pretrpana sam knjigama i sitnicama koje bi nešto trebale označavati,
uspomene ili polazište neke nove ideje,
kako su sve uspomene prestale biti važne, po moj život,
sitnice bacam u zrak,
padaju vrlo velikom brzinom, natrag na pod,
smijem se,
vrtim se u crnoj stolici i puštam najbezvezenije moguće pjesme,
hvatam riječi, pa te riječi nose neki smisao,
koji prije nisam osjećala,
sad je u redu,
sad je oke,
sve je u neredu, porazbacano,
srećom rublje se pere, bit će mirišljavo i nježno uskoro, za sat,dva,
malo dulje,
dok se osuši na ovoj kiši, koja vani mahnito pada,
nema veze, sve se čini pomalo neozbiljno, umorna sam,
ne javlja se, a meni to ne smeta,
voljela bih, kad bi barem mogao zaboraviti me na
dan,dva,tri,nebitno, samo da me malo zaboravi, da ne okrene
telefonsku slušalicu,pa da mu ne moram čuti glas,
ne volim glasove, koji me dodiruju u mojoj sobi,
tu su samo riječi koje se pišu, ispisuju, na ekranima,
na više ekrana, tu se na kraju krajeva skriva simbolika,
kakva je, takva je, i nije uvijek vidljiva ni samoj sebi,
a ja to volim.
Post je objavljen 07.02.2009. u 18:21 sati.