26.05.2015., utorak

G - točka, De-Ice i prikraćenost oklijevanja

Ne znam, kako bi Dali prikazao isprepletene misli.
Ne znam niti kako bi ih prikazala neka nadobudna psihoterapeutkinja.
Pojma nemam, bi li se ona i Dali složili oko mojih isprepletenih misli, kao što ne razaznajem niti tanku liniju između subjekta i objekta.
Između dva sloja oblaka, pred ovalnim prozorčićem vodoravno promahuju pahulje snijega.
Tanašni sloj leda hvata se na napadnoj ivici krila.



Zgodno je to sa ljubavnicama.
Ne zadirući u fer etika moral karakter monotonija, ne spominjući oči širom zatvorene – rijetki imaju sreće. Ono, da je ljubavnica dovoljno blizu za na&ulet, a dovoljno daleko od neugodnjaka susreta utroje, četvero ili grupimice između placa, mise i pošte.
Sreća je, kad je zgodnička; gotovo je nevjerično dobro i kad sobu na sat ne shvati isprobavanjem buduće zajedničke sobe; kad nije najpažljivija pratilja virtualnih zapisa i kad se vremenom ne premetne u istu tu i takvu voljenu osobu, od koje si ono bez plana i umišljaja jednom zaronio u zabranjeno podvodje ljubavništva i stranputenosti; iz puke monotonije, dosade, prilike, „bikoz vi ken“.

Ali savršeno je, kad ljubavnica nije Ona Fatalna, koja će ti zavrtjeti tim ostatkom mladenačkog mozga narcisoidog, nego kad taman ostane dovoljno neprivlačna za ne poželjeti trajno. Ono, kad ima čukljava stopala, preduge dlake u nosu i tetoviranu trticu između nosa i stopala, ili kad barem ima iritantan glas ili/i mamu, koja ju stalno zove (istim glasom). Kad ti je njezine prijamčive guze taman dosta, kad vidiš, kako pali cigaretu. Kad se možete naći povremeno, drugdje, bez gnjavaža i očekivanja, a dovoljno za ubiti još jednu godinu vlastitosti; kad zapravo kao dva ušljiva psa lovite, zapravo, svatko svoj rep života, a promatrač bi mislio da plešete seks udvoje … - e, to je zgodno…



Dash se popeo iznad oblaka, u sunce. Mijehovi na krilima odlomili su bjelkastosivi sloj leda. Kroz rupu u sloju oblaka ispod, sunce obasjava šume, oranice i ogromni oblak pare iznad neke termoelektrane. Standardni zaokret, tri stupnja u sekundi…
Kava sjeda.
(Stjuardesica nudi crno vino. „Imamo vam G – točku, preporučujem!“, kaže i smješka se. „Dajte…“)

Puno je tu spoznaja, to sa ljubavnicama.
Samo rijetki početnici, tako, prijateljicama se javljaju prije rješavanja jutarnje erekcije, ili poslije treće večernje čaše vina. To oboje ne vodi na dobro, uglavnom, ili pak služi lovu na lovkinje, koje plijen čekaju baš tako… Preobraženje lovca u lovinu obično završi kratkim „da“ pred oltarom ili/i pred sudom.
(Proizlazi da je dobro vrijeme za trezveno javljanje - između jutra i večeri.)
A je li cijena tog stranputičja sa svom širinom lepeze zapleta i skrupula i svrabova i trudnoća i blamaža viša, niža ili „taman“ u odnosu na oklijevanje, ne pada mi na pamet ocijeniti uz vlastiti potpis …
Tek, oklijevanje se zna premetnuti u opor prizor…

/Širinom jezika još osjećam G – točku. Nakon dva kratka zaokreta, izlazi čankarasto podvozje Dasha. Zrak oko propelera zavibrira drukčije. Slijetanje… /

N. je bila taman, još dok ste skupa radili, davno. Vedra, predivne guze, lijepih ruku i nogu. Taman dovoljno čvakasta, da mi nikad ne bi oduzela san dvojbama novih početaka, mijenjanja, prekidanja. Ali, jednostavno, desilo bi se. Uvijek, svaki put, godinama nakon što više nismo bili kolege, kadgod bih taman poslao dovraga principe, fatalno pogledao, primaknuo se, netko bi pozvonio, uletio, došao, umro. Kao zahvaljujući kozmičkoj kletvi, ja bih ostajao pošten, nepokvaren, vjeran i uopće, solidan prijatelj neupitnih namjera. I nitko ne bi znao da sam i ja bio tu i prošao, ili kako već…
I gledam ju nekidan, uz piće (ona na drugom velikom pivu, ja uz drugu kavu).
Razvedena, zaglavljena u provinciji, podstanarka, sa tridesetak kila viška neuspješno utegnutih u šarenu haljinu, kao da bojom glasa stareće učiteljice priča sa rubom pivske pjene, a ne sa mnom…
Umjesto duboki izrez, fiksiram nešto nalik komadiću ajvara u njezinim zubima.
Tako dakle izgleda oklijevanje. Predugo oklijevanje.

Završni prilaz, uz nešto bočnog vjetra malo iskosa. Kotači zrakoplova sigurno hvataju mokri asfalt piste, slijetanje nije nježno ali je učinkovito. Krakovi propelera bučno guraju zrak prema naprijed, kočeći nas pred napuštanje piste poput velike elastične trake.
Dame i gospodo, bla, sletjeli smo, bla, molimo ostanite vezani, bla…
Dva sata do sastanka.
Taman.
Zahvaljujem stjuardesici novonastale rupice na čarapi, u visini ruba pete. Na G-točki joj zahvaljujem.
(Pjegice sam oduvijek volio.)

Kako bi izgledalo dijete moje psihićke i Dalija, i kako prikazati isprepletene misli?
Nije li oklijevanje prikraćen pojam?

Oznake: ljubavnici, turboprop, G - točka


- 14:58 - Stisni pa pisni (2) - Papirni istisak - #

19.05.2015., utorak

Hamburg

Slušajući kao klinjo "Pomorsku večer" u zagrebačkoj kadi, bio sam potpuno siguran u tvrdnje mog oca. Nema mora kao našeg, pomoraca kao naših, obale kao naše. Uopće i ma, uopće!
To se znanje miješalo sa znanjem, koliko "nas" je otišlo u dijaspore, preko oceana, svukuda.
Kasnije me zbunjivalo, koliko malo "naših" imena se pojavljuje u odjavnim špicama američkih filmova.
Zbunjivalo me i što odjednom neki tamo Poljaci slove kao pomorci. Što Britanci i Holandezi briju na kamenice. Što tamo neki Turci ističu svoja četiri mora.
Jesam li kupanje zamijenio tuširanjem, uvidjevši rizik zablude - ne znam.

Jedan od njemačkih gradova, koje sam godinama htio vidjeti, bio je Hamburg.
Hamburg, pomorski grad. Brodovi, kejevi, ribe i to sve.
E sad, Hamburg je od Sjevernog mora udaljen devedesetak kilometara. Kao Karlovac od Jadrana. Ali Hamburg je ogromni lučki grad... Istina, na širokom ušću rijeke Elbe.
Svoju nedomišljenost sprao sam sa tuširanjem prve večeri, osvijestivši očito.
Kakav je osjećaj Hamburžana, kad - ako ikad - saznaju svoju zabludu, da ćevapi sa ajvarom ipak nisu tipično dalmatinsko jelo, ne znam ...




Stari tunel ispod Elbe



... u "Operaciji Gomora" 1943., britanski i američki bombarderi tjedan dana su zasipali grad bombama. Poginulo je preko 42.600 civila; zabilježeno je 37.000 ozlijeđenih.
Promjena vremena i pogoršanje vidljivosti dijelom su od uništenja spasili tada najveći skladišni kompleks u svijetu; "Speicherstadt".
Uz komercijalnu funkciju i stanovanje, navodno je ovo i najveće skladište za trgovanje orijentalnim tepisima u Europi.




"Rickmer Rickmers", jedrenjak čeličnog trupa, sagrađen je u Hamburgu 1896.
Nakon uloge teretnog broda, postao je školski brod portugalske mornarice, do otpisa i prijetećeg rezališta.
Otkupljen natrag u Njemačku, obnovljen je uglavnom volontarijatom nezaposlenih škverana.


"Cap San Diego" iz 1961. stotinjak je puta povezao Hamburg sa Južnom Amerikom. Jedini preostali iz serije šest istovjetnih teretnjaka, također je od rezališta spašen zalaganjem kulturnjaka i volontera.


"Dom" - na Hrvatskom, do-o-o-om - zapravo je pojam za katedralu.
Veliki prostor sa luna-parkom, kojeg godišnje navodno posjeti više milijuna ljudi, ime je dobio po katedrali, koja je na tom mjestu zaista stajala prije preko sto godina...
Crkva je zemljište prepisala gradu u vlasništvo, uz uvjet, da tu nikad ne bude sagrađen čvrsti objekt...

Reeperbahn i St. Pauli... bizarno; svakako turistički.
Jutrom, lokve piva i povraćotine, grupice beskućnika sa psima ...


Jedan od gastro - specijaliteta, kojeg stanovnici grada rado svojataju, i zove se čudno - Labskaus.
Feminizirani vodič ventilatorasto kružećih, predugih prstiju, gotovo sa smješkom nelagode pojašnjava, kako crvenkasta polukaša na tanjuru, koja podsjeća na Ranojutarnje izlaske iz birtija ili klubova i lokve uokolo, potiče iz doba jedrenjaka (a nu, daštaće ... ). Kako bi spriječili pojavu skorbuta, brodski su kuhari u mljeveno meso iz konzerve počeli miješati sjeckanu kiseljenu ciklu i kisele krastavce.
Kako bi prekrili optiku kaše, preko nje bi stavili pečena jaja; ukiseljena haringa sa strane vjerojatno je naknadni dodatak iz doba, kad je "i oko počelo jesti" ...
(Nešto, dakle, kao naš dobri ajvar, u malom... zubo )


Nakon velikih poplava prije pedesetak godina, u kojima je u gradu poginulo nekoliko stotina ljudi, dijelovi grada su dodatno osigurani metalnim branama. Građevinski propisi određuju osam metara sigurnosne projektne visine.


"Elbphilharmonie", novogradnja koncertne dvorane, bila je početno procijenjena na 77 milijuna eura troška.
Brojka je u više navrata korigirana, kako bi se ispoštovala zamisao arhitekata o savršenom zvuku sa svakog sjedala.
Ovo uključuje desetke tisuća gipsanih ploča rađenih unikatno, 3-D-glodalima, kako bi idealno usmjeravale zvuk.
Tonske probe uključivale su i "kvotu" publike, koja je ćelava - o ćelu, zvuk se drukčije odbija nego o bujnu kosu...
Konačna cijena: 789 milijuna eura.
Zasad.




I kontejnerska luka, i kej, s kojeg europski auti iz otpisa "idu" u Afriku, i brodogradilište Blohm&Voss, i ...
I tržnica uz staru dvoranu ribarnice, u kojoj se sad održavaju koncerti.
I potoci piva. I ribe, i sušene ribe, i svježe, i još piva, i kamenice, i ribe i još piva.
(I pogled sa Michela, poznate crkve, po cijeni od 20 eura... Hajde to, ali izmaglica... Foto - nula bodova... )





I dok se slegnu okus Labskausa, vina, kamenica, piva; dok se noge taman navikavaju na dva dana jurcanja, dok još u ušima zvoni glas vlajske rodice ("An, ma di kod Elbfilhar..., šta, šta jeto, untisusa, ne znam ja, ne iđemo mi u operu, Joze nema, pitat ću ja njega di je to... Ma adriesu mi rec'; di ću jadna parkirat tamo... ") ... dok sve to, nadlijećemo grad, u luku okrećemo na jug...
Presjedanje, mrak nad Bavarskom, noć nad Zagrebom.
Nad mojim, malim Zagrebom. Noćno ubavim.
Stajem u kadu, u kojoj sam ono nekad, ležeći ispružen, slušao "Pomorsku večer" ...
...

Oznake: hamburg


- 12:52 - Stisni pa pisni (3) - Papirni istisak - #

17.05.2015., nedjelja

Godišnjica poplave

Nedoživljeno je teško zaista shvaćati.
Da sam u ponoć mogao autom proći kraj nasipa, a ujutro ničim manjim od vojnog kamiona, neshvatljivo mi je.
Pumpe veličine kamiona, koje opet kroz mutnu vodu tugaljivu vodi lokalni pijanac, kako kamion ne bi skrenuo sa puta, neshvatljivo je.
Ronioci u dnevnim sobama su neshvatljivi.
Psi na vrhu kukuruza u hambaru su neshvatljivi.
Bivši sekretar Vlade, u vodi do kukova u svojoj kući, dok u suzama nudi rakiju, neshvatljivo.
Volonteri iz Luksemburga, Albanije, Makedonije, Belgije, Njemačke, Hrvatske.
Mrtva stoka, groblja pod vodom, bijele zmije, prečistači vode, plutajući auti, vonj, prkos, pijesak u očima, piljevina pod noktima, grlo bez glasa, nošenje fascikala, knjiga, namještaja, tehnike.
Traženje poslanog helikoptera.
Kombi pomoći mojih Mljećana.
Prijateljevih trinaest oldtimera pod vodom.
Plutajuće mine.
Nošenje ljudi, koji ne žele iz kuće.
...
Lupanje žbuke. Vonj. Rezognacija. Volja. Štakori. Zmije. Donacije. Manipulacije. Birokracije. cije ije je e.
...

Nedoživljeno je teško zaista shvaćati. Još teže opisati.
Osjećaj ostaje.

/slike su re-post. na sreću. /



Oznake: poplava


- 23:52 - Stisni pa pisni (3) - Papirni istisak - #

14.05.2015., četvrtak

Kad ambicije, poput pijeska, kroz prste poput godina...

Nakon tri dinamička piša u prvih sto metara, Mali Pas usporava i posvećuje se uobičajenom studiju travki, tek povremeno testirajući moju pažnju naglim skokom na drugu stranu pločnika.
Mali Pas ne zna – ili ne haje – što je mene prije trideset godina po DDR-u policija kažnjavala, ako ne bih koristio zvonce i svjetlo na biciklu.
Trideset godina kasnije, Mali Pas o DDR-u nema pojma.
Njemu je normalno da bicikli nemaju zvonca, svjetla; neki niti kočnice.
Njemu nije čudno, da policija, potplaćena, dobrosusjedska sa nezvonećim mrakobiciklistima, ne reagira.
Na koncu, možda shvaća Mali Pas dok opet skakuće preko nogostupa ne hajući za biciklista s leđa, o čemu bi lokalna radijska novinarka izvještavala u Crnoj kronici, da su biciklisti ozvonjeni, osvijetljeni i obkočničeni.
No, to je prije uvod u priču o rekreativnom biciklizmu dvije decenije privremenoboravećeg gastarbajtera iz jedne prizapadne zemlje u dvojnozemaljskoj nigdjezemskoj na manje – više zapadu manje – više Balkana.

Zaobilaznicom, uz pokoji traktor, prolaze gastarbajterski auti. Frizirani BMW, star petnaestak godina; četvrti vlasnik i peta dorada; zvuk privlači pažnju; Ceca iz unutrašnjosti manje.
Tablice su Frankfurt; opako izgledajući lik na zalasku balavosti vjerojatno na aerodromu baca kofere u avion.
Sivi monovolumen ostaje iza njega; starija žena na suvozačkom mjestu ima premuško lice i prejak minival i jarko našminkana djeluje savršeno skladno. Na vozačkom sjedištu sa drvenim masažnim kuglama, djedica sa obaveznim šeširom i prslukom preko šarene košulje iz OBI-ja (13.99). Pet, šest vinjeta kirurškom preciznošću polijepljeno po vjetrobranu; „ratkape“ preventivno vezane plastičnim trakama; ah te bosanske ceste, also wirklich, gell ...
Ford Mustang progrmi suprotnim trakom; tablice su lokalne; mlađahni vlasnik folkoteke.
Mijenjajući brzine naniže, usporava iza traktora sa prikolicom punom stajnjaka. Usporava ih umorni Cigo sa zapregom, koju vuče ne manje umoran konj, još umornije izbacujući izmet po cesti.
Mali Pas trzne unatrag, upre, legne, njuška travku br. 71 i pomalo zaboravlja na vrijeme i prostor.
Policijski auto sa jednim svjetlom polako izlazi iz bočne ulice i staje nasred „zebre“. Policajac nije vezan, u krilu drži bebu širokog osmijeha.
Domahuje liku, koji u potkošulji kosi travu pred kućom.
Miris roštilja golica slinovnice.
Rodići prolete nisko, samouvjereno (g-din i g-đa roda).



Promišljam današnji posao; formulacije u mailovima, odgovore, popratne dokumente.
Biti dobro plaćen po satu, honorarno, dvojaka je situacija.
Ne moram ranije ustati i tiskati se u podzemnoj, niti luditi jer nema parkinga – radim od kuće. Zapravo, sa istog stola zarađujem honorar, s kojeg onda šaljem privatne mailove, doručkujem, obrađujem slike, plaćam račune.
Malo kao kućni pritvor.
U pauzi odšetam do kuhinje; izvedem Malog Psa po krugu (on bi tvrdio suprotno; on prošeta mene). Onda se vratim u svoju radnoprivatnu kućnopritvorsku sobu; čitam, pišem. Kontroliram stotine tisuća eura računa ili prtljam po Fejsu; sve u ista četiri zida.
Po ugovoru (obrazac „Uzmi ili ostavi“), doprinosa nema; staža nema; naknade troškova ili prekovremenog – nema. Naravno, dva telefonska poziva i pet centimetara maila naplaćujem kao puni sat, dok mi zloduščić face pokojnog Šovagovića cekeće nad glavom - „Ne bu mene nitko jebal!“
/Prijateljica - Gestaltica rekla bi - "Kako ja čujem to što govoriš, zaključujem da Ti u biti voliš biti žrtvica"./
Uskoro mi u njemačkoj putovnici ističe bosanska boravišna dozvola…
Ne dovršim misao; Mali Pas trzajem prekida duet sa mladim haskijem i zatrčava se za gromoglasno jurećim motorom.

Miris roštilja, pokošene trave. Sunce se pomalo spušta negdje iznad Broda. Čudno; kao jučer je bilo, sunce se spuštalo u Remetinec, otprilike, a izlazilo bi iznad Travnog, a ne nad Beogradom…
Da li da produžavam bosanske vize, ili da shvatim znak i otisnem se; da podvučem crtu bilokoje boje pod godine posvećenosti životu udvoje (doba prije Malog Psa) i prije nego krene skleroza i ciroza i tko zna koja još –oza pokušam makar dobiti posao taksista u tom nekom Frankfurtu, Hamburgu; makar Zagrebu…?
Ili ipak Australija…? … sa 45, bez dana staža u diplomiranoj struci, voljan za sve, dobronamjeran, životna posvuduša i prekaljeni početnik sa tri do četiri jezika, u diskreciji vlastitog prostora nudi … ?! Hm.
Šleperi.
Uvijek se traže vozači šlepera.
Volim voziti. Iako… istočnjaci ruše cijene; sjedeći posao doktor mi je zabranio prije trideset godina (otada nisam ustao… )
… ili mi je dobro ovako, zarađujući solidan plaćićak „od doma“, pouzdan logističar poslovnoj supruzi; skuhano, oprano, kupljeno, prošetano …?
Zdravstveno… Otkako je doktor kidnuo preko granice, jer nikad nije diplomirao – koje crno zdravstveno?
Mirovinsko… Neobjašnjivi bolovi svakako s godinama jačaju; koja crna mirovina…
Mali Pas se ukopa kakiti.

Zrak i boja neba podsjećaju me na ljeta kod bake i djeda, na rubu šume, na sjeveru kontinenta.
U stvari, što pizdim; super mi je… Zarađujem, zbrinut sam, imam gdje parkirati i šetati psa (čak kakice skupljam isključivo svojom voljom).
Hm.
Nisam li ono od prve položio prijemni, posve i bez tračka sumnje siguran da sam već kročio u neki pogon Airbusa, Mercedesa, …
Nisam li par godina kasnije proučavao informacije o prijemu na diplomatsko obrazovanje u zemlji svog sjevernog državljanstva… ?
Nisam li trebao ipak ostati u međunarodnom cirkusu i krenuti sa njim dalje sa brdovitog Balkana; dalje za poslom, u Irak, Afganistan, Siriju…
Nisam li …
… ili …
(Sanja, uvijek mi digneš živac i povrijediš ego, kad se smiješ mojoj navodnoj neodlučnosti!)



Mali Pas, svježe opranih šapica, piše i guze, hrče pred mojom suprugom. I pred „Crnom Ružom“.
(Hm; režiser... Snimiti tristo epizoda o kuknjavi i vitlanju pištoljem i na tome se obogatiti...)
Poneki šišmiš proleti grimiznim i indigoplavim sutonom.
Daleko iznad, olovnosivi contrail prati svjetlucavi avion na putu ka jugoistoku; baca dugu sjenu daleko ispred sebe, kao da zacrtava rutu.
Odlično vino. Uz cigarilos ne ide, ali nema veze. Odlično vino.
Nisam popio tablete… (kasnije ću; svejedno).
/Majka me umiruje, eto, ona pije jednu tableticu dnevno; neki piju i po tri. Ne odgovaram da ja pijem pet./
Mogao bih sutra opet na bicikl, među neosvijetljene, nezvoneće i nekočeće sumještane. Ili slalom oko kamiona na granici, pa magistralom prema šećerani… Hm.
I veli Milanović, učlaniti se u stranku.


(Nikad se prije nisam pitao, što još želim. Osupnut sam drskošću vlastite misli.
Pojma nemam. Ništa, zapravo. Nemam volje za neispunjene želje; za neispunjenje želja. Uzaludni optimizam stvara psihopate, bipolarce, alkoholičare.
Da što želim… ?Isti ovakav suton, sa sličnim vinom, na balaturi kućerka mog dalmatinskog djeda…?!
E.T. go home… “ Hm. Da; to bi moglo.)

Oznake: midlife


- 12:30 - Stisni pa pisni (0) - Papirni istisak - #

12.05.2015., utorak

U-434

Ponekad posebno pamtim mirise...
Prije par godina, u australskom zatvoru, to je bio miris vlažne cigle, uljane boje, starog tekstila i ljudskog jada.
Taj me miris zapuhnuo na samom ulazu, dok nas je policijski službenik postrojavao, vičući da odložimo stvari, skinemo naočale, vezice, remenje. Slikani smo, sa brojem, i potrpani u ćelije, ostavljeni tišini i mirisu. Mirisu vlažne cigle, uljane boje, znoja, straha.
Naravno, radilo se samo o dobro insceniranoj predstavi za turiste u obilasku starog zatvora, Old City Gaol u Melbourneu. Ali miris je ostao.



Prvi posjet Rusiji, tada sovjetskoj, osamdesetih, uz ostalo pamtim po mirisu u Aeroflotovom avionu, koji se gotovo identično ponovio na snijegom zavijenom lenjingradskom aerodromu, pa opet u hotelu; mješavina cvjetnog parfema sa natruhom bijelog luka i goriva.
Sa knedlom u grlu stajao sam u ogromnoj dvorani aerodroma, zurio u ogromnog Lenjina, Marxa, Engelsa, i pitao se, hoću li netragom završiti u Afganistanu (dok se Kolinda igrala školice). Miris klaustrofobije, potisnutog straha, nepoznatog.

Miris podmornice...
Nakon mirisa široke riječne luke, svježeg baltičkog zraka, piva, kamenica, cvijeća, povrća, ribe i svog šušura jutarnjeg Hamburga, miris podmornice te dočeka poput poznate noćne more, to je miris australskog zatvora, sovjetske tjeskobe, i dok rukom hvataš željeznu prečku ljestava i nogom pipaš oslonac, poput velikog kukca te proguta polumračni vonj toplog metala, boje, motornog ulja, starih krpa; umišljaš i znoj i strah i ...



Pred posljednjom prečkom, sjetim se prve regrutacije, u jednoj bivšoj državi, i kako sam proglašen previsokim za tenkovsku posadu. I u drugoj sam bivšoj državi bio previsok za bilokakve klaustrofobične konzerve upitnog vonja.
Sad sam stajao u klaustrofobičnoj konzervi upitnog vonja, osupnut spoznajom da je prednost zatvora nad podmornicom, moći se ispraviti. I ipak negdje vidjeti dnevno svjetlo...

U-434 sovjetska je podmornica, navodno jedna od najvećih sa konvencionalnim pogonom, izložena kao muzej u luci u Hamburgu. Raspadom SSSR-a, Nijemci su ju kupili u to svrhu, nakon što su ruske vlasti demontirale svu bitnu tehnologiju. Podmornica je, naime, pripadala posebnoj mini-seriji za špijunažu i, navodno, operirala pred obalom SAD. Čak tokom prevlačenja u Njemačku, Rusi su zaustavili teglenicu i tjednima još jednom pretraživali podmornicu, kako bi se osigurali da nisu zaboravili neki bitan dio opreme ...


Kapetanovo zapovjedno mjesto. Mjesto za upravljanje, odmor, spavanje. (Imao j ei kabinu, za razliku od običnih mornara, kojima je radno mjesto bilo i mjesto spavanja.)

Dubina zarona - do 400 metara. Evakuacija posade moguća do dubine od 80 metara...



"Brodska" kuhinja. Za 82 člana posade.


Special Intelligence Room


Vodič nas posjedne za uzak, kratak, ali barem ipak pravokutan stol (ne samo kvadratičan); to je dakle bio oficirski stol u njihovoj blagovaoni. "Ako ste zapazili ove bolničke lampe iznad - na stolu su vršene i hitne operacije."
Dok brišem ruke o hlače, on nastavlja:
"Sad ćete proći - pazite glave! - do otvora u idući odjeljak. Jednostavno se uhvatite za prečku nad otvorom, ubacite skokom obje noge kroz otvor - ne ispuštajte prečku! - jednom pa drugom rukom dohvatite prečku s druge strane i povucite se unutra; sve je jedna kretnja; jednostavno!" Mhm. ?!što je ono treća radnja...?!





Udarivši trticom o rub otvora pa tikvom o neku polugu, uviđajući prednost džepnog fotoaparata nad foto - torbom, iskesim se kadrovima gordo uspravljenog Sean Conneryja u "Lovu na Crveni Oktobar". My ass!


Glavni interkom.
"Ako bi sve zatajilo, oficir bi mogao govoriti u cijev sa tuljcem; sustav je proveden po cijeloj podmornici i funkcionira!"



Unatoč hladnoći mora, temperatura bi u podmornici rijetko pala ispod 40°C. Smjena bi trajala oko tri mjeseca. Svakih par dana moralo bi se izroniti po zrak.
Miris željeza, plastike, starog tekstila, ulja miješa se sa našim znojem. Vjerujemo, i sa znojem svih posada ove proklete konzervetine, fascinantne, genijalne, očajničke.
Nevjerojatno spretno i lakonogo izlazimo uz željezne ljestve.
Sunčano prijepodne Hamburga dočekuje mirisom rijeke, ribe, piva, proljeća.
Tiha jeza ostaje.


Oznake: podmornica U-434


- 09:11 - Stisni pa pisni (2) - Papirni istisak - #

< svibanj, 2015 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic