srijeda, 28.09.2016.

~Idro
~

Mada se na prvi pogled logičnim može učiniti da su svjetska mora i oceani beskonačno prostrani i da bi po njima mogle ploviti čelične mega-mrcine duže od svatovske kolone na brzoj cesti prema Dugopolju i šire od nasada čentruna u Ravnim Kotarima, ali čak i takve grdosije bi prije ili kasnije morale naići na nekakav morski tjesnac, kanal, prolaz koji bi im strogošću graničnog policajca ograničio pravo plovidbe i odrješito rekao - ne mere danas, a ni sutra, nije u tonama sve!



Stoga se već pri prvim koracima u osmišljavanju novog broda moraju uzeti u obzir rute kojima će najčešće ploviti pa se shodno tome prilagođavaju i dimenzije. Kako bi se što lakše snalazili u šumi različitih mjera i omjera, ustanovljeni su i prigodni nazivi za tipove brodova, na primjer - Panamax, Suezmax, Mallacamax i slične maxi inačice. Mad Max ne pripada toj skupini, hvala na pitanju. Prevedeno na svima razumljivi jezik, izgledalo bi otprilike ovako – ako kaniš kupovati novo auto, najprije uzmi metar u ruke i izmjeri garažu. Hoću reć – takujin. Ali to je već neka druga tema.



No, ostavimo se mi velikih mora, šumit će ona i bez nas. Sve mi se ovo vrzma po glavi dok se kotrljam preko mosta u Tisnome koji spaja otok Murter s otokom Eurazijom pa razmišljam kako bi zgodno bilo ustanoviti mjeru Tisnomax. Jer ako se u kaputu oceana zavučemo u njegov džepić od milja zvan Jadransko more, shvatit ćemo da postoji analogija. I kod nas su se brodovi gradili za točno određeni akvatorija pa je nazivno isti tip broda, recimo gajeta, imala posebne odlike na Korčuli, nešto drugačije u Betini na Murteru, a opet sasvim specifične u Lovranu.



Kroz generacije brodograditelja i onih koji su plovili tim brodovima, razmjenjivala su se iskustva pa su se s vremenom izbrusile fine nijanse koje su rezultirale današnjim formama. Našem čoviku s mora trebao je brod oblikovan po vlastitoj mjeri. Dovoljno duboke kolumbe da bude stabilan i da može idriti po svakom vitru, a opet dovoljno plitak da može pristati u mandrać ili se vezati uz mul za iskrcati i ukrcati teret. Dovoljno visokih bokova da pruži zaštitu od valova, a opet u isto vrijeme niskog nadvođa da omogući lakše izvlačenje mreža.Takvi, često suprotstavljeni zahtjevi su na neki način uvjetovali i poseban način razmišljanja, razvijali svijest o tome kako se može pomiriti nepomirljivo i spajati nespojivo.



Biti posljednje nedjelje rujna u Murteru, na regati zvanoj „Latinsko idro“, za nekog poput mene, totalno infišanog u more i brodove znači otprilike isto kao za Matu iz Tijarice kad se nakon cjelogodišnjeg arbajta u Berlinu vrati doma pa s prijateljima baci partiju na balote „u dva kila pečenog“. Na zidiću pored zoga stoji mu pot crnog vina pa nakon svakog uspješnog valjanja i bombizavanja moj Mate otpije gutljaj, obriše rukavom brkove pa onako više za sebe procijedi – dobro je. E taj pot, figurativno rečeno nosim i ja, svake miholjske nedjelje kad zalomim onu ćošu koja dijeli Betinu i Murter, vežem lipicanca za ogradu pa krenem pješice između benzinske i Tomija i kako se približavam rivi tako sve više osjećam žamor, prigušenu pjesmu, prijateljsko dovikivanje, šuštanje jedara, potezanje konopa, zvukove koji te ubrzo potpuno osvajaju, a ti već znaš da im se nema smisla odupirati nego im se valja prepustiti.



Latinsko idro, ponajmanje je u regata u sportskom, odnosno natjecateljskom smislu te riječi, Latinsko idro nije čak ni paradna manifestacija koju će ambiciozni turistički djelatnici samodopadno promovirati kao „produljenje turističke sezone u našoj destinaciji“, Latinsko idro nije ništa drugo do oživotvorena bajka, uspomena na najdražu slikovnicu iz djetinjstva, slikovnicu čiji likovi postaju stvarni kad joj otvoriš stranice. Latinsko idro je mjesto na kojem se isprepliće ono što jesmo i ono što bi željeli biti. Latinsko idro nije događaj već skup događaja kojih je dio planiran a dio nastaje spontano u susretima, razgovorima i međusobnim ohrabrivanjima zaljubljenika u more, brodove i čovjeka, tog čarobnog trokuta koji je kroz stoljeća određivao koordinate bivstvovanja na ovom tlu. Kad svuda oko sebe vidiš samo nasmijana lica, ali ne ono izvještačeno ili prenaglašeno nasmijana, već lica ljudi koji se sada i ovdje osjećaju ugodno i među svojima, tada znaš da si i ti došao doma.





Srećom, u posljednje vrijeme zaživjelo je mnogo projekata u kojima su se ostvarile ili planiraju ostvariti replike naših tradicionalnih brodova. Jer svaki grad uz naše more ima svoju barku. Zaživjele su i brojne udruge kojima je cilj revitalizacija upravo takvih projekata. I to je sjajno.



Ono što Latinsko idro u Murteru izdvaja od svih ostalih jest činjenica da ovdje nema replika, ovo su živi brodovi koji nisu forma, nisu poza, nisu muzejski primjerci, ovo su brodovi koji i danas služe u iste svrhe kojima su služile generacijama prije nas.





Trenutak kada započinje regata, poseban je za svakog sudionika, bilo da se nalazi na jednom od brodova ili je tek puki promatrač. Kada se označi start, na svakom brodu trojica ljudi moraju odraditi posebne zadatke. Prvi mora odrišiti konop na krmi, drugi mora potegnuti sidro na provi, a treći mora razmotati idro, da se otvori kao kišobran. Ako samo jedan od ove trojice zakasni ili se spetlja u svom zadatku, biva okrutno kažnjen provlačenjem ispod kobilice. Šalim se, istina je da se mnogi na početku zapetljaju, ali tokom svih ovih godina nikad nisam čuo niti jednu ružnu riječ. Osim toga, Latinsko idro nije macho disciplina, na gajetama i leutima nerijetko se okupe čitave obitelji, širok raspon generacija, ne samo od sedam do sedamdeset i sedam već i šire od tog. To je najbolji način da se vještine, pokreti i znanja prenose na one najmlađe i da tradicija ostaje živa i čila kakva je odvajkada i bila. Latinsko idro ne slavi brod, ono slavi život.





Plovidba motorom i plovidba idrom dva su potpuno različita pojma. Dok motor svojom snagom kojom pokreće brod, čak donekle i uspijeva pokoriti more, za plovidbe pod idrom, posebno latinskim, moru se moraš znati prilagoditi. Svaki val novi je izazov, svaki škojić daje poseban dric, okreće vjetar na drugu, često nepredvidivu stranu, a tek kurenti koji teku kao rijeke...



Priznajem, infišan sam i inšempjan sam, ali ja se ove ljubavi odreći ne mogu. Niti to želim. Dok bude vitra nad Jadranskim morem, bit će i idra. Latinskoga.




utorak, 20.09.2016.

~Deveti
~

Na jugu je balkon, na balkonu stol, na stolu škrovada, u škrovadi pomidore, a u pomidorima sunce. Rajski plodovi, pravilno raspoređeni tako da se međusobno ne dodiruju, kroz samo nekoliko dana poprimili su skvrčeni oblik, ali u isto vrijeme finu aromu i boju rubina. Zadovoljan eksperimentom, okrenuo sam jednog po jednog, pomirisao svakog drugog i umalo pomislio na nju. Otkud sad ona? Zašto mi često u ovo doba godina dolazi u misli, bez najave, bez kucanja?

I uvijek me ona tako dotiče, ovlaš, kao da se to nju ne tiče, dotakne me u prolazu koljenom, bokom, ramenom, sve nekim nedotakljivim dijelovima tijela i taj dodir bude bezobrazno kratak, tek tu i tamo s prikrivenom naznakom onog djelića sekunde koji bi taj dodir pretvorio u nešto opipljivo. Srećom, odlučio sam ne misliti na nju.



Kad skončaju lude ribarske noći, pijane fešte od vina, bikle, luka i soparnika, ojkanja i klapanja. kad izvitre svi morbini, luši i godimenti, i kad se bandira "trideset i nekog kulturnoga lita" u malome mistu kraj mora spusti sa štandarca, pojavi se na vratima kao strogi direktor iz osnovne škole, ozbiljan, počešljan, skockan, u veštitu s kularinom i mada smo ga očekivali, svaki put nas uhvati naglo i zatekne pomalo nespremne.

Deveti. Tako ga odvajkada zovemo. Mada on ima i svoje ime, čak i dva, ali nama uvijek bude teško prevaliti preko usta službene nazive, rujan je više za ozbiljne, učene ljude, šetenbar za mone, šempje i one treće.
Devet je dobar broj, broj s glavom i repom, smiren broj koji u sebi sadrži izvjesnu mudrost za razliku od ona dva nervozna ludaša koji mu prethode. Deveti miriše po ćićerima i friganim gavunima, po slatkome nektaru koji se cijedi niz obraze, bradu i lijepi za prste, deveti ima okus mendule kad je zamotaš u suvu smokvu pa zagrizeš sve onako zajedno.



Deveti ima najljepše bonace ujutro i nevere popodne. Skupe se oblaci, gore iznad brda kao vojska Sulje Veličanstvenog pa romore, bubnjaju, prijete, pušu i rogušu. I taman kad se sva raja uzdrće od straja, oblaci samo izvrmu dva-tri sića kiše i odu kao da ih nikada nije ni bilo.

Kad se zalomi, deveti zna biti najljepši mjesec u godini. A zalomi se često. Samo mi o tome šutimo i pravimo se kao da ništa o tome ne znamo. Mada iz godine u godinu sve teže. Jerbo ovi farabuti od furešti slute da mi nešto krijemo i da smo za ultim ostavili najjače karte, sve same karige, aše i trice. I tako traje ta psihološka borba kao na kraju tuluma kad se domaćinu već spava i svega mu je dosta, a gosti nikako da odu ća.

Deveti ima najmorskije more, more koje ti na obraze donosi mir. Istina, zna ono bit već onako pomalo friško, al zato kad izađeš vanka, ćutiš toplinu po čitavome tilu. Iznutra, baš onako kako triba.



Na jugu je balkon, na balkonu stol, na stolu škrovada, a u škrovadi ničeg više nema. Pomidore su već suhe, prebačene u staklenke i pomiješane s mirisnim travama. Kao ljeto u konzervi. Dobro će doć za dugih zimskih noći. I tako, svašta ovih dana radim, svašta ovih dana mislim, ali najvažnije mi je da ne mislim na nju. Super meni to ide.


srijeda, 07.09.2016.

~Palagruža
~

Dok ležim nepomično na rubu izgubljenog svijeta i gledam u ocean indigo boje kako se prolio nebom po kojem pleše trinaest cijelih osam milijardi zvijezda, ni jedna više niti jedna manje, slušam more kako u pravilnim vremenskim razmacima valja i kotrlja kamene oblutke samotnog otoka.

Ima nečeg smirujućeg u tom ritmu, u beskonačnom ponavljanju, najprije čuješ ono muklo vaulll pa kotrlj kotrlj kotrlj unatrag i netom što u sebi izgovoriš kralj-kraljica-smrt-kobasica naiđe novi vaulll i opet kotrlj kotrlj kotrlj...
San mi se vrzma po licu kao endemska gušterica, čas je na obrazima, čas je na obrvama, pa se penje po čelu i tjemenu, bocka me, okreće se i skakuće, al' na vjeđe nikako neće.

Na Palagruži sam. Na Velom Žolu. Gore na vrhu je lanterna. Svakih sedamnaest i po sekundi, snop bijelog svjetla propara tamu i opiše krug od dvadeset i šest milja. Tamo daleko na horizontu žmirka tanka, jedva primjetna linija. Ne, nije to kolona automobila koja je zaglavila na otok Čiovo. Čije je ono? Na zadnjem SMS-u koji je stigao piše - Dobro došli u Italiju. Ma nemoj mi reć!? Dođe mi da povičem - Điđi, Frančesko, Karmelo, di ste kumpanji, ajde svratite na piće! Bolje ne, probudit ću ostale, prenut ću ih sna palagruške noći.



Da, čak i bez štipkanja znam - zaista sam na Palagruži. U okviru iznenadne i ničim izazvane mosoraške ekspedicije u sastavu - SaDa DaNi RaDe Sa VaMa. U svakom slučaju, okupilo se društvo sjajnih momaka i djevojaka dovoljno blesavih i razigranih da jedne vesele večeri nakon kritične količine vina, nikotina i kofeina, na nečiji prijedlog - ej ljudi, ajmo iznajmit gumenjak i otpičit do Palagruže, svi uglas odgovore - možeeeee. A kad se, nakon što početno oduševljenje malko splasne, netko sjeti pitat - a koliko će nas to koštat, čela oko stola namršte se kao njive u Komletincima, izvade kalkulatore pa kažu - ajmo skontat. Najam toliko, benzin ovoliko, plus voda plus hrana puta dva, sve dijeljeno devet - pa ajde, i nije toliko strašno. Pa i nije. Kad bi se gađali avionima.



Palagruža je jedno od onih mjesta za koje zapravo nisi posve siguran da uistinu postoje. Dovoljno je blizu da skoro svakodnevno srećeš ljude koji su barem jednom tamo bili i poslije o tome ushićeno pričali, ali nisi siguran jesu li se rogačušom opili ili ludih gljiva najeli, a opet s druge strane, tako je bolno daleko da nekako nesvjesno odmakneš rukom svaki put kad ti ta ideja prođe kroz glavu. Prolaze dani, prolaze godine, a ti nikako ne uspijevaš naći barem jedan dovoljno jak, i koliko-toliko razuman razlog da lupneš takujinom u stol i kažeš - sutra idem!



Srećom po mene, imam tu jednu vilu, malu čarobnicu koja nekim čudom prepozna sve moje čežnje pa mi se lukavo prišulja iza leđa, zvekne štapićem po ćupici pa kaže - a šta misliš oooo....
Ne ispuni ona sve moje želje, a ne, vješto sa mnom manipulira i čim prijeđem granicu, oštro me pecne po ruci i kaže - polako. Ipak, znajući koliko mi dobra donosi, sve joj opraštam.

Naravno da noć prije puta nisam oka sklopio. Obuzelo me uzbuđenje, kao da je sutra prvi dan škole. Sve je bilo dobro dok je čitava štorija oko Palagruže bila samo romantična vizija, ali kad smo se tog prohladnog jutra okupili na mulu i počeli trpat bagaje u jedan gumenjačić, moram priznat da mi je srce junačko počelo malko škrokavat. Na boku plastično-gumenog mališe pisalo je - ZAR 65. Ovo 65 hoće reć - šest i po metara od krme do prove. Pomislio sam - zar ćemo Zarom preko Jadrana i natrag? Ništa, vidim, svi ostali šute pa šutim i ja. Ipak, stalno očekujem da će netko reć - ma ovim gumenjakom se samo prebacujemo do Kilave Vale. a tamo ćemo se prekrcat na veeeeliki gumenjak. Šipak! Oliti nar, hoću reć - ZAR.

Dobro, odrišili smo cime i krenuli s friškim burinom u pola krme. Ispočetka nikako nismo uspijevali izglisirati kako bog zapovida, vjerojatno zbog prevelike težine pa smo u Splitskim vratima, negdje između Mrduje i Šolte odlučili izbaciti u more najdebljeg među nama. Stari, žao nam je ali ovako nećemo daleko. Na opće iznenađenje, debeli nije naš prijedlog prihvatio s oduševljenjem, molio je i kumio da ge ne ostavljamo tako smo na kraju našli kompromisno rješenje da ga nataknemo na provu kao pulenu. Time ćemo postići da nam prednji dio broda ne diže nos kao onaj puvander Matko s Barutane. Mislim taj Matko s Barutane je jednom... ček, ček, stani, taj lik nije važan za ovu priču.



Uglavnom, preraspodjelom tereta i svečanim ispuštanjem viška tekućine u more, postigli smo bolji uzdužni stabilitet. ZAR se, na opće veselje, pretvorio u Alfa Rodeo. Veselo je poskakivao na valovima, a brzinu smo uspjeli povećat za popizdit. Molim, nemojte se mrštiti, tako je naime odgovorio skiper kad sam ga pitao kolikom brzinom pičimo.

Nije bilo druge, stisnuli smo se kao siročići jedni uz druge dok je naš bolid tutnjao podno Hvara pa pravo na jug sve do divotnog Sušca da bi nakon elegantnog tulupa usmjerili provu prema Ublima na Lastovu. Tamo samo naime, namjeravali svratiti u box, dopuniti zalihe goriva jer je dvjesto dvadeset i pet kozaka na krmi srkalo žešće nego sam Lovre Palika iz Kaštel Novog u svojim najboljim danima.
Uvijek sam zamišljao kad se jednom, eh jednom, zaputim na tu famoznu Palagružu, da će to biti putovanje onako u paćifiko stilu, nekakvom jedrilicom, lagano i bešumno. Međutim, sad sam otkrio da čak i ovakvo jurcanje ima svojih draži. E nu, ne mo'š uvik polako, tu i tamo se triba i zatrčat!

Na Lastovu smo došli malo k sebi, popravili frizure, namjestili rebra, vratili bubrege na za to predviđena mjesta i ubrzo nastavili putovanje. Naš brodić se tek na otvorenom moru potpuno raspojasao, uživao je na tri bofora maestrala, ulazio je u valove kao da su stvoreni baš po njegovoj mjeri. Plovili smo dobro i to je tada bilo jedino važno.
Posebno su dojmljivi trenuci kad obrisi Visa, Lastova i Sušca potpuno nestanu u izmaglici a svuda oko tebe vidiš more, more i samo more...

I traje to, traje i traje, sve dok se tamo u daljini ne pojavi grba na pučini, sve jasnija kontura koja izranja iz mora i raste, poprima oblik kralježnice golemog dinosaura koji se tražeći svoj mir, sav pretvorio u kamen.
Negdje sam pročitao da su stijene od kojih je sazdana Palagruža vulkanskog porijekla dok s druge strane, geolozi odlučno opovrgavaju tu teoriju. Približavajući joj se, postajem siguran da je Palagruža jednom davno iskočila iz tog mora, ako ne vulkanskom erupcijom, onda zasigurno nekom jednako snažnom silom, možda je bolje reći - mukom.
Nakon gotovo šest sati lude plovidbe, zastali smo pred njezinim liticama kao pred zvonicima katedrale, u tišini joj se poklonili i zamolili da nas primi pod svoje okrilje.



Palagruža ne čeka ni trena, niti ti dopušta dvojbe, ona impresionira na prvi pogled, kao da ti umjesto dobrojutro opali šamar i pita - šta je mali? Priznajem, drugačijom sam je zamišljao. Nekako blažom, pitomijom, ljudskijom.
Pa se onda mislim... čovječe, ovaj otok je zastrašujuće nigdje, daleko od svih, sam, opor, surov, gol. More oko njega tamno je, opasno i duboko. Stijene izviruju iz dubine kao kandže. Otočje koje bi lako u glavi nekog bijesnog vladara moglo poslužiti kao idealno mjesto zatočeništva za najteže prijestupnike.

A ljudi opet, ne samo mi, ovodobni, s gumenjacima, foto aparatima i ostalim zvizdarijama, već i oni koji su plovili ovim vodama tisućama godina prije nas, rado su dolazili na njegove obale. Naravno, ne iz razonode već zbog ljute potrebe. Kako god bilo, silnice su uvijek prema Palagruži vukle, mornare zbog sjecišta pomorskih puteva, ribare zbog iznimno bogatih ribolovnih pošta, pustolove, dišperadune, prosjake, ništarije, kraljeve, pape i najobičnije grezune.



Nešto kasnije ću shvatiti, da boraveći na ovom otoku, u niti jednom trenutku nisam pomislio da se nalazim na kraju svijeta. Naprotiv, imao sam osjećaj da se nalazim u središtu svijeta. Kako je to moguće - ne znam.



Velo Žalo na južnoj obali otoka je mjesto na kojem se najčešće pristaje. Premda smo se pribojavali gužve, na bovama smo zatekli samo dva brodića. Još nismo ni sidro bacili, a ispod tende onog nešto većeg izmigoljile su tri kuštrave glave. Na nas muške jedva da su se i ošervali, ali kad su ugledali Sanju, Vanju, Sandru i Mariju, osmijeh im se razvukao od Chiogge do Manfredonije. Samo što nisu zapivali - tulipan, jorgovan, to su cvita dva... Kažu da su ovdje već pet dana i da hihihi, svo to vrime hihihi, nisu vid'li žensko čeljade. Istina, imali su određenih teškoća u oblikovanju rečenica, ali bili su skroz simpa, čak su nas počastili netom ulovljenom ribom.



Mi smo za to vrijeme iskrcali sve naše bagaje na obalu, podignuli šatore, pobacali se u kristalno more i rastrčali otokom. Zapravo, nepravedno bi bilo govoriti o Palagruži kao o samo jednom otoku. Od Pupka i Volića na zapadu do Galijule na istoku pružio se arhipelag od trinaest, uvjetno rečeno, otoka koji strše iznad površine, uz još znatan broj opasnih sika koje se nalaze na svega metar-dva dubine. Potrebno je dosta umješnosti i pomoračke vještine za izbjeći sve te zamke. Sve dok je more relativno mirno, lako ih je prepoznati jer se oko njih izrazito pjeni kao u jacuzziju, ali kad nije, ajme ti je...



Nego, ajmo se mi vratit na Velu Palagružu. Kakav je to otok? Možda bi u par riječi bilo najbolje formulirati ovako - sve ono što ste dosad znali o jadranskim otocima - za Palagružu ne vrijedi. Palagruža je toliko jedinstvena, toliko drugačija od svih ostalih da predstavlja svijet za sebe.



Za razliku od naših "normalnih" otoka koji su svi odreda (osim donekle Suska) isklesani iz čvrste, dinarske stijene (koja uzgred budi rečeno, tu i tamo preuzme i ulogu kušina), Palagruža je krhka, lomljiva, krušljiva, ona se čak i svojom bojom razlikuje od ostalih. Zapravo, nemoguće je odrediti koje je boje Palagruža jer svaki sat u danu, svaki oblak na nebu, otoku podari posebnu nijansu.



Već sam spomenuo da ovaj otok svakom putniku pokazuje mišiće i zauzima obrambeni, pomalo zastrašujući položaj, kao ranjiva životinja kad takvim stavom želi otjerati napadača. Mada se na taj prvi pogled doima većom nego što uistinu jest, Palagruža nije velik otok. Serpentinama se relativno brzo stiže u više dijelove, naravno pod uvjetom da se niste naprtili kao tovar. A na ovakvom otoku, griota je ići bilo gdje praznih ruku.



O biljnom i životinjskom svijetu Palagruže mogle bi se ispisati stranice i stranice i opet se ne bi reklo sve. Koliko je tu fenomena, inverzija, endema, neobičnih podudarnosti... Biljke koje su ljeti gole, a cvjetaju tokom jeseni i zime, neobično brze crne zmije koja žive samo ovdje i nigdje više, golemi paukovi, čak i crne udovice. Kiše, koja tako rijetko padaju da s pazi na svaku kap. Stijene koje se obušavaju bez ikakve najave i predstavljaju ozbiljnu opasnost za lakovjerne.

Čitav otok odiše posebnom atmosferom i ovdje kao rijetko gdje drugdje morate, ali baš morate iskazati poštovanje prema svakom kamenu, svakom cvijetu, svakom živom stvoru i onom što samo prividno živo nije.
Golemo more stalno jede ovaj otok i ono će ga kad-tad progutati.

Dok se to ne dogodi, morat ću mu se vraćati. Mjere, sekunde, metri, stupnjevi, sve ono na što smo navikli u svakodnevnom životu, ovdje nemaju nikakvog smisla. Udaljenosti se ovdje broje koracima, vrijeme udisajima. Svaki, doslovno svaki trenutak je prepun doživljaja, toliko se emocija, zvukova, boja, mirisa, komprimira u tako malen dio vremena da se evo i sad, pokušavajući napisati poneku rečenicu o svemu doživljenom osjetiš nemoćan jer ti ne polazi za perom prenijeti na papir niti dio doživljenog.



Koliko bi toga još mogao reći o zgradi svjetionika, lanternisti Nikoli i njegovoj gospođi koja na Salamandriji, svojevrsnom "sedlu" na sredini otoka uređuje vrt. Koliko bi toga još mogao reći o svim zajedničkim trenucima nas devetoro ludih opičenih likova koji su eto tek tako odlučili doći na ovaj drugi planet. Ako već ne planet onda barem neko nebesko tijelo, ili možda je bolje reći - morsko tijelo. Kako je ono Neil Armstrong rekao kad je stupao na Mjesec - ovo je mali korak za čovjeka ali velik za čovječanstvo.



Mi smo ipak drugačijeg kova, svjesni da se čovječanstvu živo friga to što smo mi bili na Palagruži, ali baš nas briga, nas devetoro znamo da ćemo ova dva dana pamtiti zauvijek.



Na povratku, more se pretvorilo u staklo, klizili smo lako i glatko, a najotočniji od svih otoka polako je isčezavao u sumaglici jednog savršenog ljeta.


srijeda, 31.08.2016.

~Ljeto za nas
~

Kad mi dođe moje Malo Sunce, svaki se dan pretvori u praznik, a svaki zajednički trenutak postaje ispunjen i sladak kao bajadera dok se topi u ustima. Onako muški, bez puno riječi i sve u stilu kao nije nas briga, prelazimo preko bolnog osjećaja nedostajanja i nastavljamo tamo gdje smo prošlog puta stali.

Gledam ga kako raste i upija svijet oko sebe, kako primjećuje predivne pojave kao što su sunce, mjesec, zvijezde, autobus na kat, sivi kombi dok prolazi magistralom ili susjedov traktor koji vazda zvrnda u neke nemile ure. Dječji pogled na svijet, e taj je jedini pravi. Ima on ovdje i svoju ekipu, uglavnom curice (ćaćino dite) uz tek ponekog dečkića čisto onako da ima s kim razmjeniti mišljenja o novim modelima bagera.

Ove curice, sve odreda prave dalmatinske divljakuše plemenitog kova adakakvoćedrugog, jednostavno ga obožavaju. On se u početku lagano distancira, kao nisam ja odavde, znate, ja ipak živim u krajevima gdje se svi ponašaju zelo zrelo i pristojno i govore prosim i tamo gdje treba i gdje i ne treba, ali već nakon dan-dva skuži da između sončane strane Alpa i sunčane strane Dinarida i nema preveć razlike.

Višak energije najbolje se potroši prskanjem, skakanjem i trčanjem a manjak argumenata se uvijek može nadoknaditi gromoglasnim urlikanjem. I dok ih gledam tako bezbrižne i razigrane nevješto pokušavajući odglumiti strogog roditelja koji u odsudnom trenutku mora na njihove budalaštine odgovoriti povijesnim NE, pomalo im zavidim i ne samo pomalo, već bih dao tko zna što sve ne samo za jedno njihovo popodne.
Ljeto je drugo ime za slobodu, drugo ime za onaj osjećaj kada znojan, musav i preplanuo, u šporkoj majici i izlizanim japankama možeš bez problema uletjeti u bilo koju kuću u susistvu i pitati - teta, šta imate danas za ručak? Pa onda ti i tvoji prijatelji tog dana pet puta ručate manistru na pome, nagucate je se toliko da je više do kraja lita ne možete ni smislit.



Ipak, jedna od najljepših stvari koja mi ostaje u sjećanju su upravo ta ljetna prijateljstva, potpuno drugačija od onih na kakve smo navikli. I dok u pristojnijim razdobljima godine formiramo krugove prijatelja poprilično razumski, najčešće u okvirima u kojima se krećemo, obiteljskim, školskim, kasnije i poslovnim, ljetna se društva, ekipe, klape, formiraju gotovo na kaotičan način.

Ovisno o tome, koju ćeš plažu odabrati tog ljeta i ne samo plažu, već je jako važno koji će mul na toj plaži biti tvoj, jer samo na tvome mulu se skuplja prava ekipa dok su na ostalima sve sami šonje, šminkeri i mlakonje.
Pritom smo mi mandrili, blitvari i ćušari uvijek imali prednost domaćeg terena koju smo besramno iskorištavali, umišljajući u svojm tikvama da to što svi dolaze na more, automatski i nama samima daje veću vrijednost. Kao vidiš, oni dolaze zbog nas, moš mislit. Tko zna, možda smo zbog toga bili odlučniji, hrabriji, drskiji, pa smo znali ostvariti i poneku pobjedu u gostima bez naročito dopadljive igre u sredini terena.

Ipak, u toj čarobnoj atmosferi plavog ljeta, pod vrelim suncem i mirisnim morem, najbolje rastu tikvice, balancane i iluzije. Dopadanje se preko noći pretvori u simpatiju, a mnoga se simpatija tako lako preobrazi u iluziju vječne ljubavi koja će trajati i trajati, sve do prve rujanske kiše kad se naše velike ljetne ljubavi vrate u svoje Virovitice, Kiseljake, Pragove i Braunšvajge, a ceduljica s imenom i brojem telefona ostane zaboravljena u nekom džepu, oprana na šezdeset stupnjeva, uredno centrifugirana i dovedena u stanje neprepoznatljivosti. Slične se stvari dogode i s ljetnim klapama, ostaju tek lijepe uspomene do nekog novog ljeta.



I zbog svega toga, osmijeh mi ne silazi s lica dok gledam ovog mog švrću kako radosno pliva s ekipom Malih Sunaca, ne samo trogodišnjaka već i velikih prijatelja, koji imaju osam, čak i devet godina, kako se igraju, smiju, ponekad i plaču, i kako već sada uživaju pod ovim ludim suncem dalmatinskim, a još i ne slute što ih sve lijepoga čeka. Oni budni sanjaju svoj san proživljavajući priče koje su iste kao i naše.


utorak, 23.08.2016.

~Tri (K)lude iz Drveničkog kanala
~

Već odavno u meni tinja želja da barem jednom zakoračim i dotaknem svaki otok našeg dijela Jadrana, i ne samo otok, već svaki otočić, greben, hrid ili kamičić, općenito sve što viri iz mora, a ne mrda. Barem svjesno. Pri tom, nije mi samo cilj dosegnuti obalu, rivu ili škrapu, želim se penjati na najviše kote svakog od njih. Istina, trebat će mi malo vremena, no uzimajući u obzir da sam se već popeo na najviše vrhove Čiova, Brača, Hvara, Mljeta, Lastova, Silbe, Drvenika Velog, Malog i još nekolicine njih, ostalo mi je samo, ček ček da izračunam, pišem jedan pamtim pet - evo ga! Tisuću, osamstotina, trideset i šest, uključujući statističku pogrešku. Uf, već sad osjećam da će mi uspon na nju biti zahtjevan. Na pogrešku mislim. Statističku dakako.



Također, odlučio sam da više neću čekati bolja vremena, jer tko čeka najčešće ne dočeka, u pohod krećem odmah, smjesta, iz ovih stopa. Slučajnim odabirom kao sasvim logičan cilj nametnula se Kluda, i to ne neka šiznuta, bezvezna luda, već u glavu - ona Srednja. U Drveničkom kanalu, na potezu od Zaporinovca preko Balkuna, Galere i Pijavice, baškare se čak tri Klude. Mala, Srednja i Velika. Napolitana kupa, akuža ka u trešeti, tri punta za nas.



Eh da, i vrhom Klude Velike svojedobno je gazala moja šandala, tako da onaj broj od gore možemo smanjiti za još jedan. Tisuću osamstotina trideset i pet. Sad će mi bit puno lakše.

Slično kao i starija sestra, Srednja se Kluda ne ističe naročitom visinom, ali nije baš ni za bacit, vrh joj se vinuo do impozantnih dvadeset i devet metara iznad razine mora. Razmišljam glasno, tako zahtjevan uspon iziskivat će postavljanje barem tri visinska logora.

Preplovivši golemo uzburkano more od punte Čiova do njezinih obala, brzim uvidom u meritum stvari, primjetio sam da postoje dva moguća smjera penjanja, sjeverni koji je nešto položeniji, ali najvećim zatravljen, zadračen i ušibljen, te znatno strmiji preko južnog grebena koji je gol i operušan ko konzumna kokoš, bezbrojnim udarima valove s pučine. Uzgred budi rečeno, može li more biti uzburkano ako puše maeštral? Ili jugo? Ili tramontana? Zar ne bi tada uputnije bilo reći da je more uzmaeštralizirano? Uzjuženo? Uztramontanizirano? Oprostite, trabunjam kao po običaju, vraćam se odmah.



Dobro, sad kad sam popio tabletu, možemo nastaviti. Kad bih mogao dronjati i vrteljati se nebom iznad Jadrana, pokazao bih vam da se Srednja Kluda iz visine doima poput velikog leptira. Raskrilio se preko tristo metara a od repa do njuške mjeri obilatih sto. I deset.

Poseban je osjećaj biti na pustom otoku. Mislim, ovo "pustom" moramo uzeti s debelom rezervom, s obzirom na naš antropocentrični kut gledanja. Čovjek, u svojoj samodovoljnosti smatra da ako njega nema na nekom prostoru, onda ničeg nema. Nu!



Tako sam već pri prvim koracima, shvatio da pusti otok buja životom. Odmah su me zaskočile gušterice i to nekakve endemske, crne, zatim opaljeni skakavci pa mravi, a kad sam se donekle privikao na pješadiju, oglasili su se galebovi, čiope, vranci. Ako je suditi po tragovima, na grebenu se skriva pristojan broj nepristojnih kunića.

Nije ni biljni svijet ništa siromašniji, između bezbrojnih grmova kapara, proviruje kadulja, divlja kapula, kupina, a gore bliže vrhu nanizao se red divljih maslina. I to zvuči kao oksimoron, maslina pa divlja. To nema smisla, stoga ispravljam krivi navod - gore bliže vrhu nanizao se red maslina neodređene sorte. Tako je bolje. Čak su i obilato rodile.



Na dijelovima koji nisu prekriveni vegetacijom, uz samo more, na markintama, jasno su uočljive okamine, tragovi života pradavnih vremena.



Netko stručan bi iz ovih oblika vjerojatno razvio čitavu priču, a meni preostaje samo da blejim i pretpostavljam do besvijesti.
Krajem ljeta boje postaju izraženije, nebo više nije onako bjeličasto preprženo kao u srpnju, dobije prepoznatljivu azurnu boju, a divlje cvijeće okiti se zlatnim sjajem.



Za divno čudo, već spomenutih dvadeset i devet metara dosegnuo sam iz kolpa, u jednom pokušaju, tako da sam izbjegao postavljanje visinskih logora.
Stajao sam na vrhu grebena, osvrtao se na sve strane, glumio privremeni svjetionik, osluškivao huk valova koji su dolje tukli u stijene u ritmu Čajkovskog. S povremenim uletima Arama Hačaturjana. Da, da, to je on, definitivno.
Nedaleko od moje krstarice, primjetio sam još jedan usidren brodić. Stajao je na neobičnom mjestu, izložen valovima. Hm, vjerojatno je to neki ronilac, ostavio je brod da se ljuljuška, dok se on ispod mora rekreativno bavi ihtiologijom, htio on to ili ne.
Ostao sam dugo na vrhu, uživao u svakom trenutku. Osjećao sam toplinu na svojoj koži, ugodnu, taman toliku da nije ni hladno ni vruće, kao da te netko drag rukom dotiče.
Nešto kasnije, vratio sam se do broda, ostalo mi je vremena za još jedan mirni kupanjac.



Kad sam odlazio, osvrnuo sam se još jednom prema otoku i učinilo mi se da mi netko maše s onog brodića koji je bio usidren na neobičnom mjestu. Lijepo je vidjeti ljubazne i razdragane ljude. To je taj magični uticaj prirode. Ipak, na drugi pogled sam shvatio da to mahanje sadrži drugačije konotacije. Netko je u nevolji.

Naravno, istog trenutka se u meni probudio duh Miča Bjukenena, pohitao sam prema brodici u očiglednoj nevolji, možebitno i pogibelji. Nije se valjda onom roniocu nešto dogodilo?
Srećom - nije. Iz jednostavnog razloga što nikakvog ronioca nije ni bilo. Na brodiću sam zatekao dvije djevojke. Jedna je imala nježnu svilenu kosu i pjegice na nosu, druga, e sad nemam blagog pojma šta je druga imala. Znam samo što NIJE imala. A nije imala hm, dosta toga.

Englezice su. Oriđinale. Zapelo im je sidro, ne uspjevaju ga otkačiti od dna. Oh, pa to za mene neće biti nikakav problem, objašnjavam im suvereno, znate, dolje under vam je roki dno, nije nikakvo čudo.
Potegnem jednom - hm, ne ide, potegnem opet - vidi vraga, neće! Zamolih ovu djevojku, ne ovu sa svilenom kosom već ovu drugu što je imala sve već što imaju, hoću reći - nemaju, djevojke pod ljetnim suncem, neka upali motor, pokuša zavoziti lijevo-desno, ja ću za to vrijeme držati sidro, trebalo bi popustit. Pametniji uvijek popušta.

Omajgad, dec d sekond problem, veli ona, ne mogu upaliti motor!
Kako ne možeš?
Ma nešto neće.
Neće?
Neće.

Dobro je, razmišljam skoro pa naglas, ovo je već slučaj za Brodospas.

Potežem i dalje sidro, pokušavam, a ova sa nježnom svilenom kosom i pjegavim nosom bodri me i gleda sva ustreptala kao da ispred sebe ima Womenmena. I tako, osokoljen njezinim nastojanjem, osjetim kako se sidro otkačilo i odvojilo od procijepa. Evo ga, viknem slavodobitno, vučem ga gore kao da na udici imam zubaca od sedam kila, a mala svilena skakuće po meni, grli me i ljubi.
Dobro je, rekoh, ajmo sad na sekond problem. Ajmo, slože se i one.

Vrteljam motor, Yamaha pet konja, prilično nova, koji jon đava može bit, gledam osigurač, tu je, drži čvrsto, sve pet, dovod goriva podešen, benzina u rezervaru ima, dobro, potegnem jednom, dvaput, br-br, ali jok! A da nije čok? Spustim ga dolje, pokušam opet i Yamaha kaže - brrrrrrrrr, evo sad ću!
I stvarno, bilo je dovoljno još samo jedno 'm da se začuje pobjedničko bbbrppppppppppp. Super, Svilena je na trenutak ostala zatečena, ali je priliku iskoristila ova druga, sad me ona grli i ljubi, tenkju, tenkju, oooooo, bravo kepten, gud đob, gud đob....

A meni drago, kao ma nije to ništa, sitnica, one zahvaljuju, joooj spasili ste nas. Ajde super cure moje, spasija sam vas, šta je je, a sad moram spasit i sebe. Od napasti.

Pratili smo se do Čelice, one su mi mavale i smijale se, a ja sam samo mava. Dobro aj, tu i tamo bi se nasmija. Od muke. Ježove. Eto ti ga na, kad te oće - neće. Kad te neće-oće. Ko bi ih razumija.

Tu noć je sneveralo
puvalo, grmilo, lampalo
a one dvi Ingležine
spustile se na moje kušine,
cilo vrime su ništo šapjale
i nikako mi mira nisu dale.




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se