zmajologija
20.03.2007., utorak
Zapis sa sjevernih hrvatskih rijeka
Ej, da bi se zrušile te legradske gore… S Mohokosa u Vučetincu, najvišeg vrha Međimurja, spuštamo se *) prema Čakovcu, Prelogu, Donjoj Dubravi, a na pravcu za Koprivnicu skrećemo prema Legradu. U ušima mi stihovi i melodija poznate međimurske pjesme Ej da bi se zrušile te legradske gore Da bi se videlo malo Međimorje… Te legradske gore ipak se većim dijelom nalaze u susjednoj Mađarskoj, pa otuda možda i taj žal i tuga za domom u malom Međimurju koje je skriveno nevisokim gorama. Sukladno putanji spuštanja u mursko-dravsku nizinu i zajedničku deltu dviju rijeka što omeđuju Međimurje, mijenja se i pejzaž – od voćnjaka i vinograda (gorica) prema kukuruzištima i već u srpnju pokošenim poljima pšenice, sada uredno poslagane u pravilne kolute razasute poljima. Nema više stogova sijena. Nova tehnologija košnje mijenja i krajobraz međimurskih i podravskih nizina. Nižu se putem naselja vrlo lijepo i ljupko uređenih kuća s cvjetnjacima svuda uokolo, mala mjesta sa slavenskom lipom u središtu mjesta, obaveznom crkvicom na raskrižju putova, s krajputašima s likovima Djevice Marije ili češće s raspelima Isusa duž asfaltiranih cesta. Ponegdje još zapraši se seoski kolni zemljani put, koji danas služi pješacima i traktorima. Civilizacijski napredak uzeo je u ovome kraju posvemašnji zamah. Pa ipak, sasvim su po čovjekovoj mjeri skrojeni i gradovi i sela i kuće s dvorištima i oranice odmah u zaleđu. Sve je uredno i čisto. Štoviše – kraj odiše bogatstvom oblika, boja, raskoši i maštovitošću u uređenju okućnica. I gotovo da nema kuće na kojoj nije izvješen cimer s tekstom o obrtničkoj ili kakvoj drugoj djelatnosti kojom se domaćinstvo bavi. Ovo zapravo u biti i jest kraj malih (ili većih) obiteljskih gospodarstava. Nadaleko čuvena marljivost međimurskog čovjeka ovdje se pokazuje i dokazuje na svakome koraku. Prolazimo kroz drevni Legrad, nekadašnji grad Zrinskih, prije dvjestotinjak godina najrazvijenije gradsko središte podravske županije te krećemo prema odredištu – Dravi. Prizor pred mojim očima zaustavlja mi dah. Pojavljuje mi se živo u sjećanju jedna druga rijeka, Tembeling river, na vrlo, vrlo dalekom - Dalekom Istoku, u Maleziji, pred kojom sam zadivljeno stajala kao sada pred ovom, mojom rijekom. Podrijetlom Međimurka, oduvijek sam Muru smatrala svojom rijekom. Na nju sam odlazila kao dijete i kupala se u njezinim rukavcima i jela ribu iz njezinih dubina i plićaka. O Muri sam znala pjevati najljepše i najtužnije pjesme. Drava kao da je više pripadala susjednom Zagorju. A evo je sada – moje «međimurske» Drave kraj Legrada grada. No, ovdje ona više nije međimurska. Povijest bilježi da je nekadašnji međimurski Legrad , ne pomaknuvši ni kamena na svome licu, hirom rijeke Drave kojoj došlo da promijeni tok, još početkom 18. stoljeća iznenada postao podravskim sjecištem riječnih putova. No, to i nije bitno! Hirovita i nemirna Drava možda se opet jednom predomisli pa prekroji ne samo županijske već i državne granice Republike Hrvatske i Republike Mađarske između kojih sada, ovdje, pred mojim očima, tako elegantno i prirodno «dijeli» države. Ili ih ipak prije spaja? Rijeka je cesta kojom se plovi do susjeda. Samo valja imati susjeda! Dakako, dobrog! U doba nedavna socijalizma, pričaju nam domaćini, tamo preko Drave, odakle i sad čujem i vidim kako prolaze šareni vlakovi za Kotoribu, bila jedna postarija čuvarica reda i poretka, čuvala ona svoju željezničku postaju, svoju granicu i svoju državu na svoj osebujan način, pa kad bi nestašni dječaci s obližnjih lijana spletenih na granama vrba s ove strane Drave poskakali u rijeku, a nabujala bi ih matica zanijela i ponijela u susjednu državu gdje bi se onako goluždravi uzverali na šljunčanu drugu obalu rijeke, ona dizala alarm i pozivala mađarsku miliciju… ne jednom dolazilo do međudržavnih incidenata. Penzioniralo ju, kako čujem, pa sad dječaci možda mogu preplivati s jedne na drugu obalu svoje rijeke. No, ne mogu to i čamci. Kazna za nedopušteno prekoračenje državne granice jest 900 kuna. Iako sam u rijeci do po listova nogu i lagano kročim do onog tamo stabla koje je već mađarsko, ne usudim se udaljavati. Ne samo zbog 900 kuna. Tko zna znaju li sve bakice da je socijalizam prošao, a da naši premijeri otvaraju dobrosusjedske granice za svojim zelenim stolovima. Ipak, nije ovo Goričan – civiliziran prijelaz granice, ovo su ovdje duboke šume i sprudovi i vrbovo granje zaoralo u dno, a vrhovima granja oštro treperi na riječnome vrtlogu, ovo je brza Drava koja se ne šali s neukima i glupima. Valja joj dobro poznavati ćud i hirovitost te se usuditi zaigrati s njome. Drava ovdje, sigurna sam, ostaje vjerna svome ukupnom snažnom vodenom biću kojim je, zajedno s Dunavom, oblikovala cjelokupan srednjoeuropski pejzaž. Nije na njoj da popušta bilo čijim hirovima ili neukostima. Milijunima je godina tu, oblikuje mikrokozmos oko sebe kako joj se samoj prohtije i nezainteresirano hita dalje svome cilju. Što se nju tiču pijani, ludi, neplivači, nerazboriti, nagli, tvrdoglavi, nabusiti…? Koliko znam, mnoge je takve - mrtve - izbacila na svojim šoderskim obalama. Pa i ovdje, na ovom djeliću svoga toka – kažu mi – jednog Čeha – pijanog, neplivača. Divim se prizoru kojim rijeka, ujutro bistra do dna svoje utrobe, do svakog kamenčića na njezinu dnu, oblikuje rukavce, ade, vrbike, sprudove, trstíke, otočiće o dno zakačenih panjeva i vrbovih granja. U jutro u njezinu se toku kupaju nježni plavkasti cirusi s ljetnoga neba te na trenutke i ne znaš točno je li nebo gore ili dole. Rijeka i nebo nude si međusobno igru obrnutih zrcala, kupaju se jedno u drugom, varaju ljudsko oko, titraju, zadirkuju, izazivaju… Netaknuti krajolici pred nama prirodni su rezervati flore i faune, osobito ptica i riba. Nedaleko odavde nalazi se i čuveni rezervat Veliki Pažut (u općini Legrad) u kojem se još prirodno množe i žive rijetke vrste ptica – čaplje, rode, lukavci, a u vodenim staništima stalni su stanovnici vidre i dabrovi. Cijeli je ovaj kraj bogomdano ribolovno i lovno područje. Šume su nastanjene visokom divljači – jelenima i srnama (o čemu bjelodano svjedoče prometni znakovi kraj lokalnih cesta), a čamci i kanui te ribiči na vodama mogli bi slobodno postati područnim amblemom. Nije stoga čudno što smo na odredištu kod Drave susreli oveću grupu biologa i ekologa kako se u gumenim čamcima otiskuju nizvodno. Cilj im je bio prema Osijeku, do Aljmaša. Postaje su im bile ovakve, na zemljopisnim kartama, gotovo nevidljive točkice života kraj rijeke. Zastajkuju, ispituju, traže, svjedoče, bune se i mijenjaju našu svijest. Česti su posjetitelji baš ove postaje na rijeci Dravi. Sretan im put… Oveća ada koja je cilj našega puta djeluje s ove obale uzbudljivo, tajanstveno. Vidim tek jednu sojenicu, nastambu prijatelja Željka kamo smjeramo poći. (O toj sojenici je jedan učenik iz Koprivnice, nakon školske ekskurzije u 2002. godini zapisao svoje dojmove na Internetu otprilike ovim riječima: … kao što to već biva u ovakvim egzotičnim krajevima, tako je i tu neki osobenjak napravio sojenicu i živi tu svojim životom koji je usklađen sa zakonima života u prirodi…). Je li mislio baš na mog domaćina Željka, ne znam, ali s ove se strane Drave vidi samo njegova sojenica. Kasnije, kad već budem na drugoj strani, vidjet ću da ih na adi ima tri, ali su pogledu skrivene. Sve su istoga tipa gradnje – visoko su na drvenim stupovima, kao obrana od poplave, ali i od raznih gmazova i šumskih životinja; drvene su konstrukcije, sa sklopivim prozorima i oskudnim namještajem. Na sojenicama živi se vani, na rijeci, na travnjaku, u šumi, u kući se samo prespava i to ne uvijek. Za spavanje vrlo je pogodan i običan šator. Otpad se ili odvozi ili pokapa u posebno pripremljenim jamama. Za lijepa se vremena obroci redovito pripremaju vani na živoj vatri od drva, a plinsko kuhalo u kući posluži za brzu pripremu kave. Kuća se vodom opskrbljuje direktno dubinskim bunarom iz Drave. Sojenice čuvaju psi čuvari. Danju se od sunca zavlače ispod njih, a ljudi pod gusta stabla. Adu su oblikovala dva rukavca Mure koja se tu stotinjak metara dalje spaja sama sa sobom i utječe u obilatu Dravu. Ponekad – kaže znanac – ovim širokim uvučenim kanalom protekne Mura, a ponekad Drava, zavisi čiji je tok jači toga dana. Kao dvije sestre, ove se dvije rijeke ovdje, na mjestu sastajališta, ponekad dopunjuju i maze, ljube se, a ponekad i svađaju. Oko cijele, vrbom i topolom obrasle ade prokrčen je uzak puteljak – kažu mi domaćini. Jest brus! – uvjerih se kad sam krenula obići otočić. Idući na Istok, doći ćeš na Zapad, prisjećam se Kolumba i njegovih nedoumica. Krenuvši na Istok, kroz nisku preslicu i raznovrsno cvijeće te vrbe i topole, odjednom sam se našla pred zidom do dva metra visoke guste koprive. Nema druge staze ni drugoga puta. U kratkim rukavima i nogavicama, samo bi me čudo moglo spasiti od opekotina. Ništa, istim putem nazad. A zatim krećem na Zapad i tako zapravo ipak okružih otok za ciglih dvadesetak minuta. Zaista nije velik. A pokazalo se to i prije koju godinu kad je pobješnjela Drava odlučila potopiti sve pred sobom i prijatelju mi Željku ušla u sojenicu na metar visine pa još gore, sve do jedaćeg stola na kojem je čučao zajedno sa svojim psom sve dok se rijeka nije povukla. Vidim sada Željka kako ulazi u mali čamac i prilazi nam preko rijeke. Sa sobom nosi soma od 5-6 kilograma. Onog većeg, oko 10 kilograma, iskrcao je ovamo još ranije. Nije – kaže – spavao cijelu noć! Sinoć je još postavio kedere na nekoliko mjesta a jutros oko 4 sata je išao pokupiti udice. Dobar ulov za jednu noć. No, ipak, nećemo ih jesti mi – za nas se priprema amur na međimurski način (umiješa se smjesa od kukuruznog brašna, crvene ljute paprike, češnjaka i soli, riba se panira u toj smjesi a zatim se prži u dubokom vrelom ulju na živoj vatri). Drava je jutros mirna i pitoma. Njezin je tok plitak. Prozirna je. Vidi se svaki kamičak na dnu. Ali… evo je krenula bujati. Otvorili su branu – kaže Željko – na nedalekoj hidrocentrali. Koristim još dobru volju rijeke da se okušam u njoj, jer moram priznati – neiskusan sam riječni plivač. Spuštam se nekoliko puta na kratkoj relaciji od 50-tak metara. Ohrabrena, tražim društvo za drugu stranu. Čini mi se lakše svladivom i dužom, dakle uzbudljivijom. Krećemo djevojka, ja i domaći čovjek. Uzbuđenje je bezgranično. Ni slično plivanju u moru. «Ne moraš se uopće micati!» - viče otočanka s mora – ohrabrena već nakon dva spusta niz rijeku. Rijeka sama nosi uronjena trupla – ljudska ili neka druga. Domaćin nam tek pokazuje nužan smjer kretanja, da se ne nasukamo na nisku sprudu ili da nas ne ponese prejaka središnja matica. Klinci iz obližnjih gradova i sela sigurno nam se smiju. Oni odvažno premjeravaju rijeku, iskušavaju rubove jake matice, bacaju se s visokih lijana u duboku vodu, izranjaju, lamaću snažno rukama, stoje do koljena usred potopljena spruda na sredini rijeke. Već sutra, ili za koji sat, rijeka će izbaciti ovaj sprud na površinu, a oblikovati neki drugi podvodni. Odoh ipak još tih petnaestak metara prema mađarskoj granici jer tamo mirno, duboko i tamno, puno tamnije nego Drava, u glavnu maticu jedne rijeke utječe moja zelenomodra Mura, bogateći Dravin tok svim svojim tamnim i žalobnim pričama. Mura je baš, a ne Drava – priča Željko – mrijestilište ovih njegovih velikih somova i druge riblje divljači. Mura je mutnija, tajanstvenija, neugodnija čovjeku… Mura, Mura, globoka si voda ti Da ne miluješ človeka ftopiti… Čujem u sebi taj duboki jecaj očevog mola za izgubljenom kćeri. Volim moju Muru, ovako divlju i opasnu. Strah me i misliti o njezinim dubinama, o onome što valja njezino korito, a što se rijetko kad pronađe. Ljudi i njihove zapečaćene sudbine. Popodne, nebom zaparale udaljene munje, podiže se snažan i hirovit vjetar, prve su krupne kapi udarile u meku površinu Drave. Drveće pobješnjelo zalamatalo. Ljetna je oluja odlučila pokazati svoju nepredvidivu ćud. Odlučujemo brzo – kad već treba poći – poći treba odmah! Željko, iako već prilično umoran, mora prebaciti preko rijeke dvije ture ljudi i stvari. Pogledavam prema rijeci. Žustrija je puno nego jutros. Žuća. Valja blato s dna, granje bog zna odakle. Nema više ni vidljivoga dna. Više nije samo matica koja divlja. Sad rijeka počinje divljati i na svojim obalama. Prebacujemo se užurbano i uspješno. Ne bih voljela da je to moralo biti kasnije ili noću. Dravi zbogom! Do novoga susreta! Neka mijenja tokove! Neka se premješta! No neka ostane vjerna sebi – velika i moćna, snažna i nesvladiva riječna matica! |
- 22:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #
0
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
zmajologija je ontologija .... valja nam biti da bismo znali znati da bismo osjećali (ili možda obratno...) osjećati da bismo umjeli |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||