Upoznali smo se "slučajno", kako to već biva. Ja sam tada imao 20-ak godina, on tri puta više. Poslovno je surađivao s mojim roditeljima, pa sam mu povremeno, usput znao odnjeti neke papire. Bio je uspješan, poznat, priznat i cijenjen. Ja tek zbrkani mladac s puno pitanja i nedoumica. Jednom me ponudio kavom i počeli smo razgovarati u njegovom uredu. Ispostavilo se da imamo nekih dodirnih točaka i imamo nešto za razmijeniti. Razgovori su postali česti i dugački. Kad god bih došao s papirima, ako nije bio u nekoj gužvi, javio bi svojoj tajnici da nam donese kavu, sjeli bismo i razgovarali. Ti razgovori su mi se urezali u pamćenje.
Sjećam se, jednom, otpili smo po gutljaj kave praktički istovremeno, spustio je šalicu, naslonio se u naslonjač i rekao:
- Slučajnosti ne postoje. Sve se događa s razlogom. Sve ima neku svoju unutarnju logiku i svrhu. Svjesna osoba je toga svjesna i ide kroz život širom otvorenih očiju. Ostali toga nisu svjesni pa se svemu čude i iščuđavaju.
Bila mi je zanimljiva takva postavka. Tada još nisam pretjerano razmišljao o tim stvarima, ali kasnije sam se puno puta uvjerio koliko je istine u tome. Razgovarali smo o životu, o književnosti, umjetnosti, smislu, snovima, željama, mogućnosti njihovog ostvarenja.
- Jesi čitao Galeba?
- Goluba? Suskind?
- Galeba! - gotovo je podviknuo.
- Nisam.
- Svakako ga pročitaj. I Malog princa također. To su dobre knjige.
- O čemu su?
- O onome što život može biti.
Ispričao sam mu o nekim svojim pogledima na život, o tome kako me ljudi često zamaraju, kako me najčešće ne zanima ono što njih zanima, kako ne volim ono što oni vole, o takvim stvarima. Kad sam završio, zamislio se, duboko uzdahnuo, nagnuo se prema meni i kao u povjerenju mi se obratio:
- Alene, ovakvih kao mi je malo. Onih drugih je puno više.
U trenutku me oblio hladan znoj. Kakvih to kao mi? Šta? O čemu on to? Gledao me ravno u oči i nastavio:
- Nas je malo, mi smo manjina. Oni prevladavaju. Ali nemoj da te to brine. To je jednostavno tako. Životna činjenica koju je dobro spoznati što prije. Nije ništa čudno što te ne zanima ono što zanima većinu. Ti nikad nećeš plesati u njihovom kolu. Nikad te neće zanimati njihov način života, njihove tradicije, običaji, sve te silne gluposti i besmislice. Ti ćeš htjeti nešto drugo. Već sada je to jasno, a kasnije će stvar samo poprimiti veće razmjere. Zato je dobro da budeš spreman na to. Otprilike znam što te čeka, jer i sam sam imao sličnih problema i nedoumica koji tebe sada muče.
Nije me zapravo iznenadio s tom pričom o manjini i većini. To je samo potvrdilo i objasnilo sumnju koju sam nosio u sebi. Nastavio je:
- Većina, baš kao i u Galebu, želi tek napuniti želuce i povremeno se proveseliti. Njihov život je više-manje tiha patnja. Nešto uvijek nedostaje. Oni znaju da nedostaje, ali ne opterećujuju se s tim previše. Žive svoje živote na sličan način kako ih žive i svi oko njih. A jedna njihova bitna karakteristika je da mogu živjeti s tom tihom patnjom i trajnim neispunjenjem kojeg osjećaju. Njima je to na neki način "u redu". Nama nije i u tome je razlika. Ti ako želiš biti sretan morat ćeš biti svoj. Nećeš imati izbora, ako želiš biti sretan morat ćeš biti potpuno svoj, oko toga neće biti nikakvog kompromisa.
(nastavit će se...)
|
