G - točka, De-Ice i prikraćenost oklijevanja
|
Ne znam, kako bi Dali prikazao isprepletene misli. Ne znam niti kako bi ih prikazala neka nadobudna psihoterapeutkinja. Pojma nemam, bi li se ona i Dali složili oko mojih isprepletenih misli, kao što ne razaznajem niti tanku liniju između subjekta i objekta. Između dva sloja oblaka, pred ovalnim prozorčićem vodoravno promahuju pahulje snijega. Tanašni sloj leda hvata se na napadnoj ivici krila.  Zgodno je to sa ljubavnicama. Ne zadirući u fer etika moral karakter monotonija, ne spominjući oči širom zatvorene – rijetki imaju sreće. Ono, da je ljubavnica dovoljno blizu za na&ulet, a dovoljno daleko od neugodnjaka susreta utroje, četvero ili grupimice između placa, mise i pošte. Sreća je, kad je zgodnička; gotovo je nevjerično dobro i kad sobu na sat ne shvati isprobavanjem buduće zajedničke sobe; kad nije najpažljivija pratilja virtualnih zapisa i kad se vremenom ne premetne u istu tu i takvu voljenu osobu, od koje si ono bez plana i umišljaja jednom zaronio u zabranjeno podvodje ljubavništva i stranputenosti; iz puke monotonije, dosade, prilike, „bikoz vi ken“. Ali savršeno je, kad ljubavnica nije Ona Fatalna, koja će ti zavrtjeti tim ostatkom mladenačkog mozga narcisoidog, nego kad taman ostane dovoljno neprivlačna za ne poželjeti trajno. Ono, kad ima čukljava stopala, preduge dlake u nosu i tetoviranu trticu između nosa i stopala, ili kad barem ima iritantan glas ili/i mamu, koja ju stalno zove (istim glasom). Kad ti je njezine prijamčive guze taman dosta, kad vidiš, kako pali cigaretu. Kad se možete naći povremeno, drugdje, bez gnjavaža i očekivanja, a dovoljno za ubiti još jednu godinu vlastitosti; kad zapravo kao dva ušljiva psa lovite, zapravo, svatko svoj rep života, a promatrač bi mislio da plešete seks udvoje … - e, to je zgodno…  Dash se popeo iznad oblaka, u sunce. Mijehovi na krilima odlomili su bjelkastosivi sloj leda. Kroz rupu u sloju oblaka ispod, sunce obasjava šume, oranice i ogromni oblak pare iznad neke termoelektrane. Standardni zaokret, tri stupnja u sekundi… Kava sjeda. (Stjuardesica nudi crno vino. „Imamo vam G – točku, preporučujem!“, kaže i smješka se. „Dajte…“) Puno je tu spoznaja, to sa ljubavnicama. Samo rijetki početnici, tako, prijateljicama se javljaju prije rješavanja jutarnje erekcije, ili poslije treće večernje čaše vina. To oboje ne vodi na dobro, uglavnom, ili pak služi lovu na lovkinje, koje plijen čekaju baš tako… Preobraženje lovca u lovinu obično završi kratkim „da“ pred oltarom ili/i pred sudom. (Proizlazi da je dobro vrijeme za trezveno javljanje - između jutra i večeri.) A je li cijena tog stranputičja sa svom širinom lepeze zapleta i skrupula i svrabova i trudnoća i blamaža viša, niža ili „taman“ u odnosu na oklijevanje, ne pada mi na pamet ocijeniti uz vlastiti potpis … Tek, oklijevanje se zna premetnuti u opor prizor… /Širinom jezika još osjećam G – točku. Nakon dva kratka zaokreta, izlazi čankarasto podvozje Dasha. Zrak oko propelera zavibrira drukčije. Slijetanje… / N. je bila taman, još dok ste skupa radili, davno. Vedra, predivne guze, lijepih ruku i nogu. Taman dovoljno čvakasta, da mi nikad ne bi oduzela san dvojbama novih početaka, mijenjanja, prekidanja. Ali, jednostavno, desilo bi se. Uvijek, svaki put, godinama nakon što više nismo bili kolege, kadgod bih taman poslao dovraga principe, fatalno pogledao, primaknuo se, netko bi pozvonio, uletio, došao, umro. Kao zahvaljujući kozmičkoj kletvi, ja bih ostajao pošten, nepokvaren, vjeran i uopće, solidan prijatelj neupitnih namjera. I nitko ne bi znao da sam i ja bio tu i prošao, ili kako već… I gledam ju nekidan, uz piće (ona na drugom velikom pivu, ja uz drugu kavu). Razvedena, zaglavljena u provinciji, podstanarka, sa tridesetak kila viška neuspješno utegnutih u šarenu haljinu, kao da bojom glasa stareće učiteljice priča sa rubom pivske pjene, a ne sa mnom… Umjesto duboki izrez, fiksiram nešto nalik komadiću ajvara u njezinim zubima. Tako dakle izgleda oklijevanje. Predugo oklijevanje. Završni prilaz, uz nešto bočnog vjetra malo iskosa. Kotači zrakoplova sigurno hvataju mokri asfalt piste, slijetanje nije nježno ali je učinkovito. Krakovi propelera bučno guraju zrak prema naprijed, kočeći nas pred napuštanje piste poput velike elastične trake. Dame i gospodo, bla, sletjeli smo, bla, molimo ostanite vezani, bla… Dva sata do sastanka. Taman. Zahvaljujem stjuardesici novonastale rupice na čarapi, u visini ruba pete. Na G-točki joj zahvaljujem. (Pjegice sam oduvijek volio.) Kako bi izgledalo dijete moje psihićke i Dalija, i kako prikazati isprepletene misli? Nije li oklijevanje prikraćen pojam? Oznake: ljubavnici, turboprop, G - točka |
