Jučer samo kratko do Lidla po kruh, mlijeko i par sitnica, prošetala-prisilila se, jer mi se (do tada nikad) upalilo zubno meso, otekla mi jedna strana lica, sad je već bolje, traje to par dana.
Sa mnom išla frendica Indijka sa kojom sam u kući pa se ja zadihala nešto, torba nije teška, a ona mi uzme iz ruke i ponese, iako je nosila svoju prepunu torbu
Kažem ja, treba kondiciju steći, ovaj zub me opet malo više prikovao za kuću i šećući do kuće, u travi nešto ljubičasto zablista, ja pomislih da je to mašnica sa paketa i pogledam, a ono..najslađi my little pony na svijetu, jednorog još nov, bila mu je kosica zavezana za nožice.
Vlika poruka, ne daj svoje dijete u sebi, pusti ga da slobodno poleti, smije se pa i zaplače, ako ga grubost svijeta rastuž pa sam se sjetila djetinjstva mojih curica koje su se igrale sa takvim ponyjima, malo jesu bili drugačiji, ali opet...memorije uvijek nadođu.
