Ljubav

19.07.2012.

LJUBAV (sa posvetom Brigiti i Zoranu,mojim dragim prijateljima)



Ljubavi,
poljubi dlan
pre polaska
međunarodnog voza
i stisni mašinovođi ruku

pa i ako te pogleda čudno
reci Srećan Vam put

Ljubavi
Čekam na peronu
voz koji si srcem poslao na put
i rukujem se sa mašinovođom

ne mareći što me pita
Šta vam je gospođo

ništa,samo Dobro (mi) došli

Ljubavi
evo već danima na usnama
držim tu istu ruku
obrazima
grudima....
mmmmmmmmm
Svuda....

nije važno što miriše na kolomast

Ližem Tvoj poljubac
Miriše
na jedan od načina
da se ljubav
uvek može poslati

Ljubavi
čekaj kišu

Jutros sam golim telom
pomazila rosu

Postaće oblak
Kišni

Dočekaj tu kišu
vrelim svojim telom

Ljubavi!

i tako se može
ljubav voditi

Ljubavi
samo se treba predati
i maštati

O,
Ljubavi

Marija Najthefer Popov, Germany;18.07.2012.godine

Ja sam stvarno junakinja

11.07.2012.

Postoje trenuci u mom životu kada se osjećam jako stara...

... naprimjer kada se sjetim nekih stvari iz moje prošlosti kao to...

...da sam uz maminu i omaminu kuhinju ostala vitka,

...da sam bicikl vozila bez šljema a kad sam položila vozački nisu još postojali pojasevi za vezanje,

...da sam dobila koju zaušnicu (nije bio pravi šamar) kad sam bila bezobrazna, a to i nije bilo
tako rijetko posebno u doba puberteta...

...da smo imali televizor sa samo dva kanala koja su se mijenjala tako što je neko od nas
morao ustati da prebaci s jednog programa na drugi. Kad sad pogledaš ove daljinske ne
možeš vjerovati da je nekada funkcioniralo bez njih,

...da sam kasete premotavala olovkom... ko se danas još sjeća kako su kasete izgledale,

...da su prodavnice nedeljom bile zatvorene... nezamislivo, znam,

...kad sam digla slušalicu telefona, pitali su, s one strane žice: ko je to...jer u to vrijeme
još nije bilo ni pomena o mobitelu,

...da sam moje sklepane priče i pjesme pisala rukom a ako sam imala sreće, ujak mi je
posudio svoju Olimpija - pisaću mašinu. Jeste da njoj mogu zahvaliti što danas na tastaturi
ne tipkam sa dva prsta ali ono uvlačenje i izvlačenje papira kad se greška nije mogla više
pretipkati... kako je to sada nezamislivo kada jednim klikom možeš da izbrišeš cijeli pasus,

Ali ima stvari koje su ostale nepromjenjene naprimjer nivea krema, coca cola, semafori i
klupe u parkovima. Ove zadnje su doduše promjenile ponegdje oblik ali im je svrha ostala ista.

Takve stvari ublažuju osjećaj prolaznosti a ove nove,.. trebalo je vremena na njih se naviknuti...



... ali eto preživjela sam, kao i cijela jedna generacija. Osjećam se kao neka junakinja.



In memoriam

08.07.2012.


Miro

08.01.2012 - 08.07.2012



U sjećanje na mog brata Miru koji je otišao od nas prije šest mjeseci.



Zemlja je smrtnim sjemenom posijana.
Ali smrt nije kraj.

Jer smrti zapravo i nema.
I nema kraja.

Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda.
(Mak Dizdar)

Tihi odlazak

07.07.2012.



Zamišljam rastanak online ( o moderna vremena!!), razgovor svakodnevni, nekoliko informacija tipa kakvo je vrijeme tamo, kakva je bila noć, šta rade djeca, dogovor o nekoliko usputnih stvari, a u slijedećem trenutku osmjeh, aj ćao i tišina...glasna tišina.

Velike priče... velike ljubavi...imaju svoj rok trajanja. Bilo bi jednostavno, ali strašno, kada ne bismo bili tu u trenutku kada nešto divno, omamljujuće, prelazi u nešto pomalo otrovno, nešto sto će zgrčiti želudac kao da je u njemu kamen. Bilo bi isto jednostavno, ali divno kada bismo u trenutku primopredaje dobili neke upute, kako da ostvarimo čudo, taj perpetuum mobile, to neko stalno i neprestano obnavljanje jedne priče, mozda lijepe priče, ali priče koja ima početak, sredinu i kraj.

Neko je na jednom mjestu napisao " da je velike priče najbolje pustiti da završe bez ijedne jedine riječi. Da zastanu usred rečenice. Da se jednostavno zamrznu u vremenu. Da posljednja uspomena koju imamo od te jedne velike priče ne budu dvije osobe koje urlaju i vrište i nabacuju se uvredama jedna na drugu, nego da bude neka svakodnevna, životna, nježna situacija, da bude "vidimo se na kavi" ili da bude "javi se kad stigneš" ili da bude jednostavno "ćao", kao da priča traje, nastavlja se, petlja i dalje u bezbrojne petlje svojstvene živim stvarima, a u stvari petlji nema dalje, nema više uzlova, čvorova, nema vise konca koji...o bože kako promašena metafora...plete takve priče. Nema više priče, ovaj put nije uletio neki nepoznati spasitelj i u posljednjem trenu riješio glavnu junakinju...princezu... katastrofe.



Priča je stala, glavni junaci se pomalo posramljeno vraćaju na stranice svojih bajki - ako je moguće, u tišini. Jer, u velikim pričama mnogo govorimo. Tu su svi ti veliki, grandiozni, mega osjećaji, plešemo po oblacima i u stanju smo doslovno preokrenuti svijet. U velikim pričama stvaramo buku i nemir, guramo jedni drugima pod nos svoje masnice i ožiljke, svoje genijalnosti i svoje gluposti i kako priča prestaje biti velika, korak po korak, tako otkrivamo da su ožiljci stvarno ožiljci i da masnice bole ako ih dotakneš. A kada nekog boli, tada taj ponekad bude i zao i grub i užasan, i kako se smanjujemo, e tako svi ti mali i truli kompromisi koje činimo u tim velikim pričama, sve te male i sitne podvale, svaki put kad smo "pregrizli jezik", sve to malo pomalo smanjuje našu veliku divnu bajku i pretvara je u pričicu. Esej, ponekad. Crticu, često.

I baš tada je najbolje cijelu stvar završiti kao da se nikada nije niti dogodila. Poznajemo se, poznavali smo se, dobro, u jednom smo trenutku mislili da smo pronašli srodnu dušu, izgubljeni dio, komadić čarolije, ali to je nekako bilo pogrešno. Ili nije? Govorimo sebi da je bilo pogrešno jer da nije, ne bismo skretali pogled od te osobe i hvatali njen kako pleše negdje po zraku... Taj pogled...A u stvari lažemo. Nije bilo pogrešno, bilo je ispravno, sve bila je bajka, ali negdje smo počeli lagati, pomalo, positno, prešućivati, zaboravljati, zanemarivati i svaka je laž taj mali kristalić vječnosti činila sve manjim i manjim i manjim."
I na kraju..odavde do vječnosti...nula!

Moja mama

02.07.2012.

Mojoj mami!

Danas bi imala osamdeset dvije godine!



Ona lebdi...

... već dvadeset godina, po našem ovozemaljskom vremenu, negdje među anđelima na Nebu, po našim ovozemaljskim slikama. I tu obično prestaju naša razmišljanja o njezinoj sadašnjosti ili budućnosti (opet naši pojmovi). Više se bavimo sobom otkada nas je napustila, o tome kako nam je ostavila prazninu, tugu, bol. Povremeno se sjetimo i zaplačemo, pokušavamo ju ne zaboraviti, nju tako jedinstvenu, čije mjesto ne prepuštamo lako.

A ona je bila puna života i humora, puna veselja, pa nam se to onda čini još više tragićnim. Naša djeca sjećaju je se samo mutno i po fotografijama, jedna djevojčica ju nije nikada upoznala, premda moli za nju prije spavanja.

I opet razmišljamo o nama...

A ja danas želim razmišljati samo o njoj, o njezinoj duši koja možda lebdi, a možda je u nekom potpuno drukčijem obliku od bilo kojeg, koji sam u stanju zamisliti. Osjeća li nas na neki način?

Kako provodi ono što mi zovemo vrijeme? Postoji li još uopće, osim u našim sjećanjima? Opterećuju li i nju ta vjerska pitanja ili je uronjena u svijet bez dvojbi, nedoumica, nesigurnosti?

Želim o njoj razmišljati bez tuge, jer sam odtugovala.

Isprobavam još jednom mogu li prepričati naš zadnji susret bez da zaplačem ... Dan prije smrti, kada je sjedila na liječničkom ležaju za preglede i plakala od bolova. I očima molila da ostanem uz nju. A nisam mogla, jer tu nisam pripadala. Tu pripadaju samo liječnik i bolesnik.
Zašto nisam sačekala da je smjeste u sobu ne znam ali slijedeći dan je umrla. Bilo je to zaista iznenada.
Danas znam da je to bio trenutak kada nisam trebala imati obzira ni na liječnike ni na one koji su čekali na mene napolju.

Evo, napisala sam i nisam zaplakala. Ne zato što to ne bih htjela ili zato što sam zaboravila, otvrdnula.
Danas pijem za nju, nazdravljam za njezin život negdje drugdje i nas ovdje.
Bojim se samo za sve moje drage, koji su je poznavali i koji će čitati ovaj tekst... možda će ih rastužiti, možda će zaplakati.

Ali suze su dobre, čiste dušu, a kad jednom budu isplakane, opet rode mjesto za osmjehe. I onu pravu sreću, koja je po meni moguća tek nakon potpunog suočavanja s tugom.
U tvoju čast, draga moja... smijem se danas s tobom, ne zato što si umrla, već zato što živiš... Zauvijek.

Bezbroj puta si me nasmijala do suza, dok si bila tu, s nama. A sada je vrijeme da me kroz suze nasmiješ...

Nazdravljam u tvoje ime! Ispijam šampanjac koji prije nismo uspjele ispiti.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se