Današnji post biti će sastavljen od više različitih komentara ostavljanih na raznim blogovima. Autorove "mudre" misli posijane diljem blogosfere, koje su izazvale uglavnom pozitivne reakcije. A kao što jednom rekoh, blog umire bez feedbacka ili povratne sprege. Znači smisao ovog posta je okupiti ih na jednom mjestu i ujedno dobiti Vaš komentar sabranih komentara...

O domovini: -> rečeno na više mjesta
Uporaba nazivlja tipa Rvat, Rvacka, Rvatcko predstavlja uvredu svakom pripadniku hrvatskog naroda, budući predstavlja maliciozno iskrivljenu inačicu pravog naziva, a koja nam je učestalo servirana iz istočne kuhinje. Ne znam, niti me na kraju krajeva zanimaju tvoji motivi, ali pokušaj ne vrijeđati one kojima nešto znači to sa čime se ti sprdaš.
Drugo, dao Bog da ne uđemo u EU još najmanje deset godina tj. dok naš BDP ne dostigne bar približno njihov. Uđemo li ekonomski nespremni, pokupovat će nas ko što su pokupovali istočno europske zemlje. Uvalit će nam jeftiniju radnu snagu s istoka što će na ovako maloj naciji ostaviti ne sagledive posljedice. Pomest će nam onaj hrvatski haplotip EU7 u dvije generacije.

O narodnjacima: -> Jimblogu
Vrlo dobra analiza. Ako dozvoljavaš uz moj mali dodatak vezano za zadnji pasus.
Po definiciji rat je samo oružani nastavak politike. Znači rat se ne vodi samo s oružjem već i propagandom. Narodnjaci su bili sastavni dio te srpske propagandne mašinerije. I taj je rat BiH očito izgubila. A RH ga upravo danas gubi u miru. Zahvaljujući dođošima iz te iste poražene BiH, te najnovijem bratsko&jedinstvenom pokušaju mirenja zaraćenih balkanskih plemena od one iste međunarodne zajednice, koja je sve to i zakuhala. Jer nam očito treba nova poveznica za buduće Europske, Nato i ine asocijacije... Naravno pod nedužnim objašnjenjima, muzika nije nikome učinila ništa loše. Baš me zanima kako bi se proveo Parižanin koji bi 1949 pustio Wagnera. Nedužnog klasičnog kompozitora, koji je stvarao puno prije pojave nacional-socijalizma, ali kojeg su isti koristili za svoje marševe. Nama se mrtvi još nisu ohladili, a već je počelo narodnjačko ispiranje mozga mladima. Nas stare znaju da ne mogu dobit. Ali mlade imaju odmah. Oni će to slušati samo iz inata starcima te iz svoje mladenačke gluposti. Ako ne slušaš to, onda nisi in ili nisi dio čopora. Neš' dobit ku*ca/pi*ke. Toliko o kompozitorima sranja na ovim prostorima...



O beskičmenjacima: -> kod Male plave
Razlika je samo u terminologiji. Ljude u većini slučajeva dijelim na ljude i govna. Jedna od podinačica govana su i ljudi-guzice (op.a. M.P.) ili lignje (op.a. Manga). Tip koji svoj naziv dobio zbog preživljavanja u prirodi s uvlačenjem u analni otvor šefa, zapovjednika ili generalno rečeno vladajućeg. Drugi naziv počiva na jednistvenoj osobini takvih likova, da poprime oblik svake posude u koju se uliju. Zahvaljujući izrazitoj sposobnosti mimikrije vješto oponašaju i boje okoline. Stranačke. U svakom slučaju beskičmenjaci, koje je izrazito teško uloviti samo s golim rukama, budući su izrazito ljigave i skliske živine. Zato ih se lovi sa posebnim oruđem sa višestrukim kukama, a koji nakon što se zabije u njihova mlitava tijela, onemogućava bijeg u neku novu rupu... analnu...

O celibatu: -> kod Penellope
A sad ide pranje citiranog pisca. Ima katolička crkva dovoljno svojih problema i bez maloljetničkog seksa. Po meni najveća glupost naše crkve se dogodila sa uvođenjem celibata. To je nešto protuprirodno. Možda je imalo funkciju u srednjem vijeku da se ne bi rasipalo bogatstvo crkve, ali danas je potpuno smiješno. Poglavito imajući u vidu da su najveći raskoli u kršćanstvu uzrokovani time. Svi ostali se normalno žene i još uvijek nisu propali. Od pravoslavaca, protestanata, baptista... da dalje ne nabrajam.
Isusa i Magdalenu neću spominjat... jer im nisam držao svijeću, ali prvi apostol Petar je imao ženu i skoro svi pape do crkvenog raskola. Posljedično, kakvi su oni koji danas ulaze pod okrilje te institucije? Naravno čast izuzecima koji osjete Božji poziv. Ostatak svećenstva možemo podijeliti na one koji imaju normalan seksualni život na crno, što znaju svi u selu ili one koji nisu svi svoji. Kad kažem nisu svi svoji, mislim na pedofile, homiće i ostale omiljene medijske teme...
Vrijeme će najbolje pokazati...

O ženama u sustavu: -> kod Tyche
Svaka čast. Kužim te u potpunosti. Šteta što naš sustav i dalje nije spreman za takve. Par djevojaka koje su ušle u sustav, isti je zgazio. One koje su nakon nekog vremena skužile da se najlakše napreduje preko mufa postale su kurve, one koje nisu znale tako igrati postale su stare cure, a naravno one koje su razmišljale kao ti - eleminirane su kao nepodobne. Jad i bijeda. Imali smo jednu kadetsku poslovicu, koja ih je najbolje opisivala - Mogu oni izaći iz JNA, ali JNA iz njih neće nikada... i u skladu s tim su tretirali i žene u vojsci. Moj moto je uvijek bio - ista prava, ali i iste obveze. Znači nema tu sad muško-žensko... za sve mora biti isto ili se sustav urušava. Prave cure koje su tako igrale (ala GI Jane) su brzo izginule... a one koje su se *ebale sa nastavnicima letenja i to s više njih u istom periodu... su bile... pa recimo nagrađivane...



O privatnicima: -> pojma nemam
Znam da ima puno istine u tome što pričaš, ali vjeruj mi nisu svi poslodavci takvi. Evo primjerice mi smo sinoć nakon radnog vremena imali tkz. olujanje mozgova sa djelatnicima. Brain storming je meni omiljena upravljačka metoda rješavanja frustracija među djelatnicima i vodstva, gdje svi imaju pravo reći sve što ih smeta i prijedlog za poboljšanje tog istog. Pljuvačina svi po svima, ali argumentirano. Jedino ograničenje je poštivanje uzusa struke. Ja se njima ne mješam u tehnologiju izvedbe, ali isto tako ne dam nikome od njih gazi po mojoj struci, a to je upravljanje meterijalnim, tehničkim i personalnim resursima. Poanta priče, divlji kapitalizam koji je sada na snazi i takve divlje kapitaliste, tržište će uskoro početi kažnjavati. Propast će sve što se ne može nositi sa zahtjevima tržišta i dobrog poslovanja. Kvalitetno usmjeravan i motiviran djelatnik, će doprinositi više od onog kojeg se gazi, a samim tim njegova tvrtka će poslovati bolje. Znači bit će jednom, samo da li na vrijeme... drugi je dio priče ;)

O našim političarima: -> "blogeru" Staziću
Jutros kad sam ga ostavio bio je tamo. Moguće da je puklo zbog blog-servera. No to ne umanjuje nedostatak komentara u svezi navedene ergele. Nisam zaboravio ono što ste učinili Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu od 2000-te... a s mojim konkretnim slučajem su bila upoznata vaša dva ministra i jedan zamjenik. Svi ste vi meni isti. Lignje ste ko i svi drugi domaći političari. Briselski uvlakači i beskičmenjaci bez nacionalne strategije i vizije. Plivate samo nizvodno. Nalikujete ko krumpir krumpiru. Kažu nam ako ne glasaš ništa se neće promijeniti. Ja kažem nešto će se promijeniti tek ako nitko ne glasa. Prva stvar koja nam treba je čistka u strankama...
Zasjeli ste u te fotelje i čekate da pomrete u njima. Kad ste tako pametni dajte se zaposlite kao privatnici, pa ću vidjet koliko ćete opstati na tržištu. Za razliku od umjetno stvorenog ekosustava i stranačke faune, na tržištu kao i na bojišnici vlada samo jedan zakon - opstanak najsposobnijih. Dokažite mi tamo svoje sposobnosti, a ne palamudite po Saboru kako bi nešto trebalo. Pokažite to svojim primjerom. Privatnik se sigurno neće okružiti sa nekakvim curicama koje ga ne ugrožavaju (Antunovićka=Jadranka) već sa vukovima koji grizu. To najbolje govori kakvi ste svi vi u državnim strukturama. Ne trebate sposobnog potčinjenog, već ovcu koja vas neće ugroziti kad pogriješite u koracima. Znam da i od ovog mog lajanja nema nikakve koristi. Jer Hrvati su nebrojeno puta dokazali da su stoka, koja na svakim izborima glasa za iste. Bandić mi je najbolji primjer iz novije povijesti. Lik koji je pomeo murjaka zato što je radio svoj posao. Pa svugdje osim u RH bi odmah bio politički mrtvac. Zato i zaslužuju da ih takva stoka i vodi...
Ajd Bog...

Mr. 8% bio je ne službeni nadimak Vladimira Zagoreca, koji je zaradio od predstavnika stranih kompanija. Nadimka koji govori više o njemu samome od svega do sad izrečenog. Lika koji se kroz nakazni sustav poremećenih pravila vrijednosti od Čermakovog potrčka uspeo do čina generala i pomoćnika Ministra obrane za opremanje i nabavu OSRH. Nisam mu držao svijeću, ali znam što se o njemu pričalo unutar sustava. Znači ako su lagali mene, lagat ću i ja vas. No vjerujem da je ovo što će te čuti, jako blizu istini. Možda je u nekim sitnim dijelovima prijenosa informacja došlo do pojave šuma i distorzije istih, ali to je ne znatno. Moguće greške su par milijuna gore ili dolje...

Pa odakle početi? Od srednje geodetske i karijere koju je započeo kao potrčko u MORH-u? Od državne tvrtke RH Alan za razvoj i nabavu naoružanja ili od trenutka kad se Čermak odlučio povući sa funkcije glavnog logističara HV i njega postavio kao svog zakonitog prestolonasljednika? Možda najbolje da preskočim uvertiru i puknem vas odmah sa ciframa u glavu. Tjeralica je raspisana zbog nekih tričavih 5 milja dolara u svjetlucavim kamenčičima, a to je bio sitniš iz uredskog sefa za keš plaćanja, prema onome što je inače prolazilo kroz njegove ruke. Nemojte me krivo shvatiti, ali daj što daš. Bitno je da padne zbog bilo čega. No isto brinem kako će mu dokazati pranje novca dok je bio šef RH Alana, na svim onim projektima koji nikad nisu ugledali svjetlo dana pa do nabave ne kompletnog raketnog sustava S-300, za koji kažu da je u biti bio nabavljen kako bi se prikrile nekakve sitne rupe u proračunu od 200 milja dolara. Iskreno, bojim se da mu nitko neće moći dokazati ni provizije koje je digao za kupovinu takoreći "civilne" tehnike puno kasnije. Eto čak se i dobro informirani Puki, čiji izvori se kreću od Ureda do kvazitajnih skraćenica, čudi ko budala šamaru, odkud magistru Zagorcu 26 milja Eura...



Zato ću krenuti od tog dijela. Između ostalog jer sam svjedočio dolasku te tehnike. Bellovi su stigli prvi. Prva tri od deset helikoptera Bell 206B3 sletjeli su na Lučko tjedan dana prije službene primopredaje na Plesu 11. travnja 1997. Pored naših oznaka 601, 602 i 603 nosili su još privremene američke registracije N12093, N12094 i N12095. Navodno su koštali proračun oko 2,5 milje dolara po komadu tj. 25 milja. Osam posto od tog iznosa je 2 milijuna dolara.
Ajmo dalje. Prva tri Pilatusa PC-9 vojnih registracija 051, 052 i 053 stižu nakon Bellova. Kupljeno je 20 komada po cijeni od 5 milijuna dolara po komadu. Ukupna cijena 100 milijuna dolara. Osam posto je 8 milijuna. Znači već smo došli do Zagorčevih prvih 10 milijuna.
A gdje je još muljanje sa nabavom Kanadera koji koštaju 20 milja po komadu, o čemu je već pisano ovdje, Antonovima 32 i dva predsjednička Challengera svaki po 40 milja? Da sad ne nabrajam svaki avion... imate relativno točan popis tehnike HRZ-a ovdje.
Zagi je poznati kolekcionar. Osim novca, vrlo uspješno je skupljao odličja (najodlikovaniji je vojnik RH), oružje, letačke znakove, umjetnine. Čak je i mom klasiću uspio maznut svečani pilotski bodež prije promocije. Klasić je svoj dobio tek sljedeće godine sa drugom generacijom vojnih pilota. Zvuči ne vjerojatno, ali je 100% istinito.



O problemima održavanja preko Zagorca kupljene tehnike i činjenici da nam je letilo svega dva-tri Pilatusa od dvadeset zbog nedostaka guma, bolje da ne počinjem. To je kao da ti pješadija ne može ratovat jer nema čizama. Stvarno mi se ne da tovarit dalje. Stomak mi se diže od takve marve. O tome kako je diplomirao i magistrirao na FPZ-u neću ovom prigodom. Ionako me već neko duže vrijeme ševe sa temom dizertacije. Počnem li sad prat po njima, neću doktorirat nikad. Zato navodim još jednom, jasno i glasno... Zagi je garant sve ispite pošteno dao. Sto posto, kao uostalom i njegovi kolege generali Ćuk, Rojs i da ne nabrajam dalje... Doduše to što ga nikad nisam vidio na predavanjima, konzultacijama, ispitima... pa čak ni na promociji je irelevantno. Jer zaposleni mali štakorčić poput njega, sigurno je imao puno posla oko grickanja vojnog proračuna. Naravno da mu se pritom moralo izlaziti u susret. Na ručkovima i večericama, kako to iz Grčkog zatvora lijepo opisuje Petrač. A onda kad se iz svoje nove domovine Austrije kriomice dovukao na Fakultet po diplomu magistra cestovnog prometa, malo su ga šutirali po podzemnoj garaži. Vjerojatno zbog loše odrađenih geodetskih izmjera iste...

...valjda me neće i razapet ove. Jerbo nisam tip koji okreće drugi obraz. Tko tebe kamenom, ti njega napalmom. Nije statika smrti na križu za ovakve. Ovakvi ne stignu tako daleko. Ovakvi skončaju u plamenu zvijezde repatice... okruženi užarenim metalom i vibracijama koje drobe kosti. Rasplinu se u parama koje tope i keramičke obloge svemirskih letjelica. Nestanu u jarkom bljesku. Ko supernove. Da bi drugi živjeli...

Jer kosac je naš kopilot svagdanji. Kao što to svojedobno jedan naš legendarni jahač prelijepo opisa:

"Od svega se može pobjeći, samo od smrti ne. Ona je uvijek tu negdje, u zraku. Zato se okreni prema njoj i pitaj je što hoće. Onda će od tebe odustati. Tako barem ja radim. Kad zatvorim kabinu ja sam netko drugi. Ja sam borac. Robot. Ovaj Selak, koji sad s Vama priča, ostao je negdje na zemlji."

pukovnik Ivan Selak, Pleso 1995.



I tako prebacih ono što mi je prorokovano. Rekla vračara svojedobno... skončat ćeš 27-e. Nešto vezano za moju veliku ljubav. Dala mi nekakav talisman kako bi ublažila djelovanje tamne strane sile. Naravno da ga nisam nosio. Bilo je još vremena. No malo se za*ebala u proračunu. Skoro zaglavih tri godine prerano. Pomakoh BMW dva metra bočno. Ramenom. No uskrsnu opet iz pepela. Zajaha opet konje vatrene grive. Ali onda dođoše strani ljudi čudnog imena i poslaše nam konje u tvornice salame. Jahače stjeraše u štale da čame u mraku čisteći svinjski izmet. Mnogi stoga odoše u kočijaše. Ja ne htjedoh zamijeniti adrenalin sa zijevanjem zdvojnog kočijaša. Ne htjedoh voziti kočije okružen napirlitanim lakejima. Htjedoh zadržati čistoću vizije. Htjedoh zadržati oštrinu čistoće...

Mnjah... zašto ti *ebeni rođendani uvijek probude ovakve egzistencijalističke spike? Vjerojano zbog inventure. Inventure koja govori, nikad bolje. Pa koji kua onda sve to biti/ne biti sran*e? Za*ebi to. Odo pit s ljudima. Kerozin naravno. I živili i vi meni!

Badnjak 1995, meteosituacija povoljna, ruta Zadar-Šibenik-Kaštela, prva etapa rute, abeam Biograd, vrijeme 04:48. Prometa nema. Noć kristalno čista. Taman su prestale odjekivati okolne eksplozije i toksicirana populacija je polako tonula u san. Plavi interceptor guta tamno zvjezdano prostranstvo pred sobom. Nije posebno brz, ali ljudi se okreću za njim. Njegov izgled govori dovoljno o vlasniku. Ulijeva strah. Sklanjaju mu se s puta. No tama oduzima tu njegovu prednost. Budući smanjuje vidljivost. Pedal to the metal. Cigla na gasu. Želim nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Spavao sam nekoliko sati u autu čekajući je. Sada imamo burnu raspravu. Preburnu. Predbacujem joj čekanje. Bez stvarnog razloga. Preuveličavam. Kao da zvijer u meni njuši ono što nas čeka. Režim nakostriješen, ne znajući pravi razlog toga. Ona šuti. Bližimo se osvijetljenom dijelu. Sto metara s lijeve strane postaja za opskrbu s gorivom, s desne strane u penjanju prema postaji prilazi bijelo prometalo.



Ne smanjujem brzinu. Aktiviram duga svjetla. Jasna poruka. Nadirem. Razdaljina se smanjuje. On stoji i čeka. Odjednom... bez ikakvog racionalnog objašnjenja bijeli metalni stroj kreće. Lik hoće preko pune na benzinsku. Udaljenost je 15m. Udar je neizbježan. Kočim. Dok noga putuje prema pedali, mozak u djeliću sekunde procesuira informacije. Skretanje lijevo = vjerojatna eksplozija benzinske postaje = fatalni ishod za posadu 100%, skretanje desno = let do dvadesetak metara niže razine = fatalni ishod za posadu 80%... moram zadržati putanju. Moram ga pogoditi. Samo ne u vrata. Pokušavam ne oduzeti život majmunu. Pogađam ga po sred prednjeg kotača. Bljesak. Kidanje metala. Prasak stakla. Strahovito kočenje. Zasjecanje pojasa. Usprkos uprtim rukama, udaram prsima o upravljač. Stalo je. Lovim prvi udah ko novorođenče. Isključujem struju. Pogled desno. Razbijen vjetrobran. Udarila je glavom. Vidim krv na njemu. Eksplozija agresije. Pokušavam izaći na svoju stranu. Vrata blokirana. Nemam je snage pogledati. Iskačem preko nje s onim što svi profesionalni drajveri imaju pored sjedala. S drvenom palicom. Krećem prema drugom vozilu. Krv za krv.



Njihovo vozilo se dimi. Vozačeva vrata isčupana i smotana prema naprijed kao da su od alu-folije. Lik sjedi s nogama van i maše rukama lijevo-desno - Dobro je brale, živi smo, dobro je, živi smo... Ne sjećam se svog teksta. Zamahujem. Lik je pijan. Noga mu neprirodno visi. Skrećem palicom prema zadnjem staklu. Prasak. Nešto je moralo pući. Hvatam ga za prsi i sikćem - Nestani. Ne prilazi dok ne dođe policija. Poginit ćeš. Lik ubrzano klima glavom i odskakuje na jednoj nozi. Okret unatrag i vidim njegovog suvozača kako stoji uz njen prozor i priča nešto. Ugledavši mene kako dolazim, brzo uzmiče unatrag, bočno. Ona sjedi lica prekrivenog krvlju i tiho jeca. Vadim prvi zavoj iz donjeg džepa kombinezona i previjam je. Dolaze ljudi sa benzinske, stiže murja, hitna, zovu lika da priđe, on gledajući u mene govori da prvo obrade nju, ja mu signaliziram glavom da i on uđe u hitnu, odlaze, pušem, dajem izjavu. Voze me na hitnu. Ona je još na obradi. Telefoniram doma. Stari kreće odmah. Napokon izlazi umotanog čela. Grlim je.



Sjedimo u tišini. Sviće. Sunce probija kroz staklena vrata hitne. Sežem u džep na lijevom rukavu pilotske jakne. Vadim malu bijelu kutijicu. Trebala je biti izvađena doma, pred mojima. Pružam je. Ona je otvara. Iznenađena je. Klima glavom. Grli me. Pristaje. Stavljam joj zaručnički prsten...

Upravo smo priveli kraju rad na djelu "Aerodinamika i mehanika leta za profesionalne pilote (CPL rating)", tj. do sad najobimnije tiskane knjige u izdanju tvrtke JET MANGA d.o.o. za svemirski prijevoz i usluge. Posebnu težinu tom djelu daje to što je njen autor, general pukovnik zrakoplovstva u mirovini Dr.Sc. Zlatko Rendulić, prošao cjelovit put - od pilota u 2. sv. ratu do konstruktora vojnih aviona. Njegovo višedesetljetno i pionirsko bavljenje tom problematikom na ovim prostorima, okrunjeno je s nekoliko vlastitih avionskih konstrukcija - Galeb, Jastreb, Kraguj, dok je posredno sudjelovao i u razvoju Orla i Supergaleba. Sukladno tome, značaj takvog djela u očuvanju zrakoplovne misli u širem regionu ne treba posebno naglašavati. Tvrdo ukoričena knjiga dimenzija 24x30 cm na 400 stranica s 347 ilustracija (shema, grafikona i sl.) sadrži čak 555 kartica teksta. Povodom izlaska iz tiska tog značajnog djela, s izrazitim zadovoljstvom, prenosimo Vam cjeloviti predgovor iste:



Od 1999. godine uvode se pilotske dozvole potvrđene od JAA - Joint Aviation Authorities, a na kraju 2002. godine 33 zemlje članice JAA prihvaćaju novi Pan Europski sustav izdavanja pilotskih dozvola. Broj novih zemalja članica JAA sustava izdavanja pilotskih dozvola stalno raste. Uvođenje JAA dozvola je povezano s cijelim programom teoretske nastave praćene s JAR - FCL praktičnom provjerom sposobnosti upravljanja zrakoplovom od strane kandidata za dobijanje dozvole. Ova knjiga sadrži nešto više od programa iz Aerodinamike i Mehanike leta za sve vrste dozvola po JAA - Private Pilot Licence i Commercial Pilot Licence i temeljno je prilagođena tom programu. Tome je prilagođen kako primijenjeni matematički aparat, tako i šire objašnjenje pojava, kako bi bile što jednostavnije prihvatljive za pilota. Ono što je dano malo više od određene minimalne razine, poslužit će pilotu za lakši prijelaz na nove tipove zrakoplova.

Budući da se terminologija u zrakoplovstvu stalno obogaćuje velikim brojem novih izraza na engleskom jeziku, nemoguće je da svaka mala zemlja ima u potpunosti riješen problem terminologije na tom području. Zbog toga su engleski izrazi korišteni pored domaćih kako bi se izbjegle moguće zabune. Za njih je prvo navedeno detaljno objašnjenje, a zatim se koriste direktno bez prevođenja. To se ne odnosi samo na one termine koje je zrakoplovna znanost odavno prihvatila, npr. izrazi flutter, buffeting, Dutch-roll, spring tab itd., već i na one koji su direktna posljedica pilotskog žargonskog jezika, npr. Mach Tuck, Tuck Under i Coffin corner. Ovaj posljednji, premda vrlo grub u lingvističkom smislu, postaje neizbježan pilotski izraz. Navedeni izrazi se nigdje ne prevode. Na kraju knjige, u Prilogu, dane su oznake i objašnjenja karakterističnih brzina leta prema JAR-1 definicijama i kraticama, a navedene su i najčešće korištene definicije pojmova na engleskom jeiku. Proučavanje tih pojmova pomoći će pilotu praćenje stručne literature na engleskom jeziku te će ujedno i učvrstiti njegovo znanje na tom području.

Posebno sam zahvalan kolegama i prijateljima Mr.Sc. Tinu Jelaviću, dipl.ing. aeronautike-pilot i Danijelu Vukoviću, dipl.ing. zrakoplovstva na korisnim sugestijama tijekom stručne recenzije i pomoći pri obradi opsežnog teksta i crteža. Na kraju se zahvaljujem i Tadeju Brlecu, ing. na suradnji i potpori.


Zlatko Rendulić

Jastrebarsko, u ožujku 2005. godine

Naša svemirska postaja službenog naziva 012 STATION imala je svečano otvorenje na današnji dan prije točno 365 zemaljskih dana. Od raspojasanog svemirskog tuluma, koji je između ostalog ovjekovječen na glazbenom CD-u, do danas, zbilo se štošta toga. Bilo je i izmjena u sastavu posade. Jednog djelatnika smo zbog njegovog neiskustva i podlijeganju neprijateljskoj propagandi izgubili, ali pritom smo pronašli bolju zamjenu. Odabrali smo i nekoliko kadeta koji upravo prolaze trogodišnju obuku za rad na postaji. Pritom, zapovjednica postaje Andreja nipošto ne odstupa od izvrsnosti, kao glavnog mjerila pri odabiru posade. Ona dobro zna kako dosadašnju visoku funkcionalnost postaje, možemo nastaviti samo uz vrhunski obučene članove posade koji funkcioniraju unutar dobro posloženog kolektiva. A kako sve to izgleda u živo mogli ste se i osobno uvjeriti na 012-blogerijadi, kao i nekim drugim susretima na postaji.

Poslu se u skladu s nazivom tvrtke pristupalo zaista na svemirskoj razini, te rezultati nisu izostali. Iz mjeseca u mjesec bilježili smo sve veći promet u postaji i oko nje. Posjetitelji iz svih dijelova galaksije dolijetali su i vezivali se na doku postaje. Glas o visokom profesionalizmu i svemirskoj usluzi proširio se diljem svemira. Osim višestruko iskazanom interesu medija za našu neobičnu djelatnost, to prvenstveno možemo zahvaliti zapovjedničinom inzistiranju na izvrsnosti i individulanom pristupu svakom posjetitelju postaje. Naravno naši posjetitelji su to prepoznali i u prvom redu zahvaljujući najstarijem obliku distribucije informacija od uha do uha, iz dana u dan hrlili na svemirsku postaju br.012 u sve većem broju. Stoga ne čudi da je protekli mjesec, koji inače bilježi pad prometa u svim uslužnim djelatnostima, postaja zabilježila promet u rangu studenog.



Osim toga naša svemirska tvrtka kao najveći aerospace izdavač u ovom dijelu svemira, tijekom protekle godine dana, publicirala je čak šest knjiga na temu aero i astronautike. Iako navedena djelatnost nema ozbiljnije tržišne isplativosti, zapovjenik korporacijske flote je promiče isključivo u cilju očuvanja tehničke kultutre nacije, budući interes mladih za upravljanje letjelicama opada iz dana u dan. Razlog je u prvom redu svakodnevno zatiranje te struke na državnoj razini. Na što je ovdje više puta bezuspješno ukazivano. Posljedično nesposobni pojednici unutar trulog državnog sustava rasprodaju u bescjenje i uništavaju do kraja ono što poremećeni sustav vrijednosti do tad nije. Manga se svojednobno pokušao boriti protiv toga, a kad je shvatio da je to rat sa vjetrenjačama, okrenuo se budućnosti. Pritom je više puta dokazana i ona o ne postojanju ne zavisnih medija u ovom dijelu svemira.

Znači proživjeli smo uzbudljivih godinu dana, upoznali mnoštvo novih ljudi i vanzemaljaca, ostvarili višestruko veće prihode od prijašnjih, a koje smo velikim dijelom reinvestriali u poslovanje postaje. Pritom osim što je izabran za predstavnika kvadranta u kojem se postaja nalazi, zapovjednik flote bavio se proučavanjem toksične hipoksije i drugih problema života u svemiru. Nedavno smo promjenili stambeni modul, te prije četiri dana imali lakše oštećenje na tvrtkinom interceptoru. Nepažljivim manevriranjem pred stambenim modulom jedno teretno plovilo naslonilo se na korporacijski interceptor i oštetilo ga. Naravno oštećenje bi bilo puno gore da interceptor nema posebna ojačanja. U skladu s tradicijom dobrosusjedskih odnosa u kvadrantu, postignuto je mirno rješenje. No i to je sastavni dio života i rada na postaji i njenom okružju.

Za kraj ovog jubilarnog obraćanja znajte, kako ćemo prvu obljetnicu rada postaje proslaviti radno, ali svečarski. Svečarski u prvom redu za sve posjetitelje, koji u postaju dolete iz blogosfere. Naime danas postaja časti sve blogere s jednom besplatnom uslugom. Naravno uz prethodnu sigurnosnu provjeru. A kako će ta provjera izgledati, nek' za sada ostane tajna. Blogeri veselimo se vašem (ne)dolasku.

Slijedi još jedna istinita strašna priča iz naših krajeva. Poput prethodne o prelijepoj nijemoj djevojci koju nitko u selu ne zna. Koja se pojavi od nikud i zavede nekog stasitog seoskog mladića. Gleda ga sve dok ne zapleše s njom. I nakon toga ga odvede u mrak. Spasiti se može samo ako na vrijeme uoči njena vilinska kopita. Inače nema šanse. Mnogo je takvih svjedočenja u narodu. Ne samo o vilama, nego i o cijeloj plejadi čudnovatih bića koja žive onkraj naših samim sobom prezaokupljenih ljudskih života. Nekoć se o susretima s njima i o njihovim moćima pripovjedalo uz komin. Mlađe naraštaje se podučavalo kako se obraniti od zlih čudovišta i kako zatražiti pomoć od dobrih. Danas toga više nema. Zato je sadašnji žitelj asfaltiranih krajobraza puno izloženiji. Ne zna ni što ga je snašlo, kad ga se dočepaju te vjekovne sile...

Ništa čudno, ako znamo da se današnji ljudi ne znaju nositi ni sa vlastitim mrtvima. Puno je priča o ukletim mjestima gdje se i danas pojavljuju prikaze. Tome je svojedobno svjedočio i jedan, koji se nije dao tek tako zaplašiti. Ta momčina je sedamdesetih bio jedan od organizatora otmice aviona iznad SAD-a, sa ciljem ukazivanja na hrvatski problem. Zbog koje njegov rođak nadimka Taik, robija već trideset godina. Naša momčina, nazvat ćemo ga Zvone, znao je kao uostalom i svi u tom kraju, priču o hrastu na zavoju. Pod tim hrastom su svojedobno, Turci poklali naše svatove. I pod tim hrastom su svati pokopani, bez ikakvog obreda, u ne označene grobove. Zato svi iz tog kraja, noću izbjegavaju taj put. No naša junačina zapela je do kasno na nekakvom sijelu u susjednom selu i nije mu se dalo ići okolnim putem. Što mu nije bilo za zamjerit, budući se radi o vremenima i krajevima gdje razliku između kraćeg i dužeg puta čini nekoliko kilometara odnosno sati pješačenja. Uostalom kakav bi on to seoski junak bio, kad bi se dao uplašiti od nekakvih seoskih bajalica. Krene naš Zvone tako, tim kraćim putem prema svojoj kući. Put je išao skoro ravno do starog hrasta, a onda je naglo skretao desno.



Bio je to za ono podneblje karakterističan, danas bi rekli, makadamski put sa kamenim suhozidovima sa strane. Ako zagusti lako bi se uskočilo u okolna polja, da vrh suhozidova nije prekriven gusto isprepletenom dračom. Kako stoka na ispaši ne bi ulazila u tuđa polja. Znači skoro ne premostiva prepreka. Možeš samo naprijed ili pravo nazad. Javna rasvjeta u to doba bila je zvjezdano nebo i mjesečina. Noć je bila kristalno čista, tako da je brzo ugledao stari hrast na zavoju. Izdaleka je već izgledalo da mu se krošnja neobično ljeska pod mjesečinom. Prošli su ga žmarci preko leđa do zatiljka i onda još jednom kad je ugledao nešto bijelo u podnožju hrasta. Nastavio je hodati iako mu je pametniji dio mozga govorio da se okrene i krene drugim putem. No onda bi mora proć opet kroz susjedno selo. Reć će selo da se junačina usrala od babskih priča. Ako proba preko polja pokidat će gaće na drači. Kako će u svoje selo doći pokidanih gaća? Ubit će ga od zajebancije. Kud si ti biža moj Zvone, kad si gaće na drači ostavija? Dok je on tako razmišljao, udaljenost do hrasta se smanjivala. Sad je već jasno vidio priliku u bijelom ispred debla. Vjerojatno mi je to onaj Ikan smistija. Vidija je kako Mara cilu večer pogledava prema meni i sad me je odlučija posramit. Ispast će šupak pred svima. Sigurno Ikan i njegovo društvo čuče tamo iza zida i crkavaju od smija. Neće im dat gušta. Oni će se s njim zajebavat? Sad će radit šake majku im...

Ostalo je još desetak metara do hrasta. Sad je već potpuno jasno vidio. Bila je to ženska silueta. Stajala je ispred stabla točno na onom mjestu gdje put prelazi u livadu. Usporio je korak osluškujući. Osim škripe kamenja pod njegovim đonovima i šuštanja krošnje hrasta nije čuo ništa. Nije čuo nikakvo hihotanje iza suhozida. I onda mu srce počne lupat ko ludo. Kako krošnja može šuštat... kad je noć mirna i bez vitra? Sageo se i s onom svojom ručerdom dograbio oveći kamen. Neću sad bižat kad sam do tu doša... Prilazeći, sve bolje je vidio detalje. Bila je obučena u dugu bijelu haljinu. Bila je to za pojmove sedamdesetih jednostavna seljačka haljina starinskog kroja sa dugim rukavima. Na glavi je imala svečano spletenu bijelu maramu dok je lice prekrivao tanki svileni rubac.



Zaustavio se na par metara od nje stežući kamenčinu u desnoj ruci. Ona nije bila okrenuta prema njemu već malo bočno prema zavoju. Bilo je dosta mjesta za proć. Moga bi proć. Povika. EEEJ!!! Nema pokreta, ni odgovora. Zvuk dubokog glasa koji odzvanja pustopoljinom ohrabri ga pa koraknu bliže. Čuje samo šuštanje krošnje. Tada shvati da i njena haljina treperi, a vjetra nema. Opet ga prođu trnci. Pogleda prema dolje i shvati da ona ne dira zemlju jer se rub haljine podvlači pod nju. Podiže ruku sa kamenčinom i korakne još jednom uz iskonski grleni uzvik prije bacanja istog. Trenutak prije otpuštanja prstiju skameni se. Bez ikakvog zvuka, snježno bijelo odjevena ženska prikaza, kao u nekakvom usporenom kadru klekne. Ono što bi trebala biti koljena lebdilo je pedalj iznad tla. Pritom malo pogne svoju velom pokrivenu glavu i prekriži se. Kao u molitvi...

To je i za Zvonu bilo dosta. Potrčao je niz put koliko ga noge nose. Dok je trčao pogledao je preko ramena i vidio da ga ne prati. Klečala je još uvijek tamo, onako snježno bijela, pod krošnjom koja se trepereći preljevala srebrenom mjesečinom...

Jednom prigodom naišao sam na blog na kojem se piše o hororu. Ako se dobro sjećam u tom konkretnom postu radilo se o nekakvoj mlakoj anglo-saksonskoj pričici iz maglovitog predgrađa. Kao ono, u kući nije bilo nikoga, a čuli su se koraci na katu. Srećom da je bio dan, inače ne znam kako bi uspio zaspati. Nešto prestrašno. Posljedično, po ne znam koji put, nametnulo mi se pitanje o današnjem topljenju nacionalnog identiteta u kazanu opće globalističkih stremljenja. Zar je naša svijest već toliko isprana, da nam klinci kao pojam horora prepričavaju nekakve trećerazredne holivudske uratke? Zar ovi prostori obavijeni tisućljetnom izolacijom, danas nemaju što reći na tu temu? Zar su netragom nestale naše vile, malici, paticvrci, vukodlaci, kečizubi, babaroge, vukovije, paklenjaci, svarozi, ušušuri, pasoglavci, vedi, nemri, ovasari, podzemljari, vodani, šarkanji, vještice, kozlaci, zmamorije, rojenice, moguti, more i vragodusi? Zar su sva ta bića napustila naše šume i sela? Nisu. Samo su gradski ljudi zaboravili na njih. A najčešće je dovoljan samo jedan posjet našim ruralnim krajevima za osobno se osvjedočit u njihovo postojanje. Oni su i dalje tamo. I vrebaju nove naivne žrtve...

Budući je priča koja slijedi istinita, zbog zaštite osobnih podataka njenih aktera, koristit će se izmjenjena imena. Dogodilo se to na derneku povodom Sv. Ante u jednom selu u dalmatinskoj zagori. Klasičan seoski vašar, štono bi rekli slavonci, uz puno pečene janjetine, štandova sa plastičnim đinđuvama i igračkama, domaćeg vina i starih običaja. Miris roštilja mješao se sa dimom zapaljenih guma koje je nekoliko lokalnih mangupa palilo proklizavajući sa svojim limenim ljubimcima. I Jozo je bio među njima. Momak koji je ušao u našu obitelj, oženivši stričevu srednju kćer. Mali je uvijek bio na vraga, što bi rekle seoske babe. Ne moš' ga ni za glavu, ni za rep. Dok je rodica doma čuvala trudnoću, Jozo je visio po krčmama i često odvozio balavice u polje sa svojom nabrijanom Opel Mantom. Tako bi vjerojatno završio i ovaj dernek. Već je nekoliko novostasalih ždrijebica bacalo poglede za njim dok je izlazio iz spuštenog metalik-crnog stroja sa gumama koje su stršale preko ruba zadnjeg blatobrana.



Dernek se nastavio. Kako je mrak debljao, mjenjale su se i pjesme sa razglasa. Od popodnevnih folklorno-popularnih pjesmuljaka tipa Trio Gušti, krenulo je prema rock'n'rollu i novijoj plesnoj glazbi za mlade. Društvo je bilo sve veselije, dok su znojne konobarice i konobari u bijelim košuljama, donosili nove plate pečenog i pune bukare vina. Istodobno među drvenim stolovima orilo se i grleno pjevanje tog kraja. Ista one pjesme koja su se pjevala stotinama godina prije pojave r'n'r, techna i sličnih trendovskih prohujala. Zagrljeni brkati glavonje, kao da su pružali otpor ostatku svijeta, pouzdajući se u nešto iskonsko i vjekovno što ih okružuje. U prvi mah ono što se kasnije dogodilo, nitko nije povezao s tim, ali danas sam uvjerenja kako je nju prizvao upravo taj stoljetni napjev.

Kad se pojavila, usprkos hektolitrima popijenog, muške glave su se spontano počele okretati. Ni ženski dio nije ostao ravnodušan na njenu pojavu. Odmah su se grupirale kokodačući. Bila je predivna. Usprkos činjenici da je bila odjevena u jednostavnu ljetnu haljinicu koja je sezala do poda, njeni atributi nisu se mogli sakriti. Svaki pokret njenih gipkih stremena ritmički je pomicao nabrekle bradavice koje su se jasno očitovale i kroz lanenu tkaninu. Nešto je iz nje zračilo. Nešto divlje i neukrotivo. Babe nisu znale čija je. Nitko je ne zna. Zaključiše da je vjerojatno prijateljica od starije Matine, a koja je s njom uskoro trebala doć' iz Dojčlanda na ljetovanje kako bi vidjela zemlju njenih roditelja. Čak je izgledalo kao da točno zna koga traži. Pogledom je tražila nekoga. Konačno, njen pogled se zaustavio na Jozi koji je stajao naslonjen uz šank sa svojim društvom. Zaustavila se i naslonila uz jedan nosač šatora. Nije ništa pila. Nije ništa jela. Nije ništa govorila. Samo se nedužno smješkala dok je povremeno pogledavala prema Jozi sa onim svojim mačkastim očima čudne azurne boje.



Naravno ni Jozo nije ostao ravnodušan. Ritualno muško naguravanje sa prijateljima izmjenjivalo se s pogledima upućenim prema njoj. Alkoholom podgrijano društvo bacalo je interne komentare na temu "švabice" i gurkalo Jozu da je odvede na vožnju. Vidiš da te gleda, konju... pozovi je na ples, pa onda pravac u polje... šta misliš po šta je ovdi došla? Teško žabu u vodu. Jedan njegov mig lokalnom DJ-u i već je zasvirao nekakav stiskavac. Kad je inače samouvjereni Jozo došao pred nju, progutao je knedlu. Ostao je paraliziran u času kad ga je netremice pogledala. Na kombinaciji nekakvog falšeg njemačko-engleskog, pozvao je prema prostoru za ples smještenom između stolova. Babe su odmahivale glavama, a muški zacakljenih očiju gladili brke kad se "nijemica" privila uz Jozu.

Dok se ona senzualno njihala u ritmu, Jozo je izgledao sve opčinjeniji. Kretala se u ritmu gipko poput zmije. Izgledalo je kao da uopće ne dodiruje livadu. Nijemo ga je gledala u oči i uvijala se oko njega. Jozo se samo tupavo smješkao. Smješkao se i dok su išli prema njegovoj Manti. Selo je gledalo kako se odvoze niz put prema polju. Samo je stari Stipan nešto mrmljao o kopitima, dok mu se vinom oduzet jezik petljao po ustima. Vjerojatno da je tada uspio i reći ono što je vidio ležeći na tratini, tko bi povjerovao tom starom pijancu? No povjerovali su dan kasnije. Nakon što je pronađen Jozin auto. Parkiran u sred oranice. Bez tragova guma do tamo. Jozo je sjedio sam u autu zaključanom iznutra. Ukočena pogleda u kojem je ostala zaleđena sva strava kojoj je svjedočio u zadnjim trenucima. Tada više nitko nije posumnjao u ono što je Stipan vidio. Kamo sreće da nije opet bio tako pijan. Možda bi Jozu uspio odvratit od odlaska u polje s njom. Možda ne bi skončao tako strašno, da mu je uspio reć' kako ta nijema prokletinja umjesto stopala ima vilinska kopita...

Došao je opet. Lutajući samuraj-pjesnik sletio je opet u postaju. Sjevao je svojim ubitačnim pogledom unaokolo dok se približavao zapovjednom mostu. No nakon nekoliko koraka opustio se ne uočivši nikakvu ugrozu. Pogledah preko njega prema svemirskom doku u kojem je nakrivo usidrio svoje prijevozno sredstvo. Ne sretni transporter je izgledao kao da ga nije gasio sve ovo vrijeme. Nisam ga htio ispitivati. Ako bude htio pričat će sam. Mi se razumijemo bez puno razgovora. Što nije ni čudo s obzirom na sve ono što smo prošli zajedno od kadetskih dana.

No ovaj put mi je izgledao malo izgubljen. Možda ga je iznenadilo naše preseljenje u novi stambeni modul koji je dosta udaljen od njegovog. Možda se zbog toga osjetio usamljeniji no inače. Napravio sam mu mjesta za pristup prijenosniku br.2. Kad dođe u postaju obično prvo provjeri elektroničke poruke koje je propustio u međuvremenu. Sjeda, ali ne pristupa mreži. Samo gleda u prazno. Klasičan zamor materijala. Overburn ili dopunsko sagorjevanje ima propisano maksimalno dozvoljeno vrijeme trajanja. Ne preporuča se dugotrajan let na tom režimu. Što on očito nije poštovao.



Odjednom počinje govoriti na onom svom ne razgovjetnom dijalektu. Treba mi malo vremena da se prilagodim njegovom karakterističnom narječju. Shvaćam da priča nešto o osamostaljivanju. Pokreće vlastitu roninsku djelatnost. Dosta mu je ratovanja za tuđe sitne interese i ne razumjevanja okoline. Spominje nekakvu zonu sumraka i počinjem bilježiti ono što nastavlja isprekidano govoriti...

Sumrak mojih osjećaja
------------- bijeli su zidovi
------------------- poprskani krvlju,
--------------------------- plavom,
-------------------------------- poput mora.

I dok azurna boja klizeći bjelilom,
----------- izaziva divljenje promatrača,
------------------- koji ni ne slute
----------------------- da to dragocjena tekućina,
---------------------------- mojeg života je.

Besmisao
------- postaje surova stvarnost
---------- i naočigled mnoštva
------------ opčaranog događajem
--------------------- umirem polako...
------------ uslijed gubitka krvi...
...sam...