RIBARENJE
…Maštariju koju započinje, nije izmislio on, niti će ona s njim završiti. To je pripovijest pustolova, vjernika, ponekad očajnika, misao fantasta. To je bajka što je ribar svaki put iznova upućuje moru, tiha molitva, bajka što mu je more svaki put ponovno vraća nepredvidljivoga sadržaja, isprevrtanu, izokrenutu. More je šaljivđija. Obijesno more. Mňre kako hoće! Mňre dat i ne dat, mňre i uzet`. I vratiti mňre môre. Môre se igra. Ribar podiže parangal iskusnom kretnjom. On poznaje ribu po načinu kako se opire, kako trza, kako se tuče s njim, s udicom. Ribar poteže ili popušta, nadmudruje se s ribom, pušta joj da se još na trenutak osjeća moćnom, da se još bori za život. Stopu po stopu polako je primiče brodu. Na palubi sam i htjela bih fotoaparatom uhvatiti onaj trenutak kad se velika, ogromna «morska kokoš» (tal. gallina del` mare), prvoklasna naša škarpina, bijesna, isprepaštena, s nevjericom nadima, kad naoštri sve svoje brojne igle na onom uskom prostoru između mora i bande od broda. U brodu, ona je već lovina, trofej; tamo, međutim, na onom djeliću između stvarnosti i mogućnosti, ona je još sekundu – dvije gospodar svoga života i svoje snage. Ona to i pokazuje – nazubljena, gnjevna, prestrašena, razigrana. U tom trenutku, posljednjem trenutku bjesomučne borbe za život, za more, škarpina je najčudovišniji borac, odbljesak praiskonske snage mora i života. Trenutak potom, na dasci broda, s ove strane stvarnosti, ona je tek ulovljena riba. Količina, veličina, novac, slastan zalogaj – ništa više!
Post je objavljen 15.03.2007. u 01:27 sati.