zmajologija

22.03.2007., četvrtak

tratinčica

Tratinčica ... govorio si, strašno mi se to sviđalo, da umiješ pod snijegom mirisati tratinčice lani zatečene u iznenadnoj ukočenosti od preuranjenih ledova što bi se sručili nad planinom... i da ćeš ih ovoga proljeća, još pod friškim snijegom moći napipati i izvući za me barem jednu... … koja priča... čovječe...> … pak si mi pričao da ciganske čerge >Oj Romaneee.. nastaju zorom, a izvihore u noći, danju kišobrane krpaaam i stari lonci i nož će ti brusim … će ti, gospojo, gatam u sudbinu đe te majka porodila i đe te ostavila i tvoj čoek đe se s tobom pronašo…i Ursa među njima kako je poderanu suknju, dronjak… umjela zavrtjeti ko batist svilu, bijelila noge svoje tanahne i vitke, mišićave … široko njima kružnicom obuhvaćajući užagrene poglede u noći… i kako je… čuda li čudnog, petnaestero izrodila… … koja priča… čovječe… . .. a onda si spominjao i čiču kojem su se na žutim brkovima, dok se vraćao s vuče iscjepanih balvana, ovjesile duge, preteške ledene sige i još se s njih cijedio topao njegov dah dok je ulazio u svjetlost kuće, čineći ih još dužim i šiljatijim.... sve dok ih vatra s kamina polako nije počela topiti... … koja priča... čovječe... ... i onda... da bi vatra u kući, dok bi se djeca spremala pod perine, bacala neke čudne igrokaze po nisku stropu... u kojima je bilo čarolija većih no svemir i bližih no stopalo bratovo pod pokrovom... i čuđenja i straha... sve prepuno dječjih očiju koje se razrogače pred tajnama... … koja priča... čovječe... ... pa si mi pričao o vodenmlinu (tako se to kaže?) koji da je bio izazivan... bujica ga mamila i milovala i igrala se njime, izazivala, čarobirala ga, erotirala ga (mislim... erotirala), a on stamen, trpljiv a jak, a moćan, a htio bi... a ne smije... … koja priča... čovječe… ... i dakako o jutru kad je kćer svirala sonatine, a smijeh se još od sinoć čitao na tvojim usnama... nesuzdržljiv, neobuzdiv, radost kad te titrala svega... u dubini ti bića... … koja priča.... koja priča.. veljača2005.

- 23:12 - Komentari (6) - Isprintaj - #

20.03.2007., utorak

Zapis sa sjevernih hrvatskih rijeka

Ej, da bi se zrušile te legradske gore… S Mohokosa u Vučetincu, najvišeg vrha Međimurja, spuštamo se *) prema Čakovcu, Prelogu, Donjoj Dubravi, a na pravcu za Koprivnicu skrećemo prema Legradu. U ušima mi stihovi i melodija poznate međimurske pjesme Ej da bi se zrušile te legradske gore Da bi se videlo malo Međimorje… Te legradske gore ipak se većim dijelom nalaze u susjednoj Mađarskoj, pa otuda možda i taj žal i tuga za domom u malom Međimurju koje je skriveno nevisokim gorama. Sukladno putanji spuštanja u mursko-dravsku nizinu i zajedničku deltu dviju rijeka što omeđuju Međimurje, mijenja se i pejzaž – od voćnjaka i vinograda (gorica) prema kukuruzištima i već u srpnju pokošenim poljima pšenice, sada uredno poslagane u pravilne kolute razasute poljima. Nema više stogova sijena. Nova tehnologija košnje mijenja i krajobraz međimurskih i podravskih nizina. Nižu se putem naselja vrlo lijepo i ljupko uređenih kuća s cvjetnjacima svuda uokolo, mala mjesta sa slavenskom lipom u središtu mjesta, obaveznom crkvicom na raskrižju putova, s krajputašima s likovima Djevice Marije ili češće s raspelima Isusa duž asfaltiranih cesta. Ponegdje još zapraši se seoski kolni zemljani put, koji danas služi pješacima i traktorima. Civilizacijski napredak uzeo je u ovome kraju posvemašnji zamah. Pa ipak, sasvim su po čovjekovoj mjeri skrojeni i gradovi i sela i kuće s dvorištima i oranice odmah u zaleđu. Sve je uredno i čisto. Štoviše – kraj odiše bogatstvom oblika, boja, raskoši i maštovitošću u uređenju okućnica. I gotovo da nema kuće na kojoj nije izvješen cimer s tekstom o obrtničkoj ili kakvoj drugoj djelatnosti kojom se domaćinstvo bavi. Ovo zapravo u biti i jest kraj malih (ili većih) obiteljskih gospodarstava. Nadaleko čuvena marljivost međimurskog čovjeka ovdje se pokazuje i dokazuje na svakome koraku. Prolazimo kroz drevni Legrad, nekadašnji grad Zrinskih, prije dvjestotinjak godina najrazvijenije gradsko središte podravske županije te krećemo prema odredištu – Dravi. Prizor pred mojim očima zaustavlja mi dah. Pojavljuje mi se živo u sjećanju jedna druga rijeka, Tembeling river, na vrlo, vrlo dalekom - Dalekom Istoku, u Maleziji, pred kojom sam zadivljeno stajala kao sada pred ovom, mojom rijekom. Podrijetlom Međimurka, oduvijek sam Muru smatrala svojom rijekom. Na nju sam odlazila kao dijete i kupala se u njezinim rukavcima i jela ribu iz njezinih dubina i plićaka. O Muri sam znala pjevati najljepše i najtužnije pjesme. Drava kao da je više pripadala susjednom Zagorju. A evo je sada – moje «međimurske» Drave kraj Legrada grada. No, ovdje ona više nije međimurska. Povijest bilježi da je nekadašnji međimurski Legrad , ne pomaknuvši ni kamena na svome licu, hirom rijeke Drave kojoj došlo da promijeni tok, još početkom 18. stoljeća iznenada postao podravskim sjecištem riječnih putova. No, to i nije bitno! Hirovita i nemirna Drava možda se opet jednom predomisli pa prekroji ne samo županijske već i državne granice Republike Hrvatske i Republike Mađarske između kojih sada, ovdje, pred mojim očima, tako elegantno i prirodno «dijeli» države. Ili ih ipak prije spaja? Rijeka je cesta kojom se plovi do susjeda. Samo valja imati susjeda! Dakako, dobrog! U doba nedavna socijalizma, pričaju nam domaćini, tamo preko Drave, odakle i sad čujem i vidim kako prolaze šareni vlakovi za Kotoribu, bila jedna postarija čuvarica reda i poretka, čuvala ona svoju željezničku postaju, svoju granicu i svoju državu na svoj osebujan način, pa kad bi nestašni dječaci s obližnjih lijana spletenih na granama vrba s ove strane Drave poskakali u rijeku, a nabujala bi ih matica zanijela i ponijela u susjednu državu gdje bi se onako goluždravi uzverali na šljunčanu drugu obalu rijeke, ona dizala alarm i pozivala mađarsku miliciju… ne jednom dolazilo do međudržavnih incidenata. Penzioniralo ju, kako čujem, pa sad dječaci možda mogu preplivati s jedne na drugu obalu svoje rijeke. No, ne mogu to i čamci. Kazna za nedopušteno prekoračenje državne granice jest 900 kuna. Iako sam u rijeci do po listova nogu i lagano kročim do onog tamo stabla koje je već mađarsko, ne usudim se udaljavati. Ne samo zbog 900 kuna. Tko zna znaju li sve bakice da je socijalizam prošao, a da naši premijeri otvaraju dobrosusjedske granice za svojim zelenim stolovima. Ipak, nije ovo Goričan – civiliziran prijelaz granice, ovo su ovdje duboke šume i sprudovi i vrbovo granje zaoralo u dno, a vrhovima granja oštro treperi na riječnome vrtlogu, ovo je brza Drava koja se ne šali s neukima i glupima. Valja joj dobro poznavati ćud i hirovitost te se usuditi zaigrati s njome. Drava ovdje, sigurna sam, ostaje vjerna svome ukupnom snažnom vodenom biću kojim je, zajedno s Dunavom, oblikovala cjelokupan srednjoeuropski pejzaž. Nije na njoj da popušta bilo čijim hirovima ili neukostima. Milijunima je godina tu, oblikuje mikrokozmos oko sebe kako joj se samoj prohtije i nezainteresirano hita dalje svome cilju. Što se nju tiču pijani, ludi, neplivači, nerazboriti, nagli, tvrdoglavi, nabusiti…? Koliko znam, mnoge je takve - mrtve - izbacila na svojim šoderskim obalama. Pa i ovdje, na ovom djeliću svoga toka – kažu mi – jednog Čeha – pijanog, neplivača. Divim se prizoru kojim rijeka, ujutro bistra do dna svoje utrobe, do svakog kamenčića na njezinu dnu, oblikuje rukavce, ade, vrbike, sprudove, trstíke, otočiće o dno zakačenih panjeva i vrbovih granja. U jutro u njezinu se toku kupaju nježni plavkasti cirusi s ljetnoga neba te na trenutke i ne znaš točno je li nebo gore ili dole. Rijeka i nebo nude si međusobno igru obrnutih zrcala, kupaju se jedno u drugom, varaju ljudsko oko, titraju, zadirkuju, izazivaju… Netaknuti krajolici pred nama prirodni su rezervati flore i faune, osobito ptica i riba. Nedaleko odavde nalazi se i čuveni rezervat Veliki Pažut (u općini Legrad) u kojem se još prirodno množe i žive rijetke vrste ptica – čaplje, rode, lukavci, a u vodenim staništima stalni su stanovnici vidre i dabrovi. Cijeli je ovaj kraj bogomdano ribolovno i lovno područje. Šume su nastanjene visokom divljači – jelenima i srnama (o čemu bjelodano svjedoče prometni znakovi kraj lokalnih cesta), a čamci i kanui te ribiči na vodama mogli bi slobodno postati područnim amblemom. Nije stoga čudno što smo na odredištu kod Drave susreli oveću grupu biologa i ekologa kako se u gumenim čamcima otiskuju nizvodno. Cilj im je bio prema Osijeku, do Aljmaša. Postaje su im bile ovakve, na zemljopisnim kartama, gotovo nevidljive točkice života kraj rijeke. Zastajkuju, ispituju, traže, svjedoče, bune se i mijenjaju našu svijest. Česti su posjetitelji baš ove postaje na rijeci Dravi. Sretan im put… Oveća ada koja je cilj našega puta djeluje s ove obale uzbudljivo, tajanstveno. Vidim tek jednu sojenicu, nastambu prijatelja Željka kamo smjeramo poći. (O toj sojenici je jedan učenik iz Koprivnice, nakon školske ekskurzije u 2002. godini zapisao svoje dojmove na Internetu otprilike ovim riječima: … kao što to već biva u ovakvim egzotičnim krajevima, tako je i tu neki osobenjak napravio sojenicu i živi tu svojim životom koji je usklađen sa zakonima života u prirodi…). Je li mislio baš na mog domaćina Željka, ne znam, ali s ove se strane Drave vidi samo njegova sojenica. Kasnije, kad već budem na drugoj strani, vidjet ću da ih na adi ima tri, ali su pogledu skrivene. Sve su istoga tipa gradnje – visoko su na drvenim stupovima, kao obrana od poplave, ali i od raznih gmazova i šumskih životinja; drvene su konstrukcije, sa sklopivim prozorima i oskudnim namještajem. Na sojenicama živi se vani, na rijeci, na travnjaku, u šumi, u kući se samo prespava i to ne uvijek. Za spavanje vrlo je pogodan i običan šator. Otpad se ili odvozi ili pokapa u posebno pripremljenim jamama. Za lijepa se vremena obroci redovito pripremaju vani na živoj vatri od drva, a plinsko kuhalo u kući posluži za brzu pripremu kave. Kuća se vodom opskrbljuje direktno dubinskim bunarom iz Drave. Sojenice čuvaju psi čuvari. Danju se od sunca zavlače ispod njih, a ljudi pod gusta stabla. Adu su oblikovala dva rukavca Mure koja se tu stotinjak metara dalje spaja sama sa sobom i utječe u obilatu Dravu. Ponekad – kaže znanac – ovim širokim uvučenim kanalom protekne Mura, a ponekad Drava, zavisi čiji je tok jači toga dana. Kao dvije sestre, ove se dvije rijeke ovdje, na mjestu sastajališta, ponekad dopunjuju i maze, ljube se, a ponekad i svađaju. Oko cijele, vrbom i topolom obrasle ade prokrčen je uzak puteljak – kažu mi domaćini. Jest brus! – uvjerih se kad sam krenula obići otočić. Idući na Istok, doći ćeš na Zapad, prisjećam se Kolumba i njegovih nedoumica. Krenuvši na Istok, kroz nisku preslicu i raznovrsno cvijeće te vrbe i topole, odjednom sam se našla pred zidom do dva metra visoke guste koprive. Nema druge staze ni drugoga puta. U kratkim rukavima i nogavicama, samo bi me čudo moglo spasiti od opekotina. Ništa, istim putem nazad. A zatim krećem na Zapad i tako zapravo ipak okružih otok za ciglih dvadesetak minuta. Zaista nije velik. A pokazalo se to i prije koju godinu kad je pobješnjela Drava odlučila potopiti sve pred sobom i prijatelju mi Željku ušla u sojenicu na metar visine pa još gore, sve do jedaćeg stola na kojem je čučao zajedno sa svojim psom sve dok se rijeka nije povukla. Vidim sada Željka kako ulazi u mali čamac i prilazi nam preko rijeke. Sa sobom nosi soma od 5-6 kilograma. Onog većeg, oko 10 kilograma, iskrcao je ovamo još ranije. Nije – kaže – spavao cijelu noć! Sinoć je još postavio kedere na nekoliko mjesta a jutros oko 4 sata je išao pokupiti udice. Dobar ulov za jednu noć. No, ipak, nećemo ih jesti mi – za nas se priprema amur na međimurski način (umiješa se smjesa od kukuruznog brašna, crvene ljute paprike, češnjaka i soli, riba se panira u toj smjesi a zatim se prži u dubokom vrelom ulju na živoj vatri). Drava je jutros mirna i pitoma. Njezin je tok plitak. Prozirna je. Vidi se svaki kamičak na dnu. Ali… evo je krenula bujati. Otvorili su branu – kaže Željko – na nedalekoj hidrocentrali. Koristim još dobru volju rijeke da se okušam u njoj, jer moram priznati – neiskusan sam riječni plivač. Spuštam se nekoliko puta na kratkoj relaciji od 50-tak metara. Ohrabrena, tražim društvo za drugu stranu. Čini mi se lakše svladivom i dužom, dakle uzbudljivijom. Krećemo djevojka, ja i domaći čovjek. Uzbuđenje je bezgranično. Ni slično plivanju u moru. «Ne moraš se uopće micati!» - viče otočanka s mora – ohrabrena već nakon dva spusta niz rijeku. Rijeka sama nosi uronjena trupla – ljudska ili neka druga. Domaćin nam tek pokazuje nužan smjer kretanja, da se ne nasukamo na nisku sprudu ili da nas ne ponese prejaka središnja matica. Klinci iz obližnjih gradova i sela sigurno nam se smiju. Oni odvažno premjeravaju rijeku, iskušavaju rubove jake matice, bacaju se s visokih lijana u duboku vodu, izranjaju, lamaću snažno rukama, stoje do koljena usred potopljena spruda na sredini rijeke. Već sutra, ili za koji sat, rijeka će izbaciti ovaj sprud na površinu, a oblikovati neki drugi podvodni. Odoh ipak još tih petnaestak metara prema mađarskoj granici jer tamo mirno, duboko i tamno, puno tamnije nego Drava, u glavnu maticu jedne rijeke utječe moja zelenomodra Mura, bogateći Dravin tok svim svojim tamnim i žalobnim pričama. Mura je baš, a ne Drava – priča Željko – mrijestilište ovih njegovih velikih somova i druge riblje divljači. Mura je mutnija, tajanstvenija, neugodnija čovjeku… Mura, Mura, globoka si voda ti Da ne miluješ človeka ftopiti… Čujem u sebi taj duboki jecaj očevog mola za izgubljenom kćeri. Volim moju Muru, ovako divlju i opasnu. Strah me i misliti o njezinim dubinama, o onome što valja njezino korito, a što se rijetko kad pronađe. Ljudi i njihove zapečaćene sudbine. Popodne, nebom zaparale udaljene munje, podiže se snažan i hirovit vjetar, prve su krupne kapi udarile u meku površinu Drave. Drveće pobješnjelo zalamatalo. Ljetna je oluja odlučila pokazati svoju nepredvidivu ćud. Odlučujemo brzo – kad već treba poći – poći treba odmah! Željko, iako već prilično umoran, mora prebaciti preko rijeke dvije ture ljudi i stvari. Pogledavam prema rijeci. Žustrija je puno nego jutros. Žuća. Valja blato s dna, granje bog zna odakle. Nema više ni vidljivoga dna. Više nije samo matica koja divlja. Sad rijeka počinje divljati i na svojim obalama. Prebacujemo se užurbano i uspješno. Ne bih voljela da je to moralo biti kasnije ili noću. Dravi zbogom! Do novoga susreta! Neka mijenja tokove! Neka se premješta! No neka ostane vjerna sebi – velika i moćna, snažna i nesvladiva riječna matica!

- 22:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.03.2007., nedjelja

Pomrčina mora

Mate Dolenc: Pomrčina mora Profil International Biblioteka: More Ur. Drago Glamuzina Prev. Ivana Mlakar Ova kirnja, oprostite, knjiga - u ruci poput bisera sja «Knjige, koje sam zajedno sa Sebaldom imao na barci, dok smo pisali tu kirnju, oprostite, knjigu, bile su: Ocean more, Alessandra Baricca; More, Bernhardta Kellermana; Izmišljaji, J.L. Borgesa; Bjegunka po valovima, Aleksandra Grina; Mali princ, Antoinea de Saint-Exuperyja; Doživljaji Arthura Gordona Pyma Edgara Allana Poea, koja se nadovezuje na Ledenu sfingu Julesa Vernea; Komiške facende Joška Božanića; Moby Dick Hermana Melvillea; Pomorci Victora Hugoa; Ljubav u doba kolere Gabriela Garcie Marqueza. I, naravno, Starac i more, znamo kojeg autora. «Smisao čitanja u našem životu je događanje» , kaže Henry Miller u Knjizi mog života, čitanje nije ništa manje vrijedno od samog življenja, zato je u ovoj knjizi oboje jednako zastupljeno (i pomiješano, kao ribe u brodetu).» M.D. Već odavno nijedan roman, knjiga – kirnja, s ovih nam podneblja nije tako uzbuđivala, nije tako sjala, nije tako mirisala morem, nije toliko mamila asocijacijama – od sasvim privatnih životnih slika i iskustava do najsjajnijih i planetarno poznatih literarnih toponima kao knjiga Pomrčina mora slovenskog autora Mate Dolenca, autora više no 30 –tak knjiga (pretežito o moru) te dobitnika Prešernove nagrade za književnost 2004. godine. Ako je istina da postoje ljudi u kojih more umjesto krvi kola njihovim žilama, onda bi se to životodajno kolanje u tih ljudi trebalo zvati moretocima. Moretok, sigurna sam jest kolanje koje autora ove knjige, njegov glavni lik, sve likove njegova otočkoga svemira, cijelu galeriju njegovih likova dozvanih iz svemira literature...pokreće ka jednoj izuzetnoj vrsti ljubavi, onoj prema moru. Konačno... navesti onaj popis knjiga na kraju romana, knjiga koje je glavni lik Val Sebald ponio sa sobom na pučinu, toliko je erotično za jednog moreljupca - knjigoljupca da nema nikakve sumnje da će autentični ljudi-moretoci (moreootoci haha!) strastveno na taj popis prigrliti još i ovu (osobno, dodala bih i Waitapu Jože Horvata). Pomrčina mora JEST Starac i more (znamo kojega autora, reče Dolenc u komentaru svoga erotičnog popisa literature)!.Dakako, jer drugo i ne može biti priča o jednom srastanju s morem koje traje godinama, o jednoj ljubavi koja je mudra i zna da se iskustvo i znanje nužno reproducira u onim ljubopitljivim dječjim očima... dakle je nužno priča o mudrome iskustvu, moru i začuđenoj mladosti. Nužno je također i priča o samospoznaji (iskustvo!), o granicama koje je moguće dosegnuti, o prelaženju tih nekih crta u našim životima i dakako o pirovim pobjedama koje neminovno, ne tek jednom, osvojismo. Ovaj dio teksta pišem kao digresiju, a zapravo... uopće ne mislim tako.. Sedmodnevni samotan lov na kirnju – kraljicu mora, u kojoj se odmjeravaju ravnopravno čovjek ronilac na dah i prastaro iskustvo 30 kilograma teške kirnje... dramatski je vrhunac savršeno građene strukture romana. Sedam iscrpljujućih dana potpuno samotne borbe nije dalo pobjednika... oboje su bili pobjednici i poraženi. Kirnja je ulovljena, ali se usmrdjela....Nit´ čovjeku gušta, nit´ ribi... pojest će je mačke... Ova je kirnja, oprostite, knjiga sama po sebi otok jer ju je otok iznjedrio. Nije ništa nova da je taj mali, majušni otok – Biševo (Općina – Grad Komiža, grad s najvećom pripadajućom površinom, ali – mora, u našoj Lijepoj). Samom je tom činjenicom mamac za gotovo već nebrojene zaljubljenike poznatih arhipelaga i krajolika, mamac je za ljude – likove u romanu ( sve do i jednog prepoznajemo ih, čak kad i ne bi imali vlastita imena) kao i za njihove svijetom razasute rođake i prijatelje, mamac je za slučajne namjernike na ovaj biser Jadrana (tako usamljen i dalek, a tako živ i autentičan još ... hm...)... Ako li je moja fascinacija ovom knjigom - kirnjom prouzročena sasvim osobnim iskustvima s otokom Biševom, zapravo otokom samim, otokom kao izborom, onda bih, za one koji smatraju da je otok «kopno omeđeno morem» ili u boljem slučaju da je otok uvijek i samo osobno, ograničeno iskustvo, skrenula pažnju na metatekst ovoga romana, na njegovu intertekstualnost, na konontativnost tako logičnu i dosežnu u vremenu interneta. Skrenula bih pažnju, međutim, i na kreativnost i osobnost u izboru sugovornika metatekstova. Mali, princ od otoka – dječak Piacun, tako će postati svjedokom i sugovornikom najznamenitijih (ženskih) likova svjetske literature, kreiranih dakako iskustvom i nadahnućem autora, a posredovanih fantazijama glavnoga lika Vala Sebalda. Dječak će razgovarati s Marquesovom Ferminom Dazom zato što mu je ona useljena u njegov mali otočki svijet. U njemu se još kreću (ravnopravno s Odesom i Mićotom Fintom, Jenorom i Fiamengom, zajedno s Nives i Milošom, s braćom Dalton i s barba Srećkom) rasna Verneova ljepotica - Frazy Grant, kći slavnoga kapetana... zatim Albina Nevers, Ann Deveria, Roseherre, Beechie Sebald.... (odgonetke o njima kriju se u onom (!) ... popisu),. No nije tek slučajnost to da se u Dolenčevu romanu kreću ove divnje (djeve bajne) iz blistavih stranica svjetske literature... u ovom se romanu putuje u vremenu .. od predbibljiskih pitanja o smislu, preko biblijskih o bogu, od Biševa do San Pedra u Kaliforniji putuje se u pismima zatvorenim u bocama... u nad i pod (tekstove) se putuje čitanjem (kaže autor), kao što se u gornju, nikad sagrađenu sobu ponad konobe Sebaldove također putuje labirintima posvojenih autora. Andersen, A. de Saint Exupery, Jules Verne, E.A. Poe .... neću dalje ... uzglobljeni su u biće ovoga romana kao u svoje prirodno stanište. U njemu se i jedna Margerit Yourcenar osjeća kod kuće. Od svih slojeva u romanu, od svih njegovih uzbuđujućih priča, može li se zaobići priča, tema štoviše o Ivani? - mladoj, uzbudljivoj, «pravoj» koja je od svih Sebaldovih što stvarnih, što iščitanih, što željenih prijateljica... jedina od njega zaslužila tuljanovu kožu... koja će ju istodobno približiti njemu, ali mu ju i oteti zauvijek.. o Ivani – personifikaciji tužne i nemoguće ljubavi...? Taj se lajtmotiv, ta Ivana, u cijelome romanu kreće kao jasan i vedar, mladenački nametljiv kontrapunkt Sebaldovu životnome iskustvu, što neka bi bio eufemizam za starost, također tako ranjivu i drhtavu. Neću spomenuti autora Starca i mora, jer to nije učinio ni autor Pomrčine mora iako bi svakom čitaču zapravo trebalo biti jasno da se u biti radi o istoj priči, no spomenut ću zato drugoga pisca ... Borgesa. Lako je i sretno u Pomrčini mora pronaći inspiracije u formi i u stilu. Sadržaj je more, no način je tako... tako... borgesovski. Pa, uživajmo!

- 17:33 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Attachment za prijatelja: Na žežin svetega Mikule

AGENCIJSKA VIJEST "DANA 6. PROSINCA 1991. GODINE U VODAMA JUŽNOG JADRANA, BLIZU OTOKA VISA U 11.20 MINUTA ZAPALIO SE I EKSPLODIRAO BROD SOL PHRYNE KOJI JE IZ PULE PREMA CRNOJ GORI PREVOZIO TERET ORUŽJA JNA I PREKO STOTINJAK PUTNIKA, MEĐU KOJIMA I DOSTA CIVILA. SVI SU PUTNICI I ČLANOVI POSADE SPAŠENI. UZROK NESREĆE NIJE POZNAT." SLOBODNA DALMACIJA, 7. 12. 1991. TO JE MOŽDA POČETAK MOJE PRIČE.... ... SAD PRELAZIM U WORD JER IMAM OSJEĆAJ DA BI SE PRIČA MOGLA ODUŽITI... I DA BI MOGLO POTRAJATI DOK TI JE NAPIŠEM... I KAD JE ZAVRŠIM... POSLAT ĆU TI JE ATTACHMANTOM... TEK TOLIKO DA TI KAŽEM ... DA SAM BILA SVJEDOK DOGAĐAJA OPISANOG U OVOJ KRATKOJ AGENCIJSKOJ VIJESTI.... ... I ZAPRAVO TI ŽELIM REĆI DA TI U VEZI S TOM PRIČOM IMAM TOLIKO PUNO TOGA REĆI DA NIKAKO NE STANE U JEDNU PORUKU, PA NEMOJ MISLITI DA NE ŽELIM.... VEĆ MISLI DA NE MOGU... IZRAZITI SVE... ŠTO O TOME ŽELIM REĆI... TREBA MI VREMENA... TREBA MI DA OBNOVIM EMOCIJE IZ TOGA DANA, 6. 12. 1991. ... A MOŽDA TI JE BUDEM SLALA I U NASTAVCIMA... ŠIRA JE (U MISLIMA) NEGO U SAMOM DOGAĐAJU VIŠESTRUKO... SPLELA SAM TI VJENCIC OD NEMAMPOJMAKOLIKOPUSAICVJETOVA:-) DRAGI MOJ FREND, EVO OVAKO SAM ODLUČILA... ISPRIČAT ĆU TI SADA DOGAĐAJ... A PRIČU ĆU OBLIKOVATI KASNIJE... TOLIKO MI JE TOGA U GLAVI... PREVIŠE EPSKE ŠIRINE... DA SUMNJAM DA BIH U GRANICAMA TVOJE STRPLJIVOSTI MOGLA OBLIKOVATI ONO ŠTO BIH ZAPRAVO ŽELJELA REĆI, NO NADAM SE DA ĆU BAREM DIO TE ATMOSFERE NATUKNUTI SADA... ... ELEM... 6. PROSINCA 1991. DAN SV. NIKOLE (TO JE ONAJ BARBA ŠTO DJECI DIJELI JABUKE, MORNARIMA ČUVA PUTOVE KROZ OCEANE, A RIBARIMA POMAŽE NAPUNITI MRIŽE) - TO JE SVETAC - ZAŠTITNIK ... I... TRADICIJA PALJENJA STAROG, ONEMOĆALOG BRODA U GRADU IZ KOJEG TI SE JAVLJAM NA DAN SV. NIKOLE STARA JE KOLIKO I POVIJEST TOGA GRADA... VIŠE OD TISUĆU GODINA... NJU SU STARI GRCI OBILAZILI I U ONO DOBA KAD SU FORMIRALI SVOJU KOLONIJU ISSU... (DANAŠNJI VIS) ... BROD JE DRVEN, STAR, VIŠE NIJE ZA PLOVIDBU I NE ISPLATI GA SE POPRAVLJATI (TE JE GODINE JOŠ UGLAVNOM TO BILA GAJETA FALKUŠA. BROD JE NA ŽALU, KRAJ MORA... VALJA GA DOBRO POVEZAT, USPRAVIT NA KOBILICU, AŠTA MU STOJI USPRAVNO, PODMAZANA JE KOLUNA (KIČMA BRODA) I DESECI GA RIBARA VUKU UZBRDO DO CRKVE SV. NIKOLE NA BRDU MUSTER ... CCA KILOMETAR I POL, OKO 100 M NADMORSKE VISINE... POSAO DUGOTRAJAN I MUKOTRPAN... RIBARI SE MIJENJAJU, PRISKAČU MLADIĆI... SVE SE TO DOGAĐA NOĆ PRJE 6. 12. JER U TAJ DAN BROD MORA BITI KRAJ CRKVENE LAĐE... ISPOD I OKO NJEGA BALVANI ZA OGANJ, A I SAM MORA BITI NAPUNJEN DRVOM ILI ... NEKOM MANJOM DRVENOM LAĐOM... GAJETA JE DUGAČKA OD 9 DO 12 METARA... DAKLE ... TO JE VELIK OGANJ... PLAMENI JEZICI DOSIŽU VISINU CRKVE... OKO 12 METARA ... 6. PROSINCA JE ILI KRISTALNO HLADAN DAN U KOMIŽI, ŠTIPLJE KO UGLJEVLJE LICE I SVAKI DJELIĆ KOŽE ILI JE JUŽAN (TUŽAN), TRUO KO SMRDLJIVA KRPA I POKRIVA KOMIŽU U MAGLI KROZ KOJU NI MORE NE MOŽEŠ NAZRIJETI, NI GRAD, NI ČOVJEKA DO SEBE... TOGA 6. 12. 1991, BIO JE BURNI, KRASAN, HLADAN, JASAN, PROZIRAN DAN... ITALIJU SMO MOGLI NAZRIJETI USRED DANA, OTOKE BIŠEVO (NA DLANU), SV. ANDRIJU, BRUSNIK, PALAGRUŽU, JABUKU.... SVI SU BILI S NAMA,,,, NA SVEČANOSTI.... ... U 10 SATI TRAŽILA SAM PO KUĆI ČARAPE KOJE ĆU OBUĆI... DUGU SUKNJU... 2-3 DUGA RUKAVA, JER ZNAM... POSLIJE ĆE BITI VRUĆE, TREBAT ĆE SKIDATI RUKAVE...... PRIKLJUČILA SAM SE KRPICAMA LJUDI KOJI SU IŠLI NA PROCESIJU GODINA JE 1991. MLADEN KUŠEC JE VEĆ TE GODINE BIO NAPADNUT NEGDJE NA CESTAMA KROZ LIKU, O TOME JE PISAO I GOVORIO... ON JE MOJ PRIJATELJ I JAKO MI JE JAKO DRAG... ... STRAH JE VEĆ TU ... I VOLJA DA SE ODUPREMO JNA (NEĆU ZABORAVITI REĆI DA SU KOMIŽANI I VIŠANI 1989. BILI U BEOGRADU I GEN. KADIJEVIĆA TRAŽILI DA OTOK VIS OTVORI ZA STRANCE I DA IM JE ON TO OBEĆAO, I DA SE TO STVARNO I DOGODILO, NAKON PUNIH GOTOVO 50 GODINA ŠTO JE TAJ OTOK BIO ZATVOREN ZA STRANCE... TE SMO GODINE PRVI PUT VIDJELI ENGLEZE ... HEJEHE... PAK SMO IM NAPISALI PAROLU - AMERIKA I ENGLESKA BIT CE ZEMJA PROLETERSKA) ... DAKLE, SLOZILA SAM CARAPE I SUKNJU I VESTU I KRENULA KA MUSTERU (CRKVI SV. NIKOLE) PRISUSTVOVATI ZRTVI PALJENICI (TA SAMO 2 GODINE RANIJE MOJ MUZ I JA SMO DALI SPALITI SVOJ BROD, TAKODJER GAJETU...)... ... MISA SE ODRZAVA TAJ DAN U 11 SATI, PALJENJE BRODA JE PRIJE TOGA, A PROCESIJA SE ODIGRAVA IZA TOGA... ... U 10.30 VECINA JE VEC KOMIZANA KOD CRKVE (OD GRADA DO CRKVE TREBA NEKIH 20 MINUTA LAGANA HODA)... ... U 10.20 OTPRILIKE RUKE NAJČASNIJEG RIBARA PRINOSE BAKLJU POD KOBILICU ŽRTVENOG BRODA... DODATNO SE DRVA POD BRODOM POLIJEVAJU BENZINOM, AKO SE NE MOZE ODMAH ZAPALITI... I BROD JE BUKNUO U OGROMNOJ BAKLJI... SJEVERNI VJETAR JE DOBROHOTNO PRIPOMOGAO... ... S MJESTA NA KOJEM SE (S UZVISINE KRAJ CRKVE, PONAD KOMIŽE) PALI BROD... MOGUĆE JE VIDJETI... PA CIJELO MORE DO ITALIJE PONEKAD... ... U TOM JE TRENUTKU, KAD JE BUKNUO PLAMEN POD GAJETOM, NETKO SNAZNO ZAVIKNUO... GORI BROD... I VJERUJ MI DA JE TREBALO DOSTA VREMENA DOK SU SE GLAVE LJUDI, JEDNA PO JEDNA POČELE OKRETATI U SUPROTNOM SMJERU... NE PREMA GAJETI U PLAMENU... VEĆ PREMA MORU... ... TAMO JE NA PUČINI GORIO JEDAN BROD... USRED MORA ........ TAMO JE NA PUČINI , USRED KRISTALNO JASNOG DANA , U 10.20 SATI BUKNUO JEDAN BROD, BIO JE SAV U PLAMENU... NITKO OD NAS GORE KOD CRKVE NIJE MOGAO RAZUMIJETI ŠTO SE DOGAĐA... ... RASPLET ... RIBARSKI SU BRODOVI IZ KOMIŽE ISPLOVILI PREMA BRODU U PLAMENU... TAMO SU VEC ZATEKLI JEDAN TALIJANSKI BROD KOJI JE KRENUO SPASAVATI LJUDE KOJI SU SKAKALI U MORE... MNOGO NJIH BEZ CAMCA... DIO NJIH JE USPIO SPUSTITI CAMAC... ... ISTOGA TRENA, ISTE MINUTE... KADA JE ZAPALJEN ZRTVENI BROD KOD CRKVE U KOMIZI, ZAPALIO SE NA PUCINI, NEDALEKO OD KOMIZE ,,, TRAJEKT SOL PHRYNE - BROD KOJI JE IZ PULE ZA BOKU KOTORSKU PREVOZIO ORUZJE I MUNICIJU JNA... PLAMEN JE PRIJETIO DA CE SVAKI CAS BROD EKSPLODIRATI... PREMA INFORMACIJI KOJA JE OBJAVLJENA U NOVINAMA, JEDAN BROD JNA JE KRENUO U POMOC ZAPALJENOM BRODU, ALI SE NIJE USUDIO PRIBLIZITI ... NA BRODU JE BILA POSADA I 73 PUTNIKA , OD CEGA 60 MORNARA JNA I 13 CIVILA... MEDJU NJIMA NEKE ZENE I DJECA (CLANOVI OBITELJI OFICIRA JNA KOJI SE SELE U BOKU IZ PULE)... ONI U PANICI, ALI IPAK U CAMCIMA ZA SPASAVANJE NAPUSTAJU BROD U PLAMENU I TO NA ORKANSKOJ BURI (KRISTALNO JASAN DAN !!!) OD 70 CVOROVA NA SAT ... U 11.45 BRODU BOMBI PRILAZI JEDAN TALIJANSKI BROD (MISENE) I SPASAVA BRODOLOMCE IZ OLUJNOG MORA ... NJEMU U SUSRET DOLAZE RIBARSKI BRODOVI IZ KOMIZE I NA TOM OLUJNOM MORU, U OPASNOM MANEVRU, PREUZIMAJU BRODOLOMCE... ... VOJNICI SU TU NOC SMJESTENI U NAPUSTENOJ VOJARNI JNA U KOMIZI A CIVILI U KOMISKOM HOTELU... ... U 18 SATI I 30 MINUTA CULO SE S PUCINE NEKOLIKO UZASTOPNIH EKSPLOZIJA, A SOL PHRYNE JE ZAUVIJEK ZAVRSIO NA DNU KOMISKOG MORA, JUZNO OD CRKVE SV, NIKOLE, TEK NEKOLIKO N/M UDALJEN ... SUTRADAN, VECINA JE LJUDI SA SOL PHRYNE OTISLO U KOMISKU CRKVU GOSPE GUSARICE (U MJESTU) I ZAPALILO SVIJECU... POTOM SU OTPUTOVALI SVOJIM PUTEM ... I POGLEDAJ MALO WWW STRANICE SOL PHRYNE UF , VJERUJ MI, KUGLA MI SE VRTI U GLAVI KAD SE TOGA SJETIM... SVE NEVJEROJATNE I NESHVATLJIVE CINJENICE POVIJESTI I SVIJETA, CUDNE KOINCIDENCIJE, CUDNE KONTRADIKCIJE, CUDNI POTEZI DEMIJURGA KOJI NAMA POVLACI KONCICE ZIVOTA I SMRTI... ... I DAKAKO VOLJE, LJUDSKE VOLJE UZNEMIRENA I TOTALNO ZACJUDJENA, NE SMIN REC DA TE VOLIM, JER ZAPRAVO... KAKVA JE TO ISTINA.?... RELATIVNA SKROZ... KOLIKO SUTRA GALAMIT CEMO JEDNO NA DRUGO

- 16:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.03.2007., četvrtak

Mora od ultramarina

RIBARENJE …Maštariju koju započinje, nije izmislio on, niti će ona s njim završiti. To je pripovijest pustolova, vjernika, ponekad očajnika, misao fantasta. To je bajka što je ribar svaki put iznova upućuje moru, tiha molitva, bajka što mu je more svaki put ponovno vraća nepredvidljivoga sadržaja, isprevrtanu, izokrenutu. More je šaljivđija. Obijesno more. Mňre kako hoće! Mňre dat i ne dat, mňre i uzet`. I vratiti mňre môre. Môre se igra. Ribar podiže parangal iskusnom kretnjom. On poznaje ribu po načinu kako se opire, kako trza, kako se tuče s njim, s udicom. Ribar poteže ili popušta, nadmudruje se s ribom, pušta joj da se još na trenutak osjeća moćnom, da se još bori za život. Stopu po stopu polako je primiče brodu. Na palubi sam i htjela bih fotoaparatom uhvatiti onaj trenutak kad se velika, ogromna «morska kokoš» (tal. gallina del` mare), prvoklasna naša škarpina, bijesna, isprepaštena, s nevjericom nadima, kad naoštri sve svoje brojne igle na onom uskom prostoru između mora i bande od broda. U brodu, ona je već lovina, trofej; tamo, međutim, na onom djeliću između stvarnosti i mogućnosti, ona je još sekundu – dvije gospodar svoga života i svoje snage. Ona to i pokazuje – nazubljena, gnjevna, prestrašena, razigrana. U tom trenutku, posljednjem trenutku bjesomučne borbe za život, za more, škarpina je najčudovišniji borac, odbljesak praiskonske snage mora i života. Trenutak potom, na dasci broda, s ove strane stvarnosti, ona je tek ulovljena riba. Količina, veličina, novac, slastan zalogaj – ništa više!

- 01:27 - Komentari (10) - Isprintaj - #

14.03.2007., srijeda

Teutin grad

Vremenu je sve svejedno. Podjednako nagriza sve uspomene ispirući tragove ljudskih patnji, nadanja, radosti i tuga. Sve se pomalo izjednačuje – ista boja kamena, isti grmičak probija zidove crkve i logora, isto ih obrasta grmlje i isti obilaze gušteri. Ni jedna od ovih građevinana na ovom otoku danas ne služi ideji tvoraca. Godine i stoljeća uporno i ljudskom oku neprimjetno otkidaju im oreolu davnašnje patine. Potpuna ravnodušnost vremena prekriva pomalo, no uporno, jednako ovaj otok kao i njegove povremene stanovnike i njihove građevine. Jedino što je tu trajno još živo, vremenu i stoljećima usprkos, to je ovo kopno što i dalje rađa i ovo bremenito more oko njega. Morituri te salutant – refren je što s kraja na kraj pustog otoka, poput tragičnoga requiema, povezuje neke prošle živote, ljudske napore, njihove spomenike. Ovoj istoj pustinji prošlosti pripadaju, s okomite hridi put gologa neba upereni usahli šiljci srušenih zidina kraljicina dvora. Svecori ga zovu Krajicino ili Teutin grad. Predaja gaji omiljenu pripovijest o ženi, ilirskoj kraljici koja je imala tri broda s kojima se pred neprijateljem sklonila ovamo, na kraj svijeta. Na istočnu vrlet dalekoga Andrije. Hrabra i poduzetna Ilirka omamila je dušu i maštu priprostih ribara, mijeseći od njih utvaru tajanstvenoslatku i uzbudljivu. Kud li se to jedna žena, kad njihova vlastita kod kuće ni nogu u more ugazila nije, usudila brodovima preko nepoznata i daleka mora, a zatim na vrhove gdje samo orlovi savijaju gnijezda? Mnogi od tih maštara nikada nisu bili na Krajicinom, no svi jednako uzbuđena duha, jednako ustreptala srca prisvajaju u svoju mukotrpnu ribarsku povijest jednu hrabru moreplovku. I tome kraljicu! Lijepa Teuta, međutim, čini se da nije ništa znala o svojim maštarima. Da se i popela u orlovska gnijezda Andrijina, oku i ruci nedohvatna, slabo bi marila za one tihe noćne leptire što su duboko pod njom, krvavih i usoljenih ruku ubirali plodove mora. Takve su već, učila nas povijest, bile sve kraljice. Voljele su ugodno i lijepo. Teutin grad, međutim, svojim imenom trajno do danas uzbuđuje maštare a oko njega pletu se različite povijesti i različite pripovijesti. Njegovi sablasni bijeli kosturi, gledani s mora sliče oderanoj pretpotopnoj zvijeri uglatih obrisa, a nepristupačan put do vrleti dopušta mašti svakojake igrarije. Kažu da postoji neki zarastao puteljak do grada, no tko da ga traži! Nije li okomit put s mora kraći i jednostavniji? Na koncu se plati ta ideja mnogim ogrebotinama, satima veranja preko sika, kroz neprohodnu šumu borova, planike, smrče i ružmarina, provlačenja kroz oštre klisure sve do samoga podnožja Teutine utvrde. Napokon! Tu smo u nekoj dalekoj prošlosti, u utvrdi čiji zidovi, onako sablasni s mora, ovdje imaju svoje impozantne dimenzije, svoj raspored, svoje otvore i pregrade. Ovaj grad što ga davno napustiše stanovnici, ima i danas svoja ulazna vrata, svoje prozore – istočne i sjeverne, svoj bunar nekad pitke kišnice, udubljenja za krovne grede, nedostaje mu samo krov. Pokrov mu je široko plavo nebo. Stanovnici – gušteri. I nešto suhe trave. Ovaj grad kratkog života u koji ni danas, osim znatiželjnih rijetkih arheologa, nitko ne dolazi u goste, nedostupno je gnijezdo orlovsko. S njegovih širokih zidova vidi se široka pučina kao s druge obale, duboko u modro more i jasno je da su ono bijele piknje po njemu krijeste razigranoga maestrala. Odavde također, desno u daljini razapeto je crno jedro, sâmo jedro bez broda i mornara. Jedro je tako stvarno i gotovo sablasno, zaustavljeno u kretnji kojom bi da oplovi svijet, a koje neki čudovišni morski div, evo već tisućljeća, zadržava na istome mjestu u nijemoj igri živih slika iz djetinjstva. Ovo jedro nikada neće zaploviti. Vjetrovi što ga obilaze nemoćni su da mu napune njedra. Valjat će mu stoga kreneuti u susret, uvjeriti se da Jabuka (čudnoga li šaljivđije koji otoku dade ime) ipak nije jedro, jer bilo bi ludo, bilo bi neoprostivo zaustaviti jedro u letu. Napokon, odavde kao na dlanu jasno se vidi i Brusnik, taj nasukani brod – nazubljen, poderan i prepolovljen, nije više umrtvljen greben u moru. Grizu ga i bacaju se na nj poput bijesnih morskih pasa, vršci valova, izazivaju ga nepokretnog i čine od njega ranjenu opasnu zvijer što se bezuspješno brani. I baš tu, na kraljevskom vrhu Svetoga Andrije, ganuta nemoćnim položajem maloga otočića sred opasne pustinje mora, odlučim ga svakako obići. Čini mi se, kad gledam kako mu vrhove prelijeva more, da mora postojati neka tajna sila koja ga okiva baš na tome mjestu. Ako li je beživotna pustinja, kakvoga još razloga ima da ne potone ili da ne otplovi besciljno?

- 22:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

kad dođe svibanj sve ćemo to zaboraviti

Svibanj na otoku Kada se stranac u svibnju pojavi na otoku, fascinira ga ponajprije njegov pokrov - intenzivni su koluri , oštri, bez međa - rukom dotakneš svaki krov, svaku ogradu, svaki koljnjik. Sve ti je nadohvat ruke i sve tebe dodiruje - kamena fasada, sjene njezine izbočine, balkon na njoj. Cilo se misto skupi u dlan. Zaigra sunce, svjetla pozornice usred oštrobrida dana pa te časkom ostavi u tamnoj masi publike, a odmah zatim učini te glavnim glumcem; ocrta ti madež na licu poput kristalna zrcala. Ideš li dotaknuti rukom - misliš - prsnut će dan, puknut će negdje neka fasada, rastepsti se kupa kanalica. Poredale se te kupe poput srdela u kašetama, netom iz mora ubrane, posložene glava uz glavu te im sjaji modra udubina leđne kosti, a ljeskaju prepunjeni trbusi. U svibnju je još dozvoljen ribolov mrežama, pa možeš iz svake zavale i uvalice vidjeti zmijugav trag svjetlucavih pluta gdje se od kraja kreću moru u dubine. Miruju. Pomakne ih tek zaigrana mala donžula mreškajući more. U svibnju kad dođeš, sve ti se bilje podaje, a miriše, a miriše.... Hoće ružmarin plavi, još malo pa u berbu, hoće i smilje žuto, tek što se nije rascvjetalo, hoće prevladati nježnozeleni vršci mlada vrisa, mirisna kadulja i to ona cijenjena – što gleda more, hoće i modra uspravna lavanda, a zelene se nabubrjeli plodovi rogača. Naranče zrele, narančaste, čuče u svojoj tamnoj krošnji, njih stotine. Uz more, žući od limuna lepršaju leptiri... U svibnju more te već mami bojom ultramarina, živahno je, nekako kao da je mlado more, zavodljivo šuška o kamenčiće žala ili oko oštrih sika…. poziva te da umočiš šaku, da se umiješ morem, da izuješ cipele i umočiš tabane. Na njegovoj su pučini krijestice maestrala, ali uz kraj ono je toplo i meko ko duša. Mogao bi ga piti. Čak je i noć svibanjska kao na školskom satu - svega u njoj - i punoga mjeseca i zvjezdane svile što se lagano pomiče svodom, i blistavih kometa što donose sreću - imaš li sreće da stigneš zamisliti želju. U svibnju - na otoku mirno... Nema ljudi koji se guraju, nitko te ne dira, ni jedan te automobil ne ometa. Otočni sat namješten je tako da otkucava kvarat i pola ure. On ne broji sate, već njegove četvrtine... satovi se "čitaju" po iskustvu, po suncu, po boji dana, po položaju mjeseca - bit će dvi u jutro, četiri popodne. Samo je misno jutarnje i popodnevno zvono uvijek jednoznačno i točno, razliježe se Gospino zvono polovicom mista, Gusaricino drugom. U tri popodne, nakon što je sve mirisalo po friško pečenim srdelama, a i mačke se zadovoljno protezale, cilo misto spava, u pet - žene u crnoj robi idu na misu, mlade idu prat pelene i prostirati bijele lancune pod prozorima, jer konačno je i struja došla. Otok je u svibnju svibanjski raspoložen, kao mlada kad se sprema obući vjenčanicu. I radostan i pomalo stidljiv. I miriše na čudo života.

- 22:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #