Pumpaj, samo pumpaj veliki brate, napuni pluća, svaku stanicu našeg tijela i duše, divnim, opojnim strahom, jer za disanje nam strah postaje kisik, postaje ono bez čega život nema smisla, pumpaj samo.. Čekamo, svi nešto čekamo, čekaj, i ti čekaš, veliki brate, da vidiš koliko smo sposobni maknuti se sa respiratora i živjeti bez straha, pa makar i to bio samo dan života, ali trijezni, slobodni i bez opijata.
Pumpaj,samo ti pumpaj, strah se ukorijenio, poput parazita srastao sa čovjekom, koji ga uz tvoju svesrdnu pomoć, brate, hrani.
Uvijek se nečega bojimo, od kolijevke pa do groba: hoćemo li biti dobri tatama i mamama, hoćemo li ispuniti njihova očekivanja, jer, moramo postati korisni članovi košnice života, pa onda pumpaj još malo, u školama, strepimo, strepimo od svega i svačega, učitelja, ispita, a što ako a što ako? Roditelji nesvjesno polako djecu privikavaju na respirator straha---„ ako ne završiš školu, bit ćeš smetlar, pa ni to, ma šta, bit ćeš na socijali, beskućnik..“..I onda vjerujemo da su to prestrašne varijante postojanja, upremo se svojski da ne iznevjerimo druge, zbog drugih, ne zbog nas samih.. i završimo nekako tu školicu bolicu, naučeni da je slijedeći korak dobar posao, pa tek onda brak.. Nikako ne smijemo poremetiti slijed.. I opet, pumpaj brate veliki, pumpaj.
Jesam li dovoljno dobar ili dobra, hoćemo li imati dovoljno za jesti, živjeti? Ma ne, nećemo, ne ne, strah obavija polako pipcima svojim..
Pa onda se uhvatimo u mrežu straha, i da ga nekako smanjimo, živimo iznad mogućnosti, neki se zaduže, pa plaču, kukaju, kako ćemo šta ćemo, drugi se ubiju, treći završe u zatvoru, dok ti brate moj veliki, sve uredno posmatraš i podmiruješ- naravno dodatnim dozama straha.
Nije dovoljno što si nas uvjerio da nismo sposobni živjeti bez straha, nego dodaješ još više , pumpaš pumpaš.. I kad su se neki ljudi otrgli sa respiratora, taman počeli shvaćati svu iluziju i laži koje podmećeš, napumpao si veliki svod nad našim glavama, i pošpricao nas boleštinom, naravno, napumpanom, kroz sve moguće medije, transformirao se u nekog dobrotvora, koji nas gura u još veće tamnice, bez sunca, svjetla, bez mogućnosti komunikacije koja je onaj relax, onaj trenutak kad se skinemo sa opijata i spoznamo gdje smo.
Ma ne, ti ne želiš da spoznamo gdje smo. Perfidno si koristio čak i Boga i njegovu dobrotu, da je umetneš u tkivo straha, i počeo si ljude dodatno plašiti sa kaznom Božjom ako ne ispune sve ono što je napisano. Da..napisano..E, moj brate, tko je to napisao? Koji Bog želi da u strahu živimo? Onaj Bog kojega si prilagodio ljudima, i kojeg baš zbog te ljudskosti stalno proklinju.
Pumpaj, veliki brate, sad je na redu glad, kojom prijetiš, kažeš, žito postaje skuplje od nafte. Evo monstruma koji će ljude totalno zaluditi..Umjesto da im savjetuješ da čuvaju svoj komad zemlje na kojem će si omogućiti svoj izvor hrane, oni koji mogu neka se vrate na sela, gdje god, zemlje imamo, i sunca, i vode..A ne, ti ubacuješ HARPOVE, ubacuješ mogućnost da tamo gdje ima sunca, da ga nema, gdje nešto počne rasti pošalješ tuču.. alooo
Oladi veliki brate, nije od svega toga pola istina.. Samo je istina da nas želiš uvjeriti u svoju moć i našu nemoć. A zaboravljaš, da samo jedan dan bez respiratora straha, može stvoriti domino efekt, i ozdravljeni će liječiti bolesne, već se počelo to događati.
Kad se sve otkrije, otpuzat ćeš u svoju rupu povijena repa. A taj trenutak nije daleko. Dovoljno ljudi je shvatilo da je strah za materijalno ništavan, jer su spoznali da ima toliko vrijednijih stvari za koje se trebamo boriti da ih održimo: suosjećanje, kontakt, zagrljaj, šetnja prirodom, bez straha da će te netko vratiti u kavez.
Sve čega se bojimo, postaje nevažno, jer smo shvatili što je važno: skinuti se sa respiratora i disati, a ti pumpaj, veliki brate, dok još možeš, jer nećeš još dugo!
