"...what a perfect day..without any thought about wilderness in people, and blasphemy to believe that there is no light anymore..Where Love is path, dark is not winner.."

Neka mi oproste profesori na mogućim gramatičkim greškama, imam puno prijatelja kojima je engleski matični jezik pa nitko nikad nije pravio pitanje oko gramatike, bitno je da se znamo sporazumjeti, sve ostalo su nadopune.

Kakav divan dan, bez ijedne pomisli na divlje ljude oko mene i heretičko vjerovanje, da nema više svjetla.

Gdje je Ljubav staza, tama nikad neće biti pobjednik...

Nauči me, Bože, jednostavnosti malih koraka, nauči me, kako je divno podijeliti breme sa drugima i kako je sav naš put do vječnosti sačinjen i začet od početka samo i uvijek kroz dječje srce.

Nauči me, kako sve vrste ljubavi ne smiju biti iz dužnosti, čak i ako kažu da smo ti dužni uzvratiti ljubav...nismo dužni, jer onda to nije bezuvjetno Ja te volim bez da išta tražim, bez da išta želim, Ti si nas ljubio prije početka i od toga početka si vidio svu našu budućnost i sva naša trajanja i nastojanja.

Ja te želim voljeti bez uvjeta, bez osjećaja dužnosti, čisto i oslobođeno svega što sputava slobodu istinskog predanja, a ta sloboda je najslađi nektar duše, pehar, iz kojeg nam želiš dati piti kada u pustinji ljudskih predrasuda ožednimo i posustanemo.

Ja Tebe volim i moja duša zna, Bože, koliko te čvrsto znam zagrliti kad niti jednog zagrljaja nema i to je naša tajna, to je mjesto koje je samo za mene stvoreno, jer svakoga primaš drugačije, a opet isto.

Život kao metafora, smrt kao parabola života, sve je to jedno, razdvaja ih strah i nerazumijevanje, neupućenost i nevjera.

Ljepota punine života je upravo u prihvaćanju punine smrti, ali ne kao završetka jedne epohe, nego produžetka do onoga trenutka, kada mi sami odlučimo da ćemo prestati putovati, putovanja oplemenjuju, uče, usavršavaju, oslobađaju.

Ponavljam rečenicu ispod slike koju stavljam:

"Životu treba devet mjeseci, da se formira, a samo 15 minuta, da se uništi."

Možda i manje, ali riječ je samo o jednom aspektu života, ovog sadašnjeg, fizičkog, poput slojeva luka kako je metaverzum sazdan, tako je ovaj naš trenutni život sazdan od slojeva pređašnjih života i umjesto, da ih se oslobađamo, gulimo ih sa sebe, jedan po jedan, mi stvaramo nove slojeve, nanoseći ponekad emocionalnu bol drugima a tako i sebi, a u svemu je opet poanta - nepoznavanje SMRTI i onoga poslije.

Većina ljudi vjeruje, da poslije svega ničeg nema pa zašto bi se borili za druge i sebe?

Sve je to zakuhan recept onih koji žele da ostane tako i svijet i dalje srlja u ambis, bez predznanja o istini.

Prihvaćanje smrti je prihvaćanje života u potpunosti, drugačije ne ide.

Nikad neću shvatiti dubinu ljudskog zla koje definitivno nije čovjekova narav, nego čovjekov izbor i definitivno nisam od ovoga svijeta, jer svaku tuđu bol i ranu osjećam u sebi.

Mislimo, da je ovo sve što se događa najgori scenarij. Bilo je i gorih, na žalost i ne ponovilo se.

Ovaj desetogodišnji dječak koji je preživio nuklearni holokaust u Nagasakiju, pješačio je kilometrima. noseći mrtvo tijelo svog malog brata, da ga kremiraju i dostojno bude sahranjen.

Toliko o mojoj neuklopivosti u ljudski sadizam i psihopatiju.

Jučer samo kratko do Lidla po kruh, mlijeko i par sitnica, prošetala-prisilila se, jer mi se (do tada nikad) upalilo zubno meso, otekla mi jedna strana lica, sad je već bolje, traje to par dana.

Sa mnom išla frendica Indijka sa kojom sam u kući pa se ja zadihala nešto, torba nije teška, a ona mi uzme iz ruke i ponese, iako je nosila svoju prepunu torbu

Kažem ja, treba kondiciju steći, ovaj zub me opet malo više prikovao za kuću i šećući do kuće, u travi nešto ljubičasto zablista, ja pomislih da je to mašnica sa paketa i pogledam, a ono..najslađi my little pony na svijetu, jednorog još nov, bila mu je kosica zavezana za nožice.

Vlika poruka, ne daj svoje dijete u sebi, pusti ga da slobodno poleti, smije se pa i zaplače, ako ga grubost svijeta rastuž pa sam se sjetila djetinjstva mojih curica koje su se igrale sa takvim ponyjima, malo jesu bili drugačiji, ali opet...memorije uvijek nadođu.

i ovom raju

Vjerovali ili ne, ovo gnijezdo i svu dekoraciju napravio je mužjak ptice Vogelkop gardener bowerbird (teško za prevesti naziv ptice) da privuče ženku.

Prebivalište: Nova Gvineja.