četvrtak, 15.02.2018.

~Čarobnjak i dubioza
~

Zamislite da radite kao nastavnik u školi i da predajete recimo zemljopis. Imate dvadeset godina radnog staža, trideset učenika u razredu i pet tisuća kuna plaće. Nisu neka primanja, realno, to je više crkavica nego li plaća, ali vi obožavate svoj posao, radite ga s guštom i nema vam većeg zadovoljstva kad osjetite kako djeca s ushićenjem upijaju vaša predavanja o Amuru, Obu i Jeniseju, ili pak o Torresovom prolazu i Ognjenoj zemlji. Rekoh, imate trideset učenika u razredu i nije baš jednostavno izaći s njima na kraj. Djeca ko djeca, živahna, radoznala i ponekad neposlušna, ali da - vi volite svoj posao i nije vam teško. Zapravo jest, teško vam je, ali ono, pregrizete - to je vaša poslanje i vi ga živite. Okej.

Jednoga dana školu u kojoj radite koliko već, aha - dvadeset godina, školu u koju ste ugradili svoje snove i ambicije, predaju nekom privatniku, naravno za jednu kunu. Država je kažu - loš gospodar, a nema smisla da dubioze koje vi stvarate idu na leđa poreznih obveznika jelte... Nemate pojma da ste upravo vi stvoritelj dubioza, ali svi vas ušutkuju i govore - kako nam je, tako nam je, dobro nam je...

Privatnik, za divno čudo, fin neki čovjek, već prvog dana, na upoznavanju, sav razdragan, obraća se vama i kolegama, obećava sjajnu perspektivu za one koji valjano rade svoj posao. Naravno, vi ste taj, predan, pošten i odgovoran, prema tome - vama može biti samo bolje.

I krene posao s novim vlasnikom, vi nastavljate djeci pričati o gejzirima na Islandu, Tuarezima u Sahari i biciklima u Kopenhagenu. Nakon mjesec dana, priđe vam novi gazda, fin neki čovjek i kaže - znate, vaša su predavanja tako dobra da je šteta što ih sluša samo trideset učenika - dovest ćemo mi vama još deset, neka djeca uče!

Dobro - kažeš ti, složiš se, a što ćeš... Istina, u klupama ima samo trideset mjesta pa ste sad sa ovih dodatnih desetoro primorani malo se stisnuti, ali kako se ono kaže - kad čeljad nije bisna...
Naravno, radite za istu plaću s njih četrdeset kao što ste radili i s ovih trideset. Ipak sad radite za privatnika jelte, koji gle čuda, poštuje sva vaša prava, imate godišnji odmor, praznike, sve kako spada.
Vi i dalje zdušno radite, doduše s nešto više napora jer nije lako obuzdati četrdesetoro mladih ljudi u isto toliko kvadrata učionice, ali vi to možete, vi to umijete, vi ste čovjek u najboljim godinama...

Nakon dva mjeseca, to se i pročuje, da vi to možete, da vi to umijete, i dovedu vam još deset učenika - sad ih je već pedeset! U istom prostoru. Nema za svih mjesta u klupama, pa neki sjede i na podu, zagušljivo je i uvjeti su prilično loši, ali to je samo privremeno - koliko već sutra, sve će se svesti na razumnu mjeru. Vi i dalje radite za pet tisuća kuna, ali to će se sigurno povećati, već od idućeg mjeseca.

No, tog idućeg mjeseca, vaš kolega Pero, jedan simpatičan čovjek, ali malo boležljiv, ode u prijevremenu mirovinu. Kažu ljudi - puko' čoek, nikom nije jasno što mu bi.
Već sutradan, priđe vam gazda, privatnik, fin čovjek, nasmiješi se i kaže - znate - razred profesora Pere koji nas je nenadano napustio, spojit ćemo s vašim. Ali... taman da ćete zaustiti nešto značajno, a gazda, fin neki čovjek, samo vas očinski potapše po ramenu - vi to možete, vi to umijete.

I sada radite s osamdeset učenika u razredu, popunjeni su svi raspoloživi centimetri, učenici vise s roletna, s ploče, s grafoskopa, s katedre, vaša predavanja više se i ne čuju od silnog žamora. Ne znate ni tko je u učionici ni tko nije, gubite konce. Vaš entuzijazam polako splašnjava, ali nedate se, to je samo privremeno stanje, evo već od ponedjeljka će sve doći na svoje.

Barem primate plaću, što je u današnje vrijeme prava sreća. Ali puf - nije više pet tisuća kuna već - četiri! Gledate u ispis vaše bušte i ništa vam nije jasno. Radite dvostruko, trostruko više nego prije, a plaća, ne samo da vam nije veća nego je sad i manja!

Pokušavati doći do gazde, finog čovjeka, ali on se nešto i ne odaziva na vaše pozive. Čujete iz druge, iz treće ruke, navodno je poručio da i nije sasvim zadovoljan s rezultatima vašeg rada, da učenici u posljednje vrijeme nazaduju. Pa božemili, izgleda da jedino vi znate da ih imate osamdeset u razredu!

Onda se sjetite da prošlog ljeta niste ni iskoristili godišnji odmor jer vas je gazda, privatnik, fin čovjek, zamolio da ožbukate fasadu školske zgrade. Obećao vam je to posebno platiti, ali eto, nešto nam likvidnost u zadnje vrijeme nije dobra, pa se strpite malo, bit će to sigurno, evo već sljedećeg tjedna... Naravno, nije vam dao ni regres za godišnji odmor, što će vam regres kad na godišnjem niste ni bili.

Za vrijeme zimskih praznika angažirao vas je za inventuru. Mora se, barem jednom godišnje, tako stoji u zakonu, a mi poštujemo zakone... Ajde, napravili ste i inventuru. Slučajno ili ne, gazda, privatnik, fini čovjek, nije vam dao ni božićnicu. Što će vam božićnica kad ni Božić niste proslavljali, trebali ste popisivati silne flomastere, gumice i klamerice!

Na koncu, osjećaš se prevareno, obespravljeno i poniženo, proklinješ dan kad si odlučio postati nastavnik zemljopisa. A mogao si biti recimo - inženjer brodogradnje. Tada bi sve bilo drugačije.




ponedjeljak, 12.02.2018.

~Vila sja
~

Svojedobno sam imao priliku slušati, pače i gledati predavanje jednog arhitekta svjetskog glasa i vanzemaljskog stasa koji je kroz četrdesetak minuta furioznog izlaganja srušio sve aksiome, teoreme i pretpostavke na kojima se zasnivala vizija graditeljevanja osupnute publike. Arhitekt, zapravo umjetnik koji se istakao objektima poput nebodera od prašine u Singapuru ili muzeja izrešetanog projektilima na granici dviju Koreja, predstavio nam je tada najnoviji projekt na kojem je radio, kuću, bolje reći skulpturu, negdje u Švicarskoj, čiji je smisao bio ukazati na sveprisutnu opasnost od globalnog zagrijavanja, koja se u tom dijelu svijeta očituje prije svega u topljenju ledenjaka.

Područja vječnog snijega i leda u Alpama, i ne samo u Alpama, iz godine u godinu postaju sve tanušnija poput slobodnih prostora za parkiranje u našim gradovima pa je vispreni umjetnik odlučio dati svoj obol te upozoriti svekoliku javnost kakva nam se sve čuda mogu izdogađati ako s našeg puta ne skrenemo. S ledom naravno, ne s parkingom.

Pritom je ušao doslovce u srž problema, zaronivši glavom u snijeg i otkrivši pritom, uz pomoć mikroskopa naravno, finu strukturu kanala, tunela, prijelaza i prolaza koja se krije ispod bijelog pokrivača. Želio je naime saznati što se događa u trenucima kad se snijeg počinje topiti, kakva li se strujanja odvijaju iznutra. Jer onako izvana, prostim umom gledajući, sve to izgleda prosto ko pasulj, led se pretvori u vodu, voda u paru, a para u zastaru.



Uglavnom, strukturu koju je naš osebujni umjetnik ugledao kroz stakalca mikroskopa, odlučio je prenijeti u nazovimo ga tako - realan svijet, nama realan dakako, pa je zakučastu mrežu cijevčica, tuba, trublja i bubnjića odlučio uvećati nekoliko stotina puta i oživotvoriti je u drvu. Na koncu je to, barem meni izgledalo kao kad se bršljan ispreplete oko debla pa deblo nekim čudom iščezne a ostane samo razgranata spiralna ovojnica omotana oko stupca ničega.

Moram priznati da je sve to djelovalo jako atraktivno, mada mi je ushićenje naglo splasnulo kad sam shvatio koliko se kubika i kubika drva iscjepalo, odrezalo, izblanjalo, izbrusilo, oblikovalo, odbacilo, a sve kako bi se ukazalo, na kako kažu - ekološki problem broj jedan u svijetu. Očito i ekološka revolucija jede svoju djecu.

Neobičnog sam se arhitekta sjetio jedne modre nedjelje dok sam tumarao obroncima Svilaje a snijeg škriputao pod nogama bezvoljno ispod glasa, kao da se ispričava. Gotovo da sam pod nogama mogao osjetiti kako tim sićušnim kapilarama otiče još jedna zima, zima koja se pošteno govoreći, nije ni dogodila.



Svilaja je jedna od onih planina koje su tu blizu, u srcu Zagore, i na koje možeš otići uvijek, kad god se sjetiš, ali ko za vraga, ispada da ono što se može uvijek, upravo uvijek izmiče. Zapravo, ta riječ - uvijek, baš je paragrafski uvijena tako da mi i nije naročito draga, ali zato Svilaju - volim. Možda zato što u svom imenu ima i vilu i svilu a bome nađe se tu i neko ja koje laje, sve u Svilaje. Svi laju, karavane prolaze. No dobro, ovoga puta nisam htio ući standardnom, već par puta prehodanom rutom preko Zelova i planinarskog doma na Orlovim stinama, već mi je maštu zagolicao južni smjer, nešto duži, putem koji od Ogorja i Milešine lijeno migolji planinom pa na koncu sve više sliči na ugodnu šetnju nego li na ozbiljan uspon.

Naravno, ako se želiš popeti na sam vrh, onda ti pri kraju valja svojski zapeti, ne može se brate na 1509 metara nad morem tek tako, na luft-madracu. A do vrha se zaista isplati malo protegnuti jer je Svilaja na neki način "otočna" planina, pomalo izdvojena, u sredini između niza primorskih gora i velikog dinarskog zida koji razdvaja Mediteran i kontinent.



Sreo sam putem jednog dobroćudnog diva, okruglog, grlatog, okatog, nogatog, razgaženih cipela broja četrdeset i tko zna. Podsjetio me na Budu, samo što nije sjedio već se gegao niz padinu. Razmijenili smo par mudrih i nepar nesuvislih misli pa se nakon gutljaja dobre domaće orahovice grohotom smijali. Rekao mi je da dolazi iz Pribuda, sela u podnožju planine. Znam gdje su Pribude, rekoh mu, tamo sam se budio devedeset i druge. Bješe mu drago. I meni. Manje-više.

Buda iz Pribuda je otišao svojim putem, a meni je ostalo još sasvim malo do vrha. Od gore su dobirali neki opojni glasovi, kao da su se vile našle i u kolo zaplesale. I zaista tako i bi, na vrhu Svilaje sretoh tri vile, kažu da iz Baške vode izroniše, štoviše, usput i snješka napraviše.



Povjerovah im, zašto ne. Ponudiše me pršutom sirom, vinom, medom i miljekom. Prihvatih samo kavu. I odbacih aorist. Uistinu glupast bješe.




petak, 02.02.2018.

~Nikad nisam bio u Parizu
~

Nikad nisam bio u Parizu
Ni u Londonu
New York, da i ne spominjem

Nikad nisam bio u Istanbulu
Ni u Kuala Lumpuru
Ulan Bator, da i ne spominjem

Ma dobro, znam da su daleki, ali eto, nikad nisam bio u Beču
Čak ni u Veneciji
Rim, da i ne spominjem

Ponekad se pitam jesu li stvarni ili izmaštani gradovi kao Napulj, Firenca, La Valetta, Atena, Timbuktu, Nairobi, Kairo, Bagdad, Novosibirsk, Vladivostok, Nagasaki, Honolulu, Seattle, Denver, Salt Lake City, Manaus, Punta Arenas, Jeruzalem, Zavidovići, Tuzla, Novi Sad...

Kad jednog mirnog dana napišem zbirku putopisa o gradovima u kojima nikad nisam bio, ooooo, bit će to uistinu jako debela knjiga.




subota, 27.01.2018.

~Muške muke
~

Ako si nizak, ne smiješ biti debeo
Ako si nizak i debeo, ne smiješ biti ćelav
Ako si nizak debeo i ćelav, ne smiješ biti ćorav
Ako si nizak debeo ćelav i ćorav, ne smiješ biti lijen
Ako si nizak debeo ćelav ćorav i lijen, ne smiješ biti glup
Ako si nizak debeo ćelav ćorav lijen i glup - ne smiješ biti grub
Ako si nizak debeo ćelav ćorav lijen glup i grub, ne smiješ biti zao
Ako si nizak debeo ćelav ćorav lijen glup grub i zao - e jebi ga, stvarno si nisko pao.

Probaj ispočetka




utorak, 23.01.2018.

~Anatomija broda
~

Jednom davno, dobio sam na dar malenu jedrilicu, točnije rečeno - drvenu maketu jedrilice, rad nepoznatog majstora, ne odveć talentiranog brodomodelara s obzirom da je bila sva gobava, štukana i neotesana, ali unatoč tome imala je sve što jedna jedrilica mora imati - trup, kolumbu, lantinu, jarbol, čak i jedra skrojena od ostataka nečije vindjakne sa Ponte Rossa.

Bilo je ljeto, jedno od onih bezbrižnih, plavih i bosonogih ljeta koja su znala trajati čitavu vječnost, a ne kao ova danas, i ja sam tu jedrilicu stalno vukao sa sobom na more jer za divno čudo, ona nije bila stvorena da krasi veltrinu u tinelu nego je zaista mogla i jedriti. Istina, ne suviše spretno i konzistentno jer bi već nakon nekoliko metara skrenula s kursa ili bi se prevrnula, ali sve u svemu - meni, običnom mulcu sa Čiova, pokazala je osnove "poezije kretanja". Krma, orca, mezzonava, sve kao da je prava. Ostala mi je do danas, u osjetu opipa nezaobravljena toplina drva od kojeg je bila izrađena.

Tko zna, možda me je ta neugledna jedriličica na neki način i odredila jer sam godinama kasnije svaki brod naučio promatrati kroz njegovu formu, otkrivajući u njemu poteze, linije, obrise skulpture, obraćajući više pažnju na estetiku nego li uporabnu vrijednost. Shvatio sam da je svaki brod zapravo kapsula, i vremenska i prostorna, oblikovana tako da čovjeku pomogne doći na drugu obalu, a pritom mu pruži zaštitu i donese osjećaj sigurnost. Brod mora mornaru obložiti kožu preko kože, tako da je topla, ugodna, da nije tijesna, da nije preširoka, nego upravo onakva kakva treba biti. Zanimljivo, suvremeni brodovi se grade upravo na takav način - sa dvostrukim dnom, dvostrukim bokovima, dvostrukim svim.

Ponekad se pitam zašto su me toliko privukli brodovi, a ne recimo automobili, vlakovi, ne znam sad što već sve ne.
Možda zbog toga što je medij preko kojeg "saobraćaju" brodovi, čovjeku stran, skoro pa odbojan. Čovjek u moru ne može izdržati dugo, nekoliko sati, često čak i manje. Bićima koji žive unutar velikog plavetnila čovjek vjerojatno izgleda smiješno kad mlatara rukama i nogama ne bi li se održao na površini. Ribe nemaju ni noge ni ruke, a opet se kroz vodu kreću lako i brzo. Samo jedan, jedva primjetan trzaj i odeeeeee ona.

S druge strane, čovjek nije mogao dresirati dupine da mu vuku brod kao što konji vuku kočije. On je morao naučiti ploviti koristeći ono što ima - vjetar, val, struju, snagu vlastitih mišića. Motori su sve pokvarili. Pružili su lažni osjećaj sigurnosti. Dobro kaže baka Šimica s Murtera - nije se moglo više ni ćakulati ni pivati na brodu otkad su došli ti mutori.

Zapravo, kad malo bolje razmislim, pogriješio sam što sam studirao brodogradnju, ja sam zapravo trebao studirati - brodozofiju. Donekle mi može biti opravdanje činjenica da u to vrijeme ta nauka nije postojala. Gle čuda, ne postoji ni danas, a kad već ne postoji, onda je očito na meni da je osmislim i oblikujem. Prvi apostol brodozofije - ma vidi ti njega!

A sve to nije nimalo lako, štoviše, bolno je, jer u sebi stalno moraš miriti romantiku i matematiku. A to dvoje, božesačuvaj, ko pas i mačka, dok ih imaš na oku - još nekako, ali čim se makneš, počepušaju se ko dvije lude.
No dobro, čovjek ima pravo na svoja očekivanja, ali i na svoja razočarenja.

Intrigira me taj odnos čovjeka, broda i mora. Kao što se kvaliteta skoka skakača u vodu vrednuje po tome koliko je malo "pljusnuo", tako bi i brod vrednovao po obliku brazde koja ostaje iza njega. On ne bi smio orati more, njegov trag bi morao ostati što neprimjetniji.

Brod nije predmet, on je, pardon - ona je, živi organizam u kojemu se moraju sjediniti znanja brodogradnje, strojarstva, elektrotehnike, nautike, čak i psihologije. Odnosi među ljudima koji plove sasvim su posebni, na brodovima su se znala kidati i najčvršća prijateljstva. Što je brod manji to su odnosi među ljudima kompleksniji i izazovniji.

E sad, zašto sve ovo pišem? Samo zbog jednog pitanja.
Hoće li preživjeti brodogradnja u Hrvatskoj? Odgovor je jednostavan. Neće.
Zašto?

Zato što je neizmjerno lakše naplaćivati "parking", to jest - vez, nego li graditi brodove. Jadransko more će postati najveće privezište europske mittel klase. A mi nećemo razbijati glavu velikom naukom već samo naučiti vezati tri gropa, muški, ženski i pašnjak, naplaćivati, brojati šolde, pljuckati u prste i pivati - Nigdje toliko plutača kao u uvali mog djetinjstva. Lipo ime korpomorto! Bez brige, imat ćemo hitova na bacanje.

Možemo živjeti bez brodogradnje, naravno da možemo. Eto, odbacili smo i tekstilnu i mnogu drugu industriju, nemamo više ni željezare, čeličane pa opet nekako - živimo jel... Mogli bi živjeti i bez recimo maslinovog ulja. Imaš brate i drugih ulja, sojinog, suncokretovog, bučinog, kakvog god, pa što nam sad još treba i to, kako si reko.... maslinovo? Jebada je to, treba to brat pa preradit pa ovo pa ono. A imaš uvoznog po triestiepet kuna.

I sve je to u redu, dakako, ali ne znati koristiti ono što ti je bogom dano - e to je zaista umijeće. Ako ne znaš prepoznati ono što ti je bogom dano, onda si ili nezahvalan ili glup. Najčešće i jedno i drugo. A nama je graditi brodove od davnina bilo bogom dano. Ali očito više nije.

Samo često pomislim - tko zna gdje li je sad ona jedrilica iz mog djetinjstva, ona gobava, štukana i neotesana, s jarbolom, lantinom i jedrima ušivenim od rasparane jakete iz Trsta? I hoću li ikada saznati tko li ju je napravio, tko li ju je donio, a mene zarazio za čitav život?


<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se