subota, 27.02.2021.

Desafinado

Vjetrovito proljeće uvijek kovrča moje misli i moju krv.
Radi mi ono isto što i zemlja gomoljima.
U toj nekoj noći punog mjeseca, u čekanju na znak,
na istinu koja bi me zadovoljila, pa ma kako bolna bila, gledam mreškanje svoje vode,
gledam rumenilo obzorja i patim za jednostavnošću odnosa.
Osjećajući se tako mlado, pa onda tako staro,
pitam se mogu li ikada i dobiti istinu od nekih ljudi.

-Mi ti muškarci vas zapravo želimo poštedjeti, kaže mi jedan prijatelj, zapravo moj prvi dečko,
od petnaeste do osamnaeste, s kojim sam uspjela zadržati lijep i topao odnos.
-Poštedjeti čega, pitam.- Pa naših gluposti.
A zašto radite gluposti koje nam onda morate prešutjeti ?
Dolazimo do zaključka da se muški rod zapravo puno više grozi vlastite samoće,
pa zbog toga straha i vječne nemogućnosti da se u potpunosti suoče sami sa sobom,
pribjegavaju češće laganju i prešućivanju tih "gluposti ".
Čak kad ih i skužiš, u stanju su ti bajati da si ti to sve skupa izmislila,
da si hendikepirana, pomalo bolesna i da sereš kvake. Tako.
Onda se ti u pedesetoj na to samo nasmiješ.
Jer znaš svoju normalnost, jer znaš kako u zraku nanjušiš promjenu odmah
i imaš instinkt omanjeg lovačkog psa, za svaku devijaciju koja se pojavi u partnerskom ili ljubavničkom odnosu.


Pa te uhvati takva tuga jer si provalila nekoga koga si voljela, tuga je to nepregledna ko ruska stepa,
jer taj netko još i dalje inzistira da je u pravu, koprca se, a bez ikakvog razložnog objašnjenja
za koje bi se ti uhvatila, žedna jednostavnosti. Ili jesmo ili nismo, frajeru. Skupa.
Na pragu pedesete dobro već znaš što znači biti skupa.
Kako se ponaša muškarac kojemu je stalo, do tebe i do odnosa.
Pa se u toj tuzi ponašaš ko dijete i ti sama.
Jer ne možeš vjerovati. Jer se on kune u svoja prsa junačka, a djela mu govore drugačije.
Pa se umjesto njega, znojiš ti.
Jer ne možeš otpustiti, pustiti, odvezati čamac koji ionako stoji u šašu već dugo i samo mašta o plovidbi.
Mene takvo ponašanje, laganje ili prešućivanje, ne štedi. Mene to razbolijeva. Pa mašem pozdrave, pišem zbogom.
Pokušavajući ipak i dalje shvatiti zašto se tu laže i skriva.
Ako ti kažem u lice, sve kako je, ti možeš na to reći, da, u pravu si.
Ne moraš se dalje trgati u nikakvim objašnjavanjima. Nema drame.
Malo sam ti tupa u tim ljubavnim stvarima, dugo prebolijevam jebi ga, ali znam kada je kraj.

Radi se o neskladu naravi. Onaj prozaičan, zakonski determiniran razlog raspada brakova.
Razlog, koji nekada mora pokriti sve, od impotencije, gubitka libida, prevare, prestanka ljubavi.
Al zvuči tako vrhunski pristojno. Nesuglasje. Kao kad zaškripiš na instrumentu i ode ti arija u tri pizde materine.
Ko falšanje i inzistiranje na pjevanju. Bole uši, boli duša.. Raspadaš sve svoje sastavne dijelove .
Tuga, bol i strah.
Budi iskren i budi svoj.

Tako se malo traži od tebe.


20:43 | Komentari 11 | Print | ^ | On/Off |

subota, 06.02.2021.

442 do mladosti


29-og me, odmah kada se zemlja smirila
cimnuo porukom da jel sve u redu
kratko smo se dopisivali
i ja nisam ni slutila da mi on to piše
iz bolničkog kreveta
i da su mu 21 dan spašavali život
koji je visio o koncu od 30 posto šanse
jučer mi je tek to javio
jer nije htio da krepavam od straha
Jučer mi je javio da je lako mogao umrijeti
jučer kada sam pospremajući našla ovo




Pisano na prvoj godini faksa devedesete
Spremao se rat
Mi ptičice mlade
pojma nismo imali da su te šetnje po Jarunu
I to mlado proljeće i to moje čekanje da se javi
Ta moja bolećiva čežnja koja me opisuje
Bolje od svake fotografije
Ta sloboda i povjerenje koje dajem kada volim
I kada sam voljena
Nešto od naših zadnjih bezbrižnosti koje smo imali
Neka prijelomna crta od koje smo
Nadalje
Samo starjeli, drugačije voljeni
Dogorijevali pomalo u nekim
tuđim zagrljajima

Saznajući tako, po drugi put
Da je živ
Saznajući da se možemo ugasiti
Kao signal, odjednom i svaki tren
Osula sam ga riječima ko poljupcima
Neću dozvoliti da ponovno pismo ne dobiješ
Predivna moja mladosti
Moja prva ljubavi i moj snu
Konjino draga, volim te


21:18 | Komentari 23 | Print | ^ | On/Off |

Moja ljubavi

Znala si mi pričepiti prste dok bih te otvarala
ko najslasniju marmeladu iz smočnice
udarac odozdo pa ne ide
pa nož u poklopac
pa ne ide
koliko puta sam te samo pojela bez slatkoće
koliko si me puta samo ostavila bez riječi
promrzlu na tramvajskoj stanici
u svjetlucanju ranoproljetne večeri
u očima prolaznika tebe žednog

bila si nedokučiva tajna i kockarska ovisnost
kroz ježenje otvorenog prozora
moja trajna osuda
na neravnim šinama izvinuta peta
natečen nožni zglob
poderana čarapa strasti puste
telefon koji ne zvoni
duga pisma koja nisam čitala nego
mirisala

dala si mi
predugo čekanje i vučju glad
uzmicanje na prepad
gomilu zaludu potrošenih žigica
nepreboljene dječje bolesti
prste koji se ne mogu ugrijati
ni u najdubljim džepovima
gdje sam te sve posakrivala od sebe
sve one stihove o tebi
popabirčene iz knjiga
dobivene od rozenkvarcovih svitanja
kad si me uspavljivala i bodrila
davala lažne nade i pjenaste ushite
prekrasne uvide i prekasna priznanja

pa sam te i mrzila ponekad takvu svirepu
podmetala nogu
spremala ti zamke
kovala intrige
svjetske zavjere
uvjetovala te suzama i pticama
oblikovala te čežnjom i uzdahom
proračunato te ograničavala vremenom
učinila te kraljicom mog svilenog trenutka
precijenila te preko mnogo puta darujući ti neizrecivost
izgovarala umjesto tebe cijele rečenice podcijenivši tvoju rječitost
nudila ti nepogrešivost
pogrešno tumačila šutnju
prepuštala te najprije vremenu, a onda i vječnosti
svirala te i pjevala, pisala i slikala,
pa te onda
izdavala na svakom koraku
za malo milovanja

S tobom sam se borila nekada i hrabro
prsa o prsa
sa i bez oružja
jurišala na tebe gomilom razumnih argumenata
prizemljenih razloga i kamenih mudrovanja
osuđivala te na giljotinu
pa te zadnjim kadrom pomilovala
samo da znaš da se ne šalim,
tjerala te da povraćaš kada si šutjela
bulimično

zbog mene si i gorijela shizofreno
umirala, uskrsavala
davale smo si smisao uzajamno
ko dvije nasmrt preplašene i iscrpljene životinje
utopljene u bujici vremena
izmasakrirane do neprepoznatljivosti
boje ugaslih sumraka
s borama gorkim oko usana
i onim kratkovidnim oko očiju

Voljela si zaigrano ostavljati neobične interpunkcije iza mojih rečenica
drsko nadopisivala cijele odlomke kad bih spavala
i budila me samo da mi kažeš
kolike zvijezde si zbog mene skinula
oprala krv i dezinficirala ozljede
mobilizirala prijelome
ubrzala vrijeme oporavka ili učinila dan duljim

Ti, vještice bezobzirna,
nimalo bezazlena sa mojim sjećanjima
okrutna u maštanju i zamišljanju
neporeciva u trajanju
sa svojim širokim bokovima
bosonoga u plesu
ti,
pružam ti ruku pomirbe
bez obećanja da ću ikada biti
lošija od tebe



07:43 | Komentari 15 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 04.02.2021.

U tunelu



Kad je ulazio u tunel magnetske
Svo ono bubnjanje, pištanje, zujanje
Podsjetilo je na tehno party
On je zatvorio oči, prepustio se
i ni pomaknuo se nije
Sa smješkom na licu
To je plaža, sunce peče, piči tehno

Ulazim u tunel potpune tišine
Od tebe i sebe
Sebe i tebe
Blokirala sve, neš me
Tisućiti put
Al mrmori povrijediosime
Vrišti voljelasamte
Pišti izdaosime
Bubnja lagaosi

Zatvaram oči,
znači prepuštam se
Zen u tunelu
Al zapravo
Tunel je to i nemaš kamo
Međutim vidim
Obećanja, vidim
Planove
Vidim
Zajednički život
Kokošglupa

Plačem i otvaram oči
nemam mira
na Tv-u na glumičino
Plačem
Audience vrišti od smijeha






22:23 | Komentari 14 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 02.02.2021.

Colette

Gledam Colette na TV-u.
A u maminom ormaru,
cijela baršunasto- crvena partitura njenih knjiga.
Meke pod prstima, kao djevojačko srce,
kada vjeruje i voli.
Tako je voljela i moja mama.
Koje bogatstvo ostavlja iza sebe!

A Colette je svoje knjige pisala
satima, danima.
U knjigama njene misli, osjećaji,
trenuci zadržani
ko kapljica rose na svilen ruži.
Udana za Willyja, koji je uvjerava
kako će bolje biti da se on izdavaču
predstavi kao autor.
Jer ona je ipak- samo žena.
Žene su doživljavane
ko infantilne, neodgovorne, lakomislene.
Ta kako bi žena mogla uspjeti u bilo čemu?!
Tako Willy stekne slavu i novac na njenim knjigama.
Varajući je, kockajući,
on naposljetku prodaje i pravo
na knjige o Claudine i tako
prokocka i njenu ljubav i njeno povjerenje.
Dugo je ranjavana, gušena,
tretirana ko lutkica.
Zaključavana u sobu da bi pisala.
Willy je bio živo uvjeren da je voli,
al eto, pa muške slabosti. Samoživ i pohlepan.
Colette se naposljetku rastaje,
uspijeva izboriti se za svoj glas
i sudskim putem, vraća svoje knjige sebi.
Postaje priznata i slavna.

Izdano srce.
Potmulo udara, usred jeze maglovite noći.
Al nećeš ti podviga srce izdati, pa još žensko!
Ono koje oslikava zatvorske zidove,
pa si još lijepo nariše i prozor
kroz koji će odletjeti ko ptica.
Jadan bio ako te zavoli spisateljica!
Uvijek će od tebe tražiti da budeš
ono što nisi i ne možeš biti,
jer te takvog vidjela, u svojim snovima
i u svojoj ludoj tintari.
Prilagođavati se tvojim hirevima,
padati na tvoje riječi, razbijati bradu i koljena.
Crtati, doslikavati,
pa žmiriti nad svojim djelom,
misleći da gleda tebe...
Kada se ona doista zasiti tvog lika
i uvidi tu ogromnu i nepremostivu razliku,
kada se napokon struse mrvice pastela
kojima te docrtavala da bi s tobom preživjela,
umrijet ćeš nesretnim slučajem
i tako nepredvidljivo
u predzadnjem poglavlju
njene tek treće knjige.
A nakon tebe...
Nakon tebe ostat će tek
posljednje poglavlje,
u kojem će se stvari posložiti
baš kako su oduvijek i trebale biti,
pokoja suza samosažaljenja
i pregršt odlično nadahnutih pjesama,
koje će je samo proslaviti.

" Čovjek se ne bi trebao
unaprijed štedjeti zbog potencijalne patnje.
Ništa nije tragično.
Znao je da su otok patnje,
otok zaborava i onaj još udaljeniji,
otok nade,
povezani redovitom brodskom linijom."
( David Foenkinos: " Delikatnost")








23:00 | Komentari 24 | Print | ^ | On/Off |

U ustima


On je koristio odmah
neke neprimjerene riječi.
Na koje možeš duše spokojne
razapeti
i jedra
i ljuljačku,
svježe oprano rublje
od mjeseca do mjeseca,
krila do krila,
oka do oka,
pa na svih osam strana svijeta.
Nekada i više.

Na koje možeš leći.
Dok te ne zabole obrazi
od dragosti i poljubaca.

Najprije ih kušah jagodicama
prstiju opečenih
nemušto skrivajući da sam im kadra
ozbiljno povjerovati.
Pa sam puhala u njih ko u vruću juhu
nadajući se i bojeći se
isparit će
otkotrljat se ispod kreveta
pretvorit se u kapljice trenutka
zamagliti
odmagliti
prikazati pravu sliku.

U plavom ih vremenu krenuh njuškati,
dodirivati ramenom,
okrznuti tjemenom, laktom nagurivati,
stisnutom pesti
dugo im koljeno ni dlan nisam dala.

Na kraju sam ih polizala do zadnje slasne kapi
i sama izgovorila.


08:56 | Komentari 6 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 28.01.2021.

Zabluda o Aladinu

Rekla je
Nijednu suzu ti više neću dati
U gluhoći noći sva imena koja im je dala
Spavaju
Četiri dana je voli
peti zamrzi
Jer ne može joj dati što treba
Samo suzu

Rekla je
Ili ide ili ne ide
Od krpanja razilazi se tkanje
Šta ti je čovječe
Ostaćemo tako goli i bosi
A zima još grize za guzu
Zakrpa ljubavi ne popravlja stvar

Kad odvrneš čep
Ne izlazi dobri duh
Samo se hladi



16:47 | Komentari 15 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 26.01.2021.

Sanjarenje

Teško se budim jutrom, jer se budim noću.
Nekada mi se učini da je potres, no brzo se uvjerim da to drhtim ja. Moja unutrašnjost. Vjerojatno neki nemir.
Nezadovoljstvo uzrokovano svime ovim oko mene. Smanjeno druženje, briga za bližnje, briga za daljnje, lagana anksioznost.
Snažni, upečatljivi snovi.

Tješi me jedino lagani miris proljeća u zraku.
Čujem komešanje ptica, vidim ih kako s puno nade slijeću po grmovima.
Zaigrane, radosne, obgrljene ljepotom neba. Nekim grmovima bubre pupoljci.
Sutra moram razgledati visibabe...

Ne pratim vijesti, ali sustižu me.
Pogotovo kad se probudim u tri ujutro i "listam " po mobitelu, nadajući se da će me to uspavati.
No sve to samo uznemirava. A osjećaj bespomoćnosti je valjda najgori osjećaj koji poznajem. Empatija ubija. Nekome je zima i zbog toga me žulja vlastiti krevet.

Nakon dužeg vremena nalazim se s prijateljicom.
Koja me pustila da joj se javim, ali mi je slala diskretne poruke da je tu, ako je trebam.
No, ja sam trebala sebe. Zvuči strašno sebično.
Pokušavala sam joj objasniti da sam se od kolovoza nalazila u pravom stanju šoka.
Kada mi je trebalo razdoblje samoće, plakanja, prisjećanja.
Kada su mi neki ljudi znali jednostavno doći i izvući me iz kuće. Ni ne pitajući me što ja o tome mislim. I samo sa upornima sam se i viđala.
Onako, princezasto i samoživo ponašanje. Naizgled.
Ona nije predlagala ništa. Sve je bilo onako neodređeno...tu sam, reci kada ti paše..ostavljala mi je slobodu.
I prošli su mjeseci. Nije se naljutila, ali se udaljila. Osjećala se nepotrebnom.
A nije mi bila nepotrebna, samo ja nisam nikako znala artikulirati svoju potrebu, jer nisam niti sama znala što mi treba.
Malo sam potiskivala, malo puštala da me prelije val.
Uskoro joj je rođendan, pa sam joj kupila sitnicu i prošetala s njom.
Vidjela u njenim očima koliko sam joj nedostajala.
Srećom da sam joj se javila, jer bismo se s mjesecima sve više i više udaljavale. Zbog njene diskretnosti.
Svjesna sam te svoje neobične osobine povlačenja u sebe kada mi je osobito teško.
Jer, ljudi se nauče na mene vedru, komunikativnu, prisutnu.
Neki su me pak skužili, pa se ne ustručavaju i dalje zvati, pitati, ne broje tko je koga više nazvao i ne osjećaju se nametljivo.
Evo me, ispred ograde sam ti, ne zanima me kaj si u pidžami, izvoli izaći.

Puno je ljudi i mjesta koje želim posjetiti kada ovo ludilo prođe. Radim si planove i to me veseli.
Sad mi je najvažnije smanjivati pušenje. Gutam ih. Uživam u njima pa pretjeram...a onda krene aksioznost.
Probala sam nešto sa vaporizatorom u koji utrpaš razne čajeve, al sve naravno znalački.
Namjeravam se ponovno vratiti u kondiciju.
Ono....moći bez pardona potrčati za tramvajem, bez da mi oči iskaču iz lubanje, a srce mi vlastito ostane kucati negdje dva metra od mene.


Što planirate sve kada se ublaže mjere i krene kolko tolko normalan život ?





21:23 | Komentari 14 | Print | ^ | On/Off |

nedjelja, 24.01.2021.

sjećanje duša

Jutros sam je sanjala.

Leži u bolnici u nekom krevetu i osjeća se odlično.
Želi ići doma.
Vidim je kako puši, loše sakrivena u bolničkom hodniku.
Nikada se nisam više veselila njenoj cigareti.
Ima lijepu boju lica, milujem je po mekim i lijepim nadlakticama,
objašnjavam joj da će ići doma, neka se još malo strpi.
Doktor mi međutim, daje znakove da je umrla, i da ovo,
moje i njeno komuniciranje, nije u redu.
Ne razumijem, gledam ga u čudu, pa vidi je čovječe, dobro je !
Ne razumijete, kaže, i ne možete razumijeti, niste stručni.
Ona osjeća čežnju za svojim Zagrebom, stalno ga spominje.
Radimo planove kako će šetati čim se oporavi,
kako ću je odvesti u Tuškanac, da se nadiše friškog zraka,
kako će je to onda potpuno oporaviti.
Uopće joj ne lažem, ne dajem joj lažnu nadu,
jer vidi se da je zdrava i dobro, komunicira i samo želi otići iz tog kreveta.
Doktor međutim, zna nešto što ona i ja ne znamo.
Kaže mi da će me odvesti doma, valjda mi planira objasniti...

****************************************************************

San me ne ispunjava tugom, samo sjetom i čežnjom.
Imam dojam da smo doista komunicirale i da je ona doista negdje.
Ne boli je ništa i osjeća se odlično.
Mislim da nam si samo duše nedostaju i da smo uspjele postići kontakt.

Izgledat će ovo poprilično zastrašujuće ovako napisano, znam.
Ali kada u snu ne osjećam nelagodu i strah, tada jednostavno znam da je sve u redu.
Ona očito još putuje.
I njena duša me se još sjeća.
Dugo se sjećaju duše koje vole.

I takvi, jaki duhovi...









12:43 | Komentari 9 | Print | ^ | On/Off |

petak, 22.01.2021.

Triptih

Svjetliš u mraku moje sobe
Krijesnico zanosna
Ljubavne riječi od kojih mi
drhti koža
Te oči, te usne, ponovno i ponovno
Svjetlucamo i sve smo si sličniji
U toj mračnoj komori
Kad se krenemo prelijevati
Ti u ja, ja u ti
Leptiru noćni
Volim se u tvojim očima
Pa nastojim tebe vidjeti boljim
Kako bi se volio

*******

A danju
Okupe se oko mene
Četiri moje glave kuštrave
Puste mi pjesmu
Preozbiljnu za svoje godine
Pa shvatim
Već se bore
Moje male jagode
Pričati im bajke ili
Naučiti ih što je život

https://youtu.be/jdBx1f9TMh4

( imate je i u Nišinom komentaru)

*********
Sutra ću postavljati
Najdraže fotografije
Uvećane
U srebrne okvire
Na prvoj
Stari i Zvjezdica plešu
Na drugoj sin slavi prvi
S treće se smiju
moje jagode kuštrave
Moje životne diplome
I anđeli



22:42 | Komentari 14 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 20.01.2021.

Nedostajanje

Njena je zvijezda sada nisko pri zapadu. Titra, pa u trenutku izgleda ko mali avion.
Tu je Ona, zvjezdica moja.
Odmahne rukom na svaku kritiku Starog, još uvijek. Da mi bude lakše.
- Ne slušaj sve, kaže mi iz nekog svog svijeta. Ne primaj srcu. Star je i glup.
Pa se smijemo Ona i ja. Ona tamo, ja tu.
Glup, glup, glup...smijemo se.
Težak.
Šišala sam ga danas mašinicom. Sav je zabrinut i tužan.
Sluša radio sa srcedrapateljnim pjesmama, pa sam sebe baca u duboku tugu i nedostajanje.
S nježnošću mu radim frizuru, pažljivo oko ušiju.



Vjetar puše snažno, zvijezde se razmiču bistro i lijepo, za neka nova putovanja, barem u mašti.
Ovaj tjedan radim od doma. Kad mi počnu nedostajati ljudi i komunikacija, tu je blog ili telefon.
No, često osjetim potrebu prošetati, nagutati se tog pitkog zraka vani, pa radim krugove po kvartu i dišem.
Nekada mi se pridruži i moj frend, pa hodamo zajedno, oznojimo se pritom, nije to penzionerska šetnja.
Pričamo si sve one male nedoumice vezano uz muško ženske odnose.
Tako mu večeras ispričam trenutni medeni međutak između mene i ovog mog,
i kako mi je rekao da se ponovno zaljubljuje u mene.
Frend se sjeti kako je to često svojoj ženi govorio. I kako se doista tako osjećao, u intervalima silno zaljubljen u nju.
Raznježim se i zaguram glavu duboko u šal. Rastavljeni su već dugo. Nije uspjelo. Unatoč.
Prepričava mi i svoju nespretnu komunikaciju s jednom curkom.
Nezahvalno je pametovati, ali želi moju iskrenost, pa sam iskrena.
Vraćam ga na kolosijek. Kako privući drugu stranu ? Pokazivati brigu za zdravlje ? Ne, ne isuviše.
Pisati joj poruke svaki dan ? Ne, nazvati je. Biti konkretan i ne okolišati.
Teško je tu biti pametan. Ljubavno jelo nema ispravnog recepta. Zapravo, sve je ispravno i krivo.
U isto vrijeme.

Kada dođem doma iz šetnje, Stari mi veli da će mi zvati murju jer ga direktno ugrožavam.
- Kako, čime ?, pitam ga zbunjeno još na vratima.
Tim svojim šetnjama, kaže.
Ali tata, nisam s nikim, ne kužim...pokušavam nježno.
- Zvat ću ti murju, ponovi. Ljudi se cijepe, razbolijevaju, umiru, a ti se šećeš!.
A zovi, odgovorim.

Zvjezdica zapadna odmahne mi rukom, titrajem svojim mekim, radosnim. Začujem njene narukvice.
Pa se smijemo.



Ženama ne treba nikad ništa objašnjavati, s njima uvijek treba djelovati.
Žena – nije predmet, ona je cvijet. Njoj su potrebne sunčane, nježne riječi
E. M. Remarque






20:18 | Komentari 26 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 18.01.2021.

Jorgovanu vodopadskom

Negdje duboko, duboko, u najcrnjoj šumi, gdje ne znaš jel je još noć ili već dan, gdje nikoga nema ( uzalud dozivaš), osim tvojih malih koraka u šiblju, pramena kose koji si ispustila, praveći da se ne osvrćeš iz straha i nelagode, ima jedan bučan vodopad i žile drveća isprepletene ko postelja.

Tu si sjela prije svih tvojih velikih boli i gubitaka, prije nego li je itko umro, otišao zauvijek bez da se pozdravite, da se pozdravljate, onako dugo kako si već navikla, kao na kolodvoru, vječnom kolodvoru, prije nego li ste si dosadili.
Iste oči, nosnice, iste bore, ista udubina u licu ko na stablu, u kojoj se skrivaju i noće vjeverice. Tu si osjetila trenutak, tu si pojela sendvič, tu si zahvalila Bogu na čarobnoj jednostavnosti kojom te obdario. Tu si grlila bokeh zanesenom zjenicom, osjećala drhtaj ptice, disanje srne i bila. Samo bila. A kad si ustala, odjednom si doživjela svu krhkost toga mjesta na kojem si do maločas sjedila. Cijelo je to mjesto tvog do maloprije spokoja, prijetilo jasnim odronom do u dubinu.
( nisam krhka ja, krhka su ta mjesta na kojima prebivam...)

Jorgovanu moj mali. Zanosu dječiji.
Što cvateš ljubičastim zanosom u najcrnjoj šumi, pa i zimi, na mjestu pustom i bez tragova, sva u svojoj vlastitoj jeci pjevaš ruske uspavanke, milujuć prstenjakom zadnje odsjaje sunca koje se tako bezglavo baca na zapad, onesvješćuje ko ružičasta kugla nataknuta na rane sjene borova. Kao zauvijek.
A samo je oduvijek.
Pust svugdja budjet sunca.

Grozdu sitnih cvjetova. Ljubavna glavoboljo! Čežnjo mladenačka koju kradem, trgam preko plotova!
Ako ti prizovem miris iz ovih golih grana prividne zimske pustoši i bespomoćnosti, zašumorit će buk sve snažniji iz suza, zacvrkutati će rano proljeće iz zimskih rana i prosuti se ozarenim pjegama neba i livada.
U nadubljem srcu zime, čuti prvo pucanje leda, oživljavanje riba, bubrenje nestrpljivih pupoljaka.
( unatoč krhkosti)

Naslonim dlan, a breza se krene smijati. Bor se popne na prste, stresajući snijeg s ramena.
Padne ljubičasta koprena sa zimskog oka, a sve bolne stvari postanu ljudskijima.

Umrijet ćemo, zar ne?
O, da. Hoćemo. Sve umire. Jer mora.
I sve će se poznato odlomiti s mjesta na kojemu smo do maločas spokojno sjedili i žvakali sendvič.
Sve će kao nestati.
I mi ćemo jednom biti nečija neutješna misao.

Ali vidi.
Konstantno.
Teče.
Krug.
Opupoljčene gole šibe
Teku u cvat.


22:37 | Komentari 18 | Print | ^ | On/Off |

subota, 16.01.2021.

Boje i oblici

" Kocki je bila elegantna i profinjena, ko i uvijek, no prepoznaš je po nehajnom hodu, pri čemu joj se njiše dugi prekrasni crni rep( kosa). Ako je i imala što za pasom, nije se vidjelo jer je imala haljinu ( crno-zelenu, kad sam već Milka Babović)
Ona je meni prelijepa, rijetko tak nekog lijepog vidim. Ko A. Hepburn ( to je za dečke, vižualne tipove). Kad smo se zagrlile, morala sam stat na prste da ne polomi kičmu. A najljepše na njoj je njezina skromnost, jednostavnost.."


To su bili onako prvi dojmovi, iz pluća.

Kockavica je prava i ozbiljna umjetnica, samo ona to još uopće ne zna. No, u tome je draž.
Na otvorenju je rekla ravno dvije rečenice, iz kojih se čulo samo hvala.
Šarena nije bila, jer nije našla haljinu koja se vrti.

Slike su joj ko iz druge dimenzije. Pune su energije, ne samo boja i oblika kako se to iz prve čini.
Svaka slika ima svoj pokret, svoj zvuk. Priču koju naslućuješ, bez da približiš uho. Samo srce prilijepiš onako očima. I upijaš. Upijaš...



Ovu bih nazvala Radost.
Slika se smije, ushićena je valjda autoričinim smislom za lijepo. I za humor. Lijepi humor. Koji ushićuje, kako čitatelja, tako i gledatelja.
Slažeš nekom osmijehe, ko kockaste kore od kockaste naranče. Potkrade se koja tamna boja, no, pa život, no tamna će zauvijek ostati tek u podnožju ovog vedrog, ženskog Mondriana.



Ovo je Kosturka.
Anatomija osjećaja, skelet svih čežnji i traženja.
Slika se kreće, kosti škripe i zveče jer im je to funkcija; predstavlja mi žensko uporište u trenucima kada nema mesa za naslonit glavu.



U nama, tako bih je nazvala.
Ne samo planeti, kometi, konjunkcije i disfunkcije, već i magnetska privlačenja, razlog zašto se neki ljudi naprosto moraju sresti, dogoditi jedni drugima, pa prasnuti u orbitu ostavljajuć iza sebe sjaj, milijunima svjetlosnih godina.



Rat, prvo pomislih. Vidjela sam i kartu gore u desnom uglu, ko mračno predskazanje i geopoliticki usud. Onda mi je autorica prišapnula da je Potres.
Na slici, ne stvarno!
Da, pomislih, pa isto je to. Slika se kreće više od drugih. Krvari. Plače. I drhti.

Još je mnogo njenih slika koje vam neću namjerno predstaviti dragi moji, prvo jer moje fotke nisu kadre prispodobiti ( Beroš, šuti! ) tu iskričavu ljepotu,
i jer bih željela da dovučete svoje lijepe guze do Gorice naše male, popijete vruće vino, pojedete najbolji hamburger kod tete koja svakog zove Ljubek i Ljubica, te osvježite svoje okusne pupoljke u očima, gledajući tu ljepotu u pokretu, postav naše umjetnice Kockavice,
do 29.01.
Propusnice su ukinute, isprike nema.
Dođite i dižite imunitet njenim Bojama i oblicima!


18:45 | Komentari 23 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 12.01.2021.

Uspavanka za malu S.

Jutros u autobusu
Gledam dvije mlade djevojke
Kak sjede zagrljene na jednom sjedalu
Naslonjene jedna na drugu ko stabla
Dvije breze nježne pupaste
I šuškaju, pate nešto zajedno
Kose im se ispreplele
Nasmiješim se ispod maske
Ulovim pogled jedne pun prepoznavanja
Raznježim se sva

U pothodniku
Ostane mi par kovanica nakon kupovine gableca
I taman da ću ih spremit
Kad ugledam vječnog starca sa šeširom
Uvijek na istom mjestu
Pitam, smijem.. vam ovo dati?
Sinu mu oči u čuđenju i neka blaga svjetlost
Prelije mu lice
Satrano
Životom
I budem
tako ispunjena
Da preletim stepenice


A gore
Prhnu golubovi
prema zlatnom anđelu s mačem
Ranjeni grad na tren zasjaji u suncu
Skele, trake, grabe blatne
Auriel Rose vodi me za ruku
Ima mala napućena usta
Kao da stalno zvižduće
Namješta mi smjerove i zaborave
Danas govori umjesto mene cijele rečenice

Javljam se onom kolegi
Koji mi je ponavljao da se to ne događa meni
Duše jednako stare, kaže
I ne bi vjerovala kako nije slučajno
I ne može biti
Da si se javila

"Gostima koji moraju ići reci zbogom i izbriši sve tragove njihovih stopa. Danas je dan duhova koji ne znaju kada će umrijeti. Na svoje grudi prisloni sve što je nježno i toplo i blisko." ( Tagore)


21:44 | Komentari 17 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 11.01.2021.

Rječnik hrabrosti

Ima duša koje su zbilja birale
hrabriji život.
Ti životi su teški i komplicirani, čini ti se da čovjek nekako sam traži dramu, zar ne?
Zakačit će ga svaki mogući životni problem.
Bolest, po mogućnosti kronična, ili bolje još autoimuna, njegova il bliske mu osobe, prevara i razočaranje, droga, kriminal, saobraćajke, otkazi, razvodi..
ne nužno tim redoslijedom...
Zanimljivo je da se svatko od nas nekada nađe u nekom razdoblju, kada nam se čini da nam je život, ili barem par epizoda u kojima se pojavljujemo mi, režirao ludi Almodovar, ili Tarantino, da, da... I naravno, uvijek je naša muka u tom trenu najteža.
Životi ostalih čine nam se ko s reklame.
Sve dok ne upoznamo nekoga kome je..teže. Bude nas malo sram, malo pognemo pogled pred svojim odrazom u ogledalu, shvaćajući otrežnjeno ko nakon zidarske odgojne od života, par je istina, da smo igračke vjetrova, da uvijek može biti gore i da uvijek, ali i na samome dnu ako smo ga ikada takli, možemo na nečemu biti zahvalni.
( svaki dan nađi...)




Koliko puta sam samo, slušajući svoju životnu priču kako je prvi puta pričam nekome, pomislila, vjeruje li mi uopće ta osoba? Hoće li sada pobjeći? ( jer ja možda bih !) Da li da ispričam ono...baš sve? ( možda da preskočim ono).. Misli li da sam se sama nekako do svega toga dovela? O Bože, jesam li naporna? Jesam li to ja..taj niz neobičnih i teskih događaja koji su me nekako snašli?

Ma ne. To nikako nisam ja! ( to je takva režija)



Imala sam jednog krasnog kolegu, koji je svojevoljno išao sa mnom, kada je trebalo mojoj svekrvi i mom sinu reći, da joj se sin, da mu se tata ubio.
Koji me vidio poslije na poslu očajnu zbog Keptejna kad je umirao od raka. Od smrti do smrti dvije godine.
U ringu malo digneš glavu, a ono zgazi te bager.
Kolega mi je danima govorio: to se nije dogodilo tebi. To se dogodilo ljudima oko tebe!

Nije mi bilo utješno. Bili su to ljudi koje sam voljela, a kad nekog volim, on je moj i on je - ja i to se događa meni!
Joj, kako wrong, wrong...
Tek kada su se izvjesne stvari doista dogodile meni, shvatila sam razliku.




Ne znam ni postoji li uopće nešto što se zove hrabrost. Ili si naprosto u nekim razdobljima kada te se dočepa ludi Almodovar, prisiljen izdržati, otplivati, držati glavu gore da se ne utopiš, ugušiš, jer imaš djecu, imaš roditelje, potreban si, netko o tebi ovisi, a da nije nužno samo banka ili ovrhovoditelj.
Imaš biljku. Životinju. Imaš planove.

Ima već par godina kako molim za čistu čistijatu dosadu. Time sam prava varalica jer ( ovo pišem u zagradi da bude manje vidljivo, meni ne može biti dosadno u lošem smislu).
Zato je danas bilo iznimno zanimljivo čuti što sam izgovorila čovjeku koji me voli i želi, ali je takav kakav je, aljkav prema vlastitom životu i ne zna, doista ne zna drugačije.

Bilo je baš..filmski.
No režiser sam ovaj put- ja!



22:16 | Komentari 13 | Print | ^ | On/Off |

nedjelja, 10.01.2021.

da zvijeri otkriju tragove

Sipi srebrno sa visina.
Danju je padao u krpama, a sada sipi sitno i zvoncavo,
dok se cesta cakli pod nogama srebrno.



Ne pada da prekrije brijeg...nego da zvijeri otkriju tragove.

Tu je snijeg u ružnoj konotaciji, kada ti je najteže u životu,
ljudi se pokažu u svome pravome svjetlu, pokažu svoje tragove.
Tome mislim da isključivo i služe loši periodi u životu.
Da ti se uključi kliker, da ti se oglasi alarm,
da znaš tko ti je, tko ti nije,
tko nije nikada ni bio, tko neće nikada biti.



Noć i snijeg koji leprša - moj su omiljen ambijent zimi.
Tada ulična rasvjeta baš nekako svečano i prigodno, ko u filmu, prosijava kroz srebrne krošnje.
Kao što i nove spoznaje prosijavaju moju dušu.
Slažu se po mojim granama i krošnjama poput snijega.
Teško je i odslikati to, jer to je nalik osjećaju usamljenosti.
Ne samoće, ona lovi za gušu i ne zvuči kao nešto odabrano.







Usamljenost je odabir.
Ideš sam, šećeš sam, ne javljaš se na telefon i ne zoveš. Nema te za nikoga, osim za sebe. Tvoje grane te trebaju.
A tragovi oko tebe ionako pokazuju tko te tražio dok te nije bilo tu.




Imam svoj sretan, pufasto- mucasti, ružičast ogrtač za vikende ujutro.
Wellness tretman osobni.
Operem kosu, namažem se najfinijim losionom s primjesama zlata
( zlato je poklon drage osobe ), čupam obrve, ne brijem brkove,
pa buljim u malo ogledalo takva brzinski odnjegovana.

No, taj čarobni ogrtač služi i za maštanje.
Pa pišem sretna pisma samoj sebi, stvaram u glavi i na papiru nevjerojatne slike;
nema potresa, nema korone, svi moji dragi su zbrinuti;
tu je naravno, i kuća na moru, mala, ništa veliko,
samo je obnovljeno i uređeno po ukusu i funkcionalnosti, toplo i prekrasno.
Tu su ispred kuće, redovi mandarina, naranči i limuna,
bacaju meku sjenu na lavandu i ružmarin.
Pored mene je netko tko se smije,
netko moj, topao, razuman i osjećajan.
Netko s kim sam sve to u kući i oko kuće stvorila.
Prošao je svašta i to ga nije pokolebalo u životnoj vedrini.
Sve dobro i sve loše, vodilo nas je jedno drugome.
A ja sam mu prva i jedina.


17:39 | Komentari 16 | Print | ^ | On/Off |

subota, 09.01.2021.

Kintsukoroi



Jer, teško uopće da možeš pomoći ikome, ako se ne iscijeljuješ
I nisi li sebi inspiracija za to
Neka ti to budu drugi
Jer smisao je isti
I rezultat, budeš li dosljedna

Usred zime
Pusti Mediteran u svoju kuhinju
Neka zapljuskuje tvoje obale
Svojom silinom, ozonom i mirisima
I diši
Pusti i izdahni zrak
Tamo gdje boli



I mada već sanjaš potrese
I cijelo tijelo ti podrhtava
U ležećem položaju
To su unutrašnji potresi
Jer i ti si cijela Zemlja
Sa svim slojevima
Ne zaboravi da si i Univerzum
I da se mašta zna premetnuti u zbilju
Da Život zna izniknuti od nigdje
Da se mi događamo čudima i onda
Kada čuda potpuno i sklerotično
zaborave na nas
( baby, fake it, until you make it)


09:11 | Komentari 18 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 05.01.2021.

Dom

Kroz Petrinju prolazila sam zimi i ljeti, svakoga vikenda. Tako mi je život uredio.
Znala sam tako već redom napamet, sva okolna sela, svaku kuću, livadu, grm.
Nekada bi se autobus i pokvario. Pa smo strpljivo čekali drugi, ne udaljavajući se isuviše od stanice,
ali uživajući u pogledu na taj park, paviljon, klupice, crkvu.
Jednom smo čak i ručali u jednom restoranu, pili kavu. Valjala sam se tamo s klincima po lišću u parku.
Drugi put sam sjedila na jednoj klupi, ljubila se s nekim i jela mesni doručak, i to nakon što sam u nekom butiku
kupila ljetnu haljinicu na šarene točkice, crnu.
Grad ima debelu, raskošnu povijest. Vidi se i osjeti na svakome koraku. I ti samo zineš nad tom ljepotom. Niti ne znajuć što te snašlo.
Godinu dana prolazila sam onuda. U glavi vrtjela filmove koje mi je netko drag pričao prije dosta godina.
I vidjela mu oči svaki put kada bi zatvorila svoje. Smiješak, dragost, nježnost silnu.
Čudno mi je drag i blizak taj kraj, ti ljudi, taj mentalitet, skroman, jednostavan, topao.
Moj deda Blaž doduše, mamin tata, bio je porijeklom iz jednog sela u blizini Petrinje, pa su to valjda i geni.
Davno je deda umro, sada nema niti mame da mi priča.
A možda i bolje da je nema, da ne vidi u što se svijet pretvara i kako preko noći nestaju dragi i stari krajobrazi.
Obrazi kraja. Oblaci niski, rumeni, bezglavo zaljubljeni u rijeke.
I Kostajnicu žarko volim, iz nekih neobičnih razloga. Prvi puta kada sam došla tamo, pomislila sam, o Bože, ovo je bio moj dom. Ovo znam !
Ima tako nekih dijelova Lijepe naše gdje se baš osjećaš doma. I tuguješ zbog svake prazne kuće baš kao da je tvoja.
Neshvatljivo je što neki krajevi čovjekovoj duši čine.

Ovih dana osjećam snažnu čežnju da pomognem i pridonesem, malo bar. Pritom me ne zanima nimalo, tko pomaže, tko ne, tko se uslikava samo, skuplja političke bodove, tko bi trebao a nije, tko je, a premalo je...uopće me to ne zanima. Srce mi se slomilo kada sam vidjela onu sliku naših političara i bakice kako leži pred njima. Takve su stvari nedopustive, ali o tome sada doista nije vrijeme razmišljati. Najsiromašniji su najsramežljiviji zatražiti pomoć. Tako je uvijek bilo i bit će.
Tamo ne želim smetati, želim nenametljivo pomoći. Donijeti kuhanu kavu tursku i brdo cigara.
Pružiti ruku i biti tiha potpora, dok ječe glupa prepucavanja i podjele, oko svega baš.

vidrinsmijeh@gmail.com

Ako mi se tko želi pridružiti, moj e-mail je istaknut.
Za to jedino služe e-mailovi. Za pomoć i potporu, konstruktivne dogovore.
Za izražavanje ljudskosti, ukoliko je imamo i želimo izraziti.

Voljela bih stoga, da nam Smjehuljica, kao naša predivna nasmiješena dušica, koja nas nasmijava tu već godinama, da prave smjernice iz svoga grada.

Jer grad su ljudi. Ne zaboravimo to.


21:30 | Komentari 12 | Print | ^ | On/Off |

nedjelja, 03.01.2021.

Uspravi me ako griješim

Rastegnuti
Ko pračka
Kada pukne
Izginut će mnogo ptica
Pa narasti ko drugi kontinenti
Izmrvljeni cvjetići nježnosti

A ti i ja
Ja i ti
Svatko na drugoj polutci
Zemlje koja drhti
Zemlje koja urla
Na prepuknutom ledu
Kažeš,
Reci da me voliš
Kažeš, vidim samo tvoje ruke
Tvoje usne
Ja ti kažem
S druge strane
Leda prepuknutog
Voljela sam te
Kao nikog
Ej kao nikog
A onda slomila do kraja taj
Prepuknut led
Slomila ledu vrat
I u potonuću još
Raskrvarenim rukama
Oduzela si glas
Oduzela si sjećanja
Prerezala pračku

Ne uklapaš se više nimalo
U ono što si želim
I ti to znaš
Puno mrtvih ptica leti nebom
Zatvori dobro prozor
Prizor je užasan
Na dnu mog jezera
Pretvorit ću se u Zemlju
Smiriti je svojim malim
Nevoljenim tijelom
Otkucajima ljubavi
Proplamsajima starog sunca









22:10 | Komentari 16 | Print | ^ | On/Off |

subota, 02.01.2021.

Kišna glista i maca koja laje

Ej mačkica, jel me voliš ?
Nisi mi čestitao Božić, niti me zvao nakon potresa.
Prorijeđuješ zvanja, razvodnili smo se...
-Mačkica, nemoj biti takvo đubre, znaš ti dobro da te volim i želim, i da bi poludio da me ostaviš.
To je trenutno tako..
-Volim te još, kao prije mislim na nas, kao prije.. ( pjeva )
Čuj stari noćas, odlazim iz ovog grada, ne vjeruj u mene, jer nikad više nećeš čuti ..( pjevam i ja, šta ću )
-Zašto si takva ?
Treba mi netko odgovoran, pouzdan.
-Dobro, onda ću biti odgovoran i pouzdan
( a ja čujem bit ću kišna glista, bit ću maca koja laje, samo reci da me voliš i da me želiš )




13:05 | Komentari 11 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.