Moja mama

02.07.2012.

Mojoj mami!

Danas bi imala osamdeset dvije godine!



Ona lebdi...

... već dvadeset godina, po našem ovozemaljskom vremenu, negdje među anđelima na Nebu, po našim ovozemaljskim slikama. I tu obično prestaju naša razmišljanja o njezinoj sadašnjosti ili budućnosti (opet naši pojmovi). Više se bavimo sobom otkada nas je napustila, o tome kako nam je ostavila prazninu, tugu, bol. Povremeno se sjetimo i zaplačemo, pokušavamo ju ne zaboraviti, nju tako jedinstvenu, čije mjesto ne prepuštamo lako.

A ona je bila puna života i humora, puna veselja, pa nam se to onda čini još više tragićnim. Naša djeca sjećaju je se samo mutno i po fotografijama, jedna djevojčica ju nije nikada upoznala, premda moli za nju prije spavanja.

I opet razmišljamo o nama...

A ja danas želim razmišljati samo o njoj, o njezinoj duši koja možda lebdi, a možda je u nekom potpuno drukčijem obliku od bilo kojeg, koji sam u stanju zamisliti. Osjeća li nas na neki način?

Kako provodi ono što mi zovemo vrijeme? Postoji li još uopće, osim u našim sjećanjima? Opterećuju li i nju ta vjerska pitanja ili je uronjena u svijet bez dvojbi, nedoumica, nesigurnosti?

Želim o njoj razmišljati bez tuge, jer sam odtugovala.

Isprobavam još jednom mogu li prepričati naš zadnji susret bez da zaplačem ... Dan prije smrti, kada je sjedila na liječničkom ležaju za preglede i plakala od bolova. I očima molila da ostanem uz nju. A nisam mogla, jer tu nisam pripadala. Tu pripadaju samo liječnik i bolesnik.
Zašto nisam sačekala da je smjeste u sobu ne znam ali slijedeći dan je umrla. Bilo je to zaista iznenada.
Danas znam da je to bio trenutak kada nisam trebala imati obzira ni na liječnike ni na one koji su čekali na mene napolju.

Evo, napisala sam i nisam zaplakala. Ne zato što to ne bih htjela ili zato što sam zaboravila, otvrdnula.
Danas pijem za nju, nazdravljam za njezin život negdje drugdje i nas ovdje.
Bojim se samo za sve moje drage, koji su je poznavali i koji će čitati ovaj tekst... možda će ih rastužiti, možda će zaplakati.

Ali suze su dobre, čiste dušu, a kad jednom budu isplakane, opet rode mjesto za osmjehe. I onu pravu sreću, koja je po meni moguća tek nakon potpunog suočavanja s tugom.
U tvoju čast, draga moja... smijem se danas s tobom, ne zato što si umrla, već zato što živiš... Zauvijek.

Bezbroj puta si me nasmijala do suza, dok si bila tu, s nama. A sada je vrijeme da me kroz suze nasmiješ...

Nazdravljam u tvoje ime! Ispijam šampanjac koji prije nismo uspjele ispiti.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.