Svibanj na otoku
Kada se stranac u svibnju pojavi na otoku, fascinira ga ponajprije njegov pokrov - intenzivni su koluri , oštri, bez međa - rukom dotakneš svaki krov, svaku ogradu, svaki koljnjik. Sve ti je nadohvat ruke i sve tebe dodiruje - kamena fasada, sjene njezine izbočine, balkon na njoj. Cilo se misto skupi u dlan. Zaigra sunce, svjetla pozornice usred oštrobrida dana pa te časkom ostavi u tamnoj masi publike, a odmah zatim učini te glavnim glumcem; ocrta ti madež na licu poput kristalna zrcala. Ideš li dotaknuti rukom - misliš - prsnut će dan, puknut će negdje neka fasada, rastepsti se kupa kanalica. Poredale se te kupe poput srdela u kašetama, netom iz mora ubrane, posložene glava uz glavu te im sjaji modra udubina leđne kosti, a ljeskaju prepunjeni trbusi. U svibnju je još dozvoljen ribolov mrežama, pa možeš iz svake zavale i uvalice vidjeti zmijugav trag svjetlucavih pluta gdje se od kraja kreću moru u dubine. Miruju. Pomakne ih tek zaigrana mala donžula mreškajući more.
U svibnju kad dođeš, sve ti se bilje podaje, a miriše, a miriše.... Hoće ružmarin plavi, još malo pa u berbu, hoće i smilje žuto, tek što se nije rascvjetalo, hoće prevladati nježnozeleni vršci mlada vrisa, mirisna kadulja i to ona cijenjena – što gleda more, hoće i modra uspravna lavanda, a zelene se nabubrjeli plodovi rogača. Naranče zrele, narančaste, čuče u svojoj tamnoj krošnji, njih stotine. Uz more, žući od limuna lepršaju leptiri...
U svibnju more te već mami bojom ultramarina, živahno je, nekako kao da je mlado more, zavodljivo šuška o kamenčiće žala ili oko oštrih sika…. poziva te da umočiš šaku, da se umiješ morem, da izuješ cipele i umočiš tabane. Na njegovoj su pučini krijestice maestrala, ali uz kraj ono je toplo i meko ko duša. Mogao bi ga piti.
Čak je i noć svibanjska kao na školskom satu - svega u njoj - i punoga mjeseca i zvjezdane svile što se lagano pomiče svodom, i blistavih kometa što donose sreću - imaš li sreće da stigneš zamisliti želju.
U svibnju - na otoku mirno... Nema ljudi koji se guraju, nitko te ne dira, ni jedan te automobil ne ometa. Otočni sat namješten je tako da otkucava kvarat i pola ure. On ne broji sate, već njegove četvrtine... satovi se "čitaju" po iskustvu, po suncu, po boji dana, po položaju mjeseca - bit će dvi u jutro, četiri popodne. Samo je misno jutarnje i popodnevno zvono uvijek jednoznačno i točno, razliježe se Gospino zvono polovicom mista, Gusaricino drugom. U tri popodne, nakon što je sve mirisalo po friško pečenim srdelama, a i mačke se zadovoljno protezale, cilo misto spava, u pet - žene u crnoj robi idu na misu, mlade idu prat pelene i prostirati bijele lancune pod prozorima, jer konačno je i struja došla.
Otok je u svibnju svibanjski raspoložen, kao mlada kad se sprema obući vjenčanicu. I radostan i pomalo stidljiv. I miriše na čudo života.
Post je objavljen 14.03.2007. u 22:41 sati.