subota, 08.09.2018.

Osvrt na djetinjstva :-))

Više ni ne znam koliko tekstova "dugujem". Planirani, neotipkani, strava, stidim se :-)). Izgleda da ni neću zaostatke poloviti, što nije opravdanje za netipkanje. Tako da, tekst koji nije dug, nego, eto ispao umjesto komentara :-)).

Naša Rossovka uvijek nas nasmije. Tekstovi koji bude uspomene, neka prošla, ne tako davna vremena, kaj je 40-50 god prema vječnosti :-)). No, jedan njezin tekst me probudio i nagovorio na tipkaranje :-)).

Porculan, kristal i ostalo lako lomljivo i djeci jako primamljivo :-)).

Ne sjećam se konkretnog događaja iz djetinjstva koji je baš obilježio moj nonšalantni odnos prema onome: Samo palo pa se i samo razbilo :-)). Odgajana sam da kad nešto pada stavim ruke iza leđa i gledam kako se razbija. Nakon toga poklopim krhotine i bacim. Točka :-)).

Nema ničega na svijetu što je vrednije od mojih ruku, citiram. To je sažetak kako sam odgajana kad je riječ o krhkom više ili manje vrijednom suđu. Ponavljavam, ne sjećam se kad sam to usvojila, ako je suditi po mojim reakcijama kad netko lovi čašu ... Ne lovite ništa tako u mom društvu, doslovno eksplodiram, počnem vikati, dijelim šamare i još ako je ulovljeno sačuvano, namjerno razbijam da pokažem da to nije važno :-)).

Ništa na svijetu nije vrednije od naših ruku. Govorim o vremenima kad su bile kristalne čaše dva milimetra debele, brrrrrrrrrrrrr. Pozli mi pri pomisli dok tipkam. Pusti da se razbije! I porculanski tanjuri koji režu ... Brrrrrrrrrrrrr.

Ni ne mogu se sjetiti što sam sve razbila da moja roditeljica nije ni trepnula. Pomela, bacila i zaboravila :-)). Sjećam kad sam negdje u srednjoj školi razbila prekrasnu i meni jako dragu Wedgewood pepeljaru. Razbila, maknula sve dokaze i šutjela. Mama je isto šutjela :-)). Ono, nestala pepeljara koju sam inače koristila, ja nisam davala glasa od sebe ni ona :-)). Nikom ništa :-)). Usput, fakat mi je žao za tu pepeljaru posebno jer sam je razbila iz vlastite gluposti.

U mojoj sobi je bilo dozvoljeno pušenje pa sam nakon odlaska frendica lijepo po visini posložila šalice kave i na vrh tu prekrasnu kobalt plavu pepeljaru, engleski dvorac i pejzaž. Kad sam, "spretno" kao i uvijek zatvarala punih ruku tornja suđa vrata sobe, sletila je na pod. I pa-pa.

Otišla je u tišini, bez ispraćaja :-)). Malo sam je oplakala s frendicama, bila je lijepa :-)).

Sjećam se jednom, mama me poslala oprati suđe, negdje sedmi, osmi osnovne. Nešto mi se nije dalo pa se od tri tanjura dva razbila. Ono, razbili su se, kakve to veze ima sa mnom :-)). Tada je nešto nelijepo komentirala te tanjure, a ja sam od sudopera okrenula i ružno je pogledala. Mislim ono, otkada se to na mene viče kad se nešto razbije :-)). Kakav je to način :-)). Usput, ne pitajte me jesam li to namjerno, branim se šutnjom :-))))))))))))))))))))))))))))).

Sestrična mi je nedavno ispričala kako kad je bila na dva-tri tjedna kod nas, bila sam mala. I tako nešto moja draga sestrična radi po kuhinji i puf, tanjur padne i razbije se. Ona jadna pogleda u moju mamu i očekuje kaj ja znam kaj, smrtnu presudu. A moja draga roditeljica joj mrtva-hladna kaže: Znaš da mi ne razbijamo suđe od čega bi živjeli svi oni ljudi koji rade u tvornicama suđa. Zamisli koliki ne bi imali posla :-)).

I za kraj, dogodovština kad sam nešto uništila i kad se vikalo, čak urlalo na mene :-)). Voljela sam čitati, volim i sad :-)). Trebalo mi je uvijek puno sna pa mi je bilo zabranjeno čitati u krevetu. Zabrani, a-ha :-)). Na zidu iznad kreveta i iznad glave bila je lampa sa slamnatim šiltom. Da se ne vidi svjetlo ispod vratiju lijepo sam na slamnato sjenilo stavila vunenu kapu (vrijeme radnje cca peti osnovne :-)) ), na kapu još nekakvu maramu i čitala. I zaspala :-)).

Ujutro me prije škole budila mama. Obično riječima: Otvori svoje lijepe okeke i pogledaj novi dan :-)). Eh, to jutro me probudi vrištanje. Daklem, sjenilo se zapalilo, kapa isto, tako, a nešto se i marama počela dimiti :-)). A ja spavam glavom ispod toga svega :-)). Na sreću, spavam otvorenih prozora.

Daklem, ulazi ujutro stara u želji da me probudi. I ima kaj vidjeti :-)). Tinjajuće i dimeće nekaj :-)). I eto počne urlati, nakon kaj je uklonila, ugasila, nekaj napravila :-)). Spominje mi u tom urlanju kako sam uništila sjenilo, kapu, maramu. I urla i ponavlja :-)).

U jednom trenutku ja onako ružno probuđena, ah kuda ide ovaj svijet, pobunim se kaj sad, uništila, zapalila i nek' sad zašuti i prestane prigovarati. Na što je to urlanje poprimilo novu, višu, glasniju notu :-)). Nikad nisam razumjela te odrasle :-)).

To sjenilo mi se redovito stavljalo na nos :-)). U periodičkim razdobljima, svakih pet god. Čisto me stid priznati koliko mi je desetljeća trebalo da shvatim da stvarno nije bilo do sjenila nego do mogućih posljedica. Zaspala sam s požarom iznad glave. Tja :-)).

Za kraj prilažem: poznati i kontraverzni kineski umjetnik Ai Weiwei, razbija dvije tisuće godina (2000!) staru vazu, milijun dolara vrijednu, dinastija Han, blablabla, kao umjetnički čin :-)).
https://m.youtube.com/watch?v=CbHRU9k2zNA

Palo ... :-))
Razbilo se ... :-))
Pometi i šuti ... :-))

- 09:37 - Komentari (14) - Isprintajte - #