nitko nije znao gdje sam sve provela noći,
ne shvaćamo da je to nebitno,
nitko to neće pitati, nikoga to zapravo ne zanima,
niti što smo jeli, da li smo se počešljali i oprali kosu,
nevažno je što radim u ovom trenutku, hoću li smrviti papir ili ne,
na kraju jedino će ostati želja da sve to povratim, za jedno dvije ili tri godine,
dok ću sjediti u nekoj sterilnoj kavani bez dima,
sama i puna žudnje za svojim trenucima
uvijek dolazim na takva mjesta, samo da vidim sebe,
onu koja je nekad sjedila ovdje, puna sebe u određenom trenutku,
no i gladna sebe,
u tim su noćima ionako sve tajne postale tajnije, a razriješenosti su dobile
konačan sud, o tom nikom ne treba pričati
to je samo priča za sebe
kao i ovaj tren u kojem me smeta što ništa nije konačno,
kao moja vlastita volja