ponedjeljak, 19.06.2017.

~C.S.I. Dragovode
~

U ranim jutarnjim satima ulicom Borisa Papandopula prolomio se strašan krik- aaaaaaaaaaaaaaaaaastiiiiiiiiiii!

Naime, žureći na posao, viša fizioterapeutkinja Tanja T. (34) ugledala je na zidu nasuprot kućnog izlaza broj 5 prizor od kojeg joj je uzavrela krv u žilama.
Iznimno drski i za sada nepoznati počinitelj je pod okriljem noći, preko čitavog zidića koji omeđuje zog za balote, sprejem tamno rubin boje ispisao stihove Tina Ujevića

Noćas se moje čelo žari
noćas se moje vjeđe pote
i moje misli san ozari
umrijet ću noćas od ljepote.


Premda u stanju iznimnog šoka i nevjerice, hrabra je fizioterapeutkinja ipak smogla toliko snage da na svom srebrnom Huaweiu odabere iz padajućeg izbornika broj 0038598314159 i drhtavim kažiprstom pritisne ikonicu sa zelenom slušalicom. S druge strane linije javio se glas službujućeg djelatnika nedavno ustanovljenog Centra za suzbijanje inteligencije (C.S.I) - inspektor Vjenceslav Dobrić na telefonu, kako vam mogu pomoći?

Opet... opet je napao! - drhtavim je glasom izgovorila Tanja T.
Tko je napao?
Pjesnik!
Što je ovoga puta napisao?
Notturno, Tina Ujevića! Samo prvu strofu!
U majku mu - otelo se iz usta inspektora Dobrića - ovo postaje sve kompliciranije.
Molim vas inspektore, učinite nešto, pronađite tog tipa dok se ne dogodi neko gore dobro - gotovo jecajući, zamolila je vidno ganuta fizioterapeutkinja.

Inspektoru Dobriću je trenutno kroz glavu prošlo sve ono što se događalo unatrag nekoliko mjeseci. Započelo je krajem veljače kad je na istočnom zidu toplane na Blatinama osvanula poema "Gazela o gorkom korijenu" Federica Garcie Lorce.

Od poštanskog sandučića sve do ulaza u kladionicu, stajalo je išarano

Gorki,
Boli u tabanu noge
unutrašnjost lica
i boli na svježem deblu
noći tek odrezane.
Ljubavi neprijatelju moj
grizi svoj gorki korijen!


Nakon ovog nemilog događaja, zaredalo ih se još nekoliko sličnih, od kojih je kao posebno upečatljiv ostao zapamćen napad sprejem u ulici Kroz Smrdečac kada je pored kućnog broja 19, osvanula "Voćka poslije kiše" Dobriše Cesarića, i to kompletna, od korijena do krošnje, da bi iznimno ogorčenje javnosti izazvala intervencija, vjerojatno istog počinitelja, kada je preko tridesetmetarskog crveno-plavog murala na kojem se isticao natpis "Ljubav si naša zauvik", na krajnje vulgaran i primitivan način dopisao stihove iz pjesme "Poštar lakog sna" suvremenog zagrebačkog autora Dubravka Ivaniša Rippera.

Dok je istraga tapkala u mraku, gradom se već pronio glas o takozvanom "Pjesniku sa Smrdečca" koji na izrazito neukusan i neprimjeren način, zamislite-poezijom, uznemiruje poštene građane, nenavikle na takvu vrstu izričaja. Neko vrijeme se činilo da se primirio, sve do ovog najnovijeg slučaja.

Smirite se gospođo, učinit ćemo sve što je u našoj moći. - odgovorio je inspektor Dobrić na zapomaganje uznemirene građanke - smjesta ću poslati forenzičare na uviđaj. Kažete da su slova tamno-rubin boje? Diljem naše županije postoji na stotine prodavaonica boja i lakova, ali ovu boju koju ste spomenuli, prodaju samo Prusac commerce na Škrapama te Marine-pinel u lučici na Zenti. Još koliko sutra, ući ćemo u njihovu bazu podataka i provjeriti sve račune u posljednjih nekoliko mjeseci.

Hvala, hvala inspektore, molim vas, ja ovako više ne mogu, živit u stalnoj neizvjesnosti, di će koji stih osvanit. Uostalon, može se to bilo kome dogodit, vašoj ženi, vašoj kćeri na primjer, danas-sutra može ovi luđak napast s Pablon Nerudon, a di smo onda?
Nema za to bojazni gospođo.
Kako nema? A šta fali Nerudi?
Njemu vjerojatno ništa, ali znate gospođo, ja nisam oženjen, a koliko mi je poznato, nemam ni kćer, zasad.
Aaaaan, vi ste jedan od onih potpuno posvećenih svome poslu, jel' tako?
Recimo da je tako gopođo, hvala što ste nazvali.
Aj bog!
Bog!



Široj javnosti vjerojatno nije dovoljno poznato da već više od pola godine, u podrumu stanice za tehnički pregled na Dragovodama djeluje Centar za suzbijanje inteligencije koji se bavi razotkrivanjem štetnih pojava u društvu kao što su primjerice pomaganje prijateljima u nevolji a da za to niste ovlašteni, kao i odlučna borba protiv pojedinaca koji promiču pristojnost, međusobno uvažavanje i skladne međuljudske odnose.
Zaposlenici C.S.I. Dragovode, mahom iskusni i temeljiti u poslu, za sada nisu uspjeli riješiti niti jedan slučaj, ali unatoč svemu, to ih ne obeshrabruje, a kamo li da ih sputava u daljnjem radu. Plaća im i tako stiže iz proračuna, uredno, svakog petog u mjesecu.

Uostalom, zamalo su riješili jedan slučaj, i to inženjera brodogradnje Darka V. (51) koji je nakon povratka sa službenog puta u Donji Miholjac pretrpio takav šok da se ni do dana današnjeg od njega još nije posve oporavio. Zaprepašteni je inženjer naime, otvorivši ulazna vrata svoga stana zatekao u njemu neprepoznatljivo stanje. Za razliku od općeg iznereda koji je u njemu tradicionalno vladao, sada je sve bilo složeno pod konac. Ormari osvježeni sredstvom za poliranje i postavljeni pod pravim kutem, kantunali besprijekorni, ladice uredno zatvorene a u njima odjeća složena po bojama, čarape uparene, prašina usisana, zavjese oprane, kuhinja je blistala, a u kupaonici je netko zamijenio pokvarenu pipu.

Inženjer Darko nije mogao doći k sebi - dok ga nije bilo kući, tih nekoliko dana, netko nepoznat je ušao njegov dom i oskrnavio ga!
Užasno ga je boljela spoznaja da je netko nepoznat, očito znajući da se tih dana nalazi na putu, provalio u njegov stan, prebirao po njegovoj intimi, uspomenama, dragim sitnicama koje je godinama skupljao i odlagao ispod trosjeda.

Krajnje povrijeđen i vidno utučen, utjehu je pronašao u Mall of Split, kupivši na akciji set plastičnih zdjela s dopadljivim poklopcima za samo 79,90 kuna. Još uvijek nije svjestan kako je uspio pronaći podrum stanice za tehnički pregled na Dragovodama gdje je nadležnima prijavio svoj slučaj!

Sumnjate li na nekoga? - pitali su ga tamošnji inspektori. Jeste li s nekim u posljednje vrijeme bili u izrazito dobrim odnosima? Je li vam netko slao poziv za prijateljstvo na Fejsbuku?
Neee, nikako - odgovorio je inženjer - sa svim prijateljima sam raskinuo odnose još prošle jeseni, kada su mi nakon berbe maslina obeščastili pašta-fažol s brujetom. Ponašali su se prema meni gore od onog kuhara Bračanina.

Pažanina?
Molim?
Kuhara Pažanina?
Ma Brač, Pag, neš ti razlike!

Meni to sliči na manijaka sa Šina - ubacio se u razgovor pripravnik Škokić. mladi stručnjak za odnose s tajnošću, koji je do tada nezainteresirano sjedio u kutu i igrao sudoku.
Kakav manijak sa Šina? - upitao je Darko V.

Znate, imali smo nedavno slučaj provale u jednu garažu na Šinama. Nepoznati je počinitelj upao u pomoćnu prostoriju kojom se godinama koristio Matko P. zvani Spuž, znate onako za sitne popravke na automobilima, usluge prijateljima, poznanicima i tako to. U svakom slučaju, provalnik je odnio bačvu s otpadnim uljem, ispraznio kantu sa smećem, skinuo paučinu, obojao zidove, popravio neonke i sav alat posložio u kutije.
Pa jeste li otkrili kakve tragove?
Nikakve - prije no što je napustio mjesto događaja, obrisao je pod s Domestosom!

Auuuu.
I ja kažem - banuo je na vrata inspektor Vladislavić, visok i suhonjav tip s podočnjacima, šef odsjeka za umirovljeničku delikvenciju.
Mislite da su ti događaji povezani?
Teško je to tvrditi - otpuhnuo je Vladislavić.
Ne bih vam ovo smio reći, znate, ali Manijak sa Šina, redovito ostavi svoj potpis nakon provale.
Potpis?
Da, svakog puta posloži imbus ključeve u gornji pretinac, ali ne na uobičajeni način 5-6-7-8 već 5-6-8-7. Tu je ključ!
Auuuu
I ja kažem.

Imate li možda u svome regalu sabrana djela Lava Nikolajeviča Tolstoja? - opet se ubacio u razgovor pripravnik Škokić.
Imam, kako znate?
Ma, mislio sam posuditi Anu Karenjinu, ako vam ne treba.
Anu? Karenjinu? Da, da, svakako, mogu vam je posuditi.

Još jedan slučaj koji je ostao nerazjašnjen jest pokušaj otmice Radmile M. (61) nastavnice zemljopisa u Obrtničkoj školi. Nju su naime kod pješačkog na Pazaru presreli nepoznati napadači, na prevaru ukrcali u bijeli volksvagen UP, stavili joj povez oko očiju i odmaglili kroz Tolstojevu, zabranjenim smjerom.

Shvativši što se događa, za pomahnitalim se fau-ve Apićem zatrčao Branimir T. (23) bivši učenik Obrtničke škole ali je u odsudnom trenutku izgubio kontrolu nad japankama i sudario se s kontejnerom za PET ambalažu.

Uglavnom, što se dogodilo nakon otmice ostat će prekriveno velom tajne, ali očevici se kunu da su Radmilu M. vidjeli nekoliko sati kasnije na žnjanskom platou i to posve drugačijeg izgleda nego što su je navikli gledati.

Skromna nastavnica zemljopisa se nikada nije željela isticati izgledom, njezin je outlook a bogme i outfit ostao zarobljen otprilike u prvoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Cipele s kockastim potpeticama, sakoi kariranih dezena sa širokim kragnama, kosa koja bi nakon posjeta frizeru bila natapirana kao air-condition uređaj na autobusima Dalmacija-turista, dok bi već idućeg dana splašnjavala poput komušine.

A sada, zapravo tada, nekoliko sati nakon otmice, Radmila M, izgledala je kao da je izašla s naslovnice Stila, umetka Slobodne Dalmacije za modu i umjetnost življenja. Netko ju je oteo, odveo u salon za uljepšavanje i napravio joj totalni mejkover!

Moderni kostimić živih boja iz Peek and Klokanburga, eko cipelice s mašnicom, decentne naušnice, damski satić, a frizura kakva se samo poželjeti može.
Ni traga komušini, ovakve se kose ne bi posramila ni Beyonce!


Slično, zastrašujuće iskustvo, proživio je nedavno i nezaposleni knjižničar Vicko Lj. (39) Dok se opušteno šetao Pujankama i uživao u kornetu od vanilije, presrela su ga trojica dvometraša s Bilankuše, prekrila vrećom za krumpire, utrpala u kombi i odvezla u pogađate već, nepoznatom pravcu.


Za sada nije potpuno jasno što se narednih dana događalo s nezaposlenim knjižničarem. Iskazi svih koji bi mogli nešto više znati o tome, za sada su nejasni i proturječni. Navodno je jedan od otmičara, svega nekoliko sati nakon kobnog događaja, nazvao očajnu Vickovu majku i ponudio joj deset tisuća eura otkupnine.

Ona nije mogla doći k sebi - kakvi su to otmičari koji ne traže, nego nude otkupninu?

Da da, gospođo, kakvi bi mi to bili ljudi koji bi tražili otkupninu od majke nezaposlenog knjižničara? Ovakav je plan. Mi ćemo sutra u podne ostaviti paketić s deset tisuća eura pored kante za otpatke u parkiću na Plokitama. Na vama je jedino da nikome ovo ne spominjete i nikoga ne obavještavate da vam je nestao sin. On je na sigurnom i dobro mu je, ne fali mu tičjeg mlika.

Staramajka je zaista tako i napravila, našla je paketić s novcima na dogovorenom mjestu i nikome nije rekla ni zuc. Neka njega tamo di je, pomislila je, odmorit će se malo i ona bidna, već joj je priko glave da mora hranit nezaposlenog skoro pa četrdesetogodišnjaka ka tića u gnjizdu. Istina, nije njezin Vice od velikih bokuna, po čitave dane samo čita knjige, đava mu knjige odnija, ko se od njih usrićija...

A njezin Vice je tih dana proživio strahote kakve dugo neće moći izbrisati iz svoga sjećanja. Kupao se u bazenu, odlazio u saunu, bavio se wellnessom u najširem smislu te riječi, navečer igrao pikado, ali samo ga je jedna stvar ispunjavala istinskom srećom. Zapravo dvije. Masaža i aromaterapija.

Dok bi, ležeći potrbuške, razmišljao o davnom, nerealiziranom postdiplomskom iz knjižničarstva, osjećao je na svojim leđima iscjeljujuće dodire. Nježne, ali odlučne ženske ruke, najprije bi ga namazale mirisnim kremama, a zatim dugo i polako masirale, ispravljajući silne neravnine i čvorove koji su se tokom godina nataložili ispod njegove kože.

Zanimljivo, za tih nekoliko dana koliko je bio otet, Vicko Lj. niti jednom nije podigao pogled tako da zapravo i nije vidio lice svoje njegovateljice.

Osjećao je samo njezin miris njenih ruku, egzotičnih pomada, sandalovine ili tako nečeg sličnog.

Želio joj se na neki način odužiti, ali sve što je znao i umio, bile su tek riječi. Šarmirati je Krležom ili Šekspirom, vjerojatno bi bilo neprilično, pogotovo u takvom položaju. Ne sada, Možda večeras. Ili sutra...

Uglavnom, četvrtog dana popodne, umjesto senzualne masaže, Vicko Lj. je još jednom dobio vreću krumpira preko glave. Umjesto baršunastih dodira, opet su ga zgrabila trojica dvometraša, ukrcala u kombi i izbacila kod prodavaonice pirotehnike Mirnovec na Visokoj.



Desetak dana nije uspijevao dođi k sebi, a onda je čitav slučaj odlučio prijaviti u C.S.I. Dragovode.
Portir na ulazu ga je uputio u sobu broj 23, kod inspektora Dobrića.
Našavši se u nevelikoj prostoriji bez prozora, osjetio je blagu nelagodu, pa je unatoč suzdržanoj ljubaznosti inspektora Dobrića, ipak odlučio donekle promijeniti iskaz. Pa, tko bi mu vjerovao da mu se dogodilo to što se dogodilo?

U jednom trenutku, prenulo ga je kucanje na vratima. Odlučno, ali pak nekako s taktom.
Slobodno - rekao je inspektor Dobrić.

Okrenut leđima, Vicko Lj. nije mogao vidjeti tko je ušao, samo je čuo ženski glas kako se obraća isljedniku.
Inspektore Dobrić, možete li mi reć ima li kakvih pomaka u slučaju Pjesnika sa Smrdečca? Mislim ono, očekuju li se novi napadi ili....

Inspektor je taman htio nešto zaustiti, a onda je Vicko Lj, osjetio poznati miris sandalovine koji je ispunio sobu. Okrenuo se i ugledao Tanju T.
Tanja T. se nije okrenula i gledala je iznenađenog Vicka Lj.
Inspektor Dobrić se nije ni pomaknuo. Njemu će i tako plaća sjesti petog u mjesecu.


četvrtak, 15.06.2017.

~Pristajem uz GAT
~

Na početku jedna dobra vijest - periske su se vratile u zaljev! Krasne, vitke, visoke školjke krhke strukture, koje smo dok smo bili djeca sakupljali i poklanjali kao suvenire nesvjesni štete koje činimo, dugo su vremena lelujale na rubu nestanka. Njihova omiljena staništa, pjeskovita i muljevita dna, pogotovo u blizina ušća rijeka, bivala su izložena agresivnim uticajima homo budalisa, bilo eksploatacijom pijeska, koćarenjem, ponegdje čak i zatrpavanjem dna, da o zagađivanju iz industrijskih postrojenja i kanalizacijskih mreža i ne govorim.

Kad zapuše olujno jugo, valovi koji približavajući se obali poprimaju dodatnu snagu, poneke od tih školjki uspiju otrgnuti. Niti kojima su periske vezane za pjeskovito dno, nježne su i neprilagođene za toliku silinu mora. Nemoćne da se odupru sili, u takvim trenucima popuštaju, isplivaju na površinu sve dok ih naposljetku valovi ne izbace na žalo. Da se radi o nasukanim kitovima, još bi ih nekako pokušali gurnuti natrag u more, ovako će školjka ostati sama, ali kao podsjetnik da su ipak tu.




A sada- jedna loša vijest. Šalim se, ukoliko želite čitati loše vijesti prebacite se na druge portale, ovdje slijedi još jedna dobra vijest.

U tjesnacu u kojem se već spomenuti zaljev od juga spaja sa zaljevom od maeštrala nalazi se jedan grad, počesto uspavan kao u onoj Cocinoj pjesmi, i ne samo u pjesmi već je uspavan debelo, kao u bajki o Trnoružici
.
Iznuren manično-depresivnim poremećajem u kojem se izmjenjuju puste i dešperatne zime sa euforičnim i raskalašenim ljetima, grad se sve više prilagođavao turistima, samodopadno uživao u statusu UNESCO-vog ljubimca toliko da nije ni primijetio da je kroz sve ove godine ostao bez svojih ljudi. Stari dio grada (onaj pod famoznom "zaštitom") zaista izgleda prekrasno, ali bez ljudi, stalnih stanovnika koji u njemu žive, on će (p)ostati samo kulisa, samo kičasta scenografija za predstavu u kojoj će sudjelovati neki sasvim drugi ljudi. Ne potcjenjujem ih, nikako, ali jedan je osjećaj kada u grad dođete na dva-tri dana, a posve drugačiji kada u njemu stalno živite.

Ipak, u posljednje vrijeme osjećam, za sada samo osjećam, ali taj osjećaj je iz dana u dana sve jači, da se nešto pozitivno počelo događati i da nastupa vrijeme buđenja.
I zanimljivo, to buđenje ne nastupa po zapovijedi, uz reski zvuk budilice i prigodno škrgutanje zubima već nastaje u različito vrijeme na različitim mjestima i s različitim ljudima, ali kao što rekoh - kao da počinje nešto "titrati" u zraku, neka dobra energija, nešto što će povezati sva ta buđenja i zajedno ih usmjeriti u pravom smjeru.

Među tim "probuđenima" su i mladi ljudi okupljeni u inicijativi nazvanoj "Građanska akcija Trogir" (GAT). Primijetio sam ih na društvenim mrežama, i priznajem, odmah su mi svidjele ideje usmjerene na zaštitu parkova Soline i Garagnin, kao i nastojanja za obnovu nekadašnjih gradskih "funtana" koje su u tim, ne tako davnim vremenima imala višestruku ulogu. Ne samo kao mjesto na koje će se doći skupljati voda u maštilima i odnositi doma već i mjesto susreta, razgovora, upoznavanja...

Naravno, te ideje nisu nove, one su proteklih desetljeća stalno bljeskale negdje oko nas, i općenito - postojala je i do sada želja da se obnove i sačuvaju neke stare "užance", elementi koji grad čine gradom, ali ta je želja bila raspršena i nejasna, kao da se nije uspijevao pronaći onaj prijeko potreban zamašnjak koji će pokrenuti stvari s mrtve točke, već bi sve ostajalo na pojedinačnom, trenutnom i neshvaćenom.

Nataša, Lujana i Saša, mladi, poletni i neopterećeni ljudi čine jezgru ove nove inicijative i usudio bih se reći da u svojim idejama, svojem pristupu, svojim vizijama imaju nešto što mi stariji nismo imali. O čemu se točno radi, još ne mogu dokučiti, ali razgovarajući s njima, osjetio sam onaj, već pomalo zaboravljen dašak entuzijazma, neophodan da bi stvari sjele na svoje mjesto. Oni jednostavno znaju okupiti ljude oko zajedničke ideje i to mi se jaaaako sviđa.



Čudne su se stvari dogodile ne samo s Trogirom već i mnogim dalmatinskim, općenito primorskim gradovima u zadnjih pedesetak godina. Povijest pamti mnoga barbarska plemena koja su u svojim pohodima osvajala i rušila sve pred sobom a bojim se da će našu generaciju obilježiti kao onu koja je svoj životni prostor uništila - građenjem. Ne bih ga čak nazvao ni divljim, već pomahnitalim. Umjesto da smo urbanizirali sela, mi smo ruralizirali gradove. Što se više gradilo, to je gradova bilo sve manje. Gradovi su se gradnjom razgrađivali. Oprostite, ali u drugoj dekadi dvadeset i prvog stoljeća, grad bez nogostupa je smiješan, zaostao i primitivan grad, grad koji misli živjeti od turizma a nema čisto more u gradskoj luci je neozbiljan grad.



Naravno, aktivistička grupa koliko god dobrih inicijativa imala, nema financijsku moć da sve zamišljene projekte provede do kraja, ali u isto vrijeme, ona može biti pokretač novog načina razmišljanja, načina koji će svima dati do znanja - grad, to smo mi!

Stalno očekujemo od nekog drugog da riješi naše želje i potrebe, pa se već pomalo i sprdamo s onom - neka institucije odrade svoj dio posla bla bla bla, ali konačno i u tim institucijama rade neki ljudi kojima je stalo, kojima je isto tako potrebna podrška i odaziv građana.
Kao što rekoh, periske su se vratile u zaljev dobre nade. To je obećavajuće. Možda i bude nešto od nas.




petak, 09.06.2017.

~Bog vozi daciu
~


Noć je tamna i gusta kao med, zrak je zasićen mirisima žuke i lavande. Prozor koji gleda prema vrtu ostavio sam otvorenim. Kao, zbog romantike. Neka zrelo, rascvjetano proljeće uđe u moju sobu i oboji mi san. Tjah! Umjesta sna, oko ušiju mi se uzvrteljao jedan komarac. Sve se nadam da će otići sam, bez trajnih posljedica i po mene i po njega. Povremeno snažno zamahnem rukom. Kao, prijetim mu. Ne tangira ga, nimalo. Pokrijem se lancunom. Evo ti ga opet. Beštimam. Kao da će to pomoći. Komarac ko komarac. Stalno se vraća. Kao stranka opasnih namjera. Tako ti je to kad živiš blizu močvare.

Na kantunalu pored kreveta nabacano mi je brdo knjiga. Zapravo, pitanje je ima li ispod tog brda uopće više kantunala. Ili se sirotan spljoštio pod bremenom silne literature. Uglavnom, shvatili ste, pored kreveta se nalazi brdo knjiga. Različitih omota, uveza, debljina, žanrova, stupnjeva dosade... Imam tu glupu naviku da nikad ne čitam samo jednu knjigu, ono striktno od-do, od prve do zadnje. Istina, ponekad mi se i tako nešto dogodi, ali rijetko me drži. Ovakav način čitanja ima posebnih čari. Uzbudljivo je kad likovi iz jedne knjige prelaze u drugu, naprave dar-mar pa zbrišu u treću. A ovi iz prve se izgube pa ni sami ne znaju di su. Izmiješaju se gradovi, kontinenti, vijekovi, vladari. Bilo kako bilo - obožavam paralelno čitanje. Jebi ga, takav sam, kasno je da se mijenjam.



Međutim, sad, u gluho doba noći, dok mi komarac zvrnda oko glave, ne razmišljam o čitanju već o praktičnoj upotrebi knjige kao takve. One imaju zgodan oblik, onako plosnat, ali istovremeno i masivan, idealan da kučku zujavu agresorsku speštaš sa ipsilon-ze ravninom. I to u djeliću sekunde, kad se krvopija najmanje nada. Tako treba. Knjigom po glavi komarca! Pljas! Samo, postavlja se pitanje, kojim ga žanrom zveknuti? Povijesni romani su nepraktični, preteški su za baratanje. Dok ti zamahneš povijesnim romanom, komarac već odleti na drugi zid. Enciklopedije su još gore. Krimićem možda? Ne valja, krimići ostavljaju previše krvi po zidovima. Najbolje ljubavnim, oni su najčešće lagani, pitki i udaraju kad ih najmanje očekuješ. Ljubavnikom leidi Četerli.

Mada, realno govoreći, postoji i jednostavniji način. Recimo da u utičnicu utičneš aparatić iz kojeg hlapi čarobna tekućina koja omamljuje zujava stvorenja. Uključujući i ona na dvije noge. Nisam siguran koliko je sve to zdravo, ali šta'š, život je i tako neizlječiva bolest.



Nakon uzbudljive noći, jutro konačno donosi olakšanje. Jutra su najljepša u lipnju. Topla su, ali ne i vruća, tiha su, ali ne i gluha, svijetla su i prozračna. No, da bi ih se moglo osjetiti u najboljem smislu, potrebno je - hodati.
Ne znam ni sam kako, ali malo-pomalo, postao sam ovisnik o jutarnjim hodnjama. Ne smijem ih nazvati šetnjama jer normalan čovjek šeta lagano, bez žurbe, neopterećen vremenom ni ciljem. Moje trideset i dvije minute žustrog hoda, više sliče na marš. Od šest dvadeset i osam do sedam nula nula, prolazim najprije preko rovova napuštenog gradilišta, zatim pored jednog groblja pa preko dva mosta i tri otoka. U samo trideset i dvije minute. Pješke! Ko bi reko? E pa nemoj reć da ti nisam reko.

Hodanje zna biti jako zanimljivo, Pogotovo kad se usput zabavljaš iščitavajući registracije automobila, kako onih koji prolaze s leđa tako i onih koji ti idu ususret. Ne biste vjerovali koliko registracije govore o autima i njihovim vlasnicima. Od kombinacija brojeva i slova, dao bi se napraviti pravi pravcati vozački horoskop. U njemu bi mogli naći sve odogovore, jeste li živčani ili smireni, temperamentni ili ljubazni, skloni prekšajima, Recimo opel astra ST-599-VT. Zbroj znamenki - pet plus devet plus devet je dvadeset i tri, dva plus tri je pet. Solidno. Petice su pristojni vozači. Pomalo usporeni, ali nisu skloni ekscesima. Ono VT znači - volim tartufe. Šalim se, znači nešto drugo. Ali to vam neću reći.

Onda dostavni caddy ST-8091-F. Osam plus nula plus devet plus jedan daju osamnaest, osam plus jedan su devet, a devetka je jako dobar zbroj! Osim kad je u kombinaciji sa F. Tad ne valja. Zatim BMW registarskih oznaka ZD-xxxx. Ah ne, ovdje je dovoljno samo reći ovo - BMW. Ostalo nije važno.

Uglavnom, promatrajući svakog jutra na desetke automobila, točno sam utvrdio zakonitosti i poveznice između registracija i vozača. Detaljno objašnjavanje bezbrojnih kombinacija potrajalo bi do unedogled, oduzelo puno vremena i prostora, a tada bi izgubio i ovo malo čitača bloga koji su mi ostali vjerni. Ako vas baš jako zanima, pošaljite mi svoju registraciju pa ću vam javiti kakav ste vozač.

Ipak, jedno me auto koje srećem svakog jutra, uvijek ostavi pomalo skamenjenim. Naime, to auto vozi sam Bog. Tako mu barem piše na registraciji B-OG-677.
I sad, vjerojatno biste pomislili kako sam gospodin B-OG, upravlja volanom u najmanju ruku audi osmice, mercedesa S klase, Rolls Royca ili nečeg slično, ali začudo - ne! Komplitli difrent.
B-OG naime vozi, nećete vjerovati, najobičniju - daciu. Onu, kako se zove, duster, luster, tako nešto. Tamno-plavu. Istinu govoreći, iza zatamnjenih stakala nikada nisam uspio razazniti lice B-OG-a, ali to mi i nije bilo toliko bitno jer svakog jutra, kad bi se mimoišao s tajanstvenom daciom, znao sam da će mi taj dan biti super. Da će mi šef dati izvanrednu stimulaciju, da će mi prpošna Danijela iz antikorozivne zaštite uputiti nedosmislen osmijeh, da će mi pašticada s njokima ispasti savršeno i da ću uspjeti u istu rečenicu ugurati sjekiru i med.

Na moju žalost, posljednjih se dana, počelo događati nešto jako čudno. Taman kad sam se navikao na njega, B-OG je iščezao!
Nigdje ga nema. Tražim ga na uobičajenom mjestu, ne vidim ga, da nije u garaži - nije, pitam prolaznike, jeste li vidjeli B-OG-a, gledaju me čudno i krste se.
A bez B-OG-a brate mili, sve krenulo naopako. Povampireni Donaldinho harači Splitom, u Bolu zadaju boli uglednom nogometnom menadžeru, najžešći oporbenjaci postaju apologeti vlasti, nitko više ne piše blog, sve polud'lo.

Na koncu, kad su mi već okopnile sve nade, priđe mi jedan čovjek, visok, krakat, nosat i upita - jel vi tražite Pepu?
Pa iskreno, ne znam ni za kakvog Pepu, tražim jednu tamno-plavu daciu, svakoga dana sam je ovdje viđao.
E pa to, upravo takvo auto vozi naš Pepo.
Pepo?
Dašta!
Pa di je Pepo?
Oša naza' u Berlin!
O, bem ti takvu sreću, plači voljeno zemljo, ode nam i B-OG za Njemačku.




petak, 05.05.2017.

~Planet Velebit
~


S ove strane sna, noć je ljubičasta i zelena. Tek korak dalje, preko starih škura, pljuštara nemilo sivo još od jučer popodne. Povremeno stane i taman kad pomisliš da je to - to, počne ispočetka. Rza ko motorna pila. Provocira. Tješim se da je svaka stala pa će i ova. Pred zoru zavladala tišina. Dvije grlice guguću na žici. Za dobro jutro. Savile su gnijezdo među granama masline. Samo im Picasso fali...
Javili su mi da će me pokupiti oko osam. Sad je pet. Taman da na miru ukrcam u ruksak sve ono što mi ovih dana neće trebati. A usput mogu ispeći i burek. Volim s toplim burekom na put. Istina, mogu ga kupiti i u prvoj pekari. Ali moj je bolji. Definitivno.

Hodimo na Velebit. U Baške Oštarije. Iz običnih oštarija ljudi izlaze manje-više nacvrcani. Od vina i rakije. Iz Baških se Oštarija također izlazi nacvrcan. Ali Velebitom. Ali čekajte malo, ne možemo izaći ako još nismo tamo ni stigli.

Tek što nije osam. Kiša je odlepršala prema jugu. Tanka pruga plavetnila sa zapada zrači optimizmom. Evo nas. Tri djevojke, dva mladića i jedan auto. Retrovizor je otkazao u zadnji čas. Nije mu se dalo na put. Natrag više nećemo sve i da hoćemo. Preostaje nam samo naprijed. Djevojke mi predlažu da se latim volana. Kažu - bolje ti je nečim zaposliti ruke, nego se gužvati ovdje s nama. Drugi mladić se smješka. Smješkaju se i one. Hm, nemam pojma zašto me bije takav glas. Dobrog vozača, dakako.

Ovoga smo puta planirali otići do Ždrila, još donedavno malo poznatog prijevoja koji se nalazi otprilike tri i po sata hoda južno od Baških Oštarija. Lani je na tom području podignuto novo planinarsko sklonište. Za razliku od većine takvih objekata u našim planinama koji su najčešće onako u zbrda-zdola stilu, ovo je kažu, dizajnirano na sasvim novi način. Fotografije koje smo pronašli na netu i dojmovi onih koji su tamo bili, govore tome u prilog. Pa idemo vidjeti to čudo!

Prvobitan plan nam je bio da se iz Oštarija iskobeljamo što ranije, laganini propješačimo tih tričavih tri i po sata do Ždrila, smjestimo se, još malo švrljamo naokolo, prespavamo u skloništu, a sutradan se vratimo zaobilazno, ponešto dužim putem, preko Velikog Sadikovca i još ponekog vrhića koji nam se učini vrijedan pažnje.

Međutim, na vrijeme smo se dosjetili da je kapacitet skloništa na Ždrilu ipak ograničen, za nas petero taman, ali kako možemo biti sigurni da se tamo neće zateći još poneka skupina planinara? A što ćemo onda? Spavati pod vedrim velebitskim nebom na tisuću i tko zna koliko metara visine? Zabašuriti se u šatorima možda? Oh da, baš bi se ugrijali u tim krpicama...

Stoga smo u hipu, štono bi se reklo - dinamički hopnuli na plan Be. Pronašli smo smještaj u oštarijskom hostelu, veoma pristojnom, urednom i nadasve ugodnom objektu kojeg mahom posjećuju planinari, ne bez razloga. Prvoga ćemo dana "kukičati" klot-frket po okolnim uzvisinama, zakoračiti u svijet dabrova i duliba, a drugog ćemo odraditi sve ono što smo na početku zamislili. Tako ćemo zapravo u dva dana otplaninariti tri! Eh, jesmo čarobnjaci, svaka nam čast...



Čim smo se smjestili i malo predahnuli, pogledi su nam se sljubili s Ljubičkim brdom koje bdije nad Oštarijama. Iz doline djeluje meko, oblo i podatno. Kao ljubičica. Doziva kao krempita iz Bobisovog izloga. Istina, na samom kraju brda, namrgodio se jednooki Ljubički kuk. Kao da hoće reći - od mene pa sve do Bačića, nema fićfirića, samo znalce i stare džombe priznajem, svima ostalima, ništa ne garantiram!
Uistinu, područje Dabarskih kukova fascinantno je na svoj način, pogotovo kad ih se promatra s krajnih točaka. Taj višekilometarski niz nazubljenih tornjeva nalikuje na leđa nekog ogromnog dinosaura koji je nekada davno jednostavno zaspao tu na Velebitu.



Premda smo se na Ljubičko zaputili bez velikih ambicija, osjetili smo da smo u dobrom ritmu pa smo se uspentrali na još nekoliko uzastopnih kukića. Poneke staze, zabušavljene, izbljedjelih markacija, oteli smo zaboravu. U podnožju Medvjeđeg kuka naišli smo na spilju koja bi po svemu sudeći mogla biti medvjeđi brlog, ali domaćina nismo našli doma. Zanimljivo, Ante i ja smo poželjeli sresti Vile a Sonja, Maja i Vanja su čeznutljivo tragale za Medom. Tko je bolje prošao, neka ostane naša mala tajna.


Pred sami sumrak, vratili smo se u našu bazu. Zadovoljni nadasve. U prizemlju našeg hostela nalazi se restoran. Fina atmosfera i topli ljudi. Razmjenjujemo iskustva s drugim grupama planinara. Svima titra osmijeh na licu. Kako te taj Velebit ispuni, to je čudo.



Novo jutro, novi dan. Ustao sam po običaju, ranije od svih, izmilio iz sobe da im ne šušketam, točno u pravo vrijeme za dočekati izlazak sunca. To je jako važno. Pridružuju mi se tri psa. Jedan veliki, drugi još veći a treći crni, najmanji. Samo bi se mazili. Čudno, s kime god dočekam jutro, svi hoće da ih mazim. Ne znam šta im je, stvarno ne znam. Svježe jutro štipka za obraze, ali dan će biti lijep, topao, to se već vidi.
Vraćam se u bazu i srećem moje pajdaše. Već su orni za nove početke.

Krajolik južno od Baških Oštarija se donedavno, uglavnom prešutno, smatrao nedovoljno atraktivnim u planinarskom smislu. Bez vrhova impozantnih visina, bez planinarskih objekata u koje bi se, zlu ne trebalo, moglo skloniti, kroz njega se kročilo ponajviše usputno. Možda je tome prodonijela i sama konfiguracija terena s mnoštvom vrtača, udubina i raspuklina, što stazama, naizgled jednostavnima, daje određenu težinu. Pogotovo ako se dolazi sa sjevera, znamenitom Premužićevom stazom koja je predivno izbalansirana i znalački trasirana, s minimalnim oscilacijama u visini, ovdje se čovjek nađe u čudu kad se suoči s neprestanim usponima i silascima, a čitavo ga vrijeme proganja osjećaj da ništa ne napreduje!?



Odlučili smo napraviti turu u pozitivnom smjeru, dakle supotnom od kazaljki na satu tako da smo najprije pohitali na Veliki Sadikovac. Staza u početku prolazi bukovom šumom, potom izbija na stjenoviti greben, a dalje prema vrhovima prevladavaju travnate padine. Psi, moji jutarnji pratitelji, krenuli su za nama, ispočetka bojažljivo a nešto kasnije ravnopravno, nogom uz nogu. Sva trojica, s tim što je onaj najmanji na vrijeme shvatio kamo sve to vodi pa kidnuo natrag prema Oštarijama. Ova dva velika, mješanci vučjaka i šarplaninca nisu imali nikakvih dilema. Oni će gdjegod i mi.
Nemam pojma koliko je visok taj Sadikovac, tisuću dvjesto, tisuću tristo, ali u svakom slučaju - taman!

Pruža divne poglede na sve strane, Dabarski se kukovi pružili kao na dlanu a tamo prema moru, svjetlucaju otoci u velikom plavetnilu. Divota.



Prepoznali smo s vrha naš današnji cilj, prijevoj Ždrilo, i premda su nam uputstva govorila kako do tamo imamo još najmanje dva i po sata gojzanja, nama se to učinilo pretjeranim. Kako dva i po sad kad je tu stalno pred nama? O da, u takvim prostranstvima, mnoge se relacije i proporcije tako lako poremete i ništa, ama baš ništa nije blizu kao što ponekad izgleda.
Štoviše, na našem smo se putu našli u tako začudnim krajolicima, potpuno izdvojenim od svakodnevnog i poznatog svijeta. Ovim stazama ljudska noga rijetko kroči i to je za većinu nas bilo potpuno novo iskustvo. Šuma u koju smo zašli zapravo i nije šuma već istinska prašuma. Ništa tu ne remeti prirodnu ravnotežu, stabla rastu, lome se i umiru na tlu, stvarajući mogućnost nekim novim stabalcima da iz njihovog humusa i oni izrastu u velike cure i dečke.
Naravno, nije sve išlo tako jednostavno, u nekim smo se trenucima i gubili, tražili, vraćali, nepotrebno kružili, ali sve smo to prihvatili kao dio igre. Kad smo se nakon napornog uspona i staze prepriječene bezbrojnim odlomljenim debllima konačno našli pred kućicom na Ždrilu, imali smo osjećaj kao da smo se uspjeli popeti na tko zna koliko veliku planinu.
U skloništu smo konačno došli malo k sebi, tek tada shvatili da nas je sunce dobrano drmnulo, a usne popucale od silne bure koja nas je pratila čitavim putem. A i naša dva lajava prijatelja kao da su jedva dočekali malo odmora.



Planinarsko sklonište na Ždrilu je zaista bombončić. Premda nevelikih dimenzija, ono pruža sve što planinaru treba. Topli zaklon, pitku vodu, čak i osvjetljenje zahvaljujući solarnim panelima. Naše pretpostavke da će zasigurno biti još znatiželjnika poput nas pokazale su se točnima jer smo nešto ranije sreli četvoro planinara iz Zagreba koji su ovdje proveli noć. Kažu - za nas je bilo dovoljno mjesta, ali da nas je bilo devetoro, hm... bilo bi stiskanja.



Kako je dan lagano odmicao tako smo postajali sve svjesniji da nam se bliži vrijeme za povratak. Opet kroz prašumu, kroz bezbrojne uspone i silaze, korak po korah, dah po dah...
U nekom trenutku ne misliš više ni na šta, ni na umor ni na bol u mišićima, samo upijaš u sebe ta strujanja koja teku li teku...
Zagrabi život dok teče - kazao je davno jedan mudrac, učitelj Zena, a vrlo slično osjećali smo se i mi, kroz oba dva dana, u nepreglednima prostranstvima velebne planine. Samo smo na brzinu zaključili da ovo kod nas nije bio Zen već Ven - velebitski zen.




Konačno, kad se stopiš s ovakvim okruženjem i ljudima koje razumiješ i koji tebe razumiju, sve postaje neizmjerno lakše. Propješačili smo u dva dana teritorij koji je zasigurno veći i od nekih državica ovoga svijeta.
Konačno, Velebit nije obična planina, Velebit je - planet.




nedjelja, 23.04.2017.

~Rotonda
~

Ima li smisla u svijetu u kojem dominiraju mega, maxi i monumentalno tražiti vrijednost u onome što je mini, mili ili mikro? Spram kaotične strukture megalopolisa tražiti savršen geometrijski oblik u nekoj pustari?

Jedno vrijeme sam se bavio mišlju ( a možda se i ta misao bavila sa mnom) kako bi bilo zgodno nasred neke pustopoljne sagraditi nešto što bi bilo - ništa. Ni kuća, ni zaklon, ni spomenik ni skulptura, nego sve od toga i ništa od tog.

Jednostavno - zamisliti građevinu jednostavnog oblika kakvog može nacrtati ljudska duša u jednom potezu ruke i postaviti je usred polja, planine, padine, doline, uglavnom, tamo gdje je nitko ne očekuje. Preko noći, paf - evo je! Pa da vidimo što će ona reći prostoru, a što će prostor reći njoj.

Nekako u slično vrijeme, usporedno s tim mojim maštarijama i fantamanijama, saznao sam da se u brdima Dubrovačkog primorja, nalaze ostaci jedne crkvice koja je po mnogočemu jedinstvena i neobična. Gledano iz visine, svemoćnim okom šjor Guglića, podsjeća na kameni cvijet od osam latica, od kojih sedam imaju polukružni oblik a osma se izdužila u rep i sad sve zajedno nalikuje zvijezdi repatici koja juri nemirom. U skladu s njezinim oblikom, crkvicu su prozvali jednostavno - Rotonda, a zapisa o njoj, toliko je malo da mi nije bilo drugo nego ubaciti u prvu i krenuti na fejs on d plejs.



Preko zaljeva kamenica savio se most, uz obalu krenula cesta, ispočetka žustro, potom se izvila jednom, dvaput, mnogoput i nakon nekoliko kilometara dovela nas pred seoce zvano Ošlje.
Plodno zelenooko polje sa crvenom zemljom, na čijim se rubovima skućilo nekoliko zaselaka sjedinjenih sa sivim kamenom koje ih okružuje. U daljini laje pas, u žbunovima cvrkuću ptice, na obronku se tamni šuma čempresa, a povrh svega se raskrilio - mir. Zrak je zasićen mirisima aromatičnog bilja. Jug u svoj svojoj raskoši.



Zanimljiva su ta mjestašca u dubrovačkim brdima, skrivena od svijeta, gotovo bih rekao da imaju nešto otočko u sebi, nešto teško objašnjivo što ih čini posebnima. Tek koji kilometar udaljena od sjajnoga Groada za kojeg znaju svi, ona samuju i sanuju u isti mah. Čini mi se kao da im godi uloga svjesnog autsajdera i da brižno čuvaju tajne za koje tisuće prolaznika u bermudama i havajskim košuljama ovjenčani lančićima na kojima najčešće piše Canon ili Nikon, i ne slute da postoje izvan starih zidina.

No pustimo njih, vratimo se u Ošlje. Čuli ste za Ošlje, sigurno ste čuli, jeli tako da ste čuli? M'da, mogu mislit...

Uglavnom, iznad sela, u brdu krševitom, ali s bujnim raslinjem, urezana je crta kojom vijuga put prema našem odredištu. Najljepše je pješke, premda se može i autom. To nam potvrđuje i jedan mladi tata u društvu dvije nasmijane djevojčice. Upravo se vraćaju od gore. Je li daleko - pitamo. Ma nije, pet minuta hoda, niti toliko - odgovara on. Djevojčice se i dalje smiju. Nakon par koraka, osvrćemo se s namjerom da ih još nešto priupitamo, a njih već nema!? Hm...

Ipak, nastavljamo dalje i već iza prvog zavoja pred očima nam bljesne naša Rotonda.



Uskoro nailazimo na tablu na kojoj piše - bla bla bla. Šalim se, ovo nije tabla tipa bla-bla. Piše na njoj jasno i glasno - Crkva Rotonda je ruševina osmeroapsidalne kružne građevine s narteksom koja se može smjestiti u vrijeme između 9 i 11. stoljeća. Rotonda je jedinstvena građevina, vrlo rijetka u povijesti arhitekture vremena kojem pripada, iznimno je osebujna sa osam apsida u kružnoj osnovi... I tako nastavlja dalje s još nekim podacima a završava sa - Postoje legende u vezi ove crkve da su u njezinoj blizini zakopana zlatna zvona.



Pa dobro, kad je već tako, nema nam druge nego latiti se mašklina ili kakvog sličnog odmagala. Iskreno, potraga za zlatnim zvonima nije nas isuviše zaokupila jer je i sama kamena građevina toliko ljupka, skladna i dopadljiva da nam više od toga i nije potrebno. Ali opet, sve je nekako neobično, počevši od mjesta na kojemu je podignuta. Na prvi dojam, sasvim je nelogično, niti je na vrhu, niti je na sedlu, niti je na sjecištu energetskih meridijana, kao da za takve tričarije uopće ne mari!


Ona je sasvim posebna kad je počnemo proučavati kao akustično tijelo. Njen specifični oblik omogućuje da zvukovi koji se stvaraju unutar osmerolatičnog cvijeta unutra i ostaju, i ne samo da ostaju već dobijaju poseban kolorit, a izvana je opet građena tako da sve suvišne zvukove odbija od sebe.

U njezinoj unutrašnjosti, točno po sredini nalazi se živa, kompaktna, monolitna stijena. Ona tek svojih vrhom izranja na površinu ali kao i kod ledenih brijegova, najveći se dio nalazi negdje ispod, čvrsto usidren u zemlji. Čim sam stao na tu stijenu, prožeo me snažan osjećaj da se upravo ovdje, na ovome mjestu prije tisuću i nešto godina dogodilo nešto važno, sudbonosno. I da je čitava crkvica upravo zato podignuta oko tog mjesta. Naravno, dopuštam svakome da mi kaže kako trabunjam i valjam zvizdarije, priznajem da moja teorija nema nikakvog znanstvenog uporišta, ali opet kažem - mene je prožeo takav osjećaj. Čista intuicija.

Ono što je neosporno jest činjenica da je Rotondu izgradio majstor. I to ne bilo kakav. Protomajstor. Virtuoz. Artist. Svaki kamen točno zna zašto je tu.
Neosporno je također i to, a u isto vrijeme i sramotno da se o ovome remek djelu, monumentalnoj minijaturi jako malo zna. Čak i u stručnoj javnosti, da ne spominjem onu famoznu - širu. Zašto? Vjerojatno je malo koga briga.



Uostalom, kako vrijeme odmiče, sve me manje toga čudi. Podivljala uzmorska naselja prepuna užasnih zgradurina, koja sliče na sve samo ne na kuće za ljude, isprekidana uličicama kojima se ne mogu mimoići niti dvije karijole proglašavat ćemo civilizacijom, a čistu, netaknutu prirodu ćemo u isto vrijeme nazivati - divljinom.
U prirodi ničeg divljeg nema, vjerujte mi na riječ. Sve što je bilo divlje odavno je već pobjeglo u civilizaciju.




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se