zmajologija
14.03.2007., srijeda
Teutin grad
Vremenu je sve svejedno. Podjednako nagriza sve uspomene ispirući tragove ljudskih patnji, nadanja, radosti i tuga. Sve se pomalo izjednačuje – ista boja kamena, isti grmičak probija zidove crkve i logora, isto ih obrasta grmlje i isti obilaze gušteri. Ni jedna od ovih građevinana na ovom otoku danas ne služi ideji tvoraca. Godine i stoljeća uporno i ljudskom oku neprimjetno otkidaju im oreolu davnašnje patine. Potpuna ravnodušnost vremena prekriva pomalo, no uporno, jednako ovaj otok kao i njegove povremene stanovnike i njihove građevine. Jedino što je tu trajno još živo, vremenu i stoljećima usprkos, to je ovo kopno što i dalje rađa i ovo bremenito more oko njega. Morituri te salutant – refren je što s kraja na kraj pustog otoka, poput tragičnoga requiema, povezuje neke prošle živote, ljudske napore, njihove spomenike. Ovoj istoj pustinji prošlosti pripadaju, s okomite hridi put gologa neba upereni usahli šiljci srušenih zidina kraljicina dvora. Svecori ga zovu Krajicino ili Teutin grad. Predaja gaji omiljenu pripovijest o ženi, ilirskoj kraljici koja je imala tri broda s kojima se pred neprijateljem sklonila ovamo, na kraj svijeta. Na istočnu vrlet dalekoga Andrije. Hrabra i poduzetna Ilirka omamila je dušu i maštu priprostih ribara, mijeseći od njih utvaru tajanstvenoslatku i uzbudljivu. Kud li se to jedna žena, kad njihova vlastita kod kuće ni nogu u more ugazila nije, usudila brodovima preko nepoznata i daleka mora, a zatim na vrhove gdje samo orlovi savijaju gnijezda? Mnogi od tih maštara nikada nisu bili na Krajicinom, no svi jednako uzbuđena duha, jednako ustreptala srca prisvajaju u svoju mukotrpnu ribarsku povijest jednu hrabru moreplovku. I tome kraljicu! Lijepa Teuta, međutim, čini se da nije ništa znala o svojim maštarima. Da se i popela u orlovska gnijezda Andrijina, oku i ruci nedohvatna, slabo bi marila za one tihe noćne leptire što su duboko pod njom, krvavih i usoljenih ruku ubirali plodove mora. Takve su već, učila nas povijest, bile sve kraljice. Voljele su ugodno i lijepo. Teutin grad, međutim, svojim imenom trajno do danas uzbuđuje maštare a oko njega pletu se različite povijesti i različite pripovijesti. Njegovi sablasni bijeli kosturi, gledani s mora sliče oderanoj pretpotopnoj zvijeri uglatih obrisa, a nepristupačan put do vrleti dopušta mašti svakojake igrarije. Kažu da postoji neki zarastao puteljak do grada, no tko da ga traži! Nije li okomit put s mora kraći i jednostavniji? Na koncu se plati ta ideja mnogim ogrebotinama, satima veranja preko sika, kroz neprohodnu šumu borova, planike, smrče i ružmarina, provlačenja kroz oštre klisure sve do samoga podnožja Teutine utvrde. Napokon! Tu smo u nekoj dalekoj prošlosti, u utvrdi čiji zidovi, onako sablasni s mora, ovdje imaju svoje impozantne dimenzije, svoj raspored, svoje otvore i pregrade. Ovaj grad što ga davno napustiše stanovnici, ima i danas svoja ulazna vrata, svoje prozore – istočne i sjeverne, svoj bunar nekad pitke kišnice, udubljenja za krovne grede, nedostaje mu samo krov. Pokrov mu je široko plavo nebo. Stanovnici – gušteri. I nešto suhe trave. Ovaj grad kratkog života u koji ni danas, osim znatiželjnih rijetkih arheologa, nitko ne dolazi u goste, nedostupno je gnijezdo orlovsko. S njegovih širokih zidova vidi se široka pučina kao s druge obale, duboko u modro more i jasno je da su ono bijele piknje po njemu krijeste razigranoga maestrala. Odavde također, desno u daljini razapeto je crno jedro, sâmo jedro bez broda i mornara. Jedro je tako stvarno i gotovo sablasno, zaustavljeno u kretnji kojom bi da oplovi svijet, a koje neki čudovišni morski div, evo već tisućljeća, zadržava na istome mjestu u nijemoj igri živih slika iz djetinjstva. Ovo jedro nikada neće zaploviti. Vjetrovi što ga obilaze nemoćni su da mu napune njedra. Valjat će mu stoga kreneuti u susret, uvjeriti se da Jabuka (čudnoga li šaljivđije koji otoku dade ime) ipak nije jedro, jer bilo bi ludo, bilo bi neoprostivo zaustaviti jedro u letu. Napokon, odavde kao na dlanu jasno se vidi i Brusnik, taj nasukani brod – nazubljen, poderan i prepolovljen, nije više umrtvljen greben u moru. Grizu ga i bacaju se na nj poput bijesnih morskih pasa, vršci valova, izazivaju ga nepokretnog i čine od njega ranjenu opasnu zvijer što se bezuspješno brani. I baš tu, na kraljevskom vrhu Svetoga Andrije, ganuta nemoćnim položajem maloga otočića sred opasne pustinje mora, odlučim ga svakako obići. Čini mi se, kad gledam kako mu vrhove prelijeva more, da mora postojati neka tajna sila koja ga okiva baš na tome mjestu. Ako li je beživotna pustinja, kakvoga još razloga ima da ne potone ili da ne otplovi besciljno? |
- 22:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #
0
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
zmajologija je ontologija .... valja nam biti da bismo znali znati da bismo osjećali (ili možda obratno...) osjećati da bismo umjeli |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||