Život kao metafora, smrt kao parabola života, sve je to jedno, razdvaja ih strah i nerazumijevanje, neupućenost i nevjera.
Ljepota punine života je upravo u prihvaćanju punine smrti, ali ne kao završetka jedne epohe, nego produžetka do onoga trenutka, kada mi sami odlučimo da ćemo prestati putovati, putovanja oplemenjuju, uče, usavršavaju, oslobađaju.
Ponavljam rečenicu ispod slike koju stavljam:
"Životu treba devet mjeseci, da se formira, a samo 15 minuta, da se uništi."
Možda i manje, ali riječ je samo o jednom aspektu života, ovog sadašnjeg, fizičkog, poput slojeva luka kako je metaverzum sazdan, tako je ovaj naš trenutni život sazdan od slojeva pređašnjih života i umjesto, da ih se oslobađamo, gulimo ih sa sebe, jedan po jedan, mi stvaramo nove slojeve, nanoseći ponekad emocionalnu bol drugima a tako i sebi, a u svemu je opet poanta - nepoznavanje SMRTI i onoga poslije.
Većina ljudi vjeruje, da poslije svega ničeg nema pa zašto bi se borili za druge i sebe?
Sve je to zakuhan recept onih koji žele da ostane tako i svijet i dalje srlja u ambis, bez predznanja o istini.
Prihvaćanje smrti je prihvaćanje života u potpunosti, drugačije ne ide.
