Marketing
U-434
Ponekad posebno pamtim mirise...
Prije par godina, u australskom zatvoru, to je bio miris vlažne cigle, uljane boje, starog tekstila i ljudskog jada.
Taj me miris zapuhnuo na samom ulazu, dok nas je policijski službenik postrojavao, vičući da odložimo stvari, skinemo naočale, vezice, remenje. Slikani smo, sa brojem, i potrpani u ćelije, ostavljeni tišini i mirisu. Mirisu vlažne cigle, uljane boje, znoja, straha.
Naravno, radilo se samo o dobro insceniranoj predstavi za turiste u obilasku starog zatvora, Old City Gaol u Melbourneu. Ali miris je ostao.
Prvi posjet Rusiji, tada sovjetskoj, osamdesetih, uz ostalo pamtim po mirisu u Aeroflotovom avionu, koji se gotovo identično ponovio na snijegom zavijenom lenjingradskom aerodromu, pa opet u hotelu; mješavina cvjetnog parfema sa natruhom bijelog luka i goriva.
Sa knedlom u grlu stajao sam u ogromnoj dvorani aerodroma, zurio u ogromnog Lenjina, Marxa, Engelsa, i pitao se, hoću li netragom završiti u Afganistanu (dok se Kolinda igrala školice). Miris klaustrofobije, potisnutog straha, nepoznatog.
Miris podmornice...
Nakon mirisa široke riječne luke, svježeg baltičkog zraka, piva, kamenica, cvijeća, povrća, ribe i svog šušura jutarnjeg Hamburga, miris podmornice te dočeka poput poznate noćne more, to je miris australskog zatvora, sovjetske tjeskobe, i dok rukom hvataš željeznu prečku ljestava i nogom pipaš oslonac, poput velikog kukca te proguta polumračni vonj toplog metala, boje, motornog ulja, starih krpa; umišljaš i znoj i strah i ...
Pred posljednjom prečkom, sjetim se prve regrutacije, u jednoj bivšoj državi, i kako sam proglašen previsokim za tenkovsku posadu. I u drugoj sam bivšoj državi bio previsok za bilokakve klaustrofobične konzerve upitnog vonja.
Sad sam stajao u klaustrofobičnoj konzervi upitnog vonja, osupnut spoznajom da je prednost zatvora nad podmornicom, moći se ispraviti. I ipak negdje vidjeti dnevno svjetlo...
U-434 sovjetska je podmornica, navodno jedna od najvećih sa konvencionalnim pogonom, izložena kao muzej u luci u Hamburgu. Raspadom SSSR-a, Nijemci su ju kupili u to svrhu, nakon što su ruske vlasti demontirale svu bitnu tehnologiju. Podmornica je, naime, pripadala posebnoj mini-seriji za špijunažu i, navodno, operirala pred obalom SAD. Čak tokom prevlačenja u Njemačku, Rusi su zaustavili teglenicu i tjednima još jednom pretraživali podmornicu, kako bi se osigurali da nisu zaboravili neki bitan dio opreme ...
Kapetanovo zapovjedno mjesto. Mjesto za upravljanje, odmor, spavanje. (Imao j ei kabinu, za razliku od običnih mornara, kojima je radno mjesto bilo i mjesto spavanja.)
Dubina zarona - do 400 metara. Evakuacija posade moguća do dubine od 80 metara...
"Brodska" kuhinja. Za 82 člana posade.
Special Intelligence Room
Vodič nas posjedne za uzak, kratak, ali barem ipak pravokutan stol (ne samo kvadratičan); to je dakle bio oficirski stol u njihovoj blagovaoni. "Ako ste zapazili ove bolničke lampe iznad - na stolu su vršene i hitne operacije."
Dok brišem ruke o hlače, on nastavlja:
"Sad ćete proći - pazite glave! - do otvora u idući odjeljak. Jednostavno se uhvatite za prečku nad otvorom, ubacite skokom obje noge kroz otvor - ne ispuštajte prečku! - jednom pa drugom rukom dohvatite prečku s druge strane i povucite se unutra; sve je jedna kretnja; jednostavno!" Mhm. ?!što je ono treća radnja...?!
Udarivši trticom o rub otvora pa tikvom o neku polugu, uviđajući prednost džepnog fotoaparata nad foto - torbom, iskesim se kadrovima gordo uspravljenog Sean Conneryja u "Lovu na Crveni Oktobar". My ass!
Glavni interkom.
"Ako bi sve zatajilo, oficir bi mogao govoriti u cijev sa tuljcem; sustav je proveden po cijeloj podmornici i funkcionira!"
Unatoč hladnoći mora, temperatura bi u podmornici rijetko pala ispod 40°C. Smjena bi trajala oko tri mjeseca. Svakih par dana moralo bi se izroniti po zrak.
Miris željeza, plastike, starog tekstila, ulja miješa se sa našim znojem. Vjerujemo, i sa znojem svih posada ove proklete konzervetine, fascinantne, genijalne, očajničke.
Nevjerojatno spretno i lakonogo izlazimo uz željezne ljestve.
Sunčano prijepodne Hamburga dočekuje mirisom rijeke, ribe, piva, proljeća.
Tiha jeza ostaje.
Post je objavljen 12.05.2015. u 09:11 sati.