slušala sam tu pjesmu ispočetka i ispočetka u wallkmanu.
stiskala sam se na klupi, u parku i plakala.
svi dodiri koji su pljuštali po meni, govorili su u mojim tadašnjim dnevnicima.
čak je i lišće imalo svoju točku.
nju se moglo osjetiti.
te sam jeseni glumila moćnu djevojku.ona se svima svidjela.
meni se svidjela njena odjeća.ta je odjeća mogla pripadati bilo kome
iz prošlog stoljeća.
zato sam i mogla igrati uloge.
na njima nije bilo određenosti.zato sam mogla,zbilja mogla vjerovati.
pjevala sam : ne traži me,nemoj, nemoj nikad zvati,zaboravi što je nekad bilo nećeš naći, sad si u životu i morala bi znati, prestani da sanjaš i da tražiš ''sjaj u travi''
Post je objavljen 06.02.2009. u 21:52 sati.