nedjelja, 19.07.2015.
"Šaman" Noe Gordona
"Šaman" je jedno predivno djelo, topla obiteljska priča koja se djelomično nastavlja na "Iscjelitelja" istog autora. Opet je riječ o Robu J.-u, liječniku s posebnim darom koji ovaj puta živi u 19. stoljeću i to u Americi. No, odmah moram napomenuti ono što me najviše iznenadilo - taj "liječnički dar" zapravo uopće ne igra veliku ulogu u ovoj priči.
Ovo je priča o naseljavanju američkog zapada, o Indijancima, američkom ratu između sjevera i juga te sudbini naših likova koji su upleteni u svjetovna zbivanja. Ovo je priča o ambiciji, snagi volje i obiteljskoj tradiciji.
Ostala sam zapanjena šarolikim likovima, mjestima kao i radnjom koja se kreće od izuzetno dirljive do izuzetno tragične. Šaman mi je apsolutno najdraži lik u ovoj priči, ali više od toga vam ne bih htjela odati. Velika preporuka za ljubitelje povijesnih romana, ali i velikih obiteljskih, epskih saga. Ipak je riječ o poprilično velikoj knjizi od "samo" 600tinjak stranica. :) 5 zvjezdica!
- 20:08 -
petak, 25.04.2014.
Nesbo
Pošto nisam puno pisala o Nesbou, a on mi je ipak najdraži autor, ovdje sam odlučila kopirati moju recenziju njegovih knjiga koja je objavljena na fejs Fokus na hit.
"Dragi Fokuse, dopustite mi da vam ispričam kako se u moj život polako uvukao 192 cm visok detektiv alkoholičar kojeg mi svi, unatoč njegovim manama, volimo, a koji nosi ime Harry Hole. Bilo je to jedne lijepe zimske subote kada sam bila na 1. godini fakulteta (sada sam 4., ako vas zanima). Naime, tada sam s prijateljicom ušla u lokalni Konzum kako bih kupila salatu za ručak. Skroz normalan dan, rekli bi ljudi. No, kako sam se približavala blagajni, vidjela sam na kupu nekoliko KDS knjiga koje su tamo stajale valjda mjesecima, a jedna od njih je bila i Nemeza. Rekla sam samoj sebi: “Počastit ću se danas jednom knjigom. Salata i knjiga za ručak!“ Trenutak kada sam među svim knjigama izabrala baš Nemezu (privukla me naslovnica, priznat ću) ja oduvijek zovem sudbinskim. Kada sam počela čitati knjigu, ljubav je bila rođena. Nije bilo slobodnog trenutka, pauze, vikenda, koji ja nisam provela čitajući Nesboa. Uvijek sam ga imala sa sobom pa sam tako krala čak i onih 5 minuta prije tjelesnog, čitajući napeto i smijući se Harryjevim, već tada poznatim mi izrazima (kao što je na primjer onaj njegov „Mm“). Nepotrebno je reći da sam nakon Nemeze odmah išla u potragu i za Crvendaćem koji je izašao prvi, a isto tako sam nestrpljivo čekala završetak Osloanske trilogije; Đavolju zvijezdu. I kako je Nesbo postajao sve popularniji, tako je, na moju radost, izlazilo sve više njegovih knjiga. Pa se tako sjećam i trenutka kada sam primjetila Šišmiša u izlogu TisakMedije. Naravno, bila sam šokirana i sretna istovremeno i znala sam da je moram imati. Dalje su išli Žohari koje sam također pročitala odmah. Do tog trenutka svi su moji prijatelji znali što mi treba kupiti za rođendan. Kad sam čitala Spasitelja bila sam još sretnija jer je Harry odlučio posjetiti Zagreb. Od tada nema dana, a da ne prođem pokraj hotela International i prstom pokažem na njega govoreći prijateljima: „Ovdje je bio Harry!“ Naravno, svi oni uvijek okreću očima i smiju se. No, došlo je do toga da sada oni meni rade isto, iako nisu upoznali Harryja. Dakle, moj utjecaj se ipak širi. Moj primjerak Spasitelja mi je bitan i zbog još jednog razloga. Naime, ona nosi Nesboov potpis jer sam ga imala prilike vidjeti uživo prošlog travnja u Zagrebu. I naravno da sam mu na potpis nosila Spasitelja, „hrvatski roman“. Spasitelj je teška knjiga, isto kao i Crvendać, Harryjevi fanovi već znaju zašto. Snjegović i Leopard su bili odlični (naravno), i baš sam u Leopardu shvatila što najviše volim kod Nesboovog pisanja; navede te na krivi put gdje misliš da znaš što se s likovima događa i koga vole ili mrze, a onda te brutalnim šamarom vrati u stvarnost. Ja to zovem „igranje našim mozgovima“. No najviše me pogodio Fantom. Po meni, to je jedna od najosobnijih Harryjevih priča. To je baš priča o njemu. Njemu i njegovim bližnjima. Na nekoliko su mi mjesta u knjizi zasuzile oči, a da ne pričam o tome što mi je kraj knjige napravio. I čak sam svom teleskopu dala ime Gusto. Nemojmo zaboraviti zadnju knjigu o Harryju, Police, koja je jednako dobra, u kojoj sam uživala jednako kao i u Fantomu. Nadajmo se samo da gospodinu Nesbou neće dosaditi Harry jer još nisam spremna oprostiti se od njega.
Fantom je najbolja Nesboova knjiga u Harryjevom ciklusu i baš mi je zbog toga drago što sam upravu nju dobila na poklon. Ovom vam prilikom zahvaljujem od srca još jednom! Oprostite na dugom tekstu, htjela sam vam opisati što meni znači Nesbo i vaš poklon.
Veliki pozdrav!"
Ovaj post je možda prekratki da opiše sve što sam doživjela i osjećala čitajući Nesboa, ali dovoljno je za početak.
- 19:03 -
ponedjeljak, 14.04.2014.
Cassandra Clare
Ok, ovaj post se kuha već zadnjih pet mjeseci (točnije od 14.11.2013., ali nećemo sad u previše detalja). Dakle, prije točno pet mjeseci uzela sam u ruke knjigu pod imenom City of Bones autorice Cassandre Clare (istoimeni film izašao je to ljeto, ako se ne varam) i ova avantura u svijetu lovaca na demone mogla je početi. Ne znam što me privuklo toj knjizi (moguće moj prijatelj koji ju je kupio prije mene, a potom me krenuo nagovarati da čitam), ali u svakom slučaju to je bio događaj jednake veličine i važnosti kao i kad sam prvi puta zgrabila Nesboa u lokalnom Konzumu i započela avanturu zvanu Harry Hole.
Na autoričinoj stranici možete saznati sve o ovoj seriji knjiga ako još niste upoznati s njima. No, da ne duljim, ovo je jedna od najboljih stvari (da, stvari, moj izraz) koje sam pročitala. Koliko ideja, koliko likova, mjesta, boja, mirisa i osjećaja sam pronašla u ovim knjigama. Likovi koje zavoliš ili zamrziš, negativci čiji ciljevi ti se čine groznima, ali ih opet razumiješ. No, ovo nije samo tzv. fun read. Ovaj link vam pruža dokaz o tome koliko je autorica dirnula svoje fanove i koliko im je pomogla da se suoče s najtežim periodima ili situacijama u svome životu. Ovdje je konkretno riječ o liku Magnusa Banea koji je warlock (koristit ću engleske termine jer su hrvatski presmiješni), a takva su bića u Clareinom svijetu besmrtni potomci ljudi i demona koj ne mogu imati djecu.
Magnus Bane drawn by Cassandra Jean.
To je čovjek koji je živio barem 500 godina (ne zna se točno jer svoje godine koristi kako mu u određenoj situaciji odgovara), koji je nadživio nebrojeno mnogo svojih poznanika i članova obitelji, a i dalje živi i ima predivnu osobnost i smisao za humor.
"I think of myself as a freewheeling bisexual," added Magnus. – Cassandra Clare, City of Lost Souls
U seriji Clareinih knjiga pod imenom The Infernal Devices čija radnja se događa oko 150 godina ranije od citiranih djela, u viktorijanskom Londonu, također susrećemo Magnusa (besmrtan je, sjećate se?). I ovdje Magnus ima važnu ulogu, a meni najljepši odnos je onaj njega i glavne junakinje, Tesse Gray, koja ima posebne moći zbog kojih kroz cijelu trilogiju pokušava saznati što je ona zapravo. Kada sazna da joj je majka bila shadowhunter, a otac demon, polako shvaća da je i ona besmrtna. I ona će morati gledati svoju obitelj kako stari i umire, a iza njih će ostati samo bol. Sljedeći odlomak savršeno opisuje njegovu mudrost i, na neki način rezigniranost s takvim stvarima.
“In Paris she found Magnus, who was living in a garret apartment and painting, an occupation for which he had no aptitude whatsoever. He let her sleep on a mattress by the window, and in the night, when she woke up screaming for Will, he came and put his arms around her, smelling of turpentine.
"The first one is always the hardest," he said.
"The first?"
"The first one you love who dies," he said. "It gets easier, after.”
– Cassandra Clare, Clockwork Princess
Dame i gospodo, ovo je samo dijelić Magnusa. Njegova osobnost, on sam, ne može se opisati riječima. Kroz 8 knjiga u kojima se pojavljuje, on mi je najdraži lik, upravo zbog samog njegovog života. Prošao je svašta, znao je pretke svojih prijatelja, vidjet će njih kako stare i polako odlaze s ovog svijeta, a isto će proći s njihovim potomcima. No, usprkos tome, opet ima snage prolaziti kroz najteže trenutke u svačijem životu; smrt bližnjih. Ta smrt bližnjih je najbolnije opisana u epilogu posljednjeg nastavka trilogije The Infernal Devices, knjizi Clockwork Princess u kojem na nekoliko stranica imamo prepričane živote likova koje smo upoznali i zavoljeli već od prve knjige, a sve kroz oči Tesse Gray, djevojke koja je besmrtna. Tu bol koju sam osjetila čitajući epilog nisam doživjela nikad prilikom čitanja knjiga, što će reći da je gospođa Cassandra Clare spisateljica koja se u najmanju ruku voli i zna kako igrati srcima svojih fanova.
Slika (i citat) zbog koje sam i prije čitanja trilogije The Infernal Devices postala njen fan.
Spomenuta trilogija The Infernal Devices ima još jedan predivan odnos; onaj Jema i Willa. Ta dva mladića glavni su muški likovi, shadowhunteri, parabatai. Jedan živi za drugoga, drugi bi žrtvovao sve za prvoga. Odnos koji upoznajemo kroz tri knjige i koji se kroz par riječi ne može (i ne bi smio pokušati!) opisati. Jem je mladić koji je zbog određenih okolnosti iz svog ranog djetinjstva postao ovisan o supstanci (yin fen, "silver powder") koja ga istovremeno polako ubija i zbog koje mu se kosa, normalno crne boje, polako posvijetljuje i pretvara u srebrnkastu. No, prestane li uzimati tu supstancu, umrijeti će još brže. Taj aspekt njegovog života utječe na njegov odnos s Willom, ali kao i sve predivne stvari (ne samo u ovim knjigama), osjećaje koje sam dobila iz njihovog odnosa ne mogu se opisati.
Jem Carstairs
Serija slika sličnih ovoj od strane fanova također me vrlo zainteresirala za ove knjige, kao i prijašnja slika. Dečko kose bijele boje, obučen u "starinsku" odjeću svira violinu kraj prozora... Sad naravno znam da ta slika prikazuje jednu od najvažnijih scena u trilogiji (sva poglavlja s najvažnijim scenama u mojim su knjigama obojena), no, to nije bitno. Bitno je atmosfera kojom odiše ova slika. Kod mene je pobudila interes, htjela sam upoznati ovog dečka, htjela sam znati zašto mu je kosa bijele boje, htjela sam "čuti" kako svira violinu... To sam i učinila i on je tada još više živnuo u mojoj mašti.
Što se tiče opisa mjesta, autorica je odlična i kod toga. Domovina svih lovaca na demone, Idris, mala državica između Francuske i Njemačke, nevidljiva je običnim ljudima (engl. mundanes). Njen glavni grad zove se Alicante i to je mjesto prilikom čijeg opisa u knjigama samo zaželite zatvoriti oči i zamisliti prekrasne kristalne tornjeve, uske uličice, lijepe trgove i zgrade u klasičnom stilu... Upravo zbog toga moja najdraža knjiga je ona u kojoj imamo prilike s našim najdražim likovima posjetiti njihovu domovinu i zajedno s njima diviti se njezinoj ljepoti - City of Glass.
Kao što sam spomenula, esencija ovih knjiga ne može se objasniti, opisati, prezentirati, s nekoliko riječi. Nažalost. Postoji još mnogo stvari koje nisam spomenula (npr. odličan negativac Sebastian, recenzija filma, svi ostali odlični likovi!!!), ali mislim da sam se zasad ispuhala. Najbitniji lik, Magnus Bane, je spomenut, njegov život, mana njegove besmrtnosti je spomenuta. Sad vidim da je najčešća fraza u ovom postu "to se ne može opisati". Čitatelju, jako mi je žao zbog toga, ali to je istina. Jasno mi je da se ove knjige neće svima sviđati, ali kod mene su ovi likovi pronašli mjesto zauvijek.
- 18:37 -
četvrtak, 30.08.2012.
'Dina' Franka Herberta
Čitanje ove knjige i otkrivanje bogatih svijetova bilo je zadovoljstvo jer Frank Herbert je genije koji na samo nekoliko stranica može stvoriti svijet za kojeg odmah poželite da je stvaran. Za sve one koji još nisu upoznali predivan svijet Franka Herberta, upozorenje: sljedeći tekst sadrži masu spoilera!
Ovo je priča o mladom, petnaestogodišnjem dječaku Paulu Atreidesu koji zajedno sa svojom obitelji, ocem Letoom Atreidesom, i majkom, očevom konkubinom lady Jessicom, stiže na planet Arrakis nakon što je car Shaddam IV odlučio dati vlast Arrakisa u ruke kuće Atreides. Ali, najveća opasnost jest ta da je vlast nad Arrakisom oduzeta od kuće Harkonnen koja je neprijateljski nastrojena prema kući Atreides, a koju vodi podli i debeli barun Vladimir Harkonnen. Iako su znali da ulaze u zamku, nisu se mogli spasiti. Naime, u obitelji su imali izdajicu koji ih je izdao kako bi spasio svoju ženu koju su zarobili Harkonneni. Na kraju će se ispostaviti da je dotična žena već dugo vremena mrtva i da je cijela izdaja bila uzaludna. Nakon mnogo peripetija, Paul i njegova majka, lady Jessica se spašavaju i završavaju kod pustinjskog plemena Fremena (kod nas prevedeno Slobodnjaka; prijevod koji ja sama ne odobravam) dok Leto pogiba u pokušaju da ubije Vladimira Harkonnena.
Ovo je kratki uvod u samu priču koja se rasprostire na preko 800 stranica, a sama knjiga ima još i 4 dodatka: o ekologiji Dine, religiji Dine te o ženskom redu zvanom Bene Gesserit kao i o terminologiji Dine.
Ova knjiga je različita od svih ostalih SF djela (bili oni filmovi ili knjige) koje sam ja do sad gledala/čitala. U Dini naglasak nije na svjetlosnim mačevima, svemirskim brodovima i sličnim stvarima koje povezujemo sa znanstvenom fantastikom, već je naglasak na najosnovnijoj stvari koja će se uvijek trebati nadograđivati i poboljšavati: naglasak je na ljudskim odnosima i na ljudskoj zajednici. Prvi put kad čitate o Fremenima u knjizi, čitate o njima da su divljaci, da ih je malo i da žive u pustinji te kako ni ne treba obraćati pozornost na njih, no kroz knjigu saznajete sve o njihovom životu u dalekoj i nemilosrdnoj pustinji, o njihovim ritualima, religiji, praznovjerju... Upoznate njihov način života i međuljudske odnose. Vidite da su itekako važni, da oni mjenjaju lice Arrakisa, lice Dine. Oni su upravo ona pustinjska moć (desert power) za koju je Vojvoda Leto Atreides znao da treba iskoristiti želi li se zadržati dulje na tom planetu i preživjeti. Oni štuju pustinjske crve koji im daju začin od kojih su im oči plave, cijene vodu kao najvažniju stvar na svijetu i znaju da tijelo čovjeka pripada pojedincu, ali njegova voda pripada plemenu. Oni su fascinantni ljudi, a stvorio ih je upravo Frank Herbert, genije. I upravo među njima se nađu Paul i njegova majka kao što im je proročanstvo i navjestilo. Ostalo je povijest.
Stilgar i Paul s ostalim Fremenima (Everett McGill i Kyle MacLachlan, Dune, 1984.)
Jedan od moćnih likova u ovoj knjizi definitivno je lady Jessica Atreides. Iako joj je sestrinstvo kojem pripada, sestrinstvo Bene Gesserit, naredilo da vojvodi Letu rodi samo kćeri, ona mu je iz ljubavi rodila sina, Paula. Kasnije se ispostavilo da je on sve što to sestrinstvo traži kako bi moglo vidjeti budućnost koju nijedna žena do tad nije mogla vidjeti. No, prevarile su se kad su mislile da će njime moći vladati. On je postao Paul-Muad'Dib, Fremenima bog, a ostatku carstva Car!
Lady Jessica (Francesca Annis, Dune, 1984.)
Najtragičniji lik ove knjige jest, po meni, Alia, Paulova sestra. Kada ju je Jessica još nosila u svojoj utrobi, popila je tzv. Vodu života, drogu koju uzimaju žene kada postaju Časne majke, a koja im daje sjećanja svih prijašnjih časnih majki, ali i svojih predaka. Tako je i Alia dobila sjećanja zajedno sa svojom majkom. Sjećanja koja će se na kraju iskazati pogubnima za nju jer se neće moći boriti s njima. Bit će poznata kao "Abomination", ili da se izrazim lijepom hrvatskom riječju: odvratnost. Nju će opsjedat duh njezina djeda, baruna Vladimira Harkonnena, zbog kojeg će na kraju i uzeti svoj život.
Alia (Daniela Amavia, Children of Dune, 2003.)
Jedan od velikih likova ovog djela jest i Chani, Muad'Dibova velika ljubav, koju je on vidio u svojim proročkim snovima još dok je bio na Caladanu, planetu na kojem je živio svojih prvih petnaest godina. Kad ju je prvi put ugledao uživo, među Fremenima, odmah je znao da je ona ljubav njegova života. Ona je snažna žena koja se zna boriti kao muškarac (kao uostalom i sve fremenske žene, ali i djeca), ali nije snažna samo zbog toga. Kada je shvatila da će Muad'Dib postati car i da će morati "smiriti" odnose sa svrgnutim carem i to ženidbom s jednom od njegovih kćeri, Irulan, ona je to mirno prihvatila jer je željela samo najbolje za njega. Ali, Jessica joj je tad rekla (parafraziram): "Mi, Chani, koje nosimo ime konkubine, nas će povijest zvati suprugama."
Chani (Sean Young, Dune, 1984.)
Chani (Barbora Kodetová, Dune, 2000.)
Ima još mnogo snažnih likova koje ću pamtiti još dugo, ali to ostavljam vama da otkrijete, kao i da sami odlučite koji su vama najtragičniji ili najsnažniji likovi.
Kao i sva velika književna djela tako je i ovo dobilo svoje ekranizacije. Jedna se ističe više od ostalih. Duh Fremena uspješno nam je prikazao David Lynch u svom filmu Dune iz 1984. godine. Iako se kasnije odrekao tog filma jer je bio loše primljen, sam film je kasnije postao kultni među obožavateljima Herbertova svijeta. Postoji i mini-serija Johna Harrisona iz 2000. koju bih se ja usudila nazvati prilično lošom. Kamera se ne treba izvrnuti i crveno svjetlo u pozadini nije potrebno kako bi se shvatilo tko je zlikovac u seriji.
Paul - Muad'Dib (Kyle MacLachlan, Dune, 1984.)
Kyle MacLachlan (Dune 1984.) je vrlo uvjerljiv u ulozi Paula-Muad'Diba i puno nam bolje prikazuje Herbertovog Paula, od Aleca Newmana u mini-seriji iz 2000. koji se ponaša kao razmaženo derište kad bi trebao pokazati da vlada svakim mišićem svog tijela. No, to nije kriv glumac već redatelj.
Paul - Muad'Dib (Alec Newman, Children of Dune, 2003.)
Ali glumac svakako nije loš. On je pokazao da može vrlo lako prirasti srcu kao tragičan lik u mini-seriji Children of Dune (Djeca Dine) iz 2003. redatelja Grega Yaitanesa, koja zapravo prikazuje radnju iz drugog i trećeg dijela Herbertova ciklusa; Dune messiah (Mesija Dine) i Children of Dune (Djeca Dine).
Zaključit ću ovu recenziju izjavom jednog velikana misterija, Arthura C. Clarkea: "Ne znam ni za što usporedivo s njom, osim Gospodara prstenova."
- 11:49 -
subota, 05.05.2012.
Papisa Ivana
Uzimajući ovu knjigu u ruke, nadala sam se još jednom dobrom povijesnom romanu. I nisam ostala razočarana, dapače! Ako ništa drugo, barem sam saznala stvarnu sliku o zadrtosti ne samo kršćanskih svećenika u 9. stoljeću, nego i ostalih nesretnika koji su tada živjeli.
profil.hr
Stotinama godina nijekalo se da je postojala - papisa Ivana, žena koja se maskirala u muškarca i napredovala do vrhovnog kršćanskog poglavara. Ovaj izuzetan roman oživljuje legendu portretirajući nezaboravan lik žene koja se svom dušom bori protiv društvenih ograničenja.
Kad njezin stariji brat pogine u napadu Vikinga, briljantna mlada Ivana preuzima njegov identitet i odlazi u benediktinski samostan gdje se, pod imenom Ivan Engleski, obrazuje kao svećenik i liječnik. Napustivši samostan, otputi se u Rim, gdje se upliće u opasno kolo moći, strasti i politike, neprestano riskirajući život dok se uspinje prema najvišem prijestolju Zapadnog svijeta.
Nisam znala da se još uvijek mogu iznenaditi "mračnošću" mračnog srednjeg vijeka. Znala sam da su žene bile samo "maternice" za rađanje djece (čitaj: nasljednika), ali da se rođenje djevojčice smatralo Božjom kaznom, e to nisam znala, kao ni da su žene koje znaju čitati i pisati tada bile smatrane opasnima. Ovo je priča o jednoj djevojci koja se odlučila boriti protiv takvih društvenih predrasuda iako je to značilo da se mora odreći mogućnosti da jednog dana ima obitelj; muža i djecu, i živjeti kao muškarac u stalnom strahu od otkrivanja njenog stvarnog identiteta. U ovoj priči vrlo je važan lik Gerolda, njene najveće i jedine ljubavi u životu, zbog kojeg je ona više puta htjela odustati od svog životnog poziva, prepustiti se svojim željama i postati njegovom ženom. Nažalost (ili na sreću?) to joj nije uspjelo (svi znamo kako završava priča o papisi Ivani); uvijek je postojao neki razlog zbog kojeg Ivana nije mogla odustati od svog zacrtanog životnog puta. Kao što rekoh, kako je Ivana završila vjerojatno svi znaju, no za one rijetke koji još nisu čuli za ovu ženu, neću ništa više otkrivati.
2009. godine prema književnom predlošku snimljen je i njemački film Die Päpstin s internacionalnom ekipom; glavnu ulogu tumači njemačka glumica Johanna Wokalek, a u ulozi njena ljubavnika Gerolda našao se dobro nam poznati David Wenham (Faramir iz trilogije Gospodar prstenova, za one koji ne znaju).
Johanna Wokalek i David Wenham kao Ivana i Gerold
Zanimljivo je da su zadnje stranice knjige sačuvane za raspravu o tome je li papisa Ivana stvarno postojala. Pa tako tamo možete naći autoričine argumente (ili bolje reći dokaze?) za i protiv u ovoj raspravi kojoj, izgleda, nema kraja. S obzirom na to da je živjela u mračnom srednjem vijeku (točnije, u 9. stoljeću), ja sam sklonija razmišljati da je njen lik stvarno postojao. U tome ne bi bilo ništa čudno. Ono što sam naučila iz ove knjige i samog lika papise Ivane, jest koliko sam malo cijenila znanje koje nam se pruža u školama i kako ljudi nisu uvijek imali mogućnost naučiti nešto, pa makar to bilo čitanje i pisanje, neznanje čega je danas nezamislivo.
- 13:24 -
četvrtak, 16.02.2012.
Dvadeset godina dvoje ljudi
Dvadeset godina dvoje ljudi svedeno na samo jedan dan, i to jedan poseban dan. Dan Sv. Swithina, 15. srpanj.
Noć uoči zadnjeg velikog ispita ovaj semestar, ja pišem o životu dvoje ljudi. Dvoje najposebnijih ljudi koje sam imala prilike upoznati; Emmi i Dexteru. David Nicholls je čovjek koji je uspio stvoriti likove o čijim ćete sudbinama razmišljati dugo, dugo nakon što ih upoznate. Vjerujem da će tako biti i meni.
Pa da vas ne zbunjujem previše, evo o čemu je riječ u knjizi koja mi je zaokupila um posljednja tri dana.
Ova gorko-slatka romansa započinje 15. srpnja 1988. na Dan svetoga Swithina, britanskoj varijanti Dana svisca. Emma i Dexter provode noć nakon što su diplomirali. Između njih razvija se neobičan odnos čije uspone i padove pratimo tijekom idućih dvadeset godina – uvijek na isti dan, 15. srpnja. Ona je ljevičarka, želi spasiti svijet, protivi se imperijalnoj politici zapadnoga svijeta, želi pisati, radi u meksičkom restoranu, putuje s kazališnom grupom… On je dokoni sin dobrostojećih roditelja, samodopadni egoist burnoga seksualnog života. Njegova je karijera u usponu. On je mladi televizijski voditelj imbecilnih emisija. Previše razlika? Ne, između njih postoji ono nešto...
Emma i Dexter čine se potpuno različitim, no kao što ovaj kratki sadržaj kaže, između njih postoji ono nešto. Ono nešto što ih je držalo skupa svih ovih dvadeset godina, iako je njihov odnos prolazio kroz uspone i padove. Knjiga počinje njihovim razgovorom nakon noći provedene u krevetu poslije proslave diplome (detalje te noći vam ne želim otkriti); razgovarali su o svojim ciljevima u životu i što žele raditi nakon što su diplomirali; život je pred njima. Dok je Emmin cilj promijeniti svijet nabolje, Dexterov je dobro se provoditi u životu, što uključuje i konzumaciju alkohola i droga. On nakon diplome proputuje cijeli svijet od Kine, Indije do Italije i natrag, dok je Emma zaglavila radeći bezvezne poslove (npr. spomenuti meksički restoran). Iako se rijetko viđaju, Dexteru Emma stalno fali, a najviše dok popije čašicu-dvije alkohola, pa je u sličnoj situaciji dok je bio u Tajlandu, odlučio poslati Emmi pismo neka mu se pridruži jer mu jako nedostaje. To pismo igrom slučaja nikad nije bilo poslano, no to nije jedina situacija dok se Dexter zaželio Emme. Čudno, tolko je voli, a ponaša se prema njoj kao da je zamjenjiva roba kad naiđe, na primjer, neka zgodna plavuša; parafraziram: "Ma mogu odgoditi večeru s Emmom, neće se ona ljutiti." U nekim trenucima prepoznala sam sebe u Emmi, ali i u Dexteru.
Dexter je u dvadeset godina imao nebrojene djevojke, opijao se, drogirao i bio slavna televizijska faca koja je na kraju spala na rad u kuhinji restorana što je dotuklo njegov ego. Njegov odnos prema Emmi se mijenjao, od prijateljstva do požude i na kraju ljubavi, a ponekad niti nije znao cijeniti njezinu prisutnost u svojem životu, dok je Emma stalno bila, više ili manje potajno, zaljubljena u njega očekujući da će joj on uzvratiti osjećaje, iako je i ona sama imala nekoliko partnera. No, kako su godine prolazile, on ju je sve više i više razočaravao kao osoba, postao je bezobrazni alkoholičar sklon autodestruktivnom ponašanju. Ostale detalje iz njihovih života vam ne želim otkriti jer su predobri i prezanimljivi da bih ih vam ovako uništila.
Iako ovo zvuči kao veoma loš ljubić, nije tako. Iznenadili biste se! Ovaj roman je doslovno pogled u svijet dvoje najnormalnijih ljudi koje si možete zamisliti. I zato mi se sviđa; Emma i Dexter su osobe sa vlastitim stavovima, pogledima na svijet i željama.
Kraj neću previše komentirat. Samo ću reći da je takav kraj bio očekivan s moje strane.
Kao i svaki dobro prodan roman, i ovaj je dočekao svoju ekranizaciju. Glavne uloge su dodijeljene glumcima kojima savršeno pristaju. Anne Hathaway kao Emma i Jim Sturgess kao Dexter. Evo par lijepih slika s imdb-a:
Mogu reći da sam zadovoljna ekranizacijom. Nemam niti jednu zamjerku. Ali, ako želite Emmu i Dextera upoznati malo bolje, uzmite ovu knjigu u ruke i smijte se i plačite s njima.
- 21:22 -
utorak, 03.01.2012.
Grijesi obitelji Borgia
Nakon što dulje vrijeme nisam pisala ništa na ovom mom blogu, nakon jedne odlične knjige jednostavno sam morala nešto napisati. Naime, u rukama držim jednu od najzanimljivijih knjiga koje sam imala prilike pročitati o jednoj od najozloglašenijih obitelji u povijesti Italije - obitelji Borgia. Spisateljica Sarah Bowler je uspješno dočarala članove spomenute zloglasne obitelji iz razdoblja renesansne Italije; Cesare Borgia i Lucrezia Borgia samo su dvoje likova koje je uspješno oživjela u ovoj knjizi savršenoj za obožavatelje povijesne fikcije. Evo kratkog sadržaja sa znanja nakon kojeg slijedi moj osobni dojam o knjizi i jedna zamjerka.
Ozloglašeni vojvoda, besramna vojvotkinja i nevina djevojka...
Violante ne bi trebala biti u jednoj od najuzvišenijih palača renesansne Italije. Ne bi trebala biti dvorska dama lijepoj Lucreziji Borgiji. Ali, ista nedokučiva politika koja je Lucrezijina oca Židova upetljala u Vatikan, gurnula je Violante duboko u raskošan svijet strasti i ambicije. No, oni koji jednom uđu u kući obitelji Borgia, iz nje ne izađu isti - ako uopće izađu živi. Violantino mjesto u povijesti iskušat će njezino srce i učiniti je čuvaricom opasnih tajni koje mora ponijeti u grob sa sobom...
Bogata, složena priča o renesansnoj verziji obitelji Soprano!
Kao što kratki sadržaj kaže, obitelj Borgia su renesansna verzija obitelji Soprano. Iako nikad nisam gledala spomenutu seriju, povlačim paralele s poznatom Showtimeovom serijom "The Borgias" čiji je podnaslov: "The original crime family". S obzirom da će sljedeći tekst biti pun spoilera, upozoravam buduće čitače da pripaze na to ako ne žele prerano otkriti važne dijelove knjige. Za one koji su upoznati s obitelji Borgia, nema nikakve opasnosti.
Opisat ću dojmove o liku koji me se najviše dojmio, velikom vojvodi od Valentina, Cesareu Borgiji. Njega, kao i sve ostale likove upoznajemo preko glavnog ženskog lika, Donate, Židovke preobraćene na kršćanstvo, kojoj je vojvoda Valentino, odnosno Cesare, nadjenuo nadimak Violante zbog njenog prekršenog obećanja. Njegova joj je majka ispričala da su odmah nakon njegova rođenja mislili da će umrijeti jer je izgledao slab i da je zato dobio ime brata babice koja ga je porodila, Cesare, kako ne bi umro nekršten i zbog tog završio u paklu. No, Cesare nije umro nakon poroda, niti kasnije, već je nakon rođenja sestre Lucrezije, pet godina kasnije "oživio". Od slabašnog i boležljivog dječaka, Cesare je izrastao u hladnokrvnog ubojicu i vojskovođu koji ne preza ni pred čim. Iako razni autori i redatelji serija i filmova različito tumače odnos Cesarea i njegove sestre Lucrezije, u ovoj knjizi autorica je odlučila nepotvrđenu glasinu staru 500-tinjak godina pretvoriti u istinu; naime, Cesare i Lucrezia u ovoj su knjizi u incestuoznom odnosu te imaju čak i sinčića, Giovannija, koji nikada nije saznao tko mu je pravi otac, a ni majka. Ovaj podatak se sazna tek na kraju, nakon pogiblje vojvode od Valentina u bitci kod Viane u Španjolskoj kada njegova duboko ožalošćena sestra Lucrezia priča priču o njih dvoje njegovoj ljubavnici Violante.
Lucrezia i Cesare u Showtimeovoj seriji "The Borgias"
Sam lik Cesarea je u knjizi obavijen velom tajni; nikad ne znaš što će sljedeće učiniti, što mu je na umu, iako znaš da misli na svoju dobrobit i zadovoljstvo. Izgleda kao čovjek s mnogim tajnama i unutarnjim demonima, čovjek kojeg nije moguće upoznati ili dokučiti. I zbog te nedokučivosti on postaje čovjek kojeg se bojimo.
Cesare Borgia iz Showtimeove serije "The Borgias"
Ali, vratimo se mi malo natrag. Violante je Židovka preobraćena na kršćanstvo čija je kuma Donna Lucrezia. Ona je na zabavi poslije njena krštenja popila previše vina i izašla iz prostorije jer joj je bilo loše, povratila i onesvjestila se. Tom je prilikom "upoznala" Cesarea koji je kasnio na zabavu. Ne može se baš reći da ga je upoznala s obzirom da je on naišao na nju onesviještenu i smijao joj se, no ipak joj je na kraju pomogao da dođe do svoje sobe. Sljedeći važniji događaj kad je imala priliku vidjeti Cesarea bio je događaj pod nazivom "Banket kestena" koji je ostao vrlo poznat u povijesti po razvratu; naime, na privatnu zabavu u vojvodine odaje bilo je pozvano 50-ak prostitutki i isti broj mladića koji su se upustili u seksualni čin, a sam papa, Alexandar VI je ocjenio najbolji čin i nagradio muškarca s bogatom nagradom. Značenje kestena ne želim objašnjavat jer bi bilo nepristojno. Ali, zanimljivo je da je autorica odlučila tako poznat događaj iz povijesti opisati u knjizi. I vrlo pohvalno.
Ali, čudila sam se izborom vremena radnje koje je spisateljica izabrala za svoju knjigu. Povijest obitelji Borgia je jako bogata i ranije od događaja s kojima je autorica počela knjigu; Lucrezijin prvi, pa i drugi brak, čin kardinala koji je papa dao Cesareu kada je imao samo 18 godina, smrt njihova brata Juana, te na kraju Cesareovo odricanje od kardinalskog zvanja nakon bratove smrti i preuzimanje vodstva nad vojskom papinskih država. No, moram reći da je ipak dobro izabrala jer smrt pape Alexandra VI i sama Cesareova pogiblja su dosta dramatični događaji i možda važniji od svih ostalih u povijesti obitelji Borgia. Također mi je zanimljivo da je pisala i o francuskoj bolesti za koju se zna da je Cesare imao. Violante u jednom trenutku kaže: Vidite, on je jako ljubomoran čovjek. Volio je žigosati svoje ljubavnice. To je jako zanimljiva rečenica jer pokazuje da je cijena samo jedne noći s Cesareom, muškarcem neosporive ljepote, vrlo velika. U knjizi se spominje par pobačaja koje je Lucrezia pretrpjela tijekom svog braka s Don Alfonsom d'Este što bi moglo ukazivati da se i ona zarazila sifilisom od brata. No, sad zalazim u neke vode koje odišu tzv. "profesionalnom deformacijom".
Jedina zamjerka koju imam naspram knjige jest nedostatna naglašenost ljepote Lucrezie Borgie. Ona je u povijesti ostala zapamćena kao djeva nenadmašne ljepote, dok sam u knjizi dobila osjećaj da je Lucrezia srednovječna žena koja je zbog svojih briga dobila bore na licu i sijede u kosi iako je u to vrijeme imala samo 25 godina. Jedino se spominje Violantina ljepota i velika sličnost s Lucrezijom pa sam iz toga izvukla zaključke.
Na kraju knjige autorica objašnjava da je ovo povijesna fikcija, "prepletanje zamišljenih ljudi i zamišljenih života stvarnih povijesnih osoba". No, zanimljivo je zamišljati život ljudi koji su živjeli toliko turbulentno i to tako davno, prije petstotinjak godina. Autorica je samo dala uvid u svoj zamišljeni svijet obitelji Borgia. I to vrlo zanimljiv uvid!
- 20:27 -
nedjelja, 23.10.2011.
Childov 'Jedan hitac'
Ponukana odličnim recenzijama na poleđini knjige i željna još jednog dobrog krimića, odlučila sam uzet u ruke Lee Childov Jedan hitac. S obzirom da volim Joa Nesboa i njegovog Harryja Holea bila sam sigurna da postoji još dobrih krimića u kojima mogu uživat kao što sam uživala u Harryju. No, nisam bila skroz u pravu. Evo prvo kratkog sadržaja sa znanja:
U malom gradu u američkoj zabiti usamljeni strijelac iznenada zapuca po gomil prolaznika na javnom trgu. Policija je ubrzo na tragu ubojice – ime mu je James Barr i bivši je vojnik (snajperist) i upravo ga to povezuje s Jackom Reacherom...
Kada Reacher stigne u grad, počinje obilje "školskih" dokaza povezivati u cjelinu te dolazi do zanimljivih i neočekivanih zaključaka.
Izvrstan triler, dobro konstruirane i napete priče, koji se čita s lakoćom i užitkom.
Iako ovdje piše da je priča napeta, meni uopće nije bila. U nekim momentima mi je bila čak i naporna. Trebala sam uzeti pauzu od nekoliko dana da odmorim misli od (meni) teških opisa grada u nekakvim stručno-vojničkim izrazima i terminima. Cijela ideja priče mi je bila zanimljiva, no vjerujem da je to moglo biti bolje ispričano. Ovako se priča gušila sa strogim opisima.
Što se tiče Jacka Reachera, glavnog lika, imam osjećaj da on utjelovljuje sve likove koje je Steven Seagal ikad glumio. Bilo je nekoliko klišeja u vezi s njime koji se mogu pripisati čak i Chucku Norrisu. Zato mi se nije svidio. Dat ću šansu njegovih drugim romanima, no ne vjerujem da će mi se ukupni dojam uspjeti popraviti.
- 11:05 -
Princ na bijelom knjigu - moguće ili nemoguće?
U ruke sam uzela knjigu od koje mi je zvonio "klišej" alarm, ali sam ga uspjela stišati i prijeći preko svojih predrasuda. Riječ je o knjizi Jude Deveraux Princ na bijelom konju.
Naime, riječ je o jednoj luckastoj, toploj i zanimljivoj priči mlade spisateljice Deveraux. Veliko mjesto u ovoj priči zauzela je ideja o putovanju u vremenu, ali i o časti i obiteljskom imenu. Evo kratkog sadržaja sa znanja:
Djeva u nevolji susreće princa u nevolji… Tko će koga spasiti?
Dougless, potpuno moderna djevojka, zatekla se sama i slomljena srca u staroj engleskoj crkvi nakon što ju je napustio čovjek kojeg je voljela. Nije ni sanjala da je tamo čeka ljubav snažnija od vremena - dok se nije pojavio Nicholas Stafford, vitez iz šesnaestog stoljeća. Osjetivši među njima snažnu vezu koja prkosi razumu, Dougless je znala da je Nicholas muškarac koji je smatra savršenom upravo takvom kakva jest. Nije mogla ni slutiti koliko su jake spone koje ih vežu s prošlošću i kakva ih sjajna avantura očekuje.
Ljubavna priča koja premošćuje stoljeća, svjetove i duše... Princ na bijelom konju zarobit će vam srce i neće ga pustiti.
Dougless je djevojka koja često završi u nevoljama, a njezina obitelj iz tih nevolja vrlo često napravi smiješnu priču koja se prepričava na obiteljskim okupljanjima. Pa zato, kada je ostala sama, bez dokumenata u Engleskoj, nije nazvala svoju obitelj da joj pomogne. Znala je da bi to bila još samo jedna priča koju će njezina obitelj prepričavati i smijati se. Više joj se sviđala opcija da se nasloni na kamenu grobnicu u staroj engleskoj crkvi i počne plakat. Upravo tada se pojavljuje naš Nicholas Stafford. U svome vremenu, 16. stoljeću, dobu Elizabete I, čuo je njezin plač i nekakvom nepoznatom silom on se pojavio u 20. stoljeću, točnije u 1988. godini. No, što se događalo njemu u njegovom vremenu je ipak prevažan dio priče da bih vam ga otkrila. Također vam neću otkriti kako se Dougless snašla u 16. stoljeću kad je bio njezin "red" da putuje u vremenu. Za to MORATE uzeti ovu knjigu u ruke i saznati. Nećete izgubiti ništa, a dobit ćete još jednu knjigu za voljet ili obožavat. Ovo je jedna nadasve simpatična knjiga od koje će vam se uskovitlat osjećaji.
Moram također spomenut da je nekoliko čitatelja reklo da im se kraj ne sviđa. Ja spadam u tu grupu čitatelja. Priča jest lijepa, a kraj bi neki mogli smatrati sretnim, no ne i ja. No neću vam ga sad otkriti, nego ću vam ponoviti da uzmete ovu knjigu u ruke i saznate što se to nama nije svidjelo. I da procjenite sviđa li se vama.
- 10:22 -
srijeda, 05.10.2011.
Sjena vjetra Carlosa Ruiza Zafóna
Sjena vjetra je djelo španjolskog pisca Carlosa Ruiza Zafóna čija se radnja odvija u Barceloni prije i poslije građanskog i II. svjetskog rata. Glavni junak ove nevjerojatne priče je Daniel Sempere, jedanaestogodišnji dječak koji živi s ocem u skromnom stanu radeći u njihovoj knjižari koja im je jedini izvor prihoda.
Jednog maglovitog jutra Daniela otac probudi i još uspavanog vodi na izlet na Groblje zaboravljenih knjiga. Tamo mu objasni razlog postojanja tog Groblja i kaže mu da ovdje može posvojiti jednu knjigu za koju će se brinuti da nikad ne nestane. Igrom sudbine on je odabrao knjigu pod naslovom "Sjena vjetra" autora Juliana Caraxa. Daniel je bio očaran svojom ulogom skrbnika i knjigu je pročitao kroz sljedeću noć. Bio je toliko oduševljen njome da je odlučio potražiti i druge naslove Juliana Caraxa, no saznaje da su njegovi romani komercijalno propali, a o Julianu kolaju različite priče; da je umro je u dvoboju na pariškom groblju te da je pokopan u neoznačenom grobu ili pak da se vratio u Barcelonu i tamo umro. Istovremeno saznaje za čovjeka koji želi izbrisati Julianove romane s lica Zemlja paleći ih. Danielov će se život sljedećih devet godina sasvim ispreplesti s Julianovim u priči koja izaziva nevjerojatne osjećaje.
To je upravo ono što me i fasciniralo; atmosfera u priči i snažni osjećaji koje ona izaziva - od radosti i smijeha preko straha i zgražanja do sažaljenja. Najšareniji lik ove priče je definitivno Fermin Romero de Torres, lik sumnjive prošlosti koji pomaže Danielu i njegovom ocu u knjižari i pridonosi radosnoj atmosferi u knjizi svojim izjavama, od kojih ću samo napisati neke:
"Vojska služi samo kako bi se otkrilo koliki je udio budala u stanovništvu", smatrao je. "A to se otkrije već u prva dva tjedna, nisu potrebne dvije godine. Vojska, brak, Crkva i banka: četiri jahača Apokalipse. Da, da, samo se vi smijte."
"Kao što nas uči Freud, žena priželjkuje suprotno od onoga što misli i kaže, što, kad se dobro promisli, i nije tako strašno, jer se muškarac, kao što je više nego očito, pokorava diktatu svojih sustava, probavnog i genitalnog."
"Ljubav je kao salama: imate kulen, ali imate i mortadelu."
"Sudbina obično čeka već iza ugla. Kao lopov, kurva ili prodavač srećaka: njezina tri najčešća utjelovljenja. Ali u kućne posjete ne ide. Treba učiniti tih nekoliko koraka."
Začarala me također razgranatost priče koja se na kraju svodi na jednog lika: Juliana Caraxa. Sudbine svih likova u knjizi su nekako povezane sa životom dotičnog gospodina. Kraj je možda nekako i očekivan pa me čudi kako prije nisam shvatila kako će ova knjiga završiti. Bez obzira na to, ova knjiga je zaslužila moje hvalospjeve jer sadrži jednu predivnu, toplu, radosnu, ali i potresnu priču. Ne vjerujem da sam ikad toliko uživala u priči kao što sam uživala u Zafónovoj Sjeni vjetra. Apsolutno predivno!
profil
- 11:21 -
