ponedjeljak, 14.08.2017.

~Ne lupaj, dečko
~

NIje ti to više ono Sarajevo - rekli su mi mnogi. S naglaskom na ono. Kao da su mi htjeli dati mig. Toliko su mi puta ponovili ONO da sam o toj riječi počeo razmišljati kao o kratici. ONO kao općenarodna obrana. Pa dobro, rekoh im, ni Split nije više onaj Split, nije ni Zagreb, vjerojatno nije ni Kuala Lumpur, pa što bi samo Sarajevo moralo zadržavati ONO.
Vidjet ćeš...

Nisam imao previše prilika za upoznati ono Sarajevo. Izleti sa školom i poneko proputovanje, sat-dva na Baščaršiji, obilazak vrela Bosne i to bi manje-više bilo to. Taj, hoću reći - onaj grad, mogao sam upoznati jedino kroz ono što su o njemu pričali, pisali i pjevali neki drugi. Oni koji su ga uspjeli više disati. Svi gradovi na svijetu imaju svoje pjesme, svoje kronike, svoje romane, ali nisam siguran da postoji iti jedan grad koji je opjevan na takav način kao što je opjevano Sarajevo.

Te pjesme imaju nešto različito od svih, te pjesme tuku ravno u glavu, ne pjevaju o imaginarnoj, općoj ljubavi, pahuljicama i laticama cvijeća, počesto su brutalne do bola i onome koji nije iz tog grada, vjerojatno nije moglo biti posve jasno kakve su to "barake na Breci" ili što ima loše u tome ako netko završi karijeru u nižerazrednom Vratniku. Ali energija koja je izvirala iz tih stihova govorila je - to je to. Ne trebaš mi ništa više reći. Razumio sam.

Dobar rock and roll ne može nastati u gradovima s ugodnom klimom, njemu trebaju magluština, zima i mrak.
Ne možeš napisati dobru rock and roll pjesmu dok pijuckaš kavu na osunčanoj rivi. Za to ti treba garaža sa starim gumama i izjedenim gedorama, memljiv podrum s ormarom od iverice koji će se raspasti ako ga samo i pomisliš pomaknuti, a u nemu stripovi iz sedamdesetih, poneki ČIK ili START, plastična gondola iz Venecije i zidni tanjur obljepljen školjkama i razglednicom nekog grada na crnogorskom primorju s lijepom pješčanom plažom.

Zato su pjesme o Sarajevu, ispjevane na razne načine, od sevdaha do "new primitivsa", najbolji turistički vodič kojeg možeš poželjeti. I kad ih odslušaš, jednom, dvaput, stoput, kad ti se upiju pod kožu, shvatiš da je Sarajevo jedan od onih gradova koje sve i da nećeš - moraš voljeti.



Moraš ga voljeti čak i kad te prvog dana boravka u njemu strefi nekakva viroza od koje možeš ispustiti dušu, čak i više puta, pa nakon toga ne hodaš, nego samo beztjelesno lelujaš ulicama, svjestan da od ćevapa, bureka i begove čorbe ovog puta neće biti ništa.



Unatoč svemu, a možda baš zahvaljujući tom osjećaju praznine u želucu i neprospavane noći, počneš promatrati grad oko sebe drugačijim očima.

Ako želiš samo vidjeti jedan grad, prošetaj njegovim ulicama i trgovima, slušaj njegov ritam, popni se na obližnji vidikovac, obuhvati ga pogledom. No, ako želiš zaista upoznati jedan grad, tada zanemari sve ovo iz prethodne rečenice, već gledaj njegove ljude. Pokušaj proniknuti način kako hodaju, kako sjede, kako razgovaraju, kako se smiju. Ako se smiju.

Ipak, ako želiš potpuno proniknuti u dušu jednog grada, tada zanemari muškarce, nego obrati pažnju na njegove žene. I nemoj ih gledati na onaj način, znaš ti dobro koji, ne moram ti baš sve nacrtat, već im pokušaj uhvatiti pogled. On govori sve. Ako je dubok, onda je to razlog da ostaneš.



Sarajevo dakle. Ovo Sarajevo. Volim ga kad se onako bez snage, sa sto kila u nogama spuštam od hotela prema Baščaršiji, a proklinjem kad se istim putem moram vraćati uzbrdo. Volim ga kad slušam taj način govora koji i najbezvezniju rečenicu može pretvoriti u vic, a proklinjem kad ni deseti slučajni prolaznik ne zna tko su bili Boško i Admira.



I da, mnogo sam puta pomislio na to da je istina ono što su mi govorili - da to nije više ono Sarajevo, da je Sarajevo koje smo poznavali i koje smo voljeli, brutalno ubijeno, a da na njegovom mjestu danas raste jedan drugi grad. I da nema više one "ili si raja ili si papak", da su papci pobjedili, a potiho se u grad uvukli ljudi koji ni pogledati čovjeka u oči ne umiju.



I vođen tim mislima, niti pola sata prije odlaska, kad sam potrošio zadnje marke na sto grama cimeta, kurkumu i kutiju kolača koju ću otvoriti tek kad se vratim doma, penjem se (opet) ulicom Safet bega Bašagića, a prema meni ide jedna žena, sitna, suhonjava, s naočalama debelih okvira, hoda žustro, ali nesigurno, potpomažući se štapom. Negdje u blizini, jedan je građevinski radnik kuckao na nekakvoj skeli, nešto je radio, popravljao i sve je to odzvanjalo, a ona će, ženica od četrdeset kila, sa smiješnim naočalama, ni pet ni šest, obraćajući se kao njemu, a gledajući zapravo u mene, reći onim finim, neodoljivim sarajevskim naglaskom - ne lupaj, dečko!




petak, 11.08.2017.

~Glava u bunkeru, bunker u glavi
~

Sve sam uvjereniji da budućnost ove planete leži u rukama frizera. Naime, primjećujem da se ljudima s lošim frizurama svakakve bedastoće roje ispod nakaradnih gnijezda kojima pokušavaju kamuflirati svoje tikvetine. Situacija postaje tim veselija čim se groznofrizurni dočepaju, nazovi - odgovornih položaja, tada opće stanje u svijetu postaje veoma upitno. Čak i bez uskličnika. S njim još i gore.



Jedan pažljivi čitatelj primijetio je u mom prethodnom postu da sam se samo ovlaš dotakao Konjica, vrelog gradića na hladnoj Neretvi, te da sam propustio spomenuti najvažniju atrakciju - Titov bunker! S obzirom da su bunkeri moja omiljena tema, a ni Tito mi nije naročito mrzak, odlučio sam da ih se ne mogu tek usput dohvatiti, s par riječi, već da im moram posvetiti nešto više slova i interpunkcija. Pogotovo kad se radi o THE BUNKERU, ili kako ga reklamiraju - najčuvanijoj tajni bivše države. objektu u kojega je u tridesetak godine izgradnje ulupano navodno 4.6 milijardi dolara. MIlijardi heeeej? Možete li zamisliti koliko je to love? Jedna milijarda, druga milijarda, treća milijarda, četvrta milijarda i još im nije bilo dosta pa su skoro i petu zagrabili? Zar to nije divno!?



Koliko god na prvi pogled izgledalo blesavo da jedna bunkerčina može postati turistička atrakcija, to je zapravo najbolje što se tom objektu moglo dogoditi jer bi u protivnom samo održavanje "hladnog pogona" atomskog skloništa pojelo enormnu količinu novaca. Obilasci posjetitelja su jako dobro organizirani, uz stručno vođenje i simpatične bunker-stjuardese, sve izgleda puno ležernije.



Silnim podacima, brojkama, činjenicama ili tek naslutnicama, čak i ne bih pridavao osobitu važnost. Koliko je kilometara kabela provučeno, s koliko se telefonskih linija moglo spajati sa svijetom, koliko je izvora pitke vode bilo na raspolaganju, koliko agregata za proizvodnju električne energije - zapravo nisam zapamtio. Spomenuli su nam sve te podatke, ali ono - na jedno uho ušlo, na drugo izašlo. Vrlo v. baš me b.



U svakom slučaju, ima njega, nije da ga nema, ideja vodilja pri projektiranju i gradnji je bila ta da u njemu može živjeti i po mogućnosti - preživjeti, tri stotine i pedeset ljudi i to u vremenskom razdoblju od najmanje šest mjeseci. U slučaju nuklearnog napada na zemlju, u roku hića, ovdje, na strogo tajnom mjestu (hm!) bi smjestili, bolje reći - ugurali čitav politički i vojni vrh tadašnje države.



Onda bi oni tu kao nešto upravljali, vijećali, odlučivali i komunicirali s onima vani. S kojima i kako bi ti koji su ostali vani preživjeli atomski zdesna bez bunkera - e to je pravo pitanje!



Pokušavam se staviti u poziciju onog "odabranog" koji bi u slučaju nuklearnog rata trebao provesti najmanje šest mjeseci duboko ispod zemlje, bez sunca, bez vjetra, bez zelenila, u društvu tri stotine starih prdonja. Pa čoeče, ja bi tamo s njima već treći dan totalno ispalio! Na nerve naravno, jer još jedna atomska eksplozija vjerojatno ne bi bila dočekana sa simpatijama.



Ono što mi se posebno svidjelo su umjetničke instalacije koje se u ovom slučaju fantastično isprepliću s onim "tehničkim", i koje šalju snažnu antiratnu poruku. I zapravo, što sam više boravio tamo duboko pod zemljom, pitanja su počela navirati sama od sebe.



Zamislite da se čak i dogodi kataklizma gigantskih razmjera. Nešto kao ova turistička sezona pa još iks puta snažnija. Zar bi samo članovi vojnog i političkog rukovodstva neke zemlje bili vrijedni da im se sačuvaju životi? Znači, samo one brkate guzonje, grebatori i da ih dalje ne častim, bi se spasili a mi, svi ostali bi cicikrepnili. Što ako bi se nekim čudom, nakon tih šest mjeseci čak i ostvarili uvjeti za normalan život "ovdje gore", s kime bi tih tristo i pedeset likova nastavilo živjeti? Koga bi našli ovdje? Možda njih tristopedeset iz neke druge države koja je sagradila isto takava supertajni i superskupi bunker? Pravi državnici moraju dijeliti sudbinu svog naroda, običnih ljudi. Sjećate li se gdje je Džordž Dabl-ju Buš dočekao napad 11. rujna?
U dječjem vrtiću! Čitajući dječici priče o Bambiju, Šilji i Mikiju Mausu! To je pravi državnik, a ne ovi nikogovići...



I na kraju, čemu uopće bunker, duboko pod zemljom. Toliko betona, toliko gvožđurije, toliko dinamita, TNT-a, a još te mogu i locirati. Pa za tu lovu mogli su izgraditi neprobojnu podmornicu koja bi ih mogla izvan zone opasnosti, ma mogli su izgraditi svemirski brod da ih odnese na drugu planetu.



I zapravo, ne bi bilo loše da već sada sve ove klipane s lošim frizurama pošaljemo na neku drugu planetu. Pa što košta nek košta!

Da nas ne sramote brate...




utorak, 08.08.2017.

~Ljeto na mirnim vodama
~

Pričao mi jednom davno jedan barba, štono bi se reklo, ničim izazvan, o nekom svom rođaku Martinu koji je prije onog rata bio zlatar u Dubrovniku pa kao nešto švercao pa ga ganjali žandari sve do Nevesinja, potom o svom ocu koji je trebao izučit za fratra ali eto nije, pa o tome kako je Željo '72. predvođen Bukalom i Sprečom postao prvak Juge, te o jednom jezeru blizu Konjica na koje je volio odlaziti na pecanje. Neeee, nisu Bukal i Sprečo voljeli odlazit na pecanje nego ovaj moj barba.

Ihhhh, da vidiš to jezero, pogotovo u zoru kad mu magla površinu prekrije, a gore iznad tog sloja oblaka naziru se planine, planine i samo planine. A pastrmke - vakve - raširio bi ruke, razrogačio oči, kao da ih je upravo taj čas skinuo s udice.
Kako se zove to jezero - pitao sam ga tad, ne toliko što me interesiralo pecanje nego eto više onako, iz pristojnosti.
Boračko - odgovori on, a ja pomislih - eh i ovaj je još sav u svojim ofenzivama, sigurno na tom jezeru imaju odmaralište boračke organizacije pa eto, odlaze tamo, pričaju o jurišima, mašin-geverama i kostobolji, a između tih aktivnosti usput nešto pecaju.



Međutim, mnogo godina kasnije, saznah da zaista postoji Boračko jezero, i to na obodu onog zavijutka oko Prenja do kojeg se rijeka Neretva penje prema sjeveru pa se tu kao nešto predomišlja, a onda ipak odlučuje krenuti dolje prema Jadranskom moru.

Shvatih i to da Boračko jezero nema veze s borcima, ali da zato ima i te kakve veze s borcima. Naime, bor do bora - borak, borak do borka - borci, a pored svih tih boraka s malim b, nastalo je seoce s velikim B - Borci, a nešto niže Boraca s velikim B, nastalo, pardon - nije nastalo nego se prozvalo - Boračko jezero. Isto s velikim B. Jezero, upravo ono iz kojega je "moj" barba vadio vakeeee pastrmke.



A kad je već tako, nije mi bilo druge nego pobjeći s obale, usprenjati se do Prenja, osedlati Konjic i zajahati prema Boračkom. Usred vrelog ljeta, baš mi ovakvo nešto treba!
Sve što sam od ranije znao o Konjicu jesu činjenice da su se u tom gradu rodili Ante Marković i Zuko Džumhur. Rođenima nakon devedesete, ova imena vjerojatno ne znače previše, ali mnogi stariji će ih se sjetiti. Prvi, poznatiji, političar koji je pokušavao sam s lopatom zaustaviti lavinu koja se već opasno kotrljala s vrha brijega, a drugi, putopisac koji je svojim znamenitim "Hodoljubljima" na rijetko umješan način približio Bosnu i Hercegovinu mnogima koji o njoj do tada nisu znali ama baš ništa.

Ipak, najbolje i najlakše se uči na putovanjima, pa ću i ja nakon ovog izleta o Konjicu gradu znati neizmjerno više. Između ostalog i to da čak i poslovično hladna voda Neretve nije u stanju rashladiti grad koji se trećeg dana kolovoza godine dvije i sedamnaeste znojio poput onog debelog policajca kad je u Sirovim strastima ispitivao Šeroun Stoun.

A kad smo već kod stena, stari kameni most, podignut prije mnooogo godina, djelomično srušen krajem 2. svjetskog rata, pri povlačenju nekad mrskih okupatora a danas dragih turista, obnovljen u izvornom obliku početkom našeg milenija, zasigurno je najveća znamenitost Konjica. Skladna građevina sazdana od šest lukova koja se prirodno spaja sa čaršijom, središtem života jednoga grada i nekada i sad.



Od Konjica do Boračkog jezera čekalo nas je još samo dvadesetak kilometara planinske ceste prepune serpentina i uzanih mjesta na kojima se moraš dogovarati s vozilima iz suprotnog smjera. Uz poneku psovku i puno više osmijeha, problem mimoilaženja se uvijek nekako zaobiđe na obostrano zadovoljstvo.



Nama, kojima je lutrija života podarila življenje na moru uvijek je zanimljivo doći na "mala" mora na kontinentu, bilo da se radi o rijekama ili jezerima, osobito ljeti. Ima u tome neke perverzije slične onoj kad se vlasnik mega-jahturine zagleda u brodicu od pet metara. I naravno, kao što se svakog puta (opravdano) ljutimo kad kontinenalci naše more nazivaju "vodom", nimalo nas ne smeta da jedno jezero, ma koliko minijaturno bilo u sekundi proglasimo "morem". Najvažnije je da smo mi uvijek u pravu.



Još mi je jedna stvar potpuno nejasna. Tko je to ustanovio podjele na slane i slatke vode? To ljudi moji, nema nikakvog smisla. Okej, more je zaista slana voda i ona sadrži određeni postotak soli - u našem Jadranu on iznosi otprilike tri posto. S druge strane imamo "slatke" vode. Znači li to da takve vode sadržavaju određeni postotak šećera? Mislim, recite mi, možda nisam dobro upućen, ali ako su jezera slatkovodna, onda očekujem da na njihovim obalama ugledam nešto slično solanama u Ninu, Pagu ili Stonu, ali kunem vam se desnom čarapom da nikad u ovih pedeset godina ni na jednom jezeru nisam vidio šećeranu! Možda ste vi nekada vidjeli ljude kako u onim vagoncinima odnose šećer s rijeke ili jezera? Niste ni vi? Tjah! Zaključak, oprečno od slatkog nije slano nego gorko, a oprečno od slanog je bljutavo. Točka.



Idemo dalje. Premda ovaj izlet nisam planirao kao planinarski, kad smo se već našli na obroncima tako dojmljive planine kao što je Prenj, naravno da nam je u trenu proradio planinarski nerv. Čak smo i napravili jednu, uvjetno rečenu šetnju, od par stotina visinskih metara ali kad smo shvatili da bi nam do vršnog dijela Prenja u društvu četrdeset konjanika Celzijusovih trebala brentača vode na leđima svakome od nas ponaosob, okanili smo se nepotrebnih avantura.



Uostalom, sasvim nam je lijepo bilo u našem eko-kampu, bilo da rastežemo kralješke u debeloj hladovini, bilo da se brčkamo među lopočima ili pak da kafenišemo ćaskajući s ostalim eko-kamperima.

Boračko jezero je gotovo cijelo okruženo kampovima tako da u svakom trenutku dopire cika i vriska, svi se ludiraju i blesave i sve je fino, lijepo i opušteno.



Za nas, navikle na uređene europske standarde, ček ček da se nakašljem, neki detalji su bili začuđujući. Recimo, kad su nam podijelili ključeve naših bungalova, ovako su nam rekli - evo, vaši su bungalovi broj 10, 13, 14 i 38, odmah su jedan do drugog! Mislili smo da je neka šega u pitanju, ali fakat je tako bilo - u redu jedan do drugog - deset, trines, četrnes, tristosam! Kako? Ne pitajte. Broj ko broj, jebo ga ti.



S konobarima nam je isto trebalo neko vrijeme za pronaći zajednički jezik. Prvu večer je kuhar bio na godišnjem (eeeej čuj, kuhar je trećeg osmog na godišnjem!?), pa smo dobili nešto kombinovano s roštilja. Bez ikakvih priloga. Ali dobro, nismo se bunili jer je sve bilo slasno. Jedino sam ja non-stop griješio u izričaju. Tako rekoh konobaru - bilo bi dobro malo kupusa uz ovoliko mesa!

Jašta da bi bilo dobro - složi se on i ode.
Naravno, kupus ne donese.
Nije on kriv, ja sam. Nisam bio eksplicitan. Molim vas, donesite kupus!

Nedugo zatim, kažem mu i to s naaaglaskom heeej - imal' malo ajvara?
Imaaa - reče on i ode.
Ali ga ne donese.
Na ajvar mislim.
Mislim, nije on kriv, ja sam. Nisam bio eksplicitan. Pa što ne kažeš - molim vas, donesite mi ajvar!
Jašta.
Jebo ga ti.




četvrtak, 03.08.2017.

~Ni maestrali više nisu...
~

Često se za nekog našeg čovika s mora kaže - ah pusti ga, on ti je kako vitar puše! Prevedeno na svima razumljivi izričaj - on (taj naš imaginarni ljud) je prevrtljivog raspoloženja, nikad nisi siguran je li sritan oli nevoljan, je li zdrav oli betežan.
Međutim, to, šta je on, ona ili ono, "kako vitar puše", nije izdvojeni slučaj, to je zapravo masovna pojava koja poput epidemije zahvaća gro uzmorskog stanovništva.
Po jugu smo depresivni, po buri euforični, po levantu grintavi, po tramuntani blesavi, uglavnom štogod nama puvalo da puvalo - ne valja. Netko bi možda mogao pomisliti da mi ne volimo kad nam puštaju vjetrove. Krivo!
Jedino gore stanje od ovoga kad puše je ono kada - ne puše!
Tek tada postajemo totalikus neuračunljivi.



Ulazim ovih dana u žustre polemike u kojima zastupam tvrdi stav - ljudi moji jeste li primijetili - nema više maeštrala! Svi odreda, kako oni prisutni tako i oni nazočni, odgovore prigodnim kimanjem glava. Istina, nisam siguran je li im to glavice propadaju nakon pete slane srdele i šeste bevande, ili zbog toga što se slažu s izrečenom tvrdnjom. Ipak, obavezno se pojavi i poneki suprotstavljeni stav.

Kako nima - kaže zdepasti Zdene - meni je nikidan otpuvalo tavajol sa stola na balkonu!
Ma ko ti ga je otpuva?
Maeštral bome!
Mae daj molim te, ne znam ko ti je otpuva tavajol, ali znam da maeštral nije, uostalom, di si kupija taj tavajol, vjerojatno na akciji u Šlauflanda.
Kažem ti - odnija ga je vitar - inzistira Zdene.
Može bit da ti ga je odnija koji drugi vitar, ali maeštral nije. Točka!

Idemo sad pokušati nešto ozbiljnije. Dakle, događa se već nekoliko ljeta uzastopce tako da tu jako čudnu pojavu više ne možemo smatrati statističkom pogreškom. Istina, djuring d samer stalno nešto pušika, ali to je sve šuć-muć pa proli. Kilave burice, mušićavi južini, vitri za suncem, vitri za misecom, nekakve mišancije, sve to puše više tamo nego tu, ali maestrala - nema! Istina, ponekad se pojavi nekakav pokušaj maeštralića, ali sramežljivo, poput curice iz provincije kada dođe polagat prijemni na fakultetu prometnih znanosti. Čuj - prometnih znanosti!?

Ali kad smo se već dotakli znanosti, da vam kažem priprosto i pojednostavljeno - vjetar uvijek puše od područja hladnijeg zraka prema onom toplijem. Za ljeto je karakteristično da je danju more hladnije od kopna i sasvim logično, javlja se osvježavajući vjetar, zmorac ilitiga maestral. Smjer prati konfiguraciju obale i otoka, obično se "digne" oko jedanaeste ure, tijekom dana postupno jača, raspuše se u popodnevnim satima, a čim sunce gre leć iza Vlaške, utihne i on. Ponekad, ali samo ponekad razvije se maeštralun, snažnija verzije maestrala. Tada jedriličari guštaju, a motornjaci moraju pričekat u valama i ne srljat priko kanala. Dakle, kad sve to pasa i sunce ode spat, javlja se noćni burin koji jedino svojim smjerom ima sličnosti s burom, ali on je zapravo noćni pandan maestralu. Burin pomaže da nam ljetne noći budu podnošljivije, a u pravilu prestaje s rađanjem novog dana.

Jedna od najupečatljivijih slika moga djetinjstva, zasigurno je ona koja bi nastajala u trenucima kad bi se na horizontu, ispred tanke linije u kojoj se spajaju dalmatinsko plava i jadransko modra, pojavila tamna pruga koja je jasno govorila - evo maeštrala! Ne bi proteklo ni dvadesetak minuta a već bi na našim obrazima osjetili onaj prepoznatljiv miris mora, soli i paštete. Najkraća definicija bi bila - Maeštral je divota od vitra!



Osim toga, manje je poznato da je maestral zapravo vjetar graditelj, točnije rečeno - urbanist. Primorska mjesta su svoj raster ulica redovito formirala po smjeru puhanja maestrala. U vrelim ljetnim danima, bilo je jako važno da maestral struji uskim uličicama a ne da zapinje za ruzinave roštilje i reklamne panoe.

Mi smo danas naravno jako pametni i ne zamaramo se takvim staromodnim tričarijama, gradimo gradove zbrda-zdola, kako nam se prohtije, a mikro-klimu naših velih i malih mista ponajviše kreiraju klima-uređaj koji i na onako užarene ulice izbacuju hektolitre vrućeg zraka. Ponavljam po sto i prvi put, klima-uređaji su zlo! Veliko zlo. Ne vjerujete? Živi bili pa vidili...

Sve u svemu, maestrali su polako iščezli iz vremenskih prognoza. I meteorolozi se nalaze na stotinu muka. Sve češće spominju kako će sutra vjerojatno puhati slab do umjeren jugozapadnjak. Oprostite molim vas, ali izrazi tipa "jugozapadnjak" ili "sjeverac" su izrazito nepoželjni u komunikaciji s domorodačkim stanovništvom. Nikakav jugozapadnjak ne može zamijeniti onaj pravi, stari dobri, ljetni maestral.

Eto ti moj narode svekolikog napretka, ni maestrali više nisu ko što su nekad bili.




ponedjeljak, 31.07.2017.

~Sara waka tika taka
~

Pronio se šumom glas da će u dućanu na proplanku, već ovog ponedjeljka, započeti akcija na plažne artikle. Trideset, četrdeset, a na pojedine proizvode i do sedamdeset posto popusta. Tako se već zarana, čak i prije početka radnog vremena formirao red zainteresiranih kupaca. Prvi se do vrata nalaktio medo, za njim lisica, vuk i ris, pa jazavac, tvor i kakadu. A životinje ko životinje, čim se čeka u redu, znate kako već to izgleda, pomalo se cupka, pomalo češka, pomalo zagleda, a najviše glagolja o lošim vremenima, malim penzijama i velikim stanarinama.

I dok svi oni tako strpljivo čekaju u redu, odnekud se iz šipražja pojavi zeko, odmjeri red pred dućanom pa se počne vižljasto probijati između čekača. Iskesio zečić zubiće, vrtkara repicom, zamahuje onim ručicama ko s lopatama za snijeg pa odguruje jazavca tvora i kakadua s "oprostite", a risa, vuka i lisicu s "izvin'te" i taman kad je prošao žamor kolone i došao do mede, ovaj se okrene i čim shvati da se zeko želi probiti preko reda, zamlati ga šapetinom preko brkova i bijesno procijedi - marš zeko na kraj kolone, ak' ja mogu čekat mo'š i ti!

A zeko ko da je naviko, nakon medinog krošea, malo protrese glavom, ustane, obriše prašinu s rukava i ponovo krene naprijed. Opet on oprostite šjor tvore, opet on izvin'te teta lijo, pa se mic po mic ponovo probije prema čelu. Ali avaj, na pragu dućanu opet se nađe oči u oči s međedom.
Mrki medo sad već totalno bijesan zamahne forhendom i taman da će zeku opet sastaviti s tlom, ali dugouško u zadnji čas podigne desnu šapu i smireno kaže: Medo, stan' malo, ne griješi dušu, mo'š ti mene zveknut još tri'est puta, ali' ko će vam onda otvorit dućan? Pa čovječe, ja radim tu, u Šuma-impexu!

Nekako slično sirotom zeki osjećam se i sam kad u ove sparne dane odrišim cime svoje nitišestmetarske barke pa isplovim iz lučice na Solinama, a onda se u hipu nađem okružen nautičkim zvijerima, brodusinama od pedeset, šezdeset, osamdeset stopa koji galopiraju Saldunskim zaljevom od jutra do sutra i ne haju previše za sitnu boraniju.



Otkako se obala u okolici grada pod zaštitom Ežen Joneska marinirala u toču od mutiranih pedoča, nerijetko se dogodi da istovremeno u luku uplovljava ili iz nje isplovljava na desetke različitih plovila, plutala i utapala. Sreća nastaje u trenutku kad "duboki" orači zabordižaju raznim smjerovima, uzburkaju more, ukrižaju valove pa izgleda kao da istovremeno pušu i bura i jugo i lebić i tramuntana, jedino klonula zastava na vrhu Kule Kamerlengo odaje tužnu istinu da pušika kako bi to nekad bistri Slavko Sarun znao reć - obični govnjin.



Pravo je čudo da se u ovakvim uvjetima kakvi danas vladaju na Jadranu, ne događa i više pomorskih nesreća, a možda je sve to samo pitanje vremena. Jer kad vidim kakve se rmpalije klataraju po letećim mostovima gliserčina koji u svojim strojarnicama kriju ergele vrijedne i nekoliko tisuća konja, mogu se samo vezat za siku i molit svetoga Niku da nas poštedi ove pošasti. Ali, to smo očito zaslužili, sa ovakvim turizmom ponosno srljamo u sigurnu propast.

Nedavno je jedan vješti pomorac s vikend-iskaznicom za upravljanje brodicama, junački nasukao svoju jahtu na Galeru, mrvicu kopna između Čiova i Drvenika, hrid stotinjak metara dugu, tek nekoliko koraka široku i visoku, na kojoj se uzgred budi rečeno nalazi lanterna koja svim kormilarima jasno daje do znanja - nemoj se zabijati u mene!



Međitim, to našeg kapetana Bruku nije spriječilo da na osebujan način provjeri čvrstoću kobilice svoje unajmljene jahte. Kad su ga odsukali i doteglili do sigurne luke, dao je mrtav-hladan-ozbiljan izjavu kako se nesreća dogodila zbog toga jer su mu na brodu otkazale - kočnice!? Pritiskao je kaže, pedale tako snažno, ali brzina se ni za mrvicu nije smanjivala? Kasnije su mu objasnili da te pedale koje je on pritiskao služe za upumpavanje vode u sudoper.

U svakom slučaju, najbolja stvar kod plovidbe među našim otočnicama je ta što se flotile brodica s visprenim kapetanima i njihovim pedalama rasprskavaju kao one zvizdarije za osvježavanje po kafićima. Kako se udaljavaš od obale, od punte do punte sve ih je manje, božemiprosti kao da tonu pod svim tim Galerama, ili u najbolju ruku hitaju prema top-destinacijama, mjestima koje su u nautičkim vodičima označena sa mast siiii! Did ju si d si? Jes aj did. Jes dida dida, e moji furešti, di ste vi bili kad su moji didovi ovdi sidro bacili....

<

Naravno, ukoliko ne želiš dijeliti sidrište na Krknjašima sa devetstotinaosamdeset i sedam drugih brodova, produžit ćeš dalje, prema škojićima na rubu otvorenog mora. Tek tada počinje gušt. Ostajemo samo more i mi. Ploviti se mora, sve dok ispod poklopca motora brunda sara-waka-tika-taka. Dok osluškujem ritam sara-waka-tika-taka, sara-waka-tika-taka, znam da je sve u redu. Međutim u posljednje vrijeme, taj se zvuk počinje pretvarati u tapa-tapa-klapa-šlapa. To već nije toiliko dobro, Globalno zatopljavanje očito utječe i na moje pretpotopno Torpedo od devet konja.

Nakon dva sata plovidbe, pristao sam u tajnu uvalu dobro znanog otoka. Dočekao me karakterističan, ne sasvim ugodan, vonj galebova. Ovdje ih ima na tisuće. Na tankom sloju ispucale crvene zemlje, trčkaraju sive gušterice. Vjerojatno nas poneki par skrivenih očiju prati iza divljih ružmarina, ali se ne usuđuju izložiti našim pogledima. Ovo definitivno nije "must see" destinacija iz peljara za vikend-kapetane.
Ono što me začudilo, pomalo i zabrinulo, veliki je broj uginulih galebova čija tijela leže razbacana svuda unaokolo. Kao da si se zatekao na bojištu nakon bitke.







Dolazio sam na ovaj pusti otočić nebrojeno puta i da, uvijek bih naišao na nekoliko uginulih galebova, što je i normalno, ne žive ni galebovi vječno, ali ovo... ovo je pomor. Tko zna, možda je nepodnošljiva suša dala svoj obol. Nije ni galebu uvijek lako. Tek tada mi je prostrujala kroz glavu još jedna neobična stvar koju sam vidio par večeri prije. naime, vidio sam jata galebova kako lete u V-formaciji. Najprije mi se naravno učinilo da se radi o patkama, ali ne, zaista se radilo o galebovima. Nikad to nisam ranije vidio. Želi li nam priroda nešto reći?

Vi'š, mogao bih priupitati onog medu ispred dućana što on misli o tome. Samo mi je isto malo frka, jer ako zamahne šapurinom...




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se