Bivši aikidoka u zemlji ninja čudesa

petak, 29.04.2011.

Nikad ne znaš u kom grmu leži zec..

Već dugo se spremam napisati nešto o svom polaganju za 8. kyu. Kraj prošle i početak ove sezone za mene su bili prilično naporni i neizvjesni zbog povrede rebra. Iako me to udaljilo s tatamija na mjesec dana, stvar se nije riješila do kraja i pričinjavala mi je strahovit psihološki pritisak jer su treninzi bili cijelo vrijeme pod ručnom. Osmi kyu spada još uvijek u visoke kyu-ove(dakle, ne previše zahtjevne) iako će svatko upućeniji reći da su 10., 9. i 8. kyu esencija cijele vještine gdje se uči hodati i ako se to ne svlada, daljnje napredovanje je otežano i upitno.

Meni je program za 8. kyu predstavljao noćnu moru: nikako da ga sistematiziram. Ni za glavu, ni za rep. Kada mi stvari nisi posložene u glavi, na terenu sam nesigurna. I hvata me panika. Tradicionalno nervozna, provela sam dan maltretirajući bližnje da mi služe kao sparing partneri u nemogućnosti da se posvetim svakodnevnim događajima kao što su tetin rođendan i bogata trpeza.

Program za niži 7. kyu koji smo odrađivali paralelno na treninzima, učinio mi se deset puta lakšim i jasniji. Na dan polaganja već je bilo od samog početka jasno da stvari neće ići glatko.

Prvo me bilo strah da mi se rebro ne aktivira baš u trenutku neke zahtjevne tehnike.
Drugo, shvatila sam da me zapao najzahtjevniji partner i to nimalo slučajno što me dodatno užasnulo. Svojim kolegama sam jasno do znanja dala da sam skužila kako su mi namjestili fintu i moram priznati da sam bila u tom trenutku strahovito bijesna i osjećala sam se na neki način izigranom.

Sjedeći tako u seizi, uvidjela sam kako moj strah paralelno raste s osjećajem onoga što sam doživljavala u tom trenutku kao nepravdu.
Gledali smo mirno polaganje za 9. i 10. kyu, a ja sam postala sve malodušnija i malodušnija i stotinu pitanja mi je strujalo glavom. Zašto mi je već unaprijed zadan težak zadatak? U tom trenutku mislila sam da se on sastoji u tome kako „svladati“ nedostatke zahtjevnog partnera. Kako sam bila u zabludi....

Polaganje je započelo i našla sam se preko puta kolege koji je bio možda preplašen i više nego ja jer je bio upravo odradio jedno polaganje i sada se našao odmah pred drugim. Kada kažem da je on najzahtjevniji partner u klubu, tu mislim na njegov nevjerojatan stupanj pokočenosti i strah od poluga. U šali smo znali govoriti da ako na njemu uspije poluga, onda znači da smo ju uistinu napravili kako treba.
Ostali kandidati su se fino snašli jer nitko od njih nije želio „teškog“ i „nepredvidljivog“ partnera na polaganju pa sam se tako našla gdje jesam, a da nisam niti uspjela shvatiti kako se to dogodilo.

Početak je krenuo kako tako.
Jedini cilj u glavi koji sam imala je bio da ne izgubim koncentraciju i sačuvam i njegov i svoj mir. No, stvari nisu išle nimalo glatko i kako je vrijeme odmicalo, postala sam sve svjesnija toga kako ni on sam nema kontrolu niti svijest o stupnju svoje ukočenosti i straha.

U jednom trenu tijekom tehnike gdje se treba demonstrirati poluga na laktu, nisam bila u stanju zakrenuti njegov zglob. Pogledala sam ga molećivo u nadi da će shvatiti koliko se ukipio i pokušati surađivati, ali na moj užas, ništa se nije dogodilo.

U tom trenutku kroz glavu mi je prošlo kako sve to mogu riješiti jednim udarcem u prepone ili potkoljenicu, ali naravno, to na polaganju nije dozvoljeno.
Moj očaj je rastao iz sekunde u sekundu. Shvatila sam vrlo brzo kako situacija postaje bezizlazna i kako neću uspjeti u naumu da se postavim u položaj za izvedbu poluge. Oči su mi se počele puniti suzama i pomislila sam da je pitanje vremena kada ću doslovno puknuti i briznuti u plač.

Najgore mi je bilo što sam u tom trenutku stekla dojam kako svi oko mene rade tečno i samouvjereno, a ja sam imala osjećaj da sam zapela i ne znam što bih.

Kako više nije imalo nikakvog smisla pokušavati okrenuti tu šaku, napravila sam prvo što mi je palo na pamet: okrenula sam se oko nje i došla u položaj za izvođenje poluge. Nekako je prošlo, ali sam bila svjesna da to nema veze s mozgom i da iskusnoj komisiji sigurno nisam uspjela „prodati foru“.

U nadi sam krenula na drugu ruku misleći kako će možda stisak i pokočenost ovdje biti manji, ali to se nije dogodilo. Ponovo sam se odšetala oko šake u ispravan položaj za daljnje izvođenje tehnike, a predamnom se otvorio ponor – crn da ne može bit crnji.

I vidjela sam sebe kako padam u njega bez povratka. Pitala sam se da li komisija vidi moje suze koje samo što nisu potekle i moj očaj koji samo što nije buknuo iz mene. Imala sam dojam da se sve oko mene počelo raspadati.
U u tom raspadu, ukazala se jasna slika: ovo će definitivno u povijesti kluba biti najgore polaganje za 8. kyu ocijenjeno s najmanjim brojem bodova. Nije baš na čast, ali što se može.

U tom trenutku pomirenja sa sudbinom, pomislih kako bi sada bilo najjednostavnije puknuti pa da se farsa završi. Ionako je sve gotovo.

I tada, iz nekog udaljenog kutka moje glave, došla je vrlo čudna misao kojoj se nisam nadala: ženo božja, tamo oni siroti Japanci skaču u nuklearku svjesni toga da će time presuditi tijeku svog života, a ti, ti koja se tu nešto busaš u prsa da prakticiraš tamo neku japansku borilačku vještinu i u tom smislu i svoj duh, dozvoljavaš samo tako da te neki pokočen lakat izbaci iz takta?!?!

U tom trenutku sve se promijenilo.
Kao da me grom ošinuo. Vratila sam se u igru, a da ni sama ne znam kako.
Pretpostavljala sam da je ionako sve izgubljeno, ali da se barem mogu ponašati kao da nije. To je jedino što mi je preostalo: odraditi sve do kraja kako spada i koliko mi okolnosti dozvoljavaju i „poginuti časno“.

U sekundi sve se smirilo i kao da sam se zamrznula u prostoru i vremenu. Nastavila sam raditi s takvom predanošću kao da se ništa od svega gore napisanog nije ni dogodilo. Radila sam kao da imam predstavu svog života. Bez apsolutno ijedne emocije, totalno pomirena sa sudbinom.

I tako smo došli do kraja polaganja. I sjeli natrag u seizu. Shvatila sam koliko sam potresena i ljutito sam se okrenula jednom kolegi iz kluba i kroz zube mu „zahvalila“ na namještaljci i dala sam mu do znanja da sam prokužila igru i namjeru da svi izbjegnu zahtjevnog partnera.

I rekla sam da nije fer da su tako postupili prema jedinoj ženi koju imaju u klubu. U tom trenutku mi je priznao da mu je iskreno žao i nadodao da se nada da ipak nije bilo tako grozno. Okrenula sam se ljuta prema komisiji spremna podnijeti i konačni udarac za koji sam bila sigurna da me slijedi.

Krenulo je iščitavanje bodova. Čekala sam mirno uvjerena kako ću imati najmanji broj bodova. Mislila sam u sebi, nema veze, prošla jesi, slijedeći put će biti bolje pa to je samo 8. kyu.

I tada je pročitano moje ime. Prvo sam mislila da ne čujem dobro. Uz moje ime stajao je najveći broj bodova – 99 od 100. Doživjela sam trenutni šok. Na mom licu je očito bilo vidljivo koliko sam iznenađena pa je Sensei krenuo objašnjavat princip ocjenjivanja i što se točno na polaganju gledalo. Nisam mogla vjerovati.

U principu, moj naglo probuđen samurajski duh me spasio. Pomirenje sa sudbinom i njeno ignoriranje donijelo je ogromnu prevagu. U tom trenu postalo mi je jasno da je najzahtjevniji partner za mene bio najbolji mogući dar. Bez njega ne bih shvatila nikada što u sebi nosim i za što sam sve sposobna.
I nisu dečki ti koji su mi "namjestili" - namještanje je došlo ipak iz nekih drugih sfera. Od tog trena osjećala sam izuzetno poštovanje i poniznost prema svom "partneru" i duboku zahvalnost prema "dečkima u klubu".


Iako, oni vjerojatno nisu svjesni niti petine ove priče. I ne trebaju ni biti. Poslužili su. A ja sam izvukla lekciju. I, da se malo vratim na početak, moj zadatak jest bio "svladati najzahtjevnijeg partnera". Samo, što se on nije nalazio preko puta mene

Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (12)
Rujan 2008 (2)

<	travanj, 2011
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Komentari da/ne?