zmajologija
18.03.2007., nedjelja
Pomrčina mora
Mate Dolenc: Pomrčina moraProfil International Biblioteka: More Ur. Drago Glamuzina Prev. Ivana Mlakar Ova kirnja, oprostite, knjiga - u ruci poput bisera sja «Knjige, koje sam zajedno sa Sebaldom imao na barci, dok smo pisali tu kirnju, oprostite, knjigu, bile su: Ocean more, Alessandra Baricca; More, Bernhardta Kellermana; Izmišljaji, J.L. Borgesa; Bjegunka po valovima, Aleksandra Grina; Mali princ, Antoinea de Saint-Exuperyja; Doživljaji Arthura Gordona Pyma Edgara Allana Poea, koja se nadovezuje na Ledenu sfingu Julesa Vernea; Komiške facende Joška Božanića; Moby Dick Hermana Melvillea; Pomorci Victora Hugoa; Ljubav u doba kolere Gabriela Garcie Marqueza. I, naravno, Starac i more, znamo kojeg autora. «Smisao čitanja u našem životu je događanje» , kaže Henry Miller u Knjizi mog života, čitanje nije ništa manje vrijedno od samog življenja, zato je u ovoj knjizi oboje jednako zastupljeno (i pomiješano, kao ribe u brodetu).» M.D. Već odavno nijedan roman, knjiga – kirnja, s ovih nam podneblja nije tako uzbuđivala, nije tako sjala, nije tako mirisala morem, nije toliko mamila asocijacijama – od sasvim privatnih životnih slika i iskustava do najsjajnijih i planetarno poznatih literarnih toponima kao knjiga Pomrčina mora slovenskog autora Mate Dolenca, autora više no 30 –tak knjiga (pretežito o moru) te dobitnika Prešernove nagrade za književnost 2004. godine. Ako je istina da postoje ljudi u kojih more umjesto krvi kola njihovim žilama, onda bi se to životodajno kolanje u tih ljudi trebalo zvati moretocima. Moretok, sigurna sam jest kolanje koje autora ove knjige, njegov glavni lik, sve likove njegova otočkoga svemira, cijelu galeriju njegovih likova dozvanih iz svemira literature...pokreće ka jednoj izuzetnoj vrsti ljubavi, onoj prema moru. Konačno... navesti onaj popis knjiga na kraju romana, knjiga koje je glavni lik Val Sebald ponio sa sobom na pučinu, toliko je erotično za jednog moreljupca - knjigoljupca da nema nikakve sumnje da će autentični ljudi-moretoci (moreootoci haha!) strastveno na taj popis prigrliti još i ovu (osobno, dodala bih i Waitapu Jože Horvata). Pomrčina mora JEST Starac i more (znamo kojega autora, reče Dolenc u komentaru svoga erotičnog popisa literature)!.Dakako, jer drugo i ne može biti priča o jednom srastanju s morem koje traje godinama, o jednoj ljubavi koja je mudra i zna da se iskustvo i znanje nužno reproducira u onim ljubopitljivim dječjim očima... dakle je nužno priča o mudrome iskustvu, moru i začuđenoj mladosti. Nužno je također i priča o samospoznaji (iskustvo!), o granicama koje je moguće dosegnuti, o prelaženju tih nekih crta u našim životima i dakako o pirovim pobjedama koje neminovno, ne tek jednom, osvojismo. Ovaj dio teksta pišem kao digresiju, a zapravo... uopće ne mislim tako.. Sedmodnevni samotan lov na kirnju – kraljicu mora, u kojoj se odmjeravaju ravnopravno čovjek ronilac na dah i prastaro iskustvo 30 kilograma teške kirnje... dramatski je vrhunac savršeno građene strukture romana. Sedam iscrpljujućih dana potpuno samotne borbe nije dalo pobjednika... oboje su bili pobjednici i poraženi. Kirnja je ulovljena, ali se usmrdjela....Nit´ čovjeku gušta, nit´ ribi... pojest će je mačke... Ova je kirnja, oprostite, knjiga sama po sebi otok jer ju je otok iznjedrio. Nije ništa nova da je taj mali, majušni otok – Biševo (Općina – Grad Komiža, grad s najvećom pripadajućom površinom, ali – mora, u našoj Lijepoj). Samom je tom činjenicom mamac za gotovo već nebrojene zaljubljenike poznatih arhipelaga i krajolika, mamac je za ljude – likove u romanu ( sve do i jednog prepoznajemo ih, čak kad i ne bi imali vlastita imena) kao i za njihove svijetom razasute rođake i prijatelje, mamac je za slučajne namjernike na ovaj biser Jadrana (tako usamljen i dalek, a tako živ i autentičan još ... hm...)... Ako li je moja fascinacija ovom knjigom - kirnjom prouzročena sasvim osobnim iskustvima s otokom Biševom, zapravo otokom samim, otokom kao izborom, onda bih, za one koji smatraju da je otok «kopno omeđeno morem» ili u boljem slučaju da je otok uvijek i samo osobno, ograničeno iskustvo, skrenula pažnju na metatekst ovoga romana, na njegovu intertekstualnost, na konontativnost tako logičnu i dosežnu u vremenu interneta. Skrenula bih pažnju, međutim, i na kreativnost i osobnost u izboru sugovornika metatekstova. Mali, princ od otoka – dječak Piacun, tako će postati svjedokom i sugovornikom najznamenitijih (ženskih) likova svjetske literature, kreiranih dakako iskustvom i nadahnućem autora, a posredovanih fantazijama glavnoga lika Vala Sebalda. Dječak će razgovarati s Marquesovom Ferminom Dazom zato što mu je ona useljena u njegov mali otočki svijet. U njemu se još kreću (ravnopravno s Odesom i Mićotom Fintom, Jenorom i Fiamengom, zajedno s Nives i Milošom, s braćom Dalton i s barba Srećkom) rasna Verneova ljepotica - Frazy Grant, kći slavnoga kapetana... zatim Albina Nevers, Ann Deveria, Roseherre, Beechie Sebald.... (odgonetke o njima kriju se u onom (!) ... popisu),. No nije tek slučajnost to da se u Dolenčevu romanu kreću ove divnje (djeve bajne) iz blistavih stranica svjetske literature... u ovom se romanu putuje u vremenu .. od predbibljiskih pitanja o smislu, preko biblijskih o bogu, od Biševa do San Pedra u Kaliforniji putuje se u pismima zatvorenim u bocama... u nad i pod (tekstove) se putuje čitanjem (kaže autor), kao što se u gornju, nikad sagrađenu sobu ponad konobe Sebaldove također putuje labirintima posvojenih autora. Andersen, A. de Saint Exupery, Jules Verne, E.A. Poe .... neću dalje ... uzglobljeni su u biće ovoga romana kao u svoje prirodno stanište. U njemu se i jedna Margerit Yourcenar osjeća kod kuće. Od svih slojeva u romanu, od svih njegovih uzbuđujućih priča, može li se zaobići priča, tema štoviše o Ivani? - mladoj, uzbudljivoj, «pravoj» koja je od svih Sebaldovih što stvarnih, što iščitanih, što željenih prijateljica... jedina od njega zaslužila tuljanovu kožu... koja će ju istodobno približiti njemu, ali mu ju i oteti zauvijek.. o Ivani – personifikaciji tužne i nemoguće ljubavi...? Taj se lajtmotiv, ta Ivana, u cijelome romanu kreće kao jasan i vedar, mladenački nametljiv kontrapunkt Sebaldovu životnome iskustvu, što neka bi bio eufemizam za starost, također tako ranjivu i drhtavu. Neću spomenuti autora Starca i mora, jer to nije učinio ni autor Pomrčine mora iako bi svakom čitaču zapravo trebalo biti jasno da se u biti radi o istoj priči, no spomenut ću zato drugoga pisca ... Borgesa. Lako je i sretno u Pomrčini mora pronaći inspiracije u formi i u stilu. Sadržaj je more, no način je tako... tako... borgesovski. Pa, uživajmo! |
- 17:33 - Komentari (2) - Isprintaj - #
0
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
zmajologija je ontologija .... valja nam biti da bismo znali znati da bismo osjećali (ili možda obratno...) osjećati da bismo umjeli |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||