jeftino crveni lak na mojim noktima
darling
zazivam te u svojim prozračnim haljinama
s mirisom na želju
trebala sam te više
dublje sam te gurala
zazivala te žešće
od svih tvojih ljubavnica
s komadima iskašljane ljubavi
molila sam
da mi povjeruješ
o jebanjem sam najbolje znala
izgristi omče oko vrata
na dnu mene kad se sretnemo
zaboravim tko sam

1

pljunut ću na svoj um
zaratit ću protiv svog razuma
on me tjera
tjera da posumnjam koliko ti značim
u ženi ima strah da neće biti
o da neće biti žena cijela tebi dovoljna
pljunut ću na razum
pljunut ću na svoje godine
majčine ću korijene počupati
a ti mi šapni
reci mi
reci što ti je na usni kad me promatraš
daj da dotaknem
daj da te dotaknem
ne
nemoj o tome kako sam ti lijepa
to me ne zanima
ni koliko ti znači moja pjesma
razderi je
reci mi čime da te liječim
kako da te uzdignem do tvoga sna
pamtit ću tvoje molbe
samo reci kako
kako da ti povijem bol
kako da se sretnemo na toj vražjoj ljubavnoj cesti
reci da ne sumnjaš i ja ću manje sumnjati
tvoje kosti ću voljeti
smrdljivi zadah od alkohola
tvoje drkanje pored moje glave dok sanjam
dotakni golom rukom moju krv iz utrobe
i ja ću tvoj kurac pun sluzi
namažimo se tim ljudskim dvojnostima
pa mi vjeruj da ti vjerujem
pa mi daj svoj bunar muškosti
da zaronim u njega
da vidim tvoju krhost
i budi slab
da i sama mogu biti slaba
i budi jak da i ja budem jakost
daj mi svoje rebro i ja ću tebi dati svoje
pokidajmo lica
iskidajmo druge oko nas
hoće li to pomoći
znat ćemo na kraju
kad se bezvrijedni probudimo jedno kraj drugoga
dosegnuti paklom
ako nas on spasi
znat ćemo
znat ćemo
da smo na ovom koraku
isti
posramljeni
ali svoji u nama
rastrgaj mi sumnje
da i ja mogu tvoje
skini proklete godine s ovog vrata
ali vrišti mi da me voliš
polupaj vrata i prozore
spali ih nasred sobe
da ti vjerujem
da ti vjerujem
daj mi daj mi
nas u suzama okupane
dva anđela u crno omotana
samo daj nam nas u suzama
daj da se ispočetka učimo hodati
korak po korak
budi moja pička bit ću tvoj kurac
odgodimo pogreške našoj djeci
koja rastu u grčevima srca



2

u rano jutro kad te promatram nakon buđenja
komad tapete mi se smiješi pored tvog lica
ne shvaćam baš dobro kome vjerovati
izgubljena u svojoj gustoći
guram hladnoću s očiju
kako da se uvjerim da me uistinu voliš
voliš do dna
do svog udarca o moj bezdan
do moje kosti od tvoje kosti
znaš li i ti kako
zašto mi ne pomogneš shvatiti
koliko


3

Na svom putu se grčim
voljela bih da vidiš da poznajem tvoje krilo
gušiš se od ljepote u mom poljupcu
znam koliko je potrebno hrabrosti da ga zapetljaš za nepce
znam da je tvoj kraj negdje na dnu moje utrobe
tvoj izlijev u moju maternicu
oboje se hrvamo u nevjerici
može li može li može li to biti istina
na kraju ispijemo egoizam u čašama
sigurno me ne voli
govorimo snažno dok iz grla izlazi poput
najdivnije arije volim te
i ja tebe volim
budalo volim te
a hladno je to volim
jer jednom gestom pokvarimo baš nju
pomakneš se i otpiješ gutljaj vina
ja pomislim kako ti nisam dovoljna samo ja
pomaknem se da navučem majicu
ti misliš da sam te se već zasitila
dvojni svijet naše ljubavi
bojimo se pitati
glasno vrisnuti
jebote jel ti mene uopće voliš
protresti ramenima
reći ne vjerujem ti
kada se odmičeš tako ne vjerujem ti
zato ti ne vjerujem
a onda onda se stisnuti jače
jedno u drugo
drugo u prvo
možda je to jedini
put
ako oboje
jednog dana pomislimo
bar malo da i ono drugo
osjeća isti strah od zablude


4


Zašto te uvijek promatram u dnu sebe kao otrov
nisi nalik drugim muškarcima
još u tebi ima neke topline
ne plačeš
shvaćam tvoje razloge od kojih gradiš dane
tu nema više razbojništva
od kad si nasukan na dio mene
pa ipak majka me odgojila da sumnjam u tvoj muški ud
jer muškarci su takvi
da vole za jednu noć svojim tijelom
i da proguraju svoje potrebe do krajnje granice
a mi žene da volimo i trpimo
vidiš ljubavi u toj sam stranputici zaboravila vjerovati
svojoj vlastitoj vjeri
da imaš srce
sada ću raskinuti s sobom
ugušit ću sumnju svojim rukama
pokušat ću ti vjerovati
a ti me iznenadi
ti budi moja žena a ja ću biti tvoj muškarac

Zaboravljam ono što sam bila.
Dan briše dan, jutro zaskače jutro, noć se preklapa preko noći.
Mirišem na svoju stalnost.Odmahujem na dosegnuto.
Korak po korak do rezanja žila.Ovaj put oštrica će biti oštrija.
Ovaj put teren će biti sklizak i strm.
Ovaj put nema samoobrane.Ovaj put je apsolutna predaja pjesmi.
Polako ćemo.Tek smo započele avanturu.
Polako tek se rađam, ispočetka.Polako niz kotrljajuće suze.

Minute do odbrojavanja,spremne smo otkriti blagost.
Minute odbrojavanja skidanja djevičanstva.
Krenut ćemo polako,gurajući svoju dušu do raspuknuća.
Minute muško-ženskog osjećanja svijeta.

Da se razumijemo ovo je početak.
Ime su samo slova, slova koja rastu iz mog postojanja.
Slova koja gutaju (mene).
Slova koja vrište, to je ona.
Ona je,ona je...ona je sve što nije znala da je.
Sad će tek poletjeti k tome.
U tome iz čega je poteklo slovo.
Pa neka bude...

popila sam previše
i pripadam njemu
on će zaspati prije mene
ušuškat će naše snove
a ja ću ridati
to je ljudski
znam

laž, sve je laž
neka je, s njom se lako šopa praznina
samo da nema bijeline
ona ostavlja sterilne snove

i nije istina što kažu drugi
sve je u meni, moja istina
vrag se popiknuo na prag
sve će
sve će
sutra biti dobro
još dan i dva imam 24 godine

to vraćanje Indexima ima moć
jedna od opcija koje otvaraš jer znaš da će te osvojiti
ušuškati u adrenalin, da ćeš moći nakon toga izustiti o da, rasturilo me, totalno...
pomalo skačem, kosa mi se slijeva niz ramena, trenirka mi se spustila skroz nisko, ove zadnje eksperimentalne crtice su moj život,
to sam ja
bez hiperbola, bez upoznavanja s mojom moći
vladam sobom, to je najveća i jedina ispravna moć
sve su ostale samo partiture, manje ili više dobro izvedene
mene još uvijek osvaja nečiji glas i nečiji život
sve su ostalo loše izrežirane scene
silovanje poezije
od kojeg sam makla
previše je volim,
sada mi treba samo kiša i ničija zemlja

kad pričam s Vesnom, to je maestralna glazba, čista esencija,
sve ima svoju povisilicu,snizilicu,ritam,
unutra smo mi, slobodne, tu još nije odbačena mogućnost,
ona najveća, veliko očekivanje,
razgovor s bogom ili vragom, u gluho doba noći,
mi nju skidamo, ostavljamo je golom, pred nama je nemoćna,
ne bojimo je se,
---
jednom smo se našle u tri ujutro na zrinjevcu,
same i pijane, vrti mi se ta noć mislima,
ona je bila jedna od najjeftinijih i najskupocijenijih noći na svijetu,
od sad ponovno nosim čizme za prašinu,
valjda sam pobogu ponovno osjetila tu moć,
mogla bih se uputiti na naše adrese,
i mogla bih pronaći nas, jer mi još uvijek postojimo,
udarilo me to u trbuh, jako me udarilo,
ništa nije izgubljeno, još ćete vi vidjeti

nitko nije znao gdje sam sve provela noći,
ne shvaćamo da je to nebitno,
nitko to neće pitati, nikoga to zapravo ne zanima,
niti što smo jeli, da li smo se počešljali i oprali kosu,
nevažno je što radim u ovom trenutku, hoću li smrviti papir ili ne,
na kraju jedino će ostati želja da sve to povratim, za jedno dvije ili tri godine,
dok ću sjediti u nekoj sterilnoj kavani bez dima,
sama i puna žudnje za svojim trenucima
uvijek dolazim na takva mjesta, samo da vidim sebe,
onu koja je nekad sjedila ovdje, puna sebe u određenom trenutku,
no i gladna sebe,
u tim su noćima ionako sve tajne postale tajnije, a razriješenosti su dobile
konačan sud, o tom nikom ne treba pričati
to je samo priča za sebe
kao i ovaj tren u kojem me smeta što ništa nije konačno,
kao moja vlastita volja

kaktus mi je žedan, popio je svu vodu koju je mogao uzeti,
promatram ga, promatram, promatram,
sve njegove bodlje preuzimam na sebe, smijem se, grinč nije ukrao božić,
uvijek ga kradem ja,
smijemo se, fotografije skaču iz ladica,momentalno ne znam koji bih
obzir mogla pripremiti kao onaj pravi, sve se doima ledenim,
ali ova kiša, ona još donosi mirise žutih zmajeva u zraku, na vjetrovit dan,
smisao se skriva između redova koje još moram otkriti,
sirup protiv kašlja danas ne pomaže,
sve se gradi dio po dio, niže se visoko u nebo,
mene je oduvijek bilo strah visina,
zato ću zatvoriti usta, zaklopiti oči, i čekati dan kad ću moći
ponovno piti alkohol

pretrpana sam knjigama i sitnicama koje bi nešto trebale označavati,
uspomene ili polazište neke nove ideje,
kako su sve uspomene prestale biti važne, po moj život,
sitnice bacam u zrak,
padaju vrlo velikom brzinom, natrag na pod,
smijem se,
vrtim se u crnoj stolici i puštam najbezvezenije moguće pjesme,
hvatam riječi, pa te riječi nose neki smisao,
koji prije nisam osjećala,
sad je u redu,
sad je oke,
sve je u neredu, porazbacano,
srećom rublje se pere, bit će mirišljavo i nježno uskoro, za sat,dva,
malo dulje,
dok se osuši na ovoj kiši, koja vani mahnito pada,
nema veze, sve se čini pomalo neozbiljno, umorna sam,
ne javlja se, a meni to ne smeta,
voljela bih, kad bi barem mogao zaboraviti me na
dan,dva,tri,nebitno, samo da me malo zaboravi, da ne okrene
telefonsku slušalicu,pa da mu ne moram čuti glas,
ne volim glasove, koji me dodiruju u mojoj sobi,
tu su samo riječi koje se pišu, ispisuju, na ekranima,
na više ekrana, tu se na kraju krajeva skriva simbolika,
kakva je, takva je, i nije uvijek vidljiva ni samoj sebi,
a ja to volim.

u ormaru još uvijek držim one knjige
potrebno je samo malo hrabrosti da se sve izbaci van
da se isključi prošlost iz ove velike igre
možda je bolje da sjedi na klupi
gola i ščućurena
svakako bi bilo bolje za nju
jer ovo što se sad odvija
zasigurno nije njeno oponašanje
sad režemo i čupamo bez zadrške sve pred sobom
i ormar će se uskoro raspasti
postati ogrijev
vrištat ću
gori
gori
gori
samo već jednom nestani
sve postaje prah
tako i odjevni predmeti koji zbilja više nemaju nikakvih prava na nas
ako su uopće ikad i imali nekakva prava
zbilja mi se samo jako spava

Vesna me nazvala u ponoć. tri sata pričamo o porodu.postala je teta.
bivšim frendicama.našem bijegu iz alkatraza.
smijemo se.iste smo.
njen dragi radi.ja sam sama.pišem poeziju.
poezija je moja ljubavnica.Vesna razumije.
tri sata noćne scene podređene nama.sad smo u životu.
nema više nikog da nam vrati.sjaj u travi.
znamo.vesna pije votku.ja vodu.
moja gripa je u silaznoj putanji.
u našoj noći se preslikala prošlost.zajedno bismo odmah pristale
da se vratimo tamo.u one vizije.
u ponedjeljak idemo zajedno.na neka mjesta.približiti se izgubljenim danima.
umjetna oplodnja snova.možemo.
jako možemo.biti sretne.uspjeti.
ponovno smo kupile iste mobitele,a da ni jedna ni druga to nije znala.
cerimo se,ništa se ne mijenja,ne stvarno među nama.
dinamičan razgovor koji nas budi.mi bi još,do jutra.
sutra za obje buđenje u podne.
dala je otkaz.
napokon.
sad smo iste,opet.
a ponedjeljak je već tu.osjećam mirise.
treba ponovno ispočetka biti.mi.

ovo je ona ista soba.
palme se još drže na okupu.žuti kauč smo izbacili van.
bio je to najteži dan u mom životu.imao je savršenu udubinu.
znala sam u njoj spavati,ušuškati se u nju kad je bilo teško.
vesna se uvijek smijala toj mojoj sklonosti prihvaćanju stvari kakvima one jesu. govorila sam, to što je nebo plavo, ne znači da ne može biti i zeleno,
tamo negdje u nekom paralelnom svemiru ono i je takvo.
u sedmici je piva deset kuna.druga opcija nije bila nit u planu.
hihotanje.
kemičarka je na grogu.mi zapravo nismo znale što je to točno grog.
objasnila je.marica je provalila da je kemičarka zasigurno s ekipom sravnila brijeg.kemičarka ju je ošinula pogledom.svi su bili tiho.
vesna i ja smo popljuvale pola klupe.
i pravile se da rasturamo kemiju.kemičarka nas je voljela.
sve dok nismo počele češće markati.
već sam rekla,sedmica nije imala zamjensku opciju.
nit u planu.

slušala sam tu pjesmu ispočetka i ispočetka u wallkmanu.
stiskala sam se na klupi, u parku i plakala.
svi dodiri koji su pljuštali po meni, govorili su u mojim tadašnjim dnevnicima.
čak je i lišće imalo svoju točku.
nju se moglo osjetiti.
te sam jeseni glumila moćnu djevojku.ona se svima svidjela.
meni se svidjela njena odjeća.ta je odjeća mogla pripadati bilo kome
iz prošlog stoljeća.
zato sam i mogla igrati uloge.
na njima nije bilo određenosti.zato sam mogla,zbilja mogla vjerovati.
pjevala sam : ne traži me,nemoj, nemoj nikad zvati,zaboravi što je nekad bilo nećeš naći, sad si u životu i morala bi znati, prestani da sanjaš i da tražiš ''sjaj u travi''

bože toliko daha postoji u tom starom bakinom stanu.
miris kave što je ostao još od djeda.
rezanci za nedjeljne juhe.
djedov novčanik.njegove naočale za čitanje.
moj žuti bicikl s pomočnim kotačima. i crvenom trubom.
bože koliko mog djetinjstva tu ima.
stojim kraj prozora.
gutam knedle svojih sadašnjih godina.
umirem