SarahBernardht

Na tisuće Heleninih poljubaca
Čini da potpuno utihne moj popodnevni plač
Ni iz čega, radim rješenja i plačem
Pa me rastuži ta slika
Pa opet malo
To valjda izlazi
Izlazi gdje je ušlo
Te suze liče na kišu
Na pljusak iznenadni, ranoproljetni
A znamo koliko je to
Blagotvorno za prirodu
Ne moraš nositi teške kante s vodom
Da napojiš
Cvjetnjak



Svako jutro u isto vrijeme
Čujem se sa starom prijateljicom
Prisjećamo se naših ludosti
Analiziramo njenu kćer koja se zaljubila
I pati, pati i kad je sretna
Kćer joj više liči na mene
Radi ono: "fake it until you make it"
Al' prijateljica joj izvlači osjećaje
Na površinu
Jer se boji potisnutih osjećaja
Pa se onda kćer ljuti i svađa

U svemu tome
Ona je zaigrana
Budi zaigrana
Vidi kako si smiješna u tim suzama
Koje te oblijevaju dok radiš rješenja
U svojoj firmi jednog utorka popodne

Prvo i osnovno, moraš shvatiti da je taj veliki i neistraženi svijet o kojemu sanjaš, zapravo većim dijelom već u tebi.
Trebaš prihvatiti da su se sve stvari koje su se dogodile, morale dogoditi upravo tako, kako su se dogodile
i da nije moglo biti drugačije, zbog tvoje budućnosti, budućnosti koja ti je namijenjena.
Ti budućnost možeš mijenjati svojim prkosom, svojim neposluhom, inatom,
onom davnom željom da prolaziš krvareći kroz vatru i vodu,
al' ljepša je budućnost koja ti je namijenjena i samo ona ti može donijeti onaj tvoj dugo potreban mir.

Lutaš i tražiš, u mraku oči sjajilice osmijeh i razumijevanje od potpunih stranaca, okružuješ se jednako nepomirenim ljudima.
Možeš nakon puno posla otići doma, upaliti TV, odabrati zanimljivu seriju i zaspati izmoždena negdje napola, taman kada se zapetlja radnja.
Pa u četiri ujutro tražiti epizodu koja ti je promakla, jer sada kada si se probudila, ima nekih novih likova koji ti nisu jasni.

A možeš i izaći tražiti svjetla grada, vidjeti gdje ti izlaze vršnjaci, piti čistu votku dok ti se ne zavrti u glavi,
pa ti svi odjednom postanu bliski, dragi, braća i sestre, nasmiješeni i tvoji.
Odabireš drugo.
Umorna si, vidim ti u očima, umorna od dugo potiskivanog umora, naotečena od dugo susprezanih suza.
Ipak, uvlačiš remen oko traperica, košulju u hlače, popravljaš izlizani tuš na kapcima i ruž sjajni, crveni,
namještaš bezbrižan i nehajan izraz lica i odlaziš u noć.
Asfalt miriši od borbe zime i proljeća, nesvakidašnja toplina isijava od naglih pljuskova, grad je svježe opran ko za tvoje korake.
Procvalo je mnogo stabala, ružičasto, bijelo, žuta forzicija.
Priroda počinje iznova i iznova, nezaustavljivo.

U prepunom klubu nije moguće razgovarati, što je zapravo i dobro, jer ti bi naravno, razgovarala samo o jednom.
O, kako je mogao. ( pronaći sebi drugu ) O, kako je mogao ( ne sjetiti se svih obećanja koja je izgovorio ) O, kako je mogao.
Ma gle, ptičice moja draga, mogao je. Uostalom, zašto ne?
Svi imamo svaki dan prazan list papira pred sobom i počinjemo iz početka, čim otvorimo oči, koliko god da je noć bila teška.
Svatko u skladu sa vlastitim mogućnostima i potencijalima zaborava.

Jebeno ti nije jasno, gdje su tvoji vršnjaci.
Znaš pouzdano da nisu umrli, barem ne u onom doslovnom smislu. Pa gdje su onda ?
Ili se možda samo osjećaš staro, zbog umora i nakupljene prtljage koju još nisi ispustila na nekom prašnjavom putu,
jer unutra ima nekih dragocjenosti koje bi ti mogle trebati ?

Ne podnosiš ljubavne pjesme i točka.
Pa plešeš divlje na strane, devedesete, ne slušaš riječi, nisu važne riječi, nisu više važne riječi,
važan je ritam kojim tjeraš svoje uspavano, ovisničko tijelo na gibanje.
Tu i tamo, u tome mraku prekinutom bljeskavicama, ti vidiš vršnjake, vidiš i starije.
Zašto ti je to uopće važno i za što su važne godine ?
Želiš se orijentirati, želiš vidjeti da si na pravom putu, da ne bauljaš neutabanim stazama?

Kroz bol, kroz bol, viče tvoje krvavo srce, ravno kroz bol. Ništa me ne može ubiti ako ja to ne želim.

Poznanik ti skida gumicu sa kose i ti shvatiš da je to ispravno, dosta je bilo pospremljene kose skupljene i ukroćene na vrhu tvoga tjemena.
Pa se razlije tvoje osobno zlato kroz mrak prekinut bljeskavicama, kosa pleše čudno i divlje, svaki ti dijelić tijela vrišti o slobodi.
Ne plače ti se dok plešeš, kao i dok spavaš i to je divan osjećaj neprekinute nježnosti prema sebi.
Ti kroz ples odjednom uviđaš da se radi o kontinuitetu, neprekinutom dijeliću tebe koji nastavlja, izlomljeno,
krvareći, puzeći, ponizno pred svim nepredviđenim životnim skretanjima, popustljivo,
evo me Gospode, tu sam ti, plešem, vidi me, slavim što sam živa nakon toliko i toliko godina,
živa sam, dišem, mogu dići nogu, ruku, mogu zabaciti glavu,
otpjevati bez greške cijeli tekst pjesme koju sam odavno zaboravila.
Tri cure i dečko zovu te u svoj krug, pjevate zajedno gromko, neka divna energija teče u tom krugu,
energija je to zajedništva, preboljene ljubavi, gubitka, izlomljenih kostiju.
Zahvaljuju ti, ej, zahvaljuju ti na tome.
Zahvaljuju ti na podijeljenom iskustvu.
Jer ti si plesala bol, savršeno si ga otplesala, otplesala si zimu, led,
a vjerojatno je lijepo vidjeti da nakon svega ti ipak plešeš.

U pola četiri ujutro na Savskoj, kao prava kćer prave majke, male iz ulice Savske, čekaš taksi.
Padaju djeca od alkohola, razmišljaš da im zoveš hitnu, al' onda uviđaš da su im se prijatelji ipak pobrinuli.
With a little help from my friend.

Alkohol čini da te boli glava, strašno te boli glava, ali je barem utrnuo onaj dio srca koji pokreće mozak na razmišljanje.
Kasnije u krevetu, pojedeš cijelu kutiju školjkica belgijske čokolade,
pa shvatiš da ti srce nije od čokolade,
da si odavno odrasla djevojka i da ćeš sve valove sjećanja preživijeti.

Kao i prije, kao i do sada.

što će jednom
zbilja doći zaborav.
Kada se kazaljke više neće ovako preklapati,
niti te se imalo sjećati.
Kao dva stranca što su se promašila.
Za pedalj. Ma za palac dječji.

Kada te neće više nimalo biti.
U svitanjima.
Otiscima aviona na južnim nebesima.
U Parizu. Budimu. Gornjem gradu.
Malim pupoljcima šafrana. Zemlji koja diše.
Duboko. Plitko. Duboko. Pravilno.
Pa zamagli oči. Cvijeću.
Pa bude rosa.

Životne lekcije.
Puno torba na leđima
Ili četkica za zube u džepu.
Izgon iz nečija srca.
Prelazak svih mojih granica bez dokumenata.
Oproštaji. Peroni.
Metalno kočenje svih mojih zakašnjelih vlakova.

A znam, doći će ono čudesno vrijeme,
nalik finom porubu ljubičice.
Kada će se ova naša priča
Koju sada pričam nepoznatim ljudima
razliti na platnu eksplozijom boja,
pa zgasnuti, zgasnuti u samo jednu,
sivocrnu, tamnoljubičastu,
kao da slike nije ni bilo.
Previše komplementarnih boja.

Utihnut će ti glas, znam.
Kao i ruke, pogled, miris.
Zaboravit ću kako izgledaš.
Bit će to nalik onom sutonu,
u kojem ptice pokušavaju nadglasati vlastitu čežnju.
Pa bubre novim životom, cvatu u pjevanju,
vidiš ih inate se,
inate se životu koji nas sve " vara i ostavlja",
igrajući bez mogućnosti nadoknade promašenih rokova.

Na trgu ću stajati. Stajati ću.
Biti ću dječak kojeg si ostavljao da kisne.
Biti ću ti žena koja nije znala prestati plakati.
Bit ću tvoja djevojčica.
Bit ću ptica, grana, rijeka.
Biti ću ti proljeće.
A tada neću imati više razloga za ljutnju.

Neke svjetle pikule prošarati će jutarnje nebo.
A ti ćeš znat da sam konačno,
ovako neposlušna i divlja
ipak

proplesala s anđelima
Ludi irski ples
Zaljubila se opet i opet
Obljubljena sitnim poljupcima
Pred spavanje