četvrtak, 28.05.2009.

Jednostavno umjesto komplicirano :-))

Ponekad se pitam jesam li stvarno jako, jako glupa, toliko da ne mogu hodati i disati, to su dvije strašno komplicirane radnje pa još istovremeno ili su ljudi čudni. Ili oboje :-)). Obično je riječ o međuspolnoj net-komunikaciji.

Npr. ne želim se s nekim naći. To ne znači da se bojim, nego da nisam zainteresirana. Jednako tako, ne zanima me daljnja komunikacija. Nisam povrijeđena, nego opet nezainteresirana.

Eh sad, da mi netko (Nevidljivi netko :-)) ) objasni zašto većina ljudi izvlači neke ekstremne zaključke? Zašto pretpostavljaju da se radi o strahu, povrijeđenosti, o jakim osjećajima? A meni se samo ne da, znam zabavnije utrošiti vrijeme :-)).

Moji su osjećaji poprilično banalni, dosada je stvarno dosadna i jednostavna. Iza nje se ne sakriva ništa više, nikakva neugodna iskustva, nikakve traume, ništa. Jedno veliko ili malo ništa :-)).

Ako se netko sa mnom ne želi naći ili ne želi više tipkati, zaključim da nije zainteresiran/a. Možda jesam otipkala nekaj krivo, zapravo, uvijek otipkam najgoru moguću stvar u najgore moguće vrijeme, no to nije tema ovog teksta :-)). Daklem, kad netko prestane tipkati sa mnom, prihvatim to kako jest. Bez zapitkivanja, bez pretpostavki, bez reakcije. Da ispitujem zašto? Čemu? Nekako sumnjam da ću dobiti iskren odgovor. Većina nas je ljubazna i ljubazno ćemo izbjegnuti neugodan odgovor. Smuljat ćemo, izvlačit ćemo se, ali istinu koja bi mogla povrijediti nećemo izreći.

S time se potpuno slažem. Nema smisla ići okolo po svijetu te ljudima govoriti što stvarno mislimo o njima, posebno kad su to ružne misli. Posebno kad možemo prekinuti kontakt. Na netu je to barem jednostavno :-)). Digresija: Isključivo govorim o net-komunikaciji, onoj početnoj, upoznavajućoj. Ovo nije o prijateljstvu, vezama i inim ljepotama :-)).

Znači, početak upoznavanja nije uspio. Kad to nije do mene, onda pustim vodu da teče ispod savskog mosta :-)). Hr net je golem, ako mi se s nekima nije posrećilo, koliko je onih s kojima jest i koliko će biti onih s kojima mi se hoće. Čemu se zadržavati na jednom-dva-tri-milijun neuspjelih pokušaja :-)).

Ali kad je do mene, kad sam ta kojoj se ne da, onda ponekad slijedi mrcvarenje. Zašto, što je krivo rekao ... na to je jednostavan odgovor: sve :-)). Međutim, ono što me uvijek iznova uspije začuditi jest količina mašte koju su uložili da bi sebi objasnili moje ponašanje. Halo, get real. Ili barem smanji taj svoj ego :-)). Zapravo, tko god takvi misle raditi, nek' rade daleko od mene :-)).

Onda mi se s vremena na vrijeme ne da započinjati išta, jer postoji šansa da će me poslije daviti :-)). Da znam, kretenski razlog, ali ne volim biti davljena :-)). A još manje volim čitati kako sam prestrašena, povrijeđena, da neka se otvorim ljudima, itd. Pustite me na miru, zijev :-)).

I za kraj, nešto što nema veze s vezom. Jeste li primjetili kako otkada je zabranjeno pušenje, svi živi puše na ulici, hodaju gradom i puše :-)). Možemo svakodnevno vidjeti koliko je pušača. Možda to i nije baš odgojno pa bismo trebali biti negdje zatvoreni da daleko od nepušačkih očiju, pušimo u miru :-)).

Ne da mi se :-)) ...
Kasno je :-)) ...
Knjiga je zanimljivija :-)) ...

- 00:26 - Komentari (25) - Isprintajte - #

utorak, 05.05.2009.

Nekako s proljeća :-))

Dođe mi, ponekad, sjetim se onih koje sam čitala ovdje. I više ih nema. Nestali su u bespućima neta. Za neke stvarno ne mogu povjerovati da su prestali pisati, predobro im je išlo. Gdje su otišli, na koji blog-servis. I zašto se ne jave, hoću ih čitati :-)).

U takvim trenucima mi padnu na pamet, sada valjda izbačeni stihovi, odnosno, nisu stihovi izbačeni, nego pjesnik. Barem mu je preimenovana, još u prošlom tisućljeću, ulica u Zagrebu:

Ostajte ovdje, jer sunce tuđeg neba neće grijati k'o što ovo grije ... Ne kažem da neki drugi dio neta ne grije k'o ovaj :-)). Monitori se jednako pregrijavaju :-)). No, ostavite za sobom kamenčiće, da Vas nađemo.

Mislim da nisam jedina i da nas ima tu dosta koji žele neke stare nickove, neke dobre pisce, neke drage priče. Neke koji su otišli, ostavili otvorena vrata kolibe, a mi ih čekamo ili ponekad ih se sjetimo.

I tiho, bez glasa, odlaze nekud, neki dragi ljudi ... Zašto bez glasa? To je onaj dio koji me muči. Savršeno je razumljivo da dosadi. I blog i publika i pisanje i komentiranje i komentari i sve ono nešto što se vrti ukrug. Lijepo, malo dosadi pa onda iz neke druge dosade oddosadi pa se onda izvolite vratiti :-)). Ili javiti gdje ste :-)).

Ne, neću Vas nabrajati. Ziher bih ponekog izostavila pa morala editirati pa se grizla jer kako sam mogla zaboraviti, a tako su mi se sviđali tekstovi. Neki su još u desnom popisu, mada od bloga im nije ostalo ni slovo na slovu. Nije to zato jer sam lijena srediti si listu, nego zato jer Vas želim opet čitati :-)). Neki su nestali prije nego su dospjeli na popis. Brzina je vrlina, a vrlina mana :-)).

Ne ulazim u razloge. Često nas onaj blesavi offline zakači na netu. To zna biti gadno. Često nas ubiju raznorazni komentari, prepirke, izgubimo volju. Ili se tako svađamo da se poslije pitamo di nam je bila pamet :-)). Spavala zimski san :-)).

Zašto to ne bi bio samo ružan san iz kojeg se probudimo i nastavimo. Koji god da Vas dio neta grije sada, javi se, ponekad bar znaš da i sad mislim na tebe ...

Sad kad sam vas udavila bosanskim stihovima, sjetim se riječi s jednog drugog blog-servisa: «Bregoviću, al' si znao pisati stihove.» Nisu svi nakošeni Bregovićevi, velikom većinom su bosanskih autora :-)). Ima neka tajna veza, njime čovjek sebe veže, vrijeme za stare pjesme i za stare tekstopisce. Stare veze, stare knjige, stari nickovi. Usput, kavu, sladoled dobije onaj tko prepozna jedini nebosanski stih :-)).

Nekako s proljeća :-)) ...
Ostajte ovdje :-)) ...
Neki dragi ljudi :-)) ...

- 00:05 - Komentari (20) - Isprintajte - #