica koja može odagnati taj osjećaj. Tu jedino igra - vrijeme. Do nove plovidbe.



Ljudi od mora odavno su shvatili da je najbolji način kojim se možeš suprotstaviti moru, onaj da mu se - ne suprotstavljaš. Zaboraviš inat, prkos i ponos, umijeće prilagodbe je ono što će te održati na životu. Ili neće.

Ljudi od mora nemaju taj revolucionarni zanos u sebi, oni su više onako "oportuni grintavci". Uvijek ispod glasa, naoko pasivni i slabo pokretni, ali ipak jasni u svojim namjerama. Možete li zamisliti ribarsku bunu kao što je bila ona znamenita seljačka? Siguran sam da bi takva buna izgledala smiješno, zaboga, čime bi ribari jurišali na dvorce velmoža? Mrežama, špurtilima ili vršama, ah kakva bi to atrakcija bila...

U Šibenik dolazim s istočne strane, preko Boraje i Vrpolja. Pozdravim Dražena na Baldekinu pa se pješice spustim prema gradu. Poljana, kavana kod Medulića i još malo dalje, do katedrale. Svaki korak budi mi uspomene, svaki trak sunca odmrzne dio sjećanja. Lijep je ovo grad.



Pa kreneš skalinama prema tvrđavi. Dobar je to trening za zapuštene zglobove.

Čuvar na ulazu gleda te sumnjičavo. Rekoh - moram li platiti ulaznicu ako idem na otvaranje izložbe?
A vi stvarno mislite na izložbu? - odgovori iznenađeno
Naravno, zar sumnjate?
Nemam razloga - ako je tako, za vas je ulaz besplatan!
Fala lipa!
I drugi put.
Zapamtit ću to... i drugi put.

Tamo gore, na tvrđavi, među Salamonovim brodovima, napojio sam dušu. I ostao živ. Barem još neko vrijeme.



Nešto kasnije, te noći, san nikako nije htio na oči.
Nabacio sam nešto na sebe, izišao iz kuće i spustio se do mora. Iz daljine, preko kanala, dopirao je poznati zvuk, potmuli du-du-du-du.
Tamo daleko prema pučini, jedan je veliki brod odnosio svjetla u noć.


petak, 06.04.2018.

~Ljubav u doba glavobolje
~

I ponovo počinje kiša kao što već kiši u listopadu na otocima... Bože, kako je taj čovjek umio s riječima! A tek s notama! Ipak, hvala maestro, dalje ću morati sam. Dakle, na obali koju su svi napustili ponovo počinje kiša. S tom razlikom da je otok iščeznuo pod oblakom, listopad odletio na jug, a Ines se udala. Dvaput.

Krupne kapi rasprskavaju se po prljavom asfaltu poput prepunjenih balona kakvima se gađaju klinci na dječjim rođendanima. Dobro je čim su krupne, tada je izgledno da neće trajati dugo. Kad navale one sitne, e te su ubitačne, nikako ne misle stati. Zabijaju ti se u tjeme poput iglica i izazivaju glavobolju. Naknadnu.

Stoga sam odlučio dati pravo prolaza pomahnitalim kapima pa se skloniti korak-dva sa strane, ispod sklepane strehe, za sada neprepoznatljivog objekta, vjerojatno budućeg balkona buduće pseudo-vile na rubu bivše uvale. Kažu da su Saraceni, Avari, Huni, razarali ove krajeve tako što su rušili sve pred sobom. Mi smo značajno napredovali. Mi smo naime, svijet oko nas uništili - građenjem.

Bacam još jednom pogled s ramena prema isturenoj punti Fauca. Čudno ime za čudnu puntu. Besmislena vremena idealna su za postavljanje besmislenih pitanja, pa me eto trenutno zaokuplja strašan problem - postoji li išta blesavije od kiše nad morem?



Kiša na kopnu, sasvim je logična pojava. Natapa žednu zemlju, potiče rast biljaka i ostale zelenjave, dio se izgubi u podzemlju a višak se slije u potoke, rijeke i kanale za oborinske vode. Istina, tu i tamo nastane poplava pa se povuče ali zaista, kakvog smisla ima kiša koja se kamikazno obrušava direktno u more?

Kiša moru ne treba, a ni more kiši općenito ne miriši, meškolji se i vrpolji. Niti su prijatelji, niti su neprijatelji, skoro da su istog soja, ali jedno za drugog uopće ne haju premda im se kapi spajaju. Čudne mi alkemije, slatka kap se u trenu pretvori u plankton i sol.

Bilo je ove zime kiše i previše, kako u moru tako i na od-moru, ma zapravo previše je bilo svega, zavladala neka nevremenska vremena, luda pa još luđa i sve tako u krug. Vukli se dani poput mršavih krava kad se u sumrak vraćaju s krške ispaše negdje gore oko Ogorja, ali sve u svemu dobro je da se kakve-takve krave još i jave, makar neugledne i mršave bile.



U međuvremenu, život i ja živimo u otvorenoj vezi. Malo švrljam ja, nešto češće švrlja on. Nismo se tako dogovorili na početku, ali eto, s vremenom je spontano došlo ili pak ispalo, pa smo otvorenost prihvatili šutke i objeručke. Kad me pitaju, ako me pitaju, što me muči, odgovorim im - egzistencija. Goli opstanak. Održivi razvoj postao je misaona činjenica. Pluskvamperfekt. Ne vjeruju mi. Ovlaš odmahnu rukom i kažu - kasno ti je sad za to, o tome si trebao razmišljati - sutra. A možda i onoga dana koji je trebao doći nakon sutra. Ovako ti je sve ostalo malo sutra.

Ti se vrzmaš, koprcaš i trzaš, ali džabe. Počneš koristiti različite tehnike za suzbijanje tuge. Najdraže su ti one koje te uvjere kako i nad tugom ima tuga. Rijetko kad i duga. Voliš umišljati da su tvoje tuge savršene, zaokružene, jedine prave. A onda shvatiš da se i drugi bave istim hobijem. Tuđe tuge su ti relativno razumljive, ponekad i prihvatljive, ali u prosjeku traju sedam sekundi. U osmoj aktiviraš tugobran u sebi pa i sam odmahneš rukom - tu se ništa ne da učiniti.



Pričekaš da kiša stane pa se spustiš prema moru uskim puteljkom između dva reda suhozida. Mokra zemlja zamiriše majčinski. Instinktivno znaš da se nalaziš na pravom mjestu i da će uskoro stići pravo vrijeme. U posvemašnjem sivilu, potrebno je imati strpljenja sačekati da se sunce spusti dovoljno nisko, ispod oblaka. Znaš da će trajati kratko, kao ljubav u proljeće, i zato uživaš u svakom trenu. Zatvoriš oči, i jedna zakašnjela kap, spusti se niz obraz.




četvrtak, 08.03.2018.

~Žedno
~

Kamo god odlazio i kojim se putevima vraćao, na kraju te uvijek dočeka djetinjstvo tvoje. Ulice koje se spuštaju prema moru, prašnjave staze pod bosim tabanima, ograde dvorišta i tajni prolazi, samo odabranima znani. Rijetko nas što može raznježiti kao slike izgubljenih predjela naših djetinjstava. Iz perspektive djeteta, svijet je velik, plav i beskrajan, a život topao i sunčan kao prvi dan ljeta. Kako odrastamo, tako se šire granice naših spoznaja, u koncentričnim krugovima, kao val koji se razliježe površinom, to više i dalje koliko brzo tone predmet koji je taj val izazvao.

Staze mog djetinjstva penjale su se na Balan, vukle na Kobijak, spuštale se u Saldun, pa opet preko Cocinih livada, sve do Žednoga, na vrhu otoka.

Čiovo je otok kroz koji kiša prolazi kao kroz sito - na površini jedva da ostane trag, voda se gubi u stjenovitim labirintima, tek koja pregršt ostane u kamenicama. Do prvog sunca. Krpice zemlje crvenice pojavljuju se rijetko, u procijepima između škrapa i u ponekim docima.



Znanost odvaja otok od otočića egzaktnom mjerom - jedan kilometar kvadratni. Gleda ga samo iz tlocrta, visinu, dubinu i naboranost - zanemaruje. Po meni - otok je velik, ako na njemu postoji barem jedna točka u kojoj se možeš okretati na svih pet strana svijeta, a da pritom ne vidiš more. Takvi su predjeli bili važni zbog zaštite od osvajača. Čiovo, ma koliko neveliko bilo, ima takvu točku - na njoj se nalazi crkvica svetog Mavra, danas jedini sačuvani ostatak nekadašnjeg naselja.



Putem koji je zarastao u draču, bršljan i makiju, moglo bi se doći do uvale Mavarčice, na južnoj strani otoka. U suprotnom smjeru, za desetak minuta hoda, na uzvisini, stiže se u Žedno, jedino mjesto u unutrašnjosti otoka. Vis ima Že(d)nu glavu, Čiovo samo - Žedno. Svi naši otoci, bez iznimke su žedni, ali čim neki toponim inzistira biti žedan - e tad morate znati da se taj stvarno rijetko kiše nauživa.



Žedno je oduvijek bilo posebno, njegovi ljudi vrijedni i gostoljubivi. Kao što rekoh, na Čiovu možemo naći tek tri karijole plodne zemlje, za pomidore, petrsimul i karotu. Za doći u "pravo" polje, trebalo je preploviti more. Spustiti se pješke do Arbanije pa na vesla preko Kaštelanskog zaljeva, u Divulje. Kao Krapnjani na Brodaricu, Kao Murterini na Modrave. Kopati, krčiti i gobaviti se po čitav dan pa se sa zalaskom sunca istim putem vratiti doma. Za večeru pojisti nešto jušno, na žlicu. Nakon kvartina bevande zaspati zdravo umoran. Do sutra. Pa opet ispočetka.



Danas je, malo posli podne i po, završila zima. Bilo joj je i vrime.




utorak, 27.02.2018.

~Nečastivi na filozofskom kružoku
~


Najbolja djela svjetske književnosti nastala su ili na otocima ili u zatvorima. Znam da bi mnogi, osobito insulani tipa 24/7/365 na takvu konstataciju odgovorili kako između otoka i zatvora i nema suštinske razlike. Mi ostali, trajno ukopnjeni na terrafirmi im naravno - ne vjerujemo i na njihove tlapnje odmahujemo rukom. Ti otočani su oduvijek bili čudna zvjerad. Oprezni, nepovjerljivi, škrti i na riječima i u gestama, posebno prema došljacima, dok su između sebe povezani u tajna zavjerenička društva za vremena bura i bonaca, a posvađani na mrtvo ime čim zapuše jugo.

Inšoma, kad ti u goste dolazi vrli pjesnik s otoka, duhovit, tugaljiv i sanjiv, razbarušeni meštar od pera, ali i kuhače, po vlastitom priznanju nesvršeni filozof, čovjek kojega je neke davne godine štufao ritam velikog grada pa je svoju sreću ili nesreću odlučio potražiti na dalekom otoku svojih predaka, onda je to dovoljan razlog da se u pravo vrijeme nacrtaš u književnom klubu pa slušaš, upijaš, uživaš i pomalo propitkuješ i sebe i njega ne bi li doznao je li i u razgovoru tako umiješan kao i u pisanju.



Stigli smo u klub kako i priliči, desetak minuta prije planiranog početka književne večeri, zauzeli pozicije na pristojnoj udaljenosti od bine ali opet ne previše daleko, naručili piće i uživali u muzici. Kako se obično u to vrijeme, momak zadužen za razglas užurbano uzvrti amo-tamo, namješta zvučnike, mikrofone i provjerava akustiku s maštovitim jen-dva, jen-dva, nisam posebno ni obraćao pažnju na neke nemušte zvukove koji su dopirali iz dubine.

Kako je vrijeme odmicalo, ti zvukovi su postajali sve učestaliji, i kad smo već počeli ozbiljno sumnjati u kvalitetu BOSE zvučnika, spazili smo nekog lika kako leži na podu, svađa se s bocom, zidom i stolicom, i svako toliko iz orošenog grla ispusti neartikulirani krik aaaaaaurghhhhhhh. Pomislio sam, božemi prosti da je progutao muhu celembrušu, pa da onda nesretnik grglja iz dubine duše ne bi li je izbacio van, ali izgleda da je ovoga puta u pitanju bila neka druga vrsta insekata.

Bilo kako bilo, književna večer je započela u revijalnom tonu, red najava, red doskočica, red pošalica, voditeljica Tanja prpošna i razgovorljiva, pjesnik Senko vrckav i duhovit kako i priliči.

No, urlator iz tmine, očito je poželio svojih pet minuta slave. Bio je masan i ljepljiv, mutnook i sav nikakav, ali nisam stekao dojam da se na književnoj večeri pojavio slučajno, tek toliko da se skloni od zimske noći, on je očito dobro znao tko je na pozornici, o čemu govori i piše, čak je u nekoliko navrata i glasno odobravao ono što smo svi zajedno mogli čuti. Ipak, lik je bio mortus pijan, u potpunom raskoraku sa stvarnošću, on je trubio svoje bez ikakve naznake da se namjerava zaustaviti. Muha celembruša nikako nije htjela van. Konobar ga je u nekoliko navrata pokušao smiriti, odobrovoljiti i začudo, takav pristup bi barem u početku i dao nekog rezultata, ali već nakon nekoliko minuta, opet bi se začula poznata pjesma - aaaaaaaarghhhhhhhhh, svistevidebiliidiotipusitamo aaarrrrrrrrrgggg.

Sve je to još izgledalo relativno bezazleno dok se on sa strane valjao po podu i nesuvislo dobacivao, ali kad je u nekom trenutku ustao i krenuo s flašom prema bini, nikome nije bilo svejedno. Čuli su se povici - zaustavite ga, ali i oni - nemoj, vidiš da ima bocu u ruci, ako je razbije, bit će krvi!

Naposljetku, sasvim neočekivano, digla se jedna gospođa iz publike, i premda niža za dvije glave od pijanice, suprotavila se nasilniku, spretno ga ščepala za kolet i u maniri rasne izbacivačice odvukla sve do vrata i šutnula van! On jadnik, vjerojatno sve i do sad nije shvatio što mu se zapravo dogodilo.

Naravno, hrabra gospođa je postala zvijezda večeri, ali nakon što smo se svi slatko nasmijali, shvatio sam da nas je na neki način i posramila. Bilo je muškaraca u publici popriličan broj ali nitko nije imao petlje napraviti to što i ona. Znam, nije ugodno, ali u takvim situacijama ideš linijom manjeg otpora, konačno, i ti si ovdje u ulozi gosta, nije na tebi da se svađaš s pijancem, NETKO prije tebe mora reagirati, ne znam tko, konobar, ako ne on - onda vlasnik kluba, ako ne on, onda zaštitar, ako ne on, onda treba pozvati policiju. I tako dok mi prođemo proceduru tko je za što odgovoran, ovaj već napravi dar-mar!

Pijani ljudi su nepredvidivi, i zapravo nikad ne znaš kako će tko reagirati. Iskreno, začudilo me što se ovaj neshvaćeni ljubitelj lijepe književnosti nije vratio na poprište bitke kod knjižice šesne, izgledalo je da će ustrajati u svojim namjerama ma kakve one bile i da se neće predati tako lako. Na sreću - odustao je. Nadam se da mu je na koncu došlo iz guzice u glavu. Ako je uopće ima. Na guzicu mislim.

Samo - sve bi to još dobro bilo kad bi nam samo ovakvi likovi zagorčavali život. Šta'š s njim, lud pijan, nevoljan... Pijanome čovjeku svi oko njega izgledaju pijani, samo je on trijezan. Za jednu rasnu budalu vriijedi isto - svi oko njega su glupani, jedino je on pametan.

Postoje razne vrste opijata. Osim tekućih, praškastih i plinovitih, ima i onih koji se ne nalaze na listama zabranjenih supstanci a bome kad malo bolje razmisliš - trebali bi. Moć i vlast opijaju ljude brže i snažnije od alkohola. Koliko se naizgled mirnih, tolerantnih i pitomih ljudi pretvorilo u tirane čim im se malo osladila vlast. Ne vide oni to, ne osjećaju, jednostavno su - pijani! A narod ko narod, sve to gleda, vidi i shvaća, ali opet razmišlja - hmmm, pa nije moj posa' da mu se suprotstavljam, ima valjda neko ko je zadužen za to, ko bi triba reagirat jel.

Možda društvo liječenih diktatora!? Osnovali bi ga oni, samo bi se vjerojatno međusobno pobili već na osnivačkoj skupštini čak i prije druge točke dnevnog reda - Izbor radnog predsjedništva.


četvrtak, 15.02.2018.

~Čarobnjak i dubioza
~

Zamislite da radite kao nastavnik u školi i da predajete recimo zemljopis. Imate dvadeset godina radnog staža, trideset učenika u razredu i pet tisuća kuna plaće. Nisu neka primanja, realno, to je više crkavica nego li plaća, ali vi obožavate svoj posao, radite ga s guštom i nema vam većeg zadovoljstva kad osjetite kako djeca s ushićenjem upijaju vaša predavanja o Amuru, Obu i Jeniseju, ili pak o Torresovom prolazu i Ognjenoj zemlji. Rekoh, imate trideset učenika u razredu i nije baš jednostavno izaći s njima na kraj. Djeca ko djeca, živahna, radoznala i ponekad neposlušna, ali da - vi volite svoj posao i nije vam teško. Zapravo jest, teško vam je, ali ono, pregrizete - to je vaša poslanje i vi ga živite. Okej.

Jednoga dana školu u kojoj radite koliko već, aha - dvadeset godina, školu u koju ste ugradili svoje snove i ambicije, predaju nekom privatniku, naravno za jednu kunu. Država je kažu - loš gospodar, a nema smisla da dubioze koje vi stvarate idu na leđa poreznih obveznika jelte... Nemate pojma da ste upravo vi stvoritelj dubioza, ali svi vas ušutkuju i govore - kako nam je, tako nam je, dobro nam je...

Privatnik, za divno čudo, fin neki čovjek, već prvog dana, na upoznavanju, sav razdragan, obraća se vama i kolegama, obećava sjajnu perspektivu za one koji valjano rade svoj posao. Naravno, vi ste taj, predan, pošten i odgovoran, prema tome - vama može biti samo bolje.

I krene posao s novim vlasnikom, vi nastavljate djeci pričati o gejzirima na Islandu, Tuarezima u Sahari i biciklima u Kopenhagenu. Nakon mjesec dana, priđe vam novi gazda, fin neki čovjek i kaže - znate, vaša su predavanja tako dobra da je šteta što ih sluša samo trideset učenika - dovest ćemo mi vama još deset, neka djeca uče!

Dobro - kažeš ti, složiš se, a što ćeš... Istina, u klupama ima samo trideset mjesta pa ste sad sa ovih dodatnih desetoro primorani malo se stisnuti, ali kako se ono kaže - kad čeljad nije bisna...
Naravno, radite za istu plaću s njih četrdeset kao što ste radili i s ovih trideset. Ipak sad radite za privatnika jelte, koji gle čuda, poštuje sva vaša prava, imate godišnji odmor, praznike, sve kako spada.
Vi i dalje zdušno radite, doduše s nešto više napora jer nije lako obuzdati četrdesetoro mladih ljudi u isto toliko kvadrata učionice, ali vi to možete, vi to umijete, vi ste čovjek u najboljim godinama...

Nakon dva mjeseca, to se i pročuje, da vi to možete, da vi to umijete, i dovedu vam još deset učenika - sad ih je već pedeset! U istom prostoru. Nema za svih mjesta u klupama, pa neki sjede i na podu, zagušljivo je i uvjeti su prilično loši, ali to je samo privremeno - koliko već sutra, sve će se svesti na razumnu mjeru. Vi i dalje radite za pet tisuća kuna, ali to će se sigurno povećati, već od idućeg mjeseca.

No, tog idućeg mjeseca, vaš kolega Pero, jedan simpatičan čovjek, ali malo boležljiv, ode u prijevremenu mirovinu. Kažu ljudi - puko' čoek, nikom nije jasno što mu bi.
Već sutradan, priđe vam gazda, privatnik, fin čovjek, nasmiješi se i kaže - znate - razred profesora Pere koji nas je nenadano napustio, spojit ćemo s vašim. Ali... taman da ćete zaustiti nešto značajno, a gazda, fin neki čovjek, samo vas očinski potapše po ramenu - vi to možete, vi to umijete.

I sada radite s osamdeset učenika u razredu, popunjeni su svi raspoloživi centimetri, učenici vise s roletna, s ploče, s grafoskopa, s katedre, vaša predavanja više se i ne čuju od silnog žamora. Ne znate ni tko je u učionici ni tko nije, gubite konce. Vaš entuzijazam polako splašnjava, ali nedate se, to je samo privremeno stanje, evo već od ponedjeljka će sve doći na svoje.

Barem primate plaću, što je u današnje vrijeme prava sreća. Ali puf - nije više pet tisuća kuna već - četiri! Gledate u ispis vaše bušte i ništa vam nije jasno. Radite dvostruko, trostruko više nego prije, a plaća, ne samo da vam nije veća nego je sad i manja!

Pokušavati doći do gazde, finog čovjeka, ali on se nešto i ne odaziva na vaše pozive. Čujete iz druge, iz treće ruke, navodno je poručio da i nije sasvim zadovoljan s rezultatima vašeg rada, da učenici u posljednje vrijeme nazaduju. Pa božemili, izgleda da jedino vi znate da ih imate osamdeset u razredu!

Onda se sjetite da prošlog ljeta niste ni iskoristili godišnji odmor jer vas je gazda, privatnik, fin čovjek, zamolio da ožbukate fasadu školske zgrade. Obećao vam je to posebno platiti, ali eto, nešto nam likvidnost u zadnje vrijeme nije dobra, pa se strpite malo, bit će to sigurno, evo već sljedećeg tjedna... Naravno, nije vam dao ni regres za godišnji odmor, što će vam regres kad na godišnjem niste ni bili.

Za vrijeme zimskih praznika angažirao vas je za inventuru. Mora se, barem jednom godišnje, tako stoji u zakonu, a mi poštujemo zakone... Ajde, napravili ste i inventuru. Slučajno ili ne, gazda, privatnik, fini čovjek, nije vam dao ni božićnicu. Što će vam božićnica kad ni Božić niste proslavljali, trebali ste popisivati silne flomastere, gumice i klamerice!

Na koncu, osjećaš se prevareno, obespravljeno i poniženo, proklinješ dan kad si odlučio postati nastavnik zemljopisa. A mogao si biti recimo - inženjer brodogradnje. Tada bi sve bilo drugačije.




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se