srijeda, 01.11.2017.

~Što je planina bez saksofona
~

Bio je dan običan kao i svaki drugi dan tamo neke obične godine na prijelazu stoljeća. Cesta se lijeno penjala uz planinu, a sa planine se kotrljalo žbunje nošeno burom. Na toj planini samo bura živi. Nitko više. Netko manje. Tako je bilo te obične godine tako je i danas.

A cesta, bila je to zaista neobična cesta u tom običnom danu, blijeda, tugaljiva, vijugala bi kilometar lijevo pa nakon lakta kilometar desno do novog lakta, a od lakta do lakta, od donjeg do gornjeg, ostajalo je smiješno malo prostora za napredak. Taman da se upitaš, pa dobro, zašto moram ići kilometar tamo kilometar amo, ako mogu presjeći pravo gore pa kud puklo da puklo.
Ipak, nije bilo pametno ići poprijeko, što zbog očnjaka koji su stršili iz krša, što zbog guste grabovine na čijim su se granama izležavali poskoci.



Bura se kažem, spuštala sa prijevoja, mjesta na kojem su se trebale pomiriti cesta i planina, a kroz prepoznatljiv šum vjetra u pustopoljini isprepletao se zvuk koji kao da ne pripada tu, kao da je lik iz neke druge priče. Ipak, taj zvuk nije stršio, nije se nametao, izgledao je poput ljubičastog konca na modrom kaputu, dovoljno različit sa bude uočljiv, a u isto vrijeme dovoljno sličan da tvori skladnu cjelinu. Hm, tko zna, možda u drevnim pričama o vilama i zmajevima koji stoluju visoko gore među stijenama ima neke paistine, neke poveznice koja će ostati živa i nakon što utrne žar s komina.

Tajanstveni zvuk se povremeno gubio pa bi se nakon stotinjak koraka ponovo javljao, sve snažnije i sve prepoznatljivije i koliko god su me vjetar i strmina odvraćali, toliko me taj zvuk, topao i mirisan, vukao gore. Nešto poput vučnice na skijalištima.

Kako sam napredovao prema vrhu, to sam bio sve uvjereniji da ni o kakvim mističnim bićima nije riječ, već da se gore nalazi čovjek. Dobro, možda je i čovjek, hoću reći Čovjek, mistično biće. Kad se sve uzme i oduzme.

Gore na prijevoju, na kamenom zidiću pored puta, zaista je je sjedio jedan čovjek. Sad bi, po nepisanim pravilima spisateljskog zanata trebalo opisati kako je izgledao taj čovjek ali ni tada a ni sad, nakon toliko vremena, ja zapravo ne znam kako je izgledao i na koga me podsjećao. On se zapravo svojom pojavom stopio i s tim zidom, i s tim putem, i s tom planinom, a jedino što je odudaralo od te mimikrije bio je saksofon u njegovim rukama. Presijavao se u zlatno-žutim nijansama, blještio je na suncu tog običnog dana te obične godine na prijelazu milenija, i činilo se, pa da, tako je, zapravo ne postoji ništa prirodnije od saksofona na vrhu planine. Planina bez saksofona, helouuu, na šta to sliči? Ni na šta!

Čovjek se ni u jednom trenutku nije obazirao na me, nastavio je svirati, toliko se stopio s tim instrumentom da su njih dvojica, čovjek i saksofon, zapravo činili jedno tijelo. Zvuk kojega je stvaralo to tijelo, doimao se nadnaravnim, razlijegao se na sve strane, planinom i dolinom, milovao je travu, žbunje i kamenje i kao da je imao, ma ne samo kao, nego je zaista imao nešto iscjeljujuće u sebi. Melodija nije bila važna, ritam još i manje, bitan je samo bio taj savršeni zvuk, sad, tad i nikad više.



Godinama kasnije, vraćam se na ista, ponekad i na nova mjesta, i stalno se nadam da ću na nekom prijevoju, na nekom zidiću pored bijele ceste koja vodi od Nigdjega do Negdjega i obratno, opet čuti taj zvuk. Baršunast, mekan, opipljiv i zavodljiv, opojan i obojan, najljepši zvuk kojega sam ikada imao prilike čuti.

Bude mi ponekad i žao što nisam naučio svirati niti jedan instrument, pogotovo saksofon, ali sve i da jesam, znam da to ne bi bilo to. Neki trenuci moraju ostati rijetki da bi bili dragocjeni.
S druge strane, umiruje me uspomena i godi spoznaja da je taj zvuk ostao zapisan negdje u meni, štoviše, kako vrijeme odmiče, tako me sve više grije i sjećanje na taj običan dan te obične godine i na jednog čovjeka kojemu nisam upamtio ni imena ni lica ni štošta drugoga, no sigurno znam da je taj čovjek na jedan trenutak zaustavio svijet.




ponedjeljak, 23.10.2017.

~Više sriće neg' pameti
~

Imaš više sriće neg' pameti - uzrečica je koju smo barem jednom primili na svoj račun ili pak više od jednom uputili nekom poznatom i premda na prvi posluh zvuči kao kao pogrda, ona je u biti kompliment.

Ajde iskreno, što biste, onako na prvu, poželjeli za sebe - više sreće ili više pameti? Naravno, svi bi željeli biti sretni.
Pametni su da prostite, u kurcu. Neprestano nešto mudrijaju, u sve sumnjaju, ubijaju se pronalazeći razloge, uzroke i posljedice, u stalnoj su potrazi za odgovorima na pitanja što kako odakle i zašto, često su depresivni. mračni, nedruželjubivi. Biti pametan, mnogo je naporno brate moj.

S druge strane, sreća je dar s neba onim nepametnima. Ona je zapravo izraz grižnje savjesti Velikog Kreatora koji čim shvati da neke modele i nije oblikovao na najbolji način, odluči takvima s manjkom pameti dodijeliti višak sreće. Kao kompenzaciju.

Pritom, isključio je ljudima moć objektivnog vrednovanja samog sebe.
Mi smo toliko glupi da svatko od nas za sebe misli da je pametan. Tko, ja, naravno da sam pametan! Nema pametnijega na kugli zemaljskoj!

A sreća! E to je već drugi par postola. Uvijek mislimo da sreća više mazi druge nego nas. Vid' onoga Špira kako njemu sve iđe od ruke a meni nikako! Njemu ki podmazano a namin klizavo...

Što nam je još bitno u životu? Zdravlje, naravno! Kako postati i ostati zdrav? Pametnim, odgovornim ponašanjem, a kako drugo. Vježbat ćemo jutarnju gimnastiku, jesti zdravu hranu, mnogo se kretati, živjeti aktivno... Tako ćemo biti zdravi. Šipak ćeš tako bit zdrav!
Sve je stvar sreće, jednoga pukne u glavu, drugoga u petu, trećega promaši. Zdravlje je čista lutrija.

Što još? Ljubav naravno. Kako ostvariti sretnu ljubav? Pametnim izborom dakako. Potražiti osobu sličnih sklonosti i razmišljanja, pronaći nekog s kim dijeliš iste poglede na svijet, iste sklonosti, iste navike. Super, odlično, takva osoba za tebe već postoji. Di je? Eno ti je ispred ogledala!

Možeš ti racionalizirati koliko god hoćeš, ali kad pogledaš onu malu s kojom nemaš ama baš ništa zajedničkog kako se smije i kako joj se pojavljuju rupice na obrazima, shvatiš da ti je neodoljiva i da ti tu nema pomoći. Zatelebaš se ko blentavo tele.

Pamet je precijenjena, sreća pokreće svijet!
Stoga, budite pametni - odlučite biti sretni. Sad.


srijeda, 11.10.2017.

~Visbiss veja
~

Pronašli smo se te nedjelje u ljetnoj kužini kod Lee i Šurkija u Žena Glavi, u srcu otoka Visa. Krenuli smo rano ujutro iz Velog sela, Pliskim pojem prema Komiži. U kojoj smo namjeravali hvatati bus za Vis. U kojem smo namjeravali hvatati brod za kontinent. Na kojem smo namjeravali hvatati čežnju za povratkom na otok.

Vani se listopad koškao sa studenim, škura bura vitlala je među krošnjama, a unutra je bilo toplo, što od ljudi, što od guste rogačice, a ponajviše od mirisa pašta fažola na brujet. Pašta fažol na brujet? Jedni bi rekli - paštroć, drugi bi rekli - fuzija. Treći - iluzija. Bilo kako bilo, pašta fažol na brujet, spravlja se samo na otoku Visu. Teoretski, mogao bi se i na bilo kojem drugom mjestu na svijetu. Ali to ne bi bilo to. To bi bilo nešto drugo.

U nevelikoj prostoriji nepravilnog oblika, u prizemlju stare kamene kuće, stiskali smo se oko stola i glasno nadmetali koještarijama i besmislicama. One obično krenu nakon sedmog slanog inćuna, onoga koji ti baš i nije trebao, jer je već i treći bio sasvim dovoljan, ali kako, kad je neodoljiv, onako slatko-slan, potočan u maslinovo ulje i položen na fetu kruha. Prsti su ljepljivi, a misli rastresite.
U kutu je vaza s mirisnim biljem, jedna gitara i dvije demižane prošeka. Do njih stara kredenca i novi frižider. Ambijent skroman, ali ugodan. Domaćica Lea brižno pazi na svaki detalj. Šurki nas zabavlja dogodovštinama s otoka. Mi se smijemo. I Lea se smije. Šurkiju je drago što smo tu. I što se smijemo.



Sjećanje na to popodne još mi je živo mada je od tada prošlo već dobrih deset godina. Osjećaj ugode koji me tada prožimao, i kroz samo sjećanje žari kao da sam još u njega uronjen.
Mjestašca skrivena u unutrašnjosti naših otoka nose posebnu poetiku. Sam smisao njihovih postojanja je na prvi pogled nelogičan, a život u takvoj sredini stavlja te u dvostruko zeznutu situaciju. U isto vrijeme si i bodul i vlaj. Višani su svoje bodul-vlaje navikli zvati - Pojori. Stanovnici Polja. No, vratimo se sada ipak na more.

Na prijevoju s kojeg se cesta počinje spuštati prema Komiži, otvara se pogled koji, ne želim koristiti onaj otrcan izraz - ostavlja bez daha, ali pogled koji je toliko impresivan da te baš onako pošteno zvekne i natjera da zastaneš. Preko prostranog zaljeva koji s visine podsjeća na golemog raroga opasnih kliješta rasula se beskrajna pučina. Kao da ništa drugo ne postoji, kao da ništa osim nje nije važno, modri se i bljeska na mekom jesenskom suncu. Tu blizu, imaš osjećaj kao da možeš doskočiti na njega, baškari se Biševo, a nešto dalje prema zapadu ocrtavaju se obrisi Brusnika nad kojim bdije Sveti Andrija ili jednostavno - Svetac.

<

Ako dobro zagledaš preko svečevih ramena, primijetit ćeš tridesetak milja udaljenu Jabuku. Mističnu, daleku i samu. Jabuka je bila poznata po endemskom karanfilu koji je rastao u krpicama zemlje između nepristupačnih stijena.

Vis-Biševo-Svetac-Jabuka. Vis-Bis-Sve-Ja. Vissbis veja. Kao pjesma na nekom nepoznatom jeziku. Kao molitva. Svaki otok u ovom nizu je, na neki način, derivacija svog prethodnika. Manji, ali nekako viši, strmiji, koščatiji. Od raskošne Isse do ogoljene Jabuke, kao da se pružio cijeli ocean.



Donedavno je ovaj akvatorij bio veoma živ. Živ, u smislu ljudske prisutnosti, točnije rečeno - ribarske. I danas se tu ribari, ali ne kao nekada gajetama i leutima već "razaračima", ribaricama riboubojicama. Dolaze riboubojice s udaljenih obala, pogonjene snažnim motorima, sve preoru, prevrnu i za sobom ostavljaju pustoš.

Priznajem, s ovim otočjem imam neraščišćenih računa. Bolje reći - nerazjašnjenih emocija. Nastojim mu se približiti, kucam mu na vrata, zavirujem preko prozora, nastojim ga odobrovoljiti, izmamiti osmijeh, ali bez uspjeha. Ne da mi. Kao da mi želi reći - nisi još dorastao.
A meni je, iz ne znam kojeg razloga, to otočje jako važno. Zapravo, ja ga i ne doživljavam samo kao otočje - to je sazviježđe. Jer svaka od tih zvijezda, svaki od njegovih otoka za mene je svojevrsni orijentir, kamen međaš, granica svijeta kojeg se usuđujem nazivati "svojim".




Svakog puta nakon bure kad su vidici svježi, nebo jadranski modro a more nebeski plavo, skoknem do nekog od obližnjih vrhova i gledam "moj" ocean. Iz ponešto drugačije perspektive nego što je ona iznad komiške vale, ali ni ova moja, kopnena, nije ništa lošija. Imam i ovdje svoj prijevoj, sedlo iznad Dvornica i zatvorenim očima mogu razaznati gdje je tko. Što radi i kakve je volje. Biševo sliči na dupina, Svetac na kraljevsku krunu, a Jabuka na trećinu Posejdonova trozuba.

Ne tako davno, škola na Biševu orila se od smijeha šezdesetoro djece. Danas, na čitavom otoku živi dvanaest ljudi. Na Svecu je prije četvrt stoljeća živjela samo jedna žena - Jurka Zanki. Kad je ona umrla, na mjestu čuvarice otoka nasljedila je njezina nećakinja Antonija. I ona je otišla. Potomci nekadašnjih stanovnika dolaze i danas, uglavnom u ljetnim mjesecima, ali luč stalnog života više ne gori.
Mogu li suvremeni izletnici fišpiknikeri koji se brzim gumenjacima zaletavaju na ove obale donijeti dašak novog života? Znam, znam, trabunjam...



Sve se mijenja.
Lea i Šurki više nisu zajedno. Razišli su im se putevi. Na Biševu je rekoh, ostalo živjeti samo dvanaest ljudi. Na Svecu, otprilike jednak broj Eleonorinih sokola. Na Jabuci više ne raste karanfil. Možda je ipak neko sjeme ostalo zarobljeno u kamenu. Možda se jednog dana i vrati.

Bura ne posustaje. Otok pada u more. Dan pada u noć. Ulje bubri u plodovima maslina. Uskoro će zima.


ponedjeljak, 02.10.2017.

~Purišića vir
~

Između šutljive Svilaje i sramežljivog Moseća pružila se pitoma dolina, na prvi pogled posve netipična za ljuti krš Dalmatinske zagore, a na njenom rubu formiralo se i kroz stoljeća razvilo naselje simpatičnog imena - Muć. Naravno, za nas pametnjakoviće s mora, već i sam spomen mućkavog imena izaziva veselje i navodi na vic jer bložemoj, čim čuješ da je netko iz Muća taj mora da je po defaultu onako malo... jajav, da ne kažem mućnut jel. Ali zapravo, stvar je posve drugačija, ljudi ponikli u ovom kraju ponajčešće su jaaaaako vispreni i okretni, stoga vjerujem da onaj izraz - mućni malo svojom glavom, ima i te kakve veze baš s ovim našim Mućom.

Naravno, kao i svako ozbiljno mjesto, tako se i Muć dijeli na Gornji i Donji. Podjela na gornje i donje, veoma često nema veze s nadmorskom visinom već stranama svijeta. Naime, kod našeg naroda, uvriježeno je mišljenje da je "donja" ona strana na kojoj zalazi sunce. Prema tome - pridjev "donji" uvijek je dobijalo naselje koje se nalazilo zapadno od "gornjeg". Često i danas stariji ljudi znaju reć - "učinilo je donje vrime" štagod to značilo. Mislim - znam šta to znači, ali ekspoze bi nam oduzeo isuviše vremena.

No, na današnje skrovito mjesto, zaputit ćemo se ipak iz Gornjeg Muća. Gornje je ipak gornje. Prema savjetima društva iz caffe bara "Magla", najbolje nam se parkirati negdje u blizini crkve, onkraj jednog metimo reći - mostića, a otale nam nema nit deset minuta oda.
A dokle nam to nema nit deset minuta oda? Pa do Purišića vira!



Jeste li ikada čuli za Purišića vir? Naravno da jeste, nema dana da ga ne spomenu ako već ne u centralnim vijestima onda barem u tiskovinama širokog spektra zamagljivanja.

Zezam se naravno. Kad sam prvi put čuo za Purišića vir, pomislio sam da se radi o nekom izvoru, vjerojatno potaknut pjesmom "izvir voda izvirala", ali ovdje je zapravo riječ o jednom neobičnom jezercu kojeg je formirao potočić uz kojeg istina nisam sreo niti jednog zeku, čak ni medu, ali sam vidio more zanimljivih stvari.



Dojam mi nije uspjela pokvariti ni činjenica što sam došao u vrijeme najnižeg vodostaja, nakon izuzetno sušnog ljeta, tako da je naš potočić jedva jedvice curkom curio, mada sam osluškujući ga, osjetio kako se ipak trudi nekako iskazati preda mnom. Znao je on da ću o njemu pisati na blogu, tako da je u trenucima upoznavanja bio čak i malo mrzovoljan rekavši mi - e baš si našao pravo vrijeme da mi dođeš!
Ipak, ako laže voda, ne laže mlin!



U nekoliko stotina koraka blagog kanjona jasno su vidljivi ostaci nekadašnjih mlinova, zapravo kad malo pažljivije pogledaš, shvatiš da se radi o izuzetno pronicljivo izgrađenom sustavu brana, pregrada i odvojaka koji je očito radio kao dobro uhodan mehanizam. Mlinice su postavljene kaskadno tako da se ista voda mogla koristiti više puta. U našem su kršu karakteristične značajne oscilacije vodotoka, tako da me i nije iznenadila veličina brana, jer čim se u rano proljeće počnu topiti snjegovi sa Svilaje, ovdje zasigurno postaje jako živo.



Uza sve to, okolni je krajolik obrubljen gustom borovom šumom, što čitavom području daje tamnu, pomalo mističnu notu. U nekim sam se trenucima osvrtao na sve strane, vrag mi nije dao mira, kao da sam osjećao da će svakog časa odnekud pojaviti družba Pere Kvržice. Ovo je mjesto kao stvoreno za njih. Ili za neku novu družinu jednako poletnu, koja će smoći snage udahnuti novi život.

Pri samom kraju ove mini-mega strukture nalazi se već spomenuti Vir. Purišića vir. Pretpostavljam da je ovdje neki Purišić nešto virio. A možda i nije, možda je gledao jezerce širom razmaknutih obrva. Uostalom, ovo gorsko oko moglo bi se nazvati i Purišića mir. Voda smaragdne boje djeluje tako smirujuće da poželiš na ovome mjestu ostati dugo.



Koliko čujem, ovdje se za vrućih ljetnih dana mještani dolaze kupati. Mada je ljeto već iza nas, pokušao sam i ja. Veoma ambiciozno. Najprije do gležnja op-op pa do koljena uf-uf pa sve mic po mic, kako sam ulazio dublje u vodu, tako su mi ambicije naglo kopnile. Brrrr, friško friško! Kupanje u Viru ipak ću ostaviti za neki drugi put.




četvrtak, 28.09.2017.

~Narančaste brodolomke
~

Noć je ljepljiva, besana i slana, pri dnu vlada tišina, a visoko gore Veliki Medo brunda na Maloga, ljutito ga doziva neka smjesta dođe doma. Za mjesečev rep zakačio se crveni kišobran a meni u neke prazne ure bljeskaju slike, gledam livade, konje i narančama prekriveno more.
Odavde pa dokle pogled seže, preko vale, punte, sve do otoka kraljice Teute, ljuljuškaju se naranče, svjetlucaju kao lampioni i ni za šta ne mare, kao da je sve normalno, kao da je tako svaki dan. I premda sve izgleda kao san, dobro znam da nije, to je slika koja se tko zna čime izazvana, vratila iz zaborava.

Ursa. Tako se zvao brod koji je jedne noći slične ovoj, tamo neke, sad već požutjele godine, plovio prema sjeveru. Istina, plovili su i tada kao i danas mnogi drugi, ali Ursa je upravo te noći nošena valovima snažnog juga doživjela havariju i nasukala se na hrid. Nije Ursa bila tusera, neka bezvezna barčica ili jedrilica iz čartera, bio je to moćan prekooceanski brod koji je do tad preplovio mora i mora. Netko je očito nešto gadno zabrljao ili u makini ili na mostu, jer bi donekle bilo shvatljivo da je hridina usred noći iskočila iz mora kao dišpetoža Roža. Ipak, nezgodno je bilo to što se nasred hridi na koju se nasukala Ursa, kočoperila jedna i te kako uočljiva zgrada. Da bi stvar bila zabavnija, ta zgrada je bila - svjetionik. Mulo.



Srećom, osim nekoliko ozbiljnije preplašenih kako na brodu tako i na lanterni, sve je proteklo bez ljudskih žrtava.

Ursa je na tom vijađu prevozila naranče. Brod je bio pun kao šipak ali ne zrnja već naranči iz Afrike. Od vrha do dna. Sva raspoloživa skladišta bila su krcata narančama. S naljepnicama. Ma da mi je samo znati tko se sjetio lijepiti naljepnice po narančama?

Uglavnom, sljedećih je dana valjalo debelu Ursu nekako odskukati, odlijepiti je od Mula i dotegliti je do prvog škvera. Ali kako kad je puna tereta? Ne bi je takvu uspjelo povući ni osam remorkera. Netko se vispren dosjetio da će osiguranje il' ovako il' onako nadoknaditi barem dio štete, a da se tereta moraju riješiti kako znaju i umiju. Najjednostavije rješenje je da naranče bace - u more!

I zaista bi tako. Nije se tada marilo previše o ekološkim normama, uostalom, izvanredne situacije iziskuju izvanredne mjere, odluka je donešena, zapovijed je glasila - bacaj te naranče, nisu ti ćaćine!

Nije prošlo ni pola jutra, a po okolnim se mistima već pročulo da je more oko škoja prepuno naranči s nasukanog broda. A ne triba našem čoviku puno da zbroji dva i tri. Po starim pomorskim užancama - ono šta nađeš na otvorenome moru - tvoje je! Ribari, i ne samo oni, masovno su isplovili, prvi naoružani mrežama potegačama, drugi špurtilom i ostima, a oni treći sa sićima i karatilima. Nastala je pomama, kao u Pokemonima, tko će više naramača skupit, najviši su se penjali na jarbolete i davali upute kormilarima. Eno jene tamo, i još su dvi livije, a vidi ono, ima jih dabi dvadeset! Ajme meni, ma kako to voziš Mate, jesan ti reka da se daš malo tamije! Još će oni šempjo Pjero ulovit više od nas!



Bilo kako bilo, u najkraćem mogućem roku, najveći je dio tereta ne samo prekrcan već i ekološki zbrinut i to spontanom metodom, nikad ranije viđenom ni korištenom. Tih je dana pola Dalmacije mumalo naranče brodolomke. Bilo ih je lako prepoznati jer je većina njih bila onako malo šporkana, maćana i conkulasta, a mnogi se i danas kunu da su narednih mjeseci sve srdele, lokarde i palamide ulovljene između Rogoznice, Visa i Jabuke malo "bacale" na okus naranče.


<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se