29

subota

rujan

2012

...

Dan za danom
niz moje obraze
klizi na dlan.
More u meni
živi svoj san.
I tebe doziva.

21

petak

rujan

2012

DOBA KRALJEVA









UVOD
Visoko nad pitomim proplankom koji se ugnijezdio usred guste bukove šume, sijao je mjesec veličanstveno srebrn prizivajući blagim dodirima one tajanstvene sile koje su samo za njegove vladavine izlazile i vrzmale se carstvom nedirnute prirode, jer niti jedan se smrtnik noću nije usudio u šumu ući, a još manje njome prolaziti, nije bilo te potrebe ni te hitnoće koja bi prekršila nepisani zakon, duboko ukorijenjen u bit svakog čovjeka ma kojim se poslom on bavio i gdje god živio.
Šuma je noću pjevala svojim notama skladaim u pradavna vremena postanka.
- Oprosti mi....- tihi je šapat zaječao šumom, nošen vjetrom koji se odjednom podigao iz visoke trave prema gustim krošnjama.
Uznemirena sova jednom je glasno huknula i prestala, pažljivo pregledavajući proplanak.
Tamna, prignuta spodoba, tanašnih, bijelih ruku, pod jedan od rijetkih grmova ruzmarina sipustila je nevelik omot i, spriječavajući i vlastito disanje, trčeći i sapličući se, nestala među deblima rpema izlazu iz šume.
I šuma je sama u jednom neopisivo kratkom trenutku prestala disati, zastravljena tolikom hrabrošću, pa se kroz njen inače neprobojan plašt, do malog proplanka probio miris s mora, opor i slan...
1. Poglavlje

Opat je žurnim korakom prolazio kroz polutamu hodnika dok su njegove potpetice lupale po teškim, kamenim pločama i odzvanjale u praznini koja se protezala ispred i iza njega. Bližila se ponoć. Tjelesna straža na čije je postojanje već odavno zaboravio, pratila ga je u stopu snažnim, muževnim, zaglušujućim koracima pa se činilo kao da ih je deset puta više. Visoke su helebarde nagnuli malo prema naprijed, pa je prvo koplje, ono najbliže opatu, prijetilo da će ga poškakljati po obrijanoj ćeli. Ozbiljnost opatova lica poništavala je pomalo smiješnu situaciju, no i hodnik je bio prazan i loše osvjetljen. Naglo se zaustavio pred glomaznim drvenim vratima. Visoka koliko tri helebarde i široka nešto manje, svojom su se masivnošću i željeznim okivcima ispriječila pred njim, baš kao i dva stražara koji su stajale svaki sa jedne strane, ukrstivši pred njim koplja.
- Miči to! – promrsio je kroz stisnute zube.
Glas koji je propustio bio je, istina tih, pretih, ali prijeteći u tolikoj mjeri da su stražari bez riječi povukli ruke k sebi i otvorili mu prolaz.
Stajao je i čekao.
Kako se niti jedan od stražara nije pomaknuo ni milimetra, a poslužnika u ovaj kasni sat nije bilo gdje je trebao biti već je po svoj prilici negdje u gradskoj krčmi ispijao bačve piva, opat se pomakne u stranu i vođa njegove osobne straže snažno, rukavicom optočenom metalnim pločicama, udari tri puta po vratima, a zatim isto to učini sa zvekirom.
- Kardinal Ivan, izaslanik Njegove Svetosti Pape Lava IX.! – objavi.
Ništa se nije dogodilo. S druge strane vrata odgovorila je – tišina. Slab žamor dječjih glasova koji se do prije par trenutaka čuo iza vrata naglo je prestao. Negdje, u jednom kratkom trenutku, začulo se škripanje nekih drugih vrata.
Kardinal je i dalje stajao, praznog pogleda uperena u vrata.
Zvuk prigušenih koraka najavio je skorašnji ulazak, pa je samo kratko, duboko udahnuo i izdahnuo. Znao je da je prekršio sva pravila pristojnosti, ali bio je ovo jedini način i vrijeme da uđe u biskupsku palaču i da bude siguran da opet, po tko zna koji puta u ovih nekoliko dana ne će biti odbijen pod bilo kakvim ispraznim i prozirnim isprikama. Prečasni nadbiskup Dabralj sada ga je morao primiti.
Vrata su se napokon počela otvarati pred njim.
„U svom istupu budi oprezan i obazriv, Ivane, „ – u sebi je čuo glas Lava IX, - „šaljem te u još uvijek poludivlje krajeve. Budi oprezan i milostiv u ime Boga i u moje ime, jer i najmanja te pogrješka može stajati glave, a ta tvoja glava na tom pretankom vratu previše mi je u ovom tenutku značajna.“
Ivan je i sam znao da neće biti dočekan sa oduševljenjem, ali nije očekivao da će ga nadbiskup i njegova svita jednostavno ignorirati i to tako dugo.
Pažljivo je presložio naobore na plaštu prebačenom preko redovničke haljine i zakoračio u prostoriju. Lagano zveckanje mača koji se pomicao koricama pričvršćenim za pojas nije mogao spriječiti, a nije ni htio. Trebalo je odmah pokazati da ovamo nije stigao nespreman i da nije tako nesposoban kao neki drugi kardinali koje je poznavao. On se nije predavao slastima redovničkog života, pa su mišići na njegovom tijelu bili snažni i bez nepotrebnih naslaga sala.
Zastao je na trenutak sačekavši pokret ruke nadbiskupa kojim ga je pozivao da se približi, a onda čvrstim korakom nastavio dalje. Dabralj je šutio no Ivan je osjetio kako ga svaki njegov pogled probada i ispituje. Malo je ispružio bradu naprijed dajući tako svom licu odlučnost i nepokolebljivost. Perifernim je vidom hvatao detalje prostorije.
Nadbiskup splitski nije bio siromašan čovjek. Nije bio ni glup, stoga je njegova misija imala dodatnu težinu. Još kada se tome doda činjenica da ga je narod volio...Raskoš u kojem je živio osjetio se posvuda u biskupiji, ali je u ovoj prostoriji koje je samo naizgled bila asketska, bila naročito izražena. Visoki prozori prekriveni raznobojnim stakalcima trenutno su bili prekirveni teškim brokatnim zavjesama koje su bile umjetnost za sebe. Oslikane bogatim svilenim vezom predstavljale su slavne i teške dane muka Isusovih, a kako su prizori bili u prirodnoj veličini, dok je pored njih prolazio, a one se lagano njihale izazvane povjetarcem koji je za sobom ostavljao, činilo se da se nalazi usred drevnog Jeruzalema i prati Sina na njegovom posljednjem putovanju.
Zaustavio je na vrijeme uzdah divljenja, ali nije mogao prikriti bljesak zadovoljstva u očima. S druge strane, sa zida bez prozora, pratio ga je prikaz posljednje večere, onako kako ga je nepoznati umjetnik zamislio. Biti papskiji od Pape nije bila osobina kojom se trebao Dobralj dičiti. Ivan se pitao koliko u tome ima prste njegova supruga jer se prefinjenost osjećala posvuda u Biskupskom dvoru, čak i na tepihu kojim je prolazio. Bio je debeo bar tri prsta i njegovi su koraci bili prigušeni. Nije ga pogledao, osjećao ga je. Nije htio spuštati pogled sa Dabraljovog lica jer bi to značilo svojevrsko podčinjavanje.
Osim velikog postolja sa četiri stupa koji su pridržavali stropni reljef na kojem se nalazila drvena konstrukcija ležaja prekrivenog laganim pokrivačima, u prostoriji se nalazilo još samo usko kameno prijestolje, obično, bez naslona za leđa ali sa zaobljenim i povišenim rukohvatima ukrašenim zlatnim ornamentima.
Na njemu je sjedio Nadbiskup, lagano naslonjen na desnu ruku i, kad mu se Ivan dovoljno približio, ispružio je ljevicu na kojoj je dominirao veliki prsten, znak njegove pripadnosti Crkvi. Ivan se samo lagano i kratko naklonio u znak pozdrava. Gledao je Dabralja ravno u oči, ne spuštajući pogled prema ruci, prenoseći jasnu poruku da su u ovome trenutku ravnopravni i da mu se on kao Papin izaslanik nipošto neće podčniti.
Dabralj je pustio da mu ruka padne na koljeno i gorko se nasmiješio.
- Kardinale...- protisnuo je kroz zube.
- Nadbiskupe. – odgovorio je Ivan i nasmiješio se.
- Trebam li pitati što Vas dovodi k nama?- Dabralj se malo pomaknuo na neudobnoj sjedalici.
- Nadbiskupe, prije no što prijeđem na stvar, moram izraziti svoje negodovanje, kao i svoje pratnje. Zaista, ostaviti nas da čekamo danima...
- Zar nešto nije u redu sa smještajem? Hranom?
- Ne, ne! Što se tiče smještaja i ostalog sve je u redu, ali vrijeme, Poštovani, vrijeme koje sam izgubio čekajući na naš susret moglo bi imati utjecaja na tijek svega što pred nama predstoji. – Tračak ljutnje ipak se probio iza maske ravnodušnosti.
- Kardinale...ili Ivane, ako smijem, morate razumjeti da je i meni i mojoj obitelji, mojim prijateljima i podčinjenima to vrijeme bilo itekako potrebno.
Dabralj se opet pomaknuo i prebacio nogu preko noge. Plašt u koji je bio umotan na trenutak se razdvojio i Ivan je ugledao mali dio blješteči bijele noćne haljine na dnu obrubljene zlatnim vezom u obliku pletera.
- Ah, ovo se ne može izbjeći, pretpostavljam, zato sam vas tek sada pustio k sebi. Tek sada i u ovaj sat kad nema znatiželjnih i zlobnih očiju. Dajte mi to!- zapovjedno je ispružio ruku. Unatoč silnoj kontroli, ruka je lagano podrhtavala.
Ivan je segnuo ispod plašta i iz osiguranog, dubokog džepa iz njegove unutrašnjosti izvadio svitak i pružio mu.
- To je to? – upitao je.
- To je to. – odgovorio je i potvrdno klimuo glavom.
Dabralj je provjerio pečat sa papinskim oznakama, crven kao kaplja krvi koja se razlila po pergamentu i neodlučno ga vrtio u ruci.
- Dozvolit ćete.... – pokazao je Ivanu prema vratima.
Bez riječi, Ivan se ovoga puta ipak malo više nagnuo prilikom pozdrava i, mahnuvši pratnji koja je za vrijeme njihova kratkog susreta stajala pored vrata, na dovoljnoj udaljenosti da do njih ne dopre ni riječ razgovora, izašao ne osvrnuvši se više. Dabralj više nije bio Nadbiskup onoga trenutka kad je u ruke primio svitak. Cijelu je stvar trebao potvrditi Koncil koji je Dabralj uporno izbjegavao sazvati pa je to, na svoju ruku, čekajući da bude primljen, učinio sam. No, to je bila samo formalnost.
Dok je proalazio praznim hodnikom prema izazu iz palače licem mu je preletio pobjedonosni osmijeh. Ipak, duboko u duši bilo mu je žao Dabralja. Za njim je ostajao život kojega se teško odreći, no s druge strane, nadbiskup je sam odabrao stranu u ovome sukobu. Krivu stranu.
Reformatio in capite et in membris, reforma u glavi i u udovima, prinosila je svoje žrtve i u Dalmaciji. Nadbiskup, bivši nadbiskup Dabralj bio je samo prvi među jednakima.

......

Dabralj je dugo nakon što je njegova straža zatvorila vrata za Ivanom sjedio ponosno uspravljen i uzdignute glave. Zatim je duboko uzdahnuo, davši sebi oduška. U rukama je vrtio neotvoreno pismo Pape. Znao je što u njemu piše i uopće se nije imao namjeru time dodatno zamarati.
Osvrnuo se oko sebe i kad je vidio da je zaista sam, zavitlao je svitak prema najudaljenijem kutku prostorije. Ustao je sa povišenog improviziranog prijestolja i pošao prema vratima iza ležaja sakrivenim teškim zavjesama, zastao neodlučan i na kraju se ipak spustio na ležaj. Izmigoljio se iz plašta i pustio ga da spuzne sa kreveta. Sklopio je oči. Na trenutak mu je zasmetala i slaba svjetlost svijeća, a tada je začuo kako se vrata tiho otvaraju i u nosnicama osjetio dobro poznat miris svoje žene. Na trenutak se prepustio ugodnim mislima. Nagovještaj osmijeha zatitrao je u kutku usana. Osjetio je dodir njene ruke na nadlanici, lagan poput proljetnog lahora. Tako je i mirisala. Kao buket proljetnog cvijeća, orošen Božjim suzama. Nikada je nije pitao tko joj i gdje spravlja te posebne kupke.
Volio ju je.
Ne samo kao vjernu ženu već i kao majku njegove djece, njegovih mališana koji su mu uljepšavali već pozne godine, iako ga je buka koju su nemilice prozivodili trčeći kamenim hodnicima ponekad izbacivala iz takta jer bi izgubio nit razmišljanja. Uvijek se trudila da mu smetaju što manje, ali zvonki smijeh ništa nije moglo zaustaviti. Često bi stajao pored visokih prozora okrenutih prema klaustoru i gledao ih kako se igraju pored kamene fontane iz koje je voda neprekidno prštala, ljeti napajajući žegom izjedenu travu i cvijeće pa bi ono buknulo posebnim sjajem pod poslijepodnevnim suncem njegove Dalmacije.
Raj na Zemlji. Njegov mali svijet od kojega će se uskoro morati oprostiti. Uistinu nije morao otvarati svitak koji mu je Kardinal uručio te večeri. Znao je dobro što u njemu piše i što se od njega, Dabralja, sada očekuje. Sazvati Sinodu na kojoj će se raspravljati samo o jednom: njegovoj smjeni, iako je odluka već odavno u Rimu donesena. Licemjerstvo.
Ponoć je odzvonila na visokom zvoniku svojim milozvučnim tonovima.
Žena pored njega odavno je spavala snom pravednice, lagano se smiješeći u snu dok je jednu ruku prebacila preko njegova ramena nesvjesno mu milujuću kratku bradu. Kosa, mirisna i duga, prekrila joj je dio lica i leđa.
Zabavljala ga je igra tinjajućeg svjetla gotovo ugasle svijeće pored kreveta. Strujanje zraka, jedva primjetno, pomicalo je plamićak pa se na trenutke činilo kao da je kosa živa, da se pomiče po njenom obrazu milujući ga nevidljivim prstima.
Duboko je uzdahnuo.
Amelija, njegovo blago kojega se nije mogao a nije ni htio odreći.
Često je razmišljao o vremenu koje je dolazilo. Sve te reformističke gluposti smatrao je baš time, glupostima. Pitao se kakav bi to on čovjek bio da samo tako, potezom pera i potpisom na listinu poništi sve lijepo što je u životu imao i što ga je vezivalo uz obitelj, sve sate koje je proveo u njenom zagrljaju, sve koje je proveo u igri s dječicom koja su mu se, u rijetkim trenutcima kad bi pronašao kutak u kojem ga nisu salijetali molitelji, borci za pravdu, obespravljeni, motala oko nogu, vješala o skute njegove halje ili ga čupkala za njegovanu bradu.
Ponosio se svojom obitelji. Eto, i Celia, njegova najstarija djevojčica, dobro se snalazila na Dvoru kao družbenica mlade princeze.
„Zaista, kakav bih ja to čovjek bio?“, pitao se po tko zna koji puta.
Obrijati bradu, odrezati lijepo njegovanu kosu, to je bilo jednostavno. Brada mu je ionako više smetala no što mu je koristila a i Amelija je često prigovarala da bi je trebalo malo skratiti jer – grebe! Grebe nježnu kožu njenog vrata, ramena.
Svega ostalog nije se mogao odreći. Obitelji i jezika. Pristao je voditi bogoslužje na latinskom za blagdane ili posebna slavlja, , to je bilo u redu, ali je smatrao da oni koji to žele činiti u svakodnevnim obredima imaju pravo činiti to na svom, svima razumljivom jeziku.

.....

Unatoč otporu i ogorčenosti koju je osjećao duboko u sebi i koja je izazivala snažne bolove unutar njegova tijela, pristao je potvrditi pozive koje je Kardinal Ivan uputio biskupima za Sinodu. Nije imalo smisla još si više zakomplicirati život. Bilo je neizbježno. Njegova okrenutost Istoku i Patrijarhu nije mu baš osiguravala miran život kad se radilo o pravima koja je od njega zahtijevao Papa iz Rima kao Petrov nasljednik. Dugo se lomio oko toga što učiniti, kako ublažiti svoj pad, ali izlaza nije bilo i naložio je Ameliji da u ovih desetak ili više dana dok ne dođu Biskupi sakupi svu njihovu imovinu i preko ljudi iz osobne pratnje i onih od povjerenja sve prenese u kuće svojih roditelja u Zadar, a poslije će vidjeti što i kako dalje. Boljele su ga suze u njenim očima. „Što ćemo mi? Kuda ćemo?“, šaputala je jer se nije više znalo tko ih u Dvoru podržava a tko ne. „Ne brini, nekako hoćemo.“, tješio ju je iako je i sam bio u teškim nedoumicama. Bojao se više za živote svoje obitelji no za vlastiti. Nikako nije mogao zanemariti glasine koje su dopirale do njega, a koje su govorile da je Papa legatu izdao i posebne zapovijedi u pogledu njega i njegove obitelji. Znao je da će Lavu on uvijek predstavljati prijetnju jer je u Hrvatskoj Kraljevini postojao i djelovao poveći broj protureformista, a on, kao sada neslužbeno bivši Nadbiskup Splitski predstavljao je posebnu prijetnju jer su ga voljeli i podržavali i među svećenstvom i među narodom. Glede nasljednog prava na imovinu i njegovi su sinovi predstavljali svojevrstan problem jer Crkva se teško odricala svojega blaga.
Kralj Stjepan, njegova posljednja uzdanica, postupao je diplomatski i nije se htio umiješati u poslove Crkve. Bilo je to mudro s njegove strane, ali nimalo prijateljski. Dabralj je dobro znao prema kome naginje Petar, prijestolonasljednik, kao što je znao da će svojim odstupanjem sa položaja možda pomoći Kralju i Sinu, ali nikako neće pomoći Narodu.
Pitao se koga je Lav odredio za njegovog nasljednika. Većina priča koje su kolale hodnicima biskupske palače odnosila su se na Biskupa Osorskog, Lovru. Ni to ga nije čudilo. Lovro je bio posebno vezan uz Petra, nasljednika prijestolja. Njegovali su neko čudno prijateljstvo, pa je Lovro puno vremena provodio na Dvoru, što njemu nije padalo na pamet. Odazivao se samo na ono što je morao i to kada je Dvor i cijela svita boravila na obali, bilo u Splitu, bilo u Biogradu.
Petar je volio pobjeđivati. Nije prezao od sukoba, uglavnom besmislenih sa susjedima jer nekih većih ratova u vrijeme njegova oca nije bilo, a Lovro je široke ruke blagosiljao sve njegove dječačke igre.

.....

Dabralj je u noćnoj košulji stajao pored visokog prozora, naslonjen na hladan kameni okvir i osluškivao zvukove iza svojih leđa. Oduvijek je volio tiha jutra, ono vrijeme prije izlaska sunca i svih obaveza koje je morao obaviti tijekom dana.
Amelia je već bila potpuno odjevena u skromnu, sivu haljinu, bez ikakvih ukrasa na glavi osim kapice čipkastog ruba pod koju je uzalud pokušala nagurati svoju nemirnu crnu kosu. Nervozno je namiještala dugu, tamnomodru tuniku bez rukava i visoko uzdignuta ovratnika i vrzmala se po odaji pripremajući njemu haljine za to jutro kada je trebao krenuti u Baziliku i poslušati prvu jutarnju.
Opet je pomislio, dobro da pored sebe ima Ameliju.
Otvorio je vrata i izašao na bedeme. Njegova palača, njegov dvor kako ga je volio nazivati, imala je s jedne strane otvoren pogled prema istoku. Svojevremeno, na vrhuncu moći, tražio je od Stjepana i dobio dozvolu da presiječe debele zidove i napravi prolaz na hodnik koji se protezao cijelom dužinom zidina ne bi li si proširio pogled kroz nadsvođe prema jugu. Unutrašnje, rezidencijalne odaje gledale su prema nekadašnjem Mauzoleju Cara Dioklecijana koji je dao sagraditi ovo prekrasno mjesto, za svoju majku, kažu. Mauzolej je sada prilagođen kraljevim vjerskim potrebama i pretvoren u Crkvu, ali sa gotovo neizbrisivim tragovima jedne kulture koja je prije puno stoljeća zabljesnula i nestala pod najezdom barbara. Sa barbarima ili ubrzo nakon njih, na opustošeno su područje stigli Hrvati. U gradove nisu ulazili, teško su se snalazili u takvoj vrsti života, ali su zaposjeli sve ostalo što se moglo pa su sada ti gradovi ovisili o poljoprivredi novih stanovnika. Simbioza, reklo bi se i to vrlo uspješna. Nije prošlo dugo pa se i dio Dalmacije našao pod upravom novih kraljeva. Rim i Bizant, zauzeti svojim problemima polako su im prepuštali primat, njegov Split i još nekolicina gradova još je službeno bila pod jurisdikcijom Bizanta, no vlast Dobroslava, Stjepana, koji ju Dalmaciji bio svakako bliže od bizantskog Cara, sve je više jačala. To i nije bilo tako loše za Grad jer je Stjepan bio kralj koji je puno polagao u razvitak tgovine. Iznad svega je pokušavao doržati mir sa susjedima, pod uvjetom da ni oni njega nisu napadali. Mlećani u sukobu sa nadirućim Normanima, Bugari na granicama Bizanta, Ugarsko Carstvo na sjeveru sa stalnim ratnim sukobima na sjeveru...sve je to pomoglo održavanju kakvog takvog blagostanja u mladoj Kraljevini. Hrvatska je bila pritajena sila u usponu. Imala je zavidnu mornaricu kao i vojsku koja se mogla u svakom trenutku podignuti i nije bila zanemariv čimbenik u potencijalno izazvanom sukobu.
Dabralj se nasmiješio.
Da, da, ova je mala Kraljevina imala mudrog Kralja. Trebalo je znati ekvilibrirati između Istoka i Zapada, sjevera i juga.
Koliko god mu pogled dopirao pratio je kamenom popločanu rimsku cestu koja je uvijek bila zanimljiva u ovo vrijeme prije izlaska sunca. Kola napunjena hranom za potrebe Dvora i Grada, trgovci svilom i mirodijama sa dalekog istoka i sva sila drugih namjernika koji nisu mogli dobiti smještaj unutar zidina nakon što bi se sva vrata u Grad zatvorila netom poslije zalaska sunca sada je nadirala prema Srebrnim dverima u iščekivanju jutarnjeg zvona koje je naviješćavalo otvaranje i istovremeno pozivalo na prvu jutarnju misu.
Njegov se Dvor budio među prvima. Već je odavno visokim aulama i tepisima nepokrivenim prostorima odjekivao bat u lagane papuče obuvenih slugu koji su obavljali svoje jutarnje radnje, svakodnevne aktivnosti o kojima on ništa nije znao. Bilo mu je dovoljno da su u svakom trenutku tu kada ih je trebao. I da su sve njegove potrebe bile zadovoljene. O tim je poslovima vodila brigu Amelia. Kao i o tome koga će se puštati u njegove privatne odaje.
Izev prošle noći. Tu je odluku donio sam.
Bacio je još jedan pogled u daljinu, polje brnistre zaiskrilo je rosom u trenutku kada ga je prva zraka sunca dotaknula. Okrenuo se.
Čuo je kako je tiho uzdahnula. Prije no što je postavila pitanje rekao je:
- Trebalo bi poslati nekoga po Celiu. – i čekao.
Koliko god bila tiha i krotka ženica, samo je on znao osjetiti prigušenu ljutnju koja bi tu i tamo probijala iza maske nezainteresiranosti. Ne bi ga brinulo da je istog trena odgovorila, ali nije. Šutjela je.
I ta ga je tišina brinula više od ičega.
- Ništa nećeš reći?
Stajala je pred njim, tiha. Nije ni trebala ništa reći. U njenim je tamnim očima počivala tuga.
- Ne razumijem zašto Celia ne može ostati tamo gdje je? Dovoljno je daleko i dovoljno je, recimo to tako, neprimjetna. Zar misliš da će se tvoji neprijatelji zamarati time gdje ti se u ovome trenutku ili nekom slijedećem, nalazi jedna od kćeri? Neće.
- Nisam siguran, Amelia. Nisam siguran. Ali ako ti tako misliš, neka ostane još neko vrijeme, ali joj poruči da dobro pazi. Uzdam se u Nedu i njenu majku, u njihov razum.
Okrenuo se nevoljko prema odjeći na ležaju.
- Hajde, mila. Obavimo još i ovaj dan, još ovih nekoliko dana do Sinode, a nakon toga neka nam Bog pomgne.
- Neka nam Bog pomogne. – prošaputala je za njim.

2. Poglavlje

- Ceci, gdje si? Dojadilo mi je! Javi se! – Neda je sjela na kamenu klupicu usred malog perivoja koji je razdvajo gornje prostore tvrđave od onih u kojima su obitavali sluge.
Proljeće je bilo u punom cvatu i činilo Dvor i utvrdu sa svojim kaskadnim perivojima i građevinama jednim od najljepših mjesta na svijetu, jer uz sam rub kamenih zidova nalazili su se nasadi ruža, trenutno u cvatu, tako da je sve oko njih mirisalo. U rano poslijepodne, zidine su odisale svježinom koja je kroz uske otvore ulazila u svako masivno zdanje bez obzira bilo ono velika prijemna dvorana za uzvanike ili malaizba u kojoj su se čuvale zalihe hrane. Duboko u podrumima uklesanim u tvrdu stijenu nalazili su se vinski podrumi.
Neda je svoj mali nos, unatoč prijekoru i kaznama, gurnula u svaki kutak Grada, kad god bi se Dvor ovdje nalazio. Nije bilo prolaza, mosta ili tajne prostorije koju ona već nije obišla, no od svih mjesta najviše je voljela boraviti na zraku, što je dodatno izluđivalo njenu majku, a dadilju dovodilo u stanje suzama okupanog očaja, jer nije znala na koji način spriječiti nezdravu preplanulost djevojčicinih obraza.
Celia se negdje izgubila i Neda napokon odustane od potrage. Provjerila je da nije slučajno na teškom zelenom materijalu njene gornje haljine ostalo lišća ili trave i, popevši se stepeništem prijeđe na krov okrugle kule odakle se pružao pogled daleko prema Dinari prema kojoj je brdo Spas, na kojem se Dvor nalazio bilo patuljak, iako se uzdizalo iznad doline kroz koju je protjecalo nekoliko manjih rijeka. Vijugava je Krka imala svoje posebne draži.
Sjela je na izboj ispod krune kule, nalaktila se naslonivši bradu na dlanove i zagledala se prema razbacanim kamenim kućicama koje su nicale između Crkvenih zdanja koji je bilo previše na tako malom prostoru. Četiri starije i jedna tek izgrađena, sa raskošnim dvorima u kojima je, znala je to, obitavao Biskup Marko. Crkva Gospe od Biskupije imala je važno mjesto u politici koju je vodio njen djed. On ju je osnovao prije desetak godina dajući joj velike ovlasti.
Kad nije morala na misu u biskupsku Baziliku ili u dvorsku kapelicu, Neda je najradije odlazila u crkvu Sv. Josipa, u Podgrađu. U njoj se nedjeljom okupljala pastva iz cijele doline, a ne samo visoko plemstvo, kao kod Gospe. Nalazila se u samom podnožju Tvrđave, uz cestu koja je vodila prema gradu pa se tu većinom sastajala čeljad iz novih kuća i sluge i niži plemići sa Dvora. Znalo je tu poslije mise biti veselo, jer većinom se radilo o mladim ljudima. Neda je prema naputku bila pod krinkom tako da je nitko nije prepoznavao. U suprotnom, otac i djed odavno bi joj zabranili da izlazi van zidina, iako je uvijek bila u društvu Celie i još jedne od osobnih sluškinja, dadilja. Mrzila je taj naziv i tu službu jer, iako u trinaestoj godini, nije se više smatrala djetetom.
U zatvorenom dvorištu ispred konjušnice, baš ispod kule, grupa konjanika u laganim oklopima i bez oružja, izev laganih mačeva u tokama oko pojasa, spremala se izjahati iz utvrde. Velika i teška vrata id istesanih balvana već su bila podignuta, a most spušten.
Kako je Grad bio smješten na vrhu brda nisu trebali opkopi pod zidinama jer su na nekim mjestima strme litice činile priprodu branu, a sa te strane nije bilo ni šume, tak nisko raslinje. S druge strane, ove pitomije, postojali su usjeci i prolazi koje je trebalo premostiti pa je i to bio jedan od načina obrane od mogućeg napada. Most se uvijek mogao podignuti i uvući između strmih litica. Grad, kako je ovo mjesto nazivala majke ili Dvor, kako je to volio reći djed Stjepan, sa zidinama visokim preko 20 metara i liticama na kojima se nije mogla zadržati ni trava, činio se neosvojiv.
Konji koji su znali da će uskoro slobodno trčati nizinom uz neku od rijeka, uzbuđeno su i nestrpljivo topotali kopitima što je odzvanjalo na daleko. Baš se pitala zašto ne kreću, kad se iz konjušnice, vodeći za ular bijelog konja ponosita držanja, pojavio otac. Htjela mu je viknuti na pozdrav, ali se brzo predomislila. Sjetila se da joj je zabranio boravak na okrugloj kuli.
Sokol, tako se konj zvao. Dati ime ptice konju, a sokolu kojeg je vodio u lov nazvati bijelac, mogao je samo on. Često je puta, sakrivena iz nekog od grmova oko konjušnice čula kako govori:“ prgav je, samosvjestan i ponosan. Dugo je trebalo da mu nametnem svoju volju, ali mi je to napokon uspjelo.“ Pitala se o kome govori:konju ili ptici. Jer, konj se s time baš nije slagao. Otac je na bedru još uvijek nosio povez od zadnjeg „pokoravanja“, kad ga je Sokol, iz samo njemu znanih razloga, zbacio i pojurio niz vodeni tok Orašnice, jedne od manjih i plićih rijeka širokog gaza ali i oštrog kamenja. Pad je završio lakšom razderotinom. Suprotno očekvianju, otac nije pokazao ni trunčicu bijesa kad se konj napokon pojavio, ržući kao da se smije, laganim kasom običazeći grmlje kupine. Samo se nasmijao, ali slijedećih dana za konja nije bilo malih grumena šećera koje je tako volio.
Tada je, baš kao i sada, sjedila sakrivena na kamenom izboju. Kad su ocu razmaknuli haljine i odmotali povoj vidjela je nešto zanimljivo. Na lijevoj je nozi, malo iznad koljena, imao tamni znak od rođenja u obliku isukanog mača. Ne velik, ali uočljiv. Naravno, otac se nikada pred njom nije skidao i u tom ju je trenutku bilo sram, pa se brzo povukla i pobjegla u svoje odaje izbjegavajući služavke koje su se ustrčale oko nje.
Otac je uzjahao i preko sapi Sokola prebacio svoj plašt od najfinije jelenske kože, besprijekorno izbijeljen i sa ovratnikom od krzna bijele lisice ili vuka, nije znala. Poklon djeda Stjepana prošlog proljeća. Sličan su dobile majka i ona, ali obojan u crveno. Brat, mali princ koji je često pobolijevao hvalio se svojim modrim, a njoj je bilo svejedno.
Zamišljeno je gledala za njima dok su prelazili preko mosta. Na trenutak joj se učinilo da je krajičkom oka na stražnjem ulazu konjušnice vidjela nešto poznato, ali se sve odigralo prebrzo; sjena koju je vidjela nestala je pod stepeništem u tajnom prolazu za koji je i ona znala.
Tko je to bio? Mučilo ju je.
- Celia! – tiho je uzviknula s rukom preko usana.
To je morala biti Celia, pomislila je. Taj plašt sa kapuljačom vidjela je na ležaju u njenoj sobi.
Što je Celia radila u konjušnicama?


17

ponedjeljak

rujan

2012

hahhahah...

I kao što obećah, neverin, hajde probaj ovu zaštiti! Ova je maca maskota mog grada. Nema turista koji nisu prošli pored nje..a da je nisu snimili:)))))




15

subota

rujan

2012

o macama i sudbinama.....


Bila jednom jedna maca. Voljela se maziti i paziti, što su mačori obilno korisitili pa se macila dvaput godišnje i pričinjavala nam velike neprilike jer je trebalo udomljavti sve ta mačiće. Nakon puno nagovaranja(nisam pristalica sterilizacije bilo koga i bilo iz kojih razloga) uvjerili su me da je sterilizacija najbolje riješenje. E daklem, uhvatili macu u kavez, odnijeli je u ambulantu za mace i ostavili je da prenoći(ostala dva dana za svaki slučaj) i mislili da je problem riješen jer maca je dobila službenu oznaku...gricnuli su joj uho kao znak da više neće bit mama. Ali, da...To je MOJA maca. Kad su mačori počeli obilaziti oko kuće smijala sam se njihovoj nevolji jer im se geni neće više širiti uz pomoć našu kad.......




Naravno, maca se uredno omacila a ja sam se pitala kakvo je to bilo steriliziranje...Nakon dužeg razmišljanja shvatila sam da je MOJA maca posebna. Bori se protiv svega neprirodnog pa tako i protiv sterilizacije. Nakon nekoliko mjeseci meni je preostalo samo udomiti mačiće (opet). dvoje su otišli vrlo brzo a dvoje..





POGLEDAJTE SAMO KAKO SE VOLE!!!!!! Pa tko bi ih mogao razdvojiti? JA ne!!!

13

četvrtak

rujan

2012

Kad ne mogu ja...




Gdje si sad
Kad jutra me vlažna rosama bude,
Čija ruka
Na ramenu tvome počiva,
Tko tvoje mirise noći upija
Umjesto mene...
Prve se kiše
Razlijevaju bojama jeseni,
More juga valovima nježnosti
Živi u meni.
I pjeva.
Gdje si sad kad trebam te,
Gorko vino iz mog sna
Nikad ispijene čaše do dna,,,
Dalekom,
Neka ti sunce juga zlatom miluje bore na čelu
Kad ne mogu ja....

12

srijeda

rujan

2012

ohhhhhhhh........

ne želim ovo opisivati....

11

utorak

rujan

2012

priča o ........

Godinu i pol živjela je s nama kao dio obitelji vrana koju smo spasili kad je kao malena ispala(ili bila bačena) iz gnijezda. Nije se obazirala na vrane koje su prolijetale iznad vrta s maslinom koju je "uzela" kao svoj dnevni boravak. Nije letjela, ne zato što nije mogla, već stoga što se bojala...panično, visine. I, da bi ostala na zemlji, sama si je grizla repno perje, pa svaki puta kad bi se uputila u šetnju morali smo po nju. Bilo to u susjedov vrt sa grožđem , ili na stablo jabuke dvadesetak metara dalje. Naravno, kad se jednom uspjela popeti (poletjeti) na krov zgrade preko puta, komentar mojih bližnjih bio je: Hajde ti sad na krov pa joj objasni i primjerom pokaži - kako se leti. Naravno da nisam. Cijeli dan i cijelu noć proboravila je na tom krovu, sve dok pored nje nisu prošle dvije veeelike vrane, stale do nje i prišapnule joj...da je svijet velik i da je ona ipak ptica, a ne neko tamo prizemno stvorenje - bez krila.
Bilo je to prije nekih mjesec dana, javljala se tu i tamo povremeno, dozivala me, ja sam je slušala...i onda sam jednog dana prestala slušati. Pomisih, pa zar nije tako najbolje? EEEEE, da....par dana nakon toga otvorim u rano jutro vrata kuće i pred njima me dočeka....Maaaaa....
Moja se vrana vratila, ljuta na mene i gladna i željna bazena za kupanje, jer joj nitko nije rekao da taj veliki svijet nema sobe kao u hotelu, na jelovniku nema svaki dan meso i da ne može koristiti kadu za kupanje.

Naravno.....



stala je na svoje staro mejsto...i......

krenula na jutarnju toaletu...



pa se bacila na.....otimanje mojih papira....uništavanje kutija sa cigaretama,



i na kraju.....kažu da pametniji popušta...ili bar onaj koji nema oštar kljun, hahhahhaha

07

petak

rujan

2012

Kao nekada....




Godine prolaze,
U mojoj duši nemir se ne smiruje.
Još uvijek tvoje riječi znam
I pamtim dobro tvoje dodire,
Gori u meni onaj isti plam
Dok čekam da se javiš,
Da ti čujem glas.
Ni oluje nad morem,
Ni zapjenjeni val
Ne donose mi spas,
Ni ove kiše nad gradom,
Jer svaka je suza samo još jedna nota,
Još jedan biser Što umire zbog nas.
Kao nekada,
Na zidu svoje sobe
Tražim tvoje sjene
I kao nekada,
Tvoj osmjeh ulazi u moj san
I isto zvono
Na zvoniku jeca
Dok drhte moje ruke u groznici tišine,
Prizivajući spokoj
Na grudima tvojim,
Proklinjući sudbu
Jer dijele nas daljine,
Kao nekada...

05

srijeda

rujan

2012

Ti znaš..



I kad tišinom pjeva
moja pjesma
kroz oluje snova
pružam ti ruku,
jedino si moje
sve dok tijelo diše,
pa nek opet plaču
neke hladne kiše,
svaka je kap
suza za tebe
i svaka je suza
i otrov
i lijek
i nikome ne dam
tu svoju bol,
tu čašu meda,
sa izvora sol....

01

subota

rujan

2012

hmmmmmm tko se zadnji smije......

...počelo je ovako.....


pa se nastavilo...


hmmmm, netko je bio hrabriji.....ali, kad je došlo do susreta kod OK kaveza okom u oko.....


bilo je opako, ali, tko se zadnji smije......

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se