Za moje prijatelje i moje najmilije koji sada hodaju zlatnim poljima obasjani Svjetlom nad svjetlima, neka nas pjesma poveže, ispuni nadom u susret koji me čeka.

Za sada, čekaju me zlatna polja slavonska, zalasci sunca uz tiho pjevanje ptica koje su našle svoje mjesto u granama drveća.



Drugačija je tišina kad samuješ daleko od doma gdje ti je srce ostalo, u svemu možeš naći mir, ali potpunost doživljavaš tek kad se vratiš tamo gdje ti je srce.



Slavonija je Slavonija, moja Drava, njen povremen miris mulja uz kojeg sam odrasla trčeći po pijesku kad još Kopika nije bila betonirana ne može to ništa zamijeniti, nikakvo obilje i neki pejzaži koji su možda ljepši.

Moj dom je tamo gdje mi je srce, a srce je uz moju obitelj i na mojim poljima gdje kamilica zamiriši poput majčine duše kad mi je kuhala čaj u djetinjstvu.

Kad razmislimo bolje o ovom citatu - shvatimo zapravo da ipak u cijeloj ovoj priči o karanteni i prisilnom zatvaranju zdravih ljudi nešto ne štima.

Dovoljno znamo povijest, da se prisjetimo da za vrijeme svih BAŠ SVIH epidemija i pandemija, počevši od kuge pa nadalje, nitko nije zatvarao zdrave ljude, nego samo izolirao bolesne.

Toliko me memorija i pamet još služi, a za ciljeve tog nenormalnog zatvaranja, e... to vama ostavljam u razmišljanje, pošto ionako svatko vrti svoj film.

"...what a perfect day..without any thought about wilderness in people, and blasphemy to believe that there is no light anymore..Where Love is path, dark is not winner.."

Neka mi oproste profesori na mogućim gramatičkim greškama, imam puno prijatelja kojima je engleski matični jezik pa nitko nikad nije pravio pitanje oko gramatike, bitno je da se znamo sporazumjeti, sve ostalo su nadopune.

Kakav divan dan, bez ijedne pomisli na divlje ljude oko mene i heretičko vjerovanje, da nema više svjetla.

Gdje je Ljubav staza, tama nikad neće biti pobjednik...

Nauči me, Bože, jednostavnosti malih koraka, nauči me, kako je divno podijeliti breme sa drugima i kako je sav naš put do vječnosti sačinjen i začet od početka samo i uvijek kroz dječje srce.

Nauči me, kako sve vrste ljubavi ne smiju biti iz dužnosti, čak i ako kažu da smo ti dužni uzvratiti ljubav...nismo dužni, jer onda to nije bezuvjetno Ja te volim bez da išta tražim, bez da išta želim, Ti si nas ljubio prije početka i od toga početka si vidio svu našu budućnost i sva naša trajanja i nastojanja.

Ja te želim voljeti bez uvjeta, bez osjećaja dužnosti, čisto i oslobođeno svega što sputava slobodu istinskog predanja, a ta sloboda je najslađi nektar duše, pehar, iz kojeg nam želiš dati piti kada u pustinji ljudskih predrasuda ožednimo i posustanemo.

Ja Tebe volim i moja duša zna, Bože, koliko te čvrsto znam zagrliti kad niti jednog zagrljaja nema i to je naša tajna, to je mjesto koje je samo za mene stvoreno, jer svakoga primaš drugačije, a opet isto.

Ne znam kako uopće početi storiju o prijateljici, koja je ostavila čudesan trag iza sebe, poput komete zasvijetlila svima na nebu ovog života, a onda se ugasila, i ostavila opet noć punu tame.

Martina, divna Martina Maksijan, a poslije, najdivnija i najsretnija osoba koju sam poznavala, sa novim prezimenom, novim životom i divnom dušom svoje duše, Damjanom sa kojim je trebala dijeliti još puno puno godina dobro i zlo.. uvijek svoja, red lady, voljela se farbati u crveno-ovčica zodijački-energija posebna, topla, sveobuhvatna, skoro pa lavlja..zagrepčanka, udala se otišla na Mljet planinarila, u spasilačkoj službi, poslije žestok branitelj otoka i svih koji su željeli na bilo koji način devastirati ljepotu našeg Jadrana.

Mislim da nisam upoznala snažniju i svojstveniju osobu kao ona. Borac do kraja, svoja do kraja, a ipak..svačija tko je bio u nevolji i potrebi. Prepuna ljubavi, nije se štedila, kao da je osjećala da se treba dati potpuno, jer njena duša je znala da nema puno vremena..ostala sam pognute glave i pretužnog srca, kad sam danas sasvim slučajno saznala da je napustila ovu suznu dolinu.

Iznenada, baš kao zvijezda koja je padajući ispunjavala želje oko sebe..a onda se rastopila na horizontu. Doživjela je da vidi svoga sina kao odraslog čovjeka, Nou, kojeg sam zadnji puta vidjela kad je bio dijete..Nisam znala da je nema.

Pomislih danas, idem joj poslati jednu pjesmu, u stilu kakav je često znala imati "Fuck the all perfect people" i odem na njenu stranicu, pošaljem i tek onda vidim da je nema, napustila nas je u ponedjeljak.

Danas će svijeća gorjeti za tebe draga moja Martina-Mare Aljinović, znam da si sa nama i znam da si danas tu, sa mnom i smiješ se i hoćeš mi pokazati kako svi shvaćamo život preozbiljno. Život je igra, a može biti i bajka ako vjeruješ u sebe i postaneš čarobnjak da ga ispuniš do kraja.

Neću ti reći zbogom, Mare moja, jer znam da ćemo se vidjeti kad dođe vrijeme za to. Budi sretna sa anđelima i ne brini, tvojI Damjan i Noa će biti uvijek zaštićeni, jer si im ostavila svoje srce na Zemlji.

Život kao metafora, smrt kao parabola života, sve je to jedno, razdvaja ih strah i nerazumijevanje, neupućenost i nevjera.

Ljepota punine života je upravo u prihvaćanju punine smrti, ali ne kao završetka jedne epohe, nego produžetka do onoga trenutka, kada mi sami odlučimo da ćemo prestati putovati, putovanja oplemenjuju, uče, usavršavaju, oslobađaju.

Ponavljam rečenicu ispod slike koju stavljam:

"Životu treba devet mjeseci, da se formira, a samo 15 minuta, da se uništi."

Možda i manje, ali riječ je samo o jednom aspektu života, ovog sadašnjeg, fizičkog, poput slojeva luka kako je metaverzum sazdan, tako je ovaj naš trenutni život sazdan od slojeva pređašnjih života i umjesto, da ih se oslobađamo, gulimo ih sa sebe, jedan po jedan, mi stvaramo nove slojeve, nanoseći ponekad emocionalnu bol drugima a tako i sebi, a u svemu je opet poanta - nepoznavanje SMRTI i onoga poslije.

Većina ljudi vjeruje, da poslije svega ničeg nema pa zašto bi se borili za druge i sebe?

Sve je to zakuhan recept onih koji žele da ostane tako i svijet i dalje srlja u ambis, bez predznanja o istini.

Prihvaćanje smrti je prihvaćanje života u potpunosti, drugačije ne ide.

Nikad neću shvatiti dubinu ljudskog zla koje definitivno nije čovjekova narav, nego čovjekov izbor i definitivno nisam od ovoga svijeta, jer svaku tuđu bol i ranu osjećam u sebi.

Mislimo, da je ovo sve što se događa najgori scenarij. Bilo je i gorih, na žalost i ne ponovilo se.

Ovaj desetogodišnji dječak koji je preživio nuklearni holokaust u Nagasakiju, pješačio je kilometrima. noseći mrtvo tijelo svog malog brata, da ga kremiraju i dostojno bude sahranjen.

Toliko o mojoj neuklopivosti u ljudski sadizam i psihopatiju.

David Ison
30. travnja u 14:20

''Know your history....“This heartbreaking picture was taken after the atomic bombing of Nagasaki, Japan in 1945. It shows a young Japanese boy standing at attention, carrying the body of his baby brother who had been killed in the bombing. Makeshift crematoriums had been set up outside the city and this young boy had walked a long distance so that his brother could be cremated. This diary entry from the photographer, Joe O'Donnell, explained the photo.

"I saw a boy about ten years old walking by. He was carrying a baby on his back. In those days in Japan, we often saw children playing with their little brothers or sisters on their backs, but this boy was clearly different. I could see that he had come to this place for a serious reason. He was wearing no shoes. His face was hard. The little head was tipped back as if the baby were fast asleep. The boy stood there for five or ten minutes. The men in white masks walked over to him and quietly began to take off the rope that was holding the baby. That is when I saw that the baby was already dead. The men held the body by the hands and feet and placed it on the fire. The boy stood there straight without moving, watching the flames. He was biting his lower lip so hard that it shone with blood. The flame burned low like the sun going down. The boy turned around and walked silently away."

Jučer samo kratko do Lidla po kruh, mlijeko i par sitnica, prošetala-prisilila se, jer mi se (do tada nikad) upalilo zubno meso, otekla mi jedna strana lica, sad je već bolje, traje to par dana.

Sa mnom išla frendica Indijka sa kojom sam u kući pa se ja zadihala nešto, torba nije teška, a ona mi uzme iz ruke i ponese, iako je nosila svoju prepunu torbu

Kažem ja, treba kondiciju steći, ovaj zub me opet malo više prikovao za kuću i šećući do kuće, u travi nešto ljubičasto zablista, ja pomislih da je to mašnica sa paketa i pogledam, a ono..najslađi my little pony na svijetu, jednorog još nov, bila mu je kosica zavezana za nožice.

Vlika poruka, ne daj svoje dijete u sebi, pusti ga da slobodno poleti, smije se pa i zaplače, ako ga grubost svijeta rastuž pa sam se sjetila djetinjstva mojih curica koje su se igrale sa takvim ponyjima, malo jesu bili drugačiji, ali opet...memorije uvijek nadođu.

Jabuka iz rajskog vrta?

Tko je pojede mrtav, ipak mislim da nije, simbolika je u pitanju što se tiče spoznaje drveta dobra i zla reče Bog "...ako jedete, postat ćete kao bogovi" i tako i jest.

Ljudi se odavno igraju bogova koristeći znanost u sebične i psihopatske svrhe, čast izuzecima, ima puno divnih znanstvenika-duša koje su ljudima pomogle, da se uzdignu i podignu.

U svakom slučaju, vrlo zanimljivo drvo, nisam do sada čula za njega.

Eto, fejs posluži nekad i za korisne stvari, samo treba znati odabrati.

"DRVO SMRTI

'Drvo smrti' izgleda isto kao jabuka: Ovo drvo je toliko otrovno da se ispod njega ne sme stajati...

'Mančinel' je već godinama ugroženo drvo, ali ugroženi će biti i svi oni koji ga dodirnu ili probaju njegov plod. U Latinskoj Americi poznato je kao 'drvo smrti'...

Iako se moži naći na mnogim plažama, mančinelsko drvo ili "drvo smrti" kako su ga nazvali španski konkvistadori, toliko je otrovno da i od samog dodira nastaju opekotine.

Mančinelsko drvo je domaće za Karibe, Bahame, Floridu, Meksički zaliv i delove Južne Amerike. Najopasnija je konzumacija njenih plodova. Naime, oni izgledaju poput sićušnih jabuka, pa su im španski kolonizatori nadenuli ime ‘Manzanita de la muerte’, odnosno 'male jabuke smrti'. Konzumacija ploda može uzrokovati gušenje, a ukoliko vas poprska sok, na koži će izazvati opekotine.

Ukoliko, na primer, stojite ispod stabla kad pada kiša, najmanje što možete očekivati su opekotine, a sok plodova može oštetiti i lak na automobilu. Oni koji su došli u kontakt sa sokom svedočili su o nesnosnim glavoboljama, problemima s disanjem, pa čak i bolno i trajno slepilo. Istraživanja pokazuju da sok pospešuje čak i rast i širenje stanica raka. Iz tog se razloga se ne preporučuje ni seča stabala, ali ni paljenje jer je čak i dim otrovan.

Kada se ovo drvo pojavi na popularnim plažama, ekipa koja dolazi da ga ukloni, posao obavlja pod punom zapštitnom opremom.

Nikola Strikland, radiolog iz SAD, jednom je pomešao plod mančinelskog drveta sa jabukom. On i prijateljica su uzeli samo griz otrovnog ploda, a ljutina koju su odmah osetili kroz par momenata pretvorio u gušenje. Istovremeno, osećali su sve jači bol u grlu, kako je otrov prodirao u pljuvačne žlezde...

Ako ikada naiđete na mančinelu, postoji velika verovatnoća da će na stablu biti upozorenje - ne diraj biljku, ne jedi njene plodove i nemoj stajati ispod nje kada pada kiša. Upozorenja su tamo s punim pravom s obzirom da je drvo već godinama u Ginisovoj knjizi rekorda kao najopasnije drvo na svetu."

- originalni tekst, preuzeto sa Facebooka

i ovom raju

Jutros rano ustadoh, tek da spakujem stvari, jer se vraćam opet malo u Looe.

Ustanem, napravim kavicu prije, nego odem na laptop i pogledam ima li što novo..usput budi rečeno, čitam zanimljivu knjigu "razgovori sa Nostradamusom" u kojoj se svaka ama baš svaka katrena detaljno objašnjava.

Čitam to po tko zna koji puta, jer knjiga je napisana 1998., a točno govori o sadašnjim događajima, Americi, Rusiji, dolasku Antikrista koji će uvesti svoj novi poredak...pa si razmišljam, baba Vanga je rekla da je taj "Antikrist" riđokos, samo analiziram pa pomislim:

"A što, ako su ljudi opet prevareni pa je i Trump zapravo potomak hazarske zločeste kraljevske obitelji? Hazari su lažni židovi, đavolje pleme poganskih svećenika, koji su davno davno ukrali neke tajne spise i pokušavaju magijom upravljati svijetom? Pa uostalom, Trump je riđokos..."

I tako, otvorim Jutarnji, kad ono..puf! kako se zaštititi od nuklearne eksplozije..no krasno, to za dobro jutro, al' opet pomislim, sve je to propaganda, ljudi, ne nasjedajte!, ali mi se nešto vrti opet po glavi..

Prvo što je Trump napravio nakon izbora, otišao u Izrael.. Zašto? Cionistima?

No, zaboravim na to i pronađem danas članak, da su Hillary i Trump iz iste kraljevske engleske loze i da je to zapravo sve namještena igra, da bi svijet popušio privid zločeste Hillary i dobrog Trumpa.

Hazari jedni hazari drugi.. Definitivno, novi poredak slijedi..

Koga zanima sve o tome, može pogledati ovdje:

a o hazarima ovdje:

http://www.dnevno.hr/planet-x/hazari-lazni-zidovi-najveci-su-neprijatelj-covjeka-i-krista-970303#axzz4Pg33LivE


http://www.dnevno.hr/planet-x/jesu-vas-prevarili-donald-trump-hillary-clinton-su-krvni-rodaci-971509#axzz4Pg33LivE

Pumpaj, samo pumpaj veliki brate, napuni pluća, svaku stanicu našeg tijela i duše, divnim, opojnim strahom, jer za disanje nam strah postaje kisik, postaje ono bez čega život nema smisla, pumpaj samo.. Čekamo, svi nešto čekamo, čekaj, i ti čekaš, veliki brate, da vidiš koliko smo sposobni maknuti se sa respiratora i živjeti bez straha, pa makar i to bio samo dan života, ali trijezni, slobodni i bez opijata.

Pumpaj,samo ti pumpaj, strah se ukorijenio, poput parazita srastao sa čovjekom, koji ga uz tvoju svesrdnu pomoć, brate, hrani.

Uvijek se nečega bojimo, od kolijevke pa do groba: hoćemo li biti dobri tatama i mamama, hoćemo li ispuniti njihova očekivanja, jer, moramo postati korisni članovi košnice života, pa onda pumpaj još malo, u školama, strepimo, strepimo od svega i svačega, učitelja, ispita, a što ako a što ako? Roditelji nesvjesno polako djecu privikavaju na respirator straha---„ ako ne završiš školu, bit ćeš smetlar, pa ni to, ma šta, bit ćeš na socijali, beskućnik..“..I onda vjerujemo da su to prestrašne varijante postojanja, upremo se svojski da ne iznevjerimo druge, zbog drugih, ne zbog nas samih.. i završimo nekako tu školicu bolicu, naučeni da je slijedeći korak dobar posao, pa tek onda brak.. Nikako ne smijemo poremetiti slijed.. I opet, pumpaj brate veliki, pumpaj.

Jesam li dovoljno dobar ili dobra, hoćemo li imati dovoljno za jesti, živjeti? Ma ne, nećemo, ne ne, strah obavija polako pipcima svojim..

Pa onda se uhvatimo u mrežu straha, i da ga nekako smanjimo, živimo iznad mogućnosti, neki se zaduže, pa plaču, kukaju, kako ćemo šta ćemo, drugi se ubiju, treći završe u zatvoru, dok ti brate moj veliki, sve uredno posmatraš i podmiruješ- naravno dodatnim dozama straha.

Nije dovoljno što si nas uvjerio da nismo sposobni živjeti bez straha, nego dodaješ još više , pumpaš pumpaš.. I kad su se neki ljudi otrgli sa respiratora, taman počeli shvaćati svu iluziju i laži koje podmećeš, napumpao si veliki svod nad našim glavama, i pošpricao nas boleštinom, naravno, napumpanom, kroz sve moguće medije, transformirao se u nekog dobrotvora, koji nas gura u još veće tamnice, bez sunca, svjetla, bez mogućnosti komunikacije koja je onaj relax, onaj trenutak kad se skinemo sa opijata i spoznamo gdje smo.

Ma ne, ti ne želiš da spoznamo gdje smo. Perfidno si koristio čak i Boga i njegovu dobrotu, da je umetneš u tkivo straha, i počeo si ljude dodatno plašiti sa kaznom Božjom ako ne ispune sve ono što je napisano. Da..napisano..E, moj brate, tko je to napisao? Koji Bog želi da u strahu živimo? Onaj Bog kojega si prilagodio ljudima, i kojeg baš zbog te ljudskosti stalno proklinju.

Pumpaj, veliki brate, sad je na redu glad, kojom prijetiš, kažeš, žito postaje skuplje od nafte. Evo monstruma koji će ljude totalno zaluditi..Umjesto da im savjetuješ da čuvaju svoj komad zemlje na kojem će si omogućiti svoj izvor hrane, oni koji mogu neka se vrate na sela, gdje god, zemlje imamo, i sunca, i vode..A ne, ti ubacuješ HARPOVE, ubacuješ mogućnost da tamo gdje ima sunca, da ga nema, gdje nešto počne rasti pošalješ tuču.. alooo
Oladi veliki brate, nije od svega toga pola istina.. Samo je istina da nas želiš uvjeriti u svoju moć i našu nemoć. A zaboravljaš, da samo jedan dan bez respiratora straha, može stvoriti domino efekt, i ozdravljeni će liječiti bolesne, već se počelo to događati.

Kad se sve otkrije, otpuzat ćeš u svoju rupu povijena repa. A taj trenutak nije daleko. Dovoljno ljudi je shvatilo da je strah za materijalno ništavan, jer su spoznali da ima toliko vrijednijih stvari za koje se trebamo boriti da ih održimo: suosjećanje, kontakt, zagrljaj, šetnja prirodom, bez straha da će te netko vratiti u kavez.

Sve čega se bojimo, postaje nevažno, jer smo shvatili što je važno: skinuti se sa respiratora i disati, a ti pumpaj, veliki brate, dok još možeš, jer nećeš još dugo!

Vjerovali ili ne, ovo gnijezdo i svu dekoraciju napravio je mužjak ptice Vogelkop gardener bowerbird (teško za prevesti naziv ptice) da privuče ženku.

Prebivalište: Nova Gvineja.