Tako bi htjela jedan zagrljaj. tako bih samo da osjetim malo bliskosti, ne znam,možda, jednostavno, ljudske topline. Danas sam usamljena. Baš nije ništa osim samoće koja me puca sa svih strana. Da mi je malo ležat u tvom zagrljaju. Teka tako- da mi je sat mira, opuštenosti, da se malo smirim, saberem, da mi misli ne putuju tamo gdje ne treba. Da mirno čekam slijedeći sat. MIR to je to. Totalna nirvana. Da mi je to postić. Znam da nikad neću. Pogotovo ovakva nervozna cijeli život. Totalno zbrčkana u glavi već dugi niz godina. Ma šta sat. Barem dva dana mira to mi treba. Bože, hoću li ikad to imat?
Danas bih htjela pisat o svojim željama...ali nekeko se boji razgolit dušu. Bojim se pokazat sve to šta leži u meni. Teško mi je priznat samoj sebi koliko sam ranjena, koliko se teško nosim sama sa sobom. I znam da mnogi oko mene ne vide i ne osjećaju, ja jednostavno duboko patim. Razdire me sa svih strana. Nosim ogroman teret na leđima. Misli su mi zbrčkane. Ne znam...
Post je objavljen 12.05.2008. u 21:12 sati.