Kad će ta sreća na moja vrata
Pitam se tko je taj koji nas dijeli, negdje u životu, na sretne i manje sretna, na manje i više nesretne. Kakva nas nepoznata sila vuče u raznim smjerovima , tko nas mjeri i usmjerava. Da li smo određeni rođenjem ili smo ipak krojači vlastite sreće? I, napokon, kako sami sebe usmjeriti u pravcu kojeg želimo?
Ako smo krojači vlastite sreće- zašto mi je kroji netko drugi? Zašto nije po mome kako sam isplanirala, zašto nosim tu ogromnu bol na svojim leđima?
I neka mi netko kaže zašto sam nesretna i kad će ta sreća na moja vrata?
Pitam se...
...koliko ću još izdržati i da li će doći trenutak kad ću uknuti. Kad će se razum raspliniti na najmanje moguće djeliće i nestati u protranstvima potpunog ludila. Pitam se koliko čojvek u sebi ima snage izdržati, ostati normalan. Pitam se kad će nestati ovi nemiri, tjeskoba i strah. I napokon, pitam se kad će to proljeće do mene.
23.05.2008. u 15:42 | 1 Komentara | Print | # | ^I ponovno danas suze na mom obrazu. Ne znam kako da smirim oluju u sebi. Jer kad počne nikako da stane, nikako da zbonaca, da se smiri. Nikakao se riješiti bezbroj pitanja bez odgovora i te prokleto teške osamljenosti. Želja za njim svakim danom veća i usprkost svemu, srce nikako da zaboravi, ono jednostavno pati.
u meni možeš pročitati
neponovljivu tajnu ljubavi
teško objašnjivih osjećaja
lako možeš u meni
otkriti svijet potpunog beznađa
i beskrajnih prostranstava samoće
u meni ćeš naći
i tugu
i osmjeh
i zaljubljenost djeteta
i vedrinu neba
i oluju noći
i ljepotu svijeta
samo u meni ne traži zdrav razum
ovdje ga nećeš naći
jer u mojem je tijelu srce gopodar
a srce razum ne poznaje
19.05.2008. u 21:18 | 0 Komentara | Print | # | ^
Danas
Želje mi se ponekad čine prevelike, tuga je za mene ponekad nepremostiva, sreća nedostižna. I svaki novi dan nikako da donese smirenje, nikako da osjetim olakšanje. Taj teret na leđima nikako da skinem.
17.05.2008. u 19:49 | 0 Komentara | Print | # | ^Danas te trebam
Tako bi htjela jedan zagrljaj. tako bih samo da osjetim malo bliskosti, ne znam,možda, jednostavno, ljudske topline. Danas sam usamljena. Baš nije ništa osim samoće koja me puca sa svih strana. Da mi je malo ležat u tvom zagrljaju. Teka tako- da mi je sat mira, opuštenosti, da se malo smirim, saberem, da mi misli ne putuju tamo gdje ne treba. Da mirno čekam slijedeći sat. MIR to je to. Totalna nirvana. Da mi je to postić. Znam da nikad neću. Pogotovo ovakva nervozna cijeli život. Totalno zbrčkana u glavi već dugi niz godina. Ma šta sat. Barem dva dana mira to mi treba. Bože, hoću li ikad to imat?
Danas bih htjela pisat o svojim željama...ali nekeko se boji razgolit dušu. Bojim se pokazat sve to šta leži u meni. Teško mi je priznat samoj sebi koliko sam ranjena, koliko se teško nosim sama sa sobom. I znam da mnogi oko mene ne vide i ne osjećaju, ja jednostavno duboko patim. Razdire me sa svih strana. Nosim ogroman teret na leđima. Misli su mi zbrčkane. Ne znam...
Citat
"Jedina važna stvar, kada budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom." (A.Schweizer)
Ništa, jedno veliko ništa
Totalno sam iscrpljena. nekako kao da zadnji atomi snage nestaju iz mog tijela. valjda je danas takav dan (ili sam sebe tješim) . Fali mi zraka i usprkost dobrom i lijepom danu nikako da se trgnem, pomaknem, da nešto posložim. Hvata me tjeskoba, strah... ne znam... neka težina na duši. Boli me šta mogu. Stalno prisutan osjećaj unutarnjeg nemira u posljednja dva dana nekeko raste, muči me nespavanje. Nije to klasična nesanica...ono- ne mogu zaspat. To je isprekidan san ... nekakav košmar, brdo nepovezanih snova koji mi ne daju zaspat. Budim se tisuću puta i ne mogu uloviti jednu noć normalnog sna. Eto, baš sam potonula zadnja dva dana. čak i po ovoj tipkovnici lupam samo da lupam...laku noć.
08.05.2008. u 21:59 | 0 Komentara | Print | # | ^Tu si
Moje oči jednako vide
i danas i sutra
i kamo god gledala vidim te
gdje god se okretala osjećam te
u dubini nemirne duše spavaš
i ne odustaješ ne posustaješ
ne daš mi mira
sa tobom kroz život putujem
a gdje je kraj ne znam
Samo...
...spavaj. Želim ti laku noć!
Noćna mora
Stalno mislim da je ovo san, noćna mora iz koje će me netko probuditi. Jer nikad mi nije bilo gore i nikako da završi. Stalno mislim netko će me probuditi i reći: "Ne brini samo si ružno sanjala!". Kakvo olakšanje!
Ko će tebe mi zaminit,
ko će skratit moje noći,
ako nikad više neću ljubit
tvoje lipe oči?
Ko će tebe mi zaminit,
ko će stat na misto tvoje
kad još uvik na te čeka
ovo bolno srce moje?
Razmišljam
Da li ću zauvijek stajati između sebe i tebe?
Da li ću vječno balansirati između potreba i osjećaja?
Da li će svanuti jutro u kojem ću se probuditi potpuno zadovoljna i sretna?
Ne znam! Nekad ne vidim kraja ni ovoj samoći ni ovoj tjeskobi. Progonim sama sebe kroz mračne tunele vlastite tuge ne bi li negdje pronašla izlaz, ne bi li negdje pronašla tračak svjetla, ono malo nade toliko potrebne svima. Boriti se sa vlastitim nemirom nekad je prevelika stavr za mene. Za ženu toliko željnu ljubavi, dodira, zagrljaja... o, Bože, do kada? Ponekad mi se stvarno čini da ne živim vlastiti život, da samo prolazi mimo mene. Hoću li se napokon uključiti?
