ponedjeljak, 14.05.2018.

~Čežnja za jugom
~


Vi nikako da se odmaknete od te četrdeset i pete - govore nam ljutito. Pa kako da se odmaknemo kad nas baš ta četrdeset i peta sječe po pola - odgovaramo im mi. I kao što obično biva - opet smo u pravu! Štoviše, mnogi od nas znaju ići i niže od četrdese i pete. Eto, konkretno ja. Čitav svoj život živim između četrdeset i treće i četrdeset i četvrte. I nikako da se pomaknem.. Doduše, povremeno uspijem skoknuti malo gore, ali kako skočim tako i doskočim. Tu gdje jesam, sasvim mi je fino. I ne žalim se.
O paralelama govorim, naravno, zar ste pomislili na nešto drugo?

Meni je baš štosno što su na Jadranskoj magistrali, pinku iznad Senja postavili onaj znak koji kaže da upravo tu prolazi četrdeset i peta paralela. Svakog puta kad prozujim pored njega pomislim kako bih morao zastati, makar na minutu-dvije, ali šta'š, nikad se nema vremena. Uglavnom, ako se zaustavite na tom mjestu i okinete jedan sebeslik, bit ćete jednako udaljeni od ekvatora i Sjevernog pola. Ta crta koja prolazi ispod vaših nogu a vi je naravno ne vidite jer uporno odgađate posjet okulisti, razdvaja sjeverni dio sjeverne hemisfere i gle čuda - južni dio sjeverne hemisfere! Tako da je nama sasvim prirodno da smo podijeljeni. Dok se ne izmisli bolja metoda izračuna koordinata - bit ćemo tu gdje jesmo. Tko na sjeveru, tko na jugu, ali u prosjeku - na četrdeset i petoj.

Ipak, ovoga sam puta poželio napraviti retrogradnu diverziju i krenuti malo unatrag. Prema jugu. Kako prepoznati (pravi) jug? Naš jug? Lako - jug počinje tamo gdje rastu šume čempresa. Tamo gdje čempresi rastu slobodno, nesputano, tamo gdje se brče i kočopere, ne zato što ih je netko posadio ili udrvoredio, već zbog toga što tu rastu onako kako najbolje znaju - prirodno.

Često mi bude žao što kod naših ljudi prva asocijacija na čempres najčešće bude - groblje. Kao, čempres je simbol tuge. Što uistinu jest, nije da nije, ali da nije tuge, ne bi bi radosti bilo.

U Orebiću sam. U gradiću Orebiću, na poluotoku Pelješcu. U mirno proljetno predvečerje. Toplo, čeznutljivo, zasićeno mirisima Mediterana koji pune i draškaju nosnice. Na mulu smo, ispraćamo posljednje putnike na trajektu za Korčulu. Nama se ne žuri. Tamo ćemo sutra.



Možda je pomalo nepravedno nazivati Pelješac polu-otokom. Čim izgovoriš to "polu", kao da si mu automatski uskratio veliki dio onoga što on uistinu jest. Možda to sve vrijedi za neke druge polu-otoke, ali Pelješac je čistom omaškom naslonjen na kopno. On je u svojoj suštini - pravi otok. Vjerujte mi, ja kao vrsni otokolog, umijem to prepoznati.



Stvar je u tome da pored toliko slikovitih vinograda na padinama peljeških brda, i tog čudesnog vina, crnog, punog, snažnog, gustog, vina koji ne izaziva pjanost već svojevrsno stanje blaženstva, morate imati neku sponu koja će taj nazovi polu-otok, čvrsto vezati za kopno. Jer, Pelješac na nekom drugom mjestu... ma kakvi, ne mogu to ni zamisliti.

Tu, podno Svetog Ilije, uvijek se osjećam dobro. Ne želim razmišljati zašto je tako, ne pada mi na pamet tražiti uzroke i posljedice. Jednostavno mi je - dobro. Pa neka tako i ostane.
Uz jednostavnu ali slasnu večeru, i kapljicu "onog" vina, polako već pada noć. U Pelješkom kanalu žmirkaju Sestrice. Kao znak da smo na dobrom putu.



Ujutro smo, kao što rekoh namjeravali preko kanala, do Korčule. Do otoka Korčule i do grada Korčule. Sve u jednom. Kada sam išao kupiti karte za trajekt, službenica u uredu Jadrolinije mi je rekla - ako niste s autom, onda vam je bolje ići malim brodom. Kreće pola sata prije trajekta, a iskrcat će vas točno na korčulansku rivu.



Hvala, rekoh ljubaznoj službenici, upravo to nam i treba. Što je najbolje u čitavoj priči, "mali" brod je u vlasništvu drugog brodara, dakle, šoldi za karte će otići u drugi portafoj, ali bez obzira na to, teta u Jadroliniji nam je preporučila ono što nam je zaista u tom trenutku najbolje odgovaralo. Teto iz Jadolinije - svaka ti čast!

U gradu Korčuli na otoku Korčuli, upoznao sam, sasvim slučajno, čovjeka koji je napisao knjigu "Korčulanska brodogradnja u drvu - škveri i meštri", gospodina Nevena Fazinića. U prizemlju njegove kuće, u predjelu grada u kojemu su se, ne tako davno, nalazili škverovi vrsnih korčulanskih brodograditelja, nalazi se jedna, ajmo je nazvati butigica, ali taj prostor više podsjeća na atelje ili galeriju pa ako hoćete, za mene, zaluđenog morem i brodovima, na neku vrstu Ali-Babine pećine. Mnoštvo slika, fotografija, modela starih brodova, simpatičnih sitnica, knjiga, ručnih radova, ma kažem vam, u tih dvadesetak kvadrata, nema čega nema.



I prepoznali smo se po toj nekoj "morskoj" vezi, pa kad smo ušli u razgovor, teme su se samo otvarale i otvarale, jer tu kraja zapravo i nije moglo biti. Nevenova supruga, inače slikarica, vodi taj prostor s mnogo duše i onako kako bi mi rekli "šesta". Taj "šest", ne izgovara se kao broj šest, već više onako kratkouzlazno, brzo - šest, a predstavlja zapravo sklad, osjećaj za mjeru, ljepotu, estetiku. Koja vrijedi ne samo za barku, već i za ženu, naravno.



U međuvremenu, ostalo je u nekom kutku utisnuto more dojmova, susreta i priča s obala jednog, uvjetno rečeno - kanala. Kakve li ružne riječi za prolaz između Pelješca i Korčule koji bi se zapravo trebao nazivati - morskom avenijom. Jug, ovaj "moj" jug, još jednom me onako pošteno "usisao". Četrdeset i peta? Ma koja četrdeset i peta, meni se brate i sa ove četrdeset i treće - ne miče.




četvrtak, 03.05.2018.

~Daorson
~


Za Daorson, drevni grad u Hercegovini, prvi put sam čuo prije kojih desetak godina i moram priznati da mi je odmah na prvu, to zvonko ime Daorson, zazvučalo jako melodiozno, egzotično, pomalo i mistično. Odmah mi se pred očima stvorio onaj lik iz Boney M kako se drmusa, nasrće na mikrofon i artikulirano poručuje okupljenom mnoštvu- By the rivers of Daorson...

Naravno, daleko je Daorson od Babilona, ali opet kad malo bolje razmislim, možda čak i nije. Nama je iz današnje perspektive nezamislivo da su ljudi koji su živjeli na ovim (a i onim) prostorima prije više milenija, igdje putovali. Volimo vjerovati da su po čitave dane čučali u svojim budžacima, pućkali u lulu i gledali u nebo da vide kakvo će sutra biti vrijeme. Putovali su oni, itekako su putovali, vjerojatno i više no što danas putuju mnogi od nas. Pa eto, možda je postojala neka karavana koja je povezivala ta dva grada. Neka mi netko dokaže da nije. Platit ću mu ćevape.

Daorson dakle. Utvrđeni grad, opasan kamenim bedemima koji se nalazi na uzvisini u blizini današnjeg Stoca. Kažu da je star najmanje dvadeset i tri stoljeća. Prije mnogo godina, pronašli su među njegovim zidinama novčić na kojem su uočili ugravirani natpis "Daorsi" i po tom su nalazu zaključili da se očito radi o prijestolnici istoimenog ilirskog plemena koje je obitavalo u područjima južno od rijeke Neretve. Drugi će taj nalaz prihvatiti sa skepsom, ne dovodeći u pitanje da su upravo ondje živjeli Daorsi, već smatraju da je sam grad umnogome stariji. Stariji i od samog sebe, jašta!

Posebno me zaintrigiralo kad su neki treći iznijeli teoriju da samo ime Daorson znači "vrata sunca". Kao daor - door - vrata , a sun - sunce, ofkors! Nema teorije - rekli su četvrti!
I zapravo. često sam razmišljao kako bi bilo dobro uputiti se dolje na jug, pa na nekom od pohoda, onako usput skoknuti do Stoca i vidjeti taj famozni Daorson.

Ali šta ćeš - kako ćeš, kad kroz taj Stolac ne vode nikakvi važni putevi? Ili se zaputiš magistralom prema Dubrovniku ili se Neretvom penješ put Mostara, a taj Stolac uvijek ostane nekako "ta tlane", nedostižan. Stoga sam ovoga puta, s prvim pravim proljetnim suncem, odlučio bataliti i Mostar i Dubrovnik i zaputiti se ne usput, već pravo i to - dvadeset i tri stoljeća unatrag! Kad se već neki stalno vole vraćati dvadeset, pedeset, sedamdeset godina unatrag, pa mogu ja dvadeset i tri stoljeća!

Stolac je bilo pronaći lako, ali kako do tog Daorsona? Stao sam ispred jednog dućana i pitao prodavačicu. Jako ljubazna tetka, sva se obradovala - aaaaaaaa! Vako idete - s desne strane vam je kolodvor, dom zdravlja, most, ali vi morate skrenuti lijevo! Lijevo skrećem? Tako je tako je, imate jedno ogledalo, ne možete falit!

Dobro, rekoh joj i zahvalih, krenuh dalje, prva, druga, u treću neću, milim polako u vrelo hercegovačko podne, ubrzo ugledah i kolodvor i dom zdravlja i most... pa još jedan most, pa rijeku pa slapove pa mlin, pa kafanu, paaaaa kamp, paaaaa.... nema više kuća!? Nema više Stoca! Srećom, vidjeh jednog barbu, kopka nešto u vrtu, a vidi on da i mene nešto kopka.
Daorson? Evo vako, ideš naprijed, pa sa lijeve strane imaš most, ambulantu, spaljeni hotel, ali gledaj s druge strane ogledalo - tu moraš skrenut! Ajoooooj ogledalo - klepnem se po čelu i sjetim se da mi je to ogledalo maločas i prodavačica spomenula, a ja ga skroz smetnuo s uma. Ogledalce, ogledalce, kaži mi ko je najćoraviji vozač na svijetu pa ne vidi skretanje za Daorson!

Bome, ne radujem se u posljednje vrijeme susretima s ogledalima, ali ovo mi je špiglo baš onako - leglo. Skrenuli smo propisno, pod pravim kutem i uz uključen pokazivač smjera, pa smo malo serpentinirali, pa još malo makadamčili i nakon par kilometara dizanja prašine stigli pred jedno proširenje. Zašto ne idemo dalje? Pa to je tu! Kako znaš? Pa ne znam, ali znam da mora bit tu. Dooooobro.

I stvarno - bilo je tu. Mada nisam znao. Ali sam bio siguran. Ajde, neka i ja koji put pogodim u sridu...





Daorson rekoh... Grad, tu je bio grad, uistinu moćan grad s bedemima od megalita, mega-komada stijena koje i danas, nakon toliko stoljeća savršeno prijanjaju jedna na drugu i jedna do druge. Okružuje nas tišina, dan je vruć, svilenkast i miriše na smilje. Vjetar s planine taman onakav kakav treba. Pogled prema dolini savršen. Dolje, u kanjonu, vidljivo je suho korito neke rijeke. Vjerojatno se nakon obilnih kiša napuni vodom. Sad djeluje kao brazgotina u krajoliku.

Na mjestima kao što je ovo, volim osluškivati što mi zemlja govori. Što mi govori nebo, što mi govori sve to. Nisam Indiana Jones niti imam namjeru biti, neću ništa prekapati i tražiti prstenje, novčiće, sveti gral. Ali volim osjetiti energiju tog prostora. Jer nisu oni podizali gradove tek tako, nasumice - ajmo iskolčit particelu i dovest Joku s bageron! A ne, znali su oni pronaći mjesto koje "diše". I tu ostati. I tu živjeti.





Daorson je grad koji je obavijen velom tajne. Tko ga je osnovao, koliko je trajao, zašto je ostao napušten? Mnoge se priče raspredaju, mnoge se teze postavljaju, nitko ne može biti siguran. Kako su tako velike gromade kamenja uspjeli postaviti skladno i precizno? Bez dizalica, viljuškara, bagera? Bez prostornih planova i ishođenja svih potrebnih dozvola? Bez studija uticaja na okoliš. Eh, baš su primitivni bili...





U podnožju Daorsona, slučajno ili ne, u dolini među čempresima, nalazi se Radimlja, jedno od najvećih nalazišta stećaka.









Općenito, sav ovaj kraj je čudesno lijep. Ta rijeka Bregava, koja prolazi kroz grad, heeeej ljudi to vam je ona Modra rijeka Mehmedalije Maka Dizdara. Tko sam ja da kažem iti jednu riječ o njoj? Nakon Maka, ma nema šanse!



A opet, svuda treperi neka tuga. Među ljudima, Rat ovaj, rat onaj, spomenik ovom, spomenik onom, ruše se i podižu, ruše se i podižu, ruše se uvijek i iznova... a gore na brdu, iznad svih stoji grad. Nitko ne zna tko ga je podigao, nitko ne zna koliko je trajao i nitko ne zna zašto su ga svi napustili.


utorak, 17.04.2018.

~Ljudi od mora
~


Profesora Velimira Salamona nisam imao prilike upoznati osobno, ali ključ za međusobno prepoznavanje pronašao sam u njegovim radovima, osobito onih godina kada je taj vrsni poznavalac tradicijskih brodova našeg mora, dakle onih pravih, autentičnih brodova s dušom, zajedno s Joškom Božanićem pokrenuo projekt obnove komiške gajete, danas svima znane "falkuše". Radio je profesor Salamon također na brojnim projektima obnove i drugih barki, poput rovinjske batane, malološinjske pasare, neretvanske lađe, omiške sagite, dubrovačkog galijuna... nabrajanje bi nam oduzelo i previše vremena.

Naravno, široj javnosti je ostao neprepoznat, gotovo pa nepoznat, jer koga zanima tamo neki profesor zaljubljen u drvene brodove? Da je kojim slučajem postao uvaženi zastupnik ili u najmanju ruku kontraverzni poduzetnik, to bi bilo nešto drugo, makar da izvodi bijesne gliste u šetnju, o njemu bi se zasigurno čulo daleko više. No, umjesto više, nekima je jednostavno suđeno - tiše.

O brodovima je dakle riječ. O brodovima našeg mora. O leutima, gucima, bragocima, batanama...

Prosječni konzument općeg znanja će na sam spomen tih zaboravljenih, ali uhu ugodnih pojmova vjerojatno raširiti zjenice i izustiti značajno aaaaa, ali će najčešće na početnom ushićenju sve i ostati. Dublje nećemo ulaziti. Zašto? Jer je komplicirano. Tko će sve to znati? Koja je razlika između gajete i leuta? Koliko jarbola ima trabakul? Kakvu krmu ima loger? Kakvu provu ima štilac? I koji će nam sve to klinac?

Tko će sve to znati? Znat će naravno on - Velimir Salamon. I sve te ašte, kontraašte, kolumbe, kuverte, jarbule, argutule, vesla i lantine, umije prenijeti na papir. S prvotnom namjerom da stvori nacrt, ali će zapravo, možda i nehotice, u tom procesu nastati slike umjetničke vrijednosti. Čistih, jednostavnih linija, osebujnog kolorita, poučne i poticajne u isto vrijeme.



Brodice Jadrana - poezija u drvu, naziv je izložbe koja je ovih dana otvorena u Šibeniku, u reprezentativnom prostoru tvrđave sv. Mihovila. Zašto baš tamo? Zato, kako kaže organizator izložbe Tomislav Lovro Pavleka, jer Šibenik to zaslužuje! Potpuno se slažem. Suncem okupan grad, te je proljetne subote zasjao kao one godine kad sam imao devetnaest.

Premda profesor Salamon zbog zdravstvenih razloga nije mogao doći na otvorenje, srećom po sve nas koji smo se tamo našli, "salamonela" se širila u svim dimenzijama, među nama i još dalje, širila se rječju, slikom, gestom i osmijehom, čak i ponekom suzom.



Jer svi smo ondje znali da ne razgovaramo o brodu kao predmetu ili božemiprosti "prijevoznom sredstvu", već da ta posebna riječ opisuje samo jedan vrh magičnog trokuta kojeg osim broda čine čovjek i more. Ljude od mora, lako je prepoznati. Imaju poseban sjaj u očima, često su nehajnog, razbarušenog izgleda, ćelavi i čupavi u isti mah. Kad provedete nekoliko dana na palubi malenog broda, pri povratku na kopno, imat ćete osjećaj kao da se zemlja ispod vas ljulja i pomiče. To zna biti jako neugodno, postanete "pijani" od mora i tog se osjećaja teško otarasiti. Ne postoji čarobni napitak bogme ni tabletica koja može odagnati taj osjećaj. Tu jedino igra - vrijeme. Do nove plovidbe.



Ljudi od mora odavno su shvatili da je najbolji način kojim se možeš suprotstaviti moru, onaj da mu se - ne suprotstavljaš. Zaboraviš inat, prkos i ponos, umijeće prilagodbe je ono što će te održati na životu. Ili neće.

Ljudi od mora nemaju taj revolucionarni zanos u sebi, oni su više onako "oportuni grintavci". Uvijek ispod glasa, naoko pasivni i slabo pokretni, ali ipak jasni u svojim namjerama. Možete li zamisliti ribarsku bunu kao što je bila ona znamenita seljačka? Siguran sam da bi takva buna izgledala smiješno, zaboga, čime bi ribari jurišali na dvorce velmoža? Mrežama, špurtilima ili vršama, ah kakva bi to atrakcija bila...

U Šibenik dolazim s istočne strane, preko Boraje i Vrpolja. Pozdravim Dražena na Baldekinu pa se pješice spustim prema gradu. Poljana, kavana kod Medulića i još malo dalje, do katedrale. Svaki korak budi mi uspomene, svaki trak sunca odmrzne dio sjećanja. Lijep je ovo grad.



Pa kreneš skalinama prema tvrđavi. Dobar je to trening za zapuštene zglobove.

Čuvar na ulazu gleda te sumnjičavo. Rekoh - moram li platiti ulaznicu ako idem na otvaranje izložbe?
A vi stvarno mislite na izložbu? - odgovori iznenađeno
Naravno, zar sumnjate?
Nemam razloga - ako je tako, za vas je ulaz besplatan!
Fala lipa!
I drugi put.
Zapamtit ću to... i drugi put.

Tamo gore, na tvrđavi, među Salamonovim brodovima, napojio sam dušu. I ostao živ. Barem još neko vrijeme.



Nešto kasnije, te noći, san nikako nije htio na oči.
Nabacio sam nešto na sebe, izišao iz kuće i spustio se do mora. Iz daljine, preko kanala, dopirao je poznati zvuk, potmuli du-du-du-du.
Tamo daleko prema pučini, jedan je veliki brod odnosio svjetla u noć.


petak, 06.04.2018.

~Ljubav u doba glavobolje
~

I ponovo počinje kiša kao što već kiši u listopadu na otocima... Bože, kako je taj čovjek umio s riječima! A tek s notama! Ipak, hvala maestro, dalje ću morati sam. Dakle, na obali koju su svi napustili ponovo počinje kiša. S tom razlikom da je otok iščeznuo pod oblakom, listopad odletio na jug, a Ines se udala. Dvaput.

Krupne kapi rasprskavaju se po prljavom asfaltu poput prepunjenih balona kakvima se gađaju klinci na dječjim rođendanima. Dobro je čim su krupne, tada je izgledno da neće trajati dugo. Kad navale one sitne, e te su ubitačne, nikako ne misle stati. Zabijaju ti se u tjeme poput iglica i izazivaju glavobolju. Naknadnu.

Stoga sam odlučio dati pravo prolaza pomahnitalim kapima pa se skloniti korak-dva sa strane, ispod sklepane strehe, za sada neprepoznatljivog objekta, vjerojatno budućeg balkona buduće pseudo-vile na rubu bivše uvale. Kažu da su Saraceni, Avari, Huni, razarali ove krajeve tako što su rušili sve pred sobom. Mi smo značajno napredovali. Mi smo naime, svijet oko nas uništili - građenjem.

Bacam još jednom pogled s ramena prema isturenoj punti Fauca. Čudno ime za čudnu puntu. Besmislena vremena idealna su za postavljanje besmislenih pitanja, pa me eto trenutno zaokuplja strašan problem - postoji li išta blesavije od kiše nad morem?



Kiša na kopnu, sasvim je logična pojava. Natapa žednu zemlju, potiče rast biljaka i ostale zelenjave, dio se izgubi u podzemlju a višak se slije u potoke, rijeke i kanale za oborinske vode. Istina, tu i tamo nastane poplava pa se povuče ali zaista, kakvog smisla ima kiša koja se kamikazno obrušava direktno u more?

Kiša moru ne treba, a ni more kiši općenito ne miriši, meškolji se i vrpolji. Niti su prijatelji, niti su neprijatelji, skoro da su istog soja, ali jedno za drugog uopće ne haju premda im se kapi spajaju. Čudne mi alkemije, slatka kap se u trenu pretvori u plankton i sol.

Bilo je ove zime kiše i previše, kako u moru tako i na od-moru, ma zapravo previše je bilo svega, zavladala neka nevremenska vremena, luda pa još luđa i sve tako u krug. Vukli se dani poput mršavih krava kad se u sumrak vraćaju s krške ispaše negdje gore oko Ogorja, ali sve u svemu dobro je da se kakve-takve krave još i jave, makar neugledne i mršave bile.



U međuvremenu, život i ja živimo u otvorenoj vezi. Malo švrljam ja, nešto češće švrlja on. Nismo se tako dogovorili na početku, ali eto, s vremenom je spontano došlo ili pak ispalo, pa smo otvorenost prihvatili šutke i objeručke. Kad me pitaju, ako me pitaju, što me muči, odgovorim im - egzistencija. Goli opstanak. Održivi razvoj postao je misaona činjenica. Pluskvamperfekt. Ne vjeruju mi. Ovlaš odmahnu rukom i kažu - kasno ti je sad za to, o tome si trebao razmišljati - sutra. A možda i onoga dana koji je trebao doći nakon sutra. Ovako ti je sve ostalo malo sutra.

Ti se vrzmaš, koprcaš i trzaš, ali džabe. Počneš koristiti različite tehnike za suzbijanje tuge. Najdraže su ti one koje te uvjere kako i nad tugom ima tuga. Rijetko kad i duga. Voliš umišljati da su tvoje tuge savršene, zaokružene, jedine prave. A onda shvatiš da se i drugi bave istim hobijem. Tuđe tuge su ti relativno razumljive, ponekad i prihvatljive, ali u prosjeku traju sedam sekundi. U osmoj aktiviraš tugobran u sebi pa i sam odmahneš rukom - tu se ništa ne da učiniti.



Pričekaš da kiša stane pa se spustiš prema moru uskim puteljkom između dva reda suhozida. Mokra zemlja zamiriše majčinski. Instinktivno znaš da se nalaziš na pravom mjestu i da će uskoro stići pravo vrijeme. U posvemašnjem sivilu, potrebno je imati strpljenja sačekati da se sunce spusti dovoljno nisko, ispod oblaka. Znaš da će trajati kratko, kao ljubav u proljeće, i zato uživaš u svakom trenu. Zatvoriš oči, i jedna zakašnjela kap, spusti se niz obraz.




četvrtak, 08.03.2018.

~Žedno
~

Kamo god odlazio i kojim se putevima vraćao, na kraju te uvijek dočeka djetinjstvo tvoje. Ulice koje se spuštaju prema moru, prašnjave staze pod bosim tabanima, ograde dvorišta i tajni prolazi, samo odabranima znani. Rijetko nas što može raznježiti kao slike izgubljenih predjela naših djetinjstava. Iz perspektive djeteta, svijet je velik, plav i beskrajan, a život topao i sunčan kao prvi dan ljeta. Kako odrastamo, tako se šire granice naših spoznaja, u koncentričnim krugovima, kao val koji se razliježe površinom, to više i dalje koliko brzo tone predmet koji je taj val izazvao.

Staze mog djetinjstva penjale su se na Balan, vukle na Kobijak, spuštale se u Saldun, pa opet preko Cocinih livada, sve do Žednoga, na vrhu otoka.

Čiovo je otok kroz koji kiša prolazi kao kroz sito - na površini jedva da ostane trag, voda se gubi u stjenovitim labirintima, tek koja pregršt ostane u kamenicama. Do prvog sunca. Krpice zemlje crvenice pojavljuju se rijetko, u procijepima između škrapa i u ponekim docima.



Znanost odvaja otok od otočića egzaktnom mjerom - jedan kilometar kvadratni. Gleda ga samo iz tlocrta, visinu, dubinu i naboranost - zanemaruje. Po meni - otok je velik, ako na njemu postoji barem jedna točka u kojoj se možeš okretati na svih pet strana svijeta, a da pritom ne vidiš more. Takvi su predjeli bili važni zbog zaštite od osvajača. Čiovo, ma koliko neveliko bilo, ima takvu točku - na njoj se nalazi crkvica svetog Mavra, danas jedini sačuvani ostatak nekadašnjeg naselja.



Putem koji je zarastao u draču, bršljan i makiju, moglo bi se doći do uvale Mavarčice, na južnoj strani otoka. U suprotnom smjeru, za desetak minuta hoda, na uzvisini, stiže se u Žedno, jedino mjesto u unutrašnjosti otoka. Vis ima Že(d)nu glavu, Čiovo samo - Žedno. Svi naši otoci, bez iznimke su žedni, ali čim neki toponim inzistira biti žedan - e tad morate znati da se taj stvarno rijetko kiše nauživa.



Žedno je oduvijek bilo posebno, njegovi ljudi vrijedni i gostoljubivi. Kao što rekoh, na Čiovu možemo naći tek tri karijole plodne zemlje, za pomidore, petrsimul i karotu. Za doći u "pravo" polje, trebalo je preploviti more. Spustiti se pješke do Arbanije pa na vesla preko Kaštelanskog zaljeva, u Divulje. Kao Krapnjani na Brodaricu, Kao Murterini na Modrave. Kopati, krčiti i gobaviti se po čitav dan pa se sa zalaskom sunca istim putem vratiti doma. Za večeru pojisti nešto jušno, na žlicu. Nakon kvartina bevande zaspati zdravo umoran. Do sutra. Pa opet ispočetka.



Danas je, malo posli podne i po, završila zima. Bilo joj je i vrime.




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se