Da li ću zauvijek stajati između sebe i tebe?
Da li ću vječno balansirati između potreba i osjećaja?
Da li će svanuti jutro u kojem ću se probuditi potpuno zadovoljna i sretna?
Ne znam! Nekad ne vidim kraja ni ovoj samoći ni ovoj tjeskobi. Progonim sama sebe kroz mračne tunele vlastite tuge ne bi li negdje pronašla izlaz, ne bi li negdje pronašla tračak svjetla, ono malo nade toliko potrebne svima. Boriti se sa vlastitim nemirom nekad je prevelika stavr za mene. Za ženu toliko željnu ljubavi, dodira, zagrljaja... o, Bože, do kada? Ponekad mi se stvarno čini da ne živim vlastiti život, da samo prolazi mimo mene. Hoću li se napokon uključiti?
Post je objavljen 01.05.2008. u 22:24 sati.