Današnji dan je protekao mirno.

Uz minimum surfanja po jednim te istim sumornim vijestima, a puno šetnje uz lijepo uređen kanal sa mojim hrabrim malim Dobbyjem.

Vlasnik kuće ne dozvoljava da ga unosim u kuću ali ga mogu držati u garaži koja ima svjetla, u njoj su sušilica i perilica pa se zagrije malo.

Srce moje hrabro, teško mi je palo što bar noću ne može biti uz moj krevet, ali ima puno dekica, krevetić, razumije to malo biće da nemam izbora.

Ratni su uvjeti, zato ga šećem koliko god mogu, imamo veliko dvorište pa ga pustim tokom dana...srećica moja mala, razumije on sve...

Jučer sam prvi puta u punoj opremi njegovala-hranila bolesnika u staračkom domu za kojeg se sumnja na coronu.

Soba puna crteža koje su mu unučići nacrtali, sa porukama, "dida, volimo te".

Gledamo se očima, ja pod maskom, on bez nje. Dok ga hranim, više ne postojim ja. U njegovim očima zrcali se tuga, nemoć, ali ne i ljutnja. Nije ljut na svemir, nije ljut, zapravo, vrlo je miran, ali tužan. Dođe mi da ga zagrlim, naravno, ne smijem, ali zato mu uzimam ruku, stisnem blago i očima mu se nasmiješim (može se i to) i kažem, bit će bolje, vidjet će svoju dragu obitelj opet i vjerujem da hoće, jer jede dobro i ne kašlje više.

Možda je samo respiratorna infekcija, stari ljudi su skloni tome, a sad je teško u momentu razlikovati sve. Čovjek dođe do jedne granice kad se prestane bojati. Oprez ostaje, ali strah ne, jer taj moment je onaj trenutak kada shvatiš, da u pogledu onih koji pate prepoznaješ pogled našeg Gospodina, Učitelja i brata-Isusa koji je sve to prošao i gleda te blago, prodire svojom ljubavlju kroz tvoje zjene neprestano pitajući isto pitanje: "ljubiš li me?", uz moj odgovor "ti znaš da te ljubim" i tako će ostati.

Mnogi će ovo moje iskreno otvaranje srca shvatiti kao patetiku ili slatkorječivost, ali to je njihov izbor. Nismo ipak toliko svemogući i jaki, da se možemo sa svime time boriti, bez nade vjere i pomoći svemira.

Tko god tako misli, kad tad će shvatiti drugačije. Krhki smo, lomni, a opet, beskrajno jaki, ako dozvolimo da ljubav nadjača strah, a ta ljubav, ako je okrenuta drugima, postaje onaj čudesni lijek koji će nam pomoći da i smrt pobjeđujemo.

Čitam predivnu knjigu Dolores Cannon"Between death and life", koju sam već spominjala..Pri kraju sam.

Posebno me dotakao dio u kojem se spominje neka vrsta odmorišta, lječilišta, kako god, za duše, koje su na neki način zastale na svom putu, pa, umjesto korisnih stvari, sa sobom ponijele štošta nepotrebno..

Netko bi to nazvao smećem, a ja, samo nesnalaženjem svega pred sobom, što se treba ponijeti na put..

Čekamo zadnje trenutke..Pa nemamo više vremena previše..I na brzinu punimo kofer, koji rastvaramo kad stignemo na cilj..

Pa se iznenadimo: "Blagi Bože, što je ovo, pa skoro ništa mi od toga ne treba..Čekaj da provjerim: koliko sam bio obuzet ponašanjem drugih, čak toliko, da sam na sebe zaboravio..Pa onda ocjenjivanje, bodovanje, tko je viši tko niži..Imam li ja širi dijapazon i veći umni kapacitet?

Pa onda uspoređivanje i žalovanje: zašto ja nemam bolju kuću i bolji automobil, zašto nisam napredovao na poslu, nego je drugi preuzeo moju inicijativu..

Da ne pričam o sitnim zadovoljstvima nad tuđim manama.. I zadržavanje na njima..

Analiziranja...čija glava je u komadu, čija nije..

Koje žabe vole kupus, koje nešto drugo..

Danas čitam na jednom portalu kako se jednoj ženi, nakon što joj je preminuo brat u tragičnoj nesreći, javio "nakonzemaljskog" života, i pružio joj čak dokaze da je sve što je rekao istina.. Sve je objavljeno u knjizi "The afterlife of Billy Fingers"-Annie Kagan..

Evo, ukratko u osam točaka, što je on naveo kao bitno, što se događa poslije napuštanja našeg tijela i ulaska u svijet iza ovoga svijeta:

'''Kada me moj brat Billy probudio tri tjedna nakon što je umro, opisujući što mu se dogodilo nakon života, mislila sam da sam se pozdravila sa zdravim razumom'', izjavila je Kagan.
Naime, njezin brat je preminuo tragično i nekoliko tjedana nakon smrti obratio joj se iz 'nakonzemaljakog života', a ona nije vjerovala da se to događa dok joj nije pružio konkretne dokaze.

Sve navedeno je iznijela u knjizi, a ovo je osam ključnih stvari koje je naučila o smrti:

1. Blagostanje je prvo što se dogodi. Odmah nakon što umrete isisani ste iz svog tijela u takozvanu 'Komoru za liječenje'. Sve nedaće koje ste trpili tijekom svog života - fizičke, mentalne, emotivne u toj se Komori svjetla izbrišu i tako sva vaša bol nestaje.

2. Još uvijek ste to vi. Još uvijek se osjećate kao individualac iako nemate više svoje tijelo. Više se osjećate kao vi, nego što ste to ikad osjećali dok ste bili živi. Na vas mnogo utječu drugi i nemate prostora biti vi sami dok ste na Zemlji.

3. Svijetlo ima svoju osobnost. Zrake svijetla u zagrobnom životu imaju kvalitete poput dobrote, suosjećanja, mudrosti i inteligencije. Svijetlo omogućuje da sve ono što je nevidljivo na Zemlji, bude vidljivo, božanska priroda svih stvari.

4. Ljudski koncept su grijeh i kazna. I dok postoje svakakve priče o tome što nas čeka nakon što umremo, greške koje radimo dok smo živi su dio zemaljskog dogovora.

5. Život na Zemlji nije kazna. U svakom životu ima patnje, zato jer je bol dio ljudskog iskustva, prirodnog poput disanja, gledanja ili protoka krvi kroz tijelo.

6. Umjesto sudnjeg dana, kada umrete, nema sudnjeg dana. Imate priliku sagledati svoj život i vidite put kojim ste mogli ići i onaj kojim niste. Vidite kada ste mogli učiniti bolje, kada ste bili pametni, i ne osjećate osudu zbog grešaka. Kada umrete, iako ste imali teške dijelove svejedno razumijete da ste imali divan život.

7. Niste opterećeni načinom na koji izgledate. Sretni ste što izgledate kao vi. Jednostavno zračite, bez imalo napora.

8. Ljubav nije ista kao na Zemlji, te postoji savršeno suosjećanje, voljeni ste.

Ovo je već ne znam koji izvor, koji se poklapa sa drugima.. Od sasvim različitih izvora..

I što sam zapravo htjela reći?

Posmatrajući zelenilo kroz prozor, i grane koje se gibaju pred naletima vjetra, shvatila sam, da nam je svaki, ama baš svaki trenutak dragocjen i neponovljiv..Kada jednom sve to ostavimo, neće biti samookrivljavanja, samo pitanja, zašto od svih tih trenutaka nisam sastavila nešto korisno i lijepo?

Nigdje, samo na Zemlji imamo mogućnost da osjećamo i naučimo osjećati, ali prvenstveno su-osjećati.. Ako je naš svemir okrenut samo na uspoređivanje i banaliziranje tuđih osjećaja a diviniranje svojih, vjerovatno ćemo propustiti najbitnije- bar jednim dijelom spoznati, koliko je Ljubav prema drugima najvažnija stvar u našem koferu za put.

Slavko Pavin, svećenik, napisao je knjigu "Ti uza me"- u kojoj spominje svoju kliničku smrt i povratak.

Kad se pojavio pred "Svjetlom Ljubavi", prvo pitanje koje je "čuo"- bilo je: "KOLIKO SI LJUBIO"?

Nije bilo uopće bitno što je on radio, čak ni njegovo svećeničko zvanje, nego samo ..koliko je ljubio druge..

Nije li to ona zlatna nit vodilja, koju je većina ljudi izgubila, jer im je sve važnije od toga..

Kada se uhvatimo u uspoređivanju, kupusarenju, žabarenju, prisjetimo se leptira, čiji zamah krila osjeti cijeli svemir..

Taj leptir je simbol naše svjesne želje i volje, da se konačno odreknemo ovisnosti o uspoređivanju i kritiziranju, i krenemo ka nečem puno širem i ozbiljnijem- izvoru Ljubavi, koja će sve nas čekati sa istim pitanjem- koliko smo ljubili..ali bez osuđe, koja nam često u ovom životu postaje misao vodilja..

Onako čupavo, u duginim bojama uvijek i zauvijek spremna braniti svoju golubicu mira i pustiti je, da šalje poruke iz zemlje iza duge.

Sve je iluzija, strah je iluzija, smrt kao smrt postaje iluzija, ako je smatramo konačnicom našeg postojanja.

Samo ljubav nije iluzija, ona istinska ljubav za druge koju će ova nevolja samo ojačati, nikako ubiti.

''Svatko treba nastojati biti što bolje izvorno informiran (jer neki mediji rade za režime ili interesne financijere), svatko svjestan i savjestan.

Postoje stotine knjiga koje su jasno najavile ovu eru koju sad živimo.

Ne treba biti genij da vidite da bankaroidi (gazde financijskih profita), te mnogi mediji manipuliraju javno mnijenje i nadasve dinamiku vlasti i financija svijeta. Ali svjesni ljudi svejedno će pobijediti upravo zahvaljujući buđenju svijesti i ljudske savjesti. Tu je nama bitan nauk oprosta i ljubavi, Evanđelje Isusa Krista, a sjetimo se da ga je primijenio i Mahatma Gandhi i bez sile pobijedio imperijalnu britansku kolonizaciju!

Ujedno, glede duhovnosti i vjere imamo dvije mogućnosti. Ili je Isusova poruka laž, pa onda treba zabraniti religiju ('opijum naroda'), zatvoriti crkve i dozvoliti samo sekularno društvo. To smo uvelike imali u sekularnom boljševizmu i tako je i danas u velikoj mjeri u Kini!

Ali, ako je Isus govorio istinu i civilizacija ima potrebu za duhovnošću, jer je očito i znanost izronila iz duhovne baštine čovječanstva, onda je red da se napokon mi ljudi (čovjek = svjesna osoba savjesti) osvijestimo jer doba, koje je već stiglo, će ili biti duhovno, kako je jasno najavio i Nikola Tesla, ili nas humanoida neće biti.

Dragi Prijatelji, zasad je izbor na nama!

Isus Krist je ŽIVI Bog, SvePrisutan i SveMoguć iako većina hipnotiziranog puka to zasad u stvari ne vidi jer kolektivna i osobna svijest je preniska. I nitko nije gotov, naprotiv! Ali, sustav tzv. 'ekonomije' propada i moramo svatko i osobno i kolektivno sve re-organizirati na istinskoj duhovnosti ljubavi i koherenciji povjerenja ... vjera, obitelj i istinski prijatelji ... male stvari Velikom Ljubavlju!

Kad te život baci na koljena u idealnom si položaju za molitvu. Amen

Pripremio: Ivan Remeta Johnny

Izvor: Facebook / Novi list''

https://portal.braniteljski-forum.com/blog/vijesti/profesor-davor-pavuna-probudimo-se-ili-nas-nece-biti?fbclid=IwAR1KQYCmm8dmqSoDLpOhEim5XN2rJQyyYfgR5-tApd5wuOeW6xiU3kfhVks

Čudesno vrijeme, za čudesne stvari. Uslijed vihora ratnog bsmisla, ratnik je shvatio, da jedino na koljenima može odmoriti u samom oku oluje, jer tamo je mir, tamo je šapat koji govori da poniznost pred sobom ne dovodi u pitanje opstanak vlastite duše.

Vrijeme je konačno prestalo vrtjeti svoje kazaljke, rastapaju se demijurzi svih vijekova, koji su uvjeravali u istinitost svojih laži, ratnik je poljubio svoj mač i ponovo ga predao Gospi od dubina, ovaj puta zauvijek. Pobijedio je konačno sve svoje prolaznosti, sve svoje silne potrebe da se bori za ljubav, jer mu se činilo da zamire, da se bori za svjetlo, jer se činilo da tama pobjeđuje.

Prošao je sve strmine i kosine, ronio kroz oceane proždirućih emocija, koje su ga neprestano vraćale na početak zaborava, svaki puta kada je potegao mač u ime nečega, pokušavao se sjetiti zašto to čini, ali nije mogao, vrijeme ga je prikovalo na svoj mehanizam, uvjerilo ga da je broj, kojim se mjeri ciklus njegovog trajanja, dok se ratnik, razapet u krugu umiranja i rađanja nije probudio, okupan izmaglicom sadašnjeg trenutka u kojem vrijeme zapravo ne postoji.

Postoji samo tišina u oku oluje, bez obzira što će tijelo vjetrovi razbiti o stijenje, Duša se sjetila svoje želje prapočetka: da se ne bori za ljubav, jer ona to JEST samim time što jest, svaka bitka postaje nepotrebna.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=113001

Možemo pisati poeziju, možemo filozofirati o šarenim leptirićima kada zatitraju u stomaku, jer nas dotakne pogled onoga za kojeg bi srce iščupali iz grudi, pričati o ljubavi, sricati rime, pjevati o novoj zori svijeta koja nam sviće, doticati dubine savršene praznine, koja je Božja punina.

Ako na trenutak zažmirimo na oba oka i poželimo se samo odmoriti od stvarnosti koja se ovim svijetom naziva, a zapravo, daleko je od svih naših stihova, priča i pričica, daleko od onoga što bi magijom vjere željeli u trenutku obrisati i ništa ne vidjetim, a ono na čemu stojimo, svijet, kakav gledamo, žudi od želje da ga progledamo i pogledamo, da se konačno probudimo iz vlastite bajke, da je sve lijepo, da su svi dobri, da će se svi nasmijati, ako se mi nasmijemo i uzvratiti čovječnost i samilost, ako je mi pokažemo.

Narod je oduvijek bio meta onih koji su njime htjeli vladati bilo na koji način, danas ih zovemo patokratima, oni, koji su patološki nastrojeni i većinom su na svim većim vodećim položajima, oni koji znaju okupiti narod i razviti u njemu kreativnost, duh, takvi obično bježe od želje za vlašću, jer shvaćaju da je vođenje gomile odgovornost i zahtijeva potpunu eliminaciju ega i samoljublja, fozvoljava da u grupi svaki pojedinac bude individua za sebe i doprinese zajedničkom blagostanju, koje se danas već FIKTIVNO naziva DEMOKRACIJA.

Na žalost, demokracija postoji danas samo kao epitaf: Ovdje leži nešto što je dobro zamišljeno, ali neostvareno.

Čitajući izvrsnu knjigu "Psihologija gomile"- Gustava le Bonea, koju je on napisao krajem 19. st, na ulasku u 20., nailazim na toliko suštinske i istinite stvari, baš o tome kako se gomila ponaša, ako je potaknuta pojedincima koji iz nje žele izvući korist.

Le Bon taj osjećaj pojedinca u masi opisuje kao moć, ali i kao zarazu koja se širi. Masa postaje hipnotizirana, pojedinci čine stvari koje kao samostalne jedinke nikad ne bi učinili, oni koji nikada nisu krali i razbijali, u grupi će to činiti, jer se osjećaju zaštićeni. Dovoljno je da vješti pojedinac zapali iskru i svi će slijediti jedni druge.

Zanimljivo da je Hitler bio inspiriran Le Boneovom knjigom i sami znamo do čega je dovelo manipuliranje i proučavanje psihologije naroda i nije to završna točka: manipuliranje je postojalo i prije te knjige na svim poljima, počevši od zlouporabe religije pa na dalje. Perfidno se konstantno cilja na ranjive točke ljudi i tu ih se hvata kao ribe u mrežu ili sakuplja kao ovce u torove ili još gore kako kokoške u kokošinjce, kako je Castaneda spominjao.

Prvotno je bilo: zavadi pa vladaj...pa je postalo preočito da se netko treći naslađuje i krenulo se sa sve rafiniranijim načinima vladanja ljudima, uvjerilo ih se da sami ne znaju šta je dobro a šta nije, napisalo im se na ploču deset zpovjedi i netko im je to morao pročitati, jer su nepismeni i neuki. Nametnuo im se bog koji je ljubomoran, koji ne oprašta pogreške, ako se ne ispričaš i ne pokaješ, bog koji je postao zločestiji od samog čovjeka kojeg je stvorio, mogao bi izbrisati sve nepravde, a neće, mogao bi spasiti nevine, a neće pa ga neuki okrivljuju, jer je veći od njih, a ne čini ništa.

Zapleo se narod ko pile u kučine, nije mu dovoljno što se od njega skriva istina, nego ga se uvjerava da mu je sasvim dobro, koliko god se možda patio i patnja je dio iskupljenja, što god više patiš, bliže si bogu, totalno iskrivljena slika i totalno uporno podilaženje lašcima i manipulatorima koji u svojim skrovištima gomilaju zemaljska blaga..

Podrumi Vatikana kriju ne samo fizičko blago, nego i sve one istine koje bi narod probudile i učinile ga slobodnim ljudima koji mogu i smiju imati mogućnost vlastitog izbora, u pozadini svega, vladajuća elita pokušava sve, da čovjeku oduzme dušu. Tijelo je potrošno, to je poznato, Duša je vječna pa se ide u korak sa modernom tehnologijom koju se, umjesto blagoslov, koristi kao prokletstvo, lijekovi se daju da se razbolimo još više, u cjepivima je sve što je zapravo nepotrebno, koriste se da oslabe imuni sistem, a silna zaprašivanja sitnim česticama metala malo po malo nas pripremaju za što bolju prijemčivost signala kada nam budu naredili da primimo čip u sebe.

Nije fikcija! U Americi se to odavno radi, od ove godine će to biti i službeno, a ja razmišljam i o Ukrajini: prvo nuklearna havarija, radi radijacije, prinosi su smanjeni ili kontaminirani, ali živi se ipak u kakvom takvom prividu slobode, ali o ipak to nije dovoljno: ljude se dovelo do ruba očaja opet svjesnim manipulacijama iz pozadine, da bi gnjevni pristali i na ono od čega mnogi žele pobjeći, EUROPSKU UNIJU, kao obećavajućeg Mesiju koji će ih izvući iz krize.

Sa druge strane još gora vrsta čizme, ruska čizma, potplaćuje i obećava još više, narod više ne zna što je dobro koje zlo je manje, Rusija jest mati, ali mati koja često nije imala milosti, neke greške se oproste, ali ne zaboravljaju i dalje strogost caruje.

S druge strane, u tom ranjivom trenutku upada Europska Unija, kao nova Shamballa koja nudi slobodu, obilje i prosperitet. Malo sutra! Tko imalo više prati igre u pozadini, shvatit će sa kakvim opsjenarima ima posla, narod je očajan, u stanju je i ratovati za nešto što im se predočava kao izlaz, a zapravo je omča oko vrata...Pratim... gledam.. .to je dio moga svemira i ako sam budna, vjerujem da će i ostali progledati.

Kako će se rješiti besmisleno krvoproliće.?

Možda vjerom u onoga Boga koji se brine o ravnoteži zla i dobra, iz ovog zla bi trebalo dobro da se iznjedri i tako će i biti...

http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=103282

Danas sam se malo prošetala kroz gradić Boyle i usput prošla kroz park, uz rijeku Boyle koju su na nekim mjestima ukrotili, a ona je opet divlja i lijepa, negdje pitoma i mirna.

Gledala sam je zapjenjenu na suncu, učinilo mi se kao da se samo zlato pjeni, a ne pijesak ili blato. Tužno je bilo gledati gradić uronjen u tišinu i obavijen nekom tananom koprenom straha. Sve, ama baš sve trgovine, pubovi, sve je zatvoreno, osim nekoliko trgovina sa hranom, ljekarna i pošta.

Dječje ljuljačke u parku su prazne kao da je veliki blagdan i ništa ne radi, a nije jer nedostaje žamor ljudi u prolazu, negdje u daljini ne čuju se veseli glasovi mladih koji se vraćaju u škole sa odmora. Ništa baš ništa se ne čuje, samo rijeka teče i šušti, prvi cvjetići su se otvorili toplini sunca, a na zidu zapazih napisanu poruku:

"They cannot scare me, with their empty spaces
between stars-on stars
where no human race is."

"Ne mogu me uplašiti svojom prazninom
među zvijezdama, gdje nema ljudske rase."

tako nekako, moj slobodan prijevod, ali prva rečenica mi je jasna poruka - ne mogu me uplašiti njihovom prazninom.

Ja u blatu rijeke vidim pregršt zlatnog odsjaja, u tišini plavog neba neku čarobnu siluetu koja odmara u ljepoti tišine, park bez djece je samo trenutak u vremenu, koji će proći u treptaju oka i sve će opet oživjeti životom, ali drugačijim, plemenitijim, jer nam je darovano vrijeme u kojem smo sve što smo imali-izgubili, da bi nam se to opet vratilo kada shvatimo prave vrijednosti ljudskog postojanja.

Paziti...misliti...razmišljati...povezivati...smišljati razvezivati..stvoriti klupko u mozgu i ne znati više gdje je početak niti...održavati ravnotežu...htjeti biti Učitelj, mudrac, Anđeo, Demon.

Sve u jednom dahu i jednom skoku treba baciti u zapjenjenu rijeku koja ispod nogu teče divlja izazivajući još veću želju za savršenom ravnotežom.

Nije ona ta koja vuče u skok niti obavija strahom, grč naše vlastite iluzije o savršenosti je najveća opasnost.

Ne, ne treba zastati iznad provalije i pokazati da znamo biti savršeno mudri, treba se odvažiti i baciti se u divlju vodu koja će oprati sve ono što nije, a ostaviti ono što jest.

To je prava ljepota i bit, ludost, hrabrost za prihvaćanjem onoga što jesi, a gubljenje onog tvog najdražeg što nisi.

https://www.magicus.info/ostalo/price/prepustiti-i-pustiti

Onako, dođe mi žao.

Ovaj papa je pokušao uvesti neke promjene u crkvi, malo je možda za neke bio previše liberalan.

Je li ovo njegov posljednji hod po praznim ulicama Rima?

Sve je to zapravo tužno.

Nostradamus kaže, da će treći papa biti u službi antikrista, zapravo, još se ne zna koji je treći, papa Franjo mi ne izgleda tako.

Voljela bih ponekad, da se probudim iz svega ovoga i kažem sama sebi, da sam sanjala sve.

Puno sam toga prošla, živjela u žaru vjere koji se nije ugasio, bačena u pustinju, da razmišljam o sebi, životu oko sebe, smislu i besmislu.

Poštujem svaki čin iskrenosti, dobrote i milosrđa i ne gledam iz čijeg srca izvire. Davno prije vjera je bila puno iskrenija, čistija, ljudi su se okupljali u crkvama vođeni tom divnom božanskom iskrom ne znajući za neke ružne stvari koje su neki svećenici činili iza leđa.

Kad su mediji zaživjeli jače i istina se otkrila, mnogi ljudi su razočarani otišli, odvojili se ne sluteći, da baš iz tog razloga trebaju gledati gore - u nebo, a ne dolje, u blato. Oni svećenici, koji su u blatu, i te kako će odgovarati za svoja nedjela, jer njima je darovano najviše, da ljude podrže i održe na duhovnom putu i baš radi toga možda im je Bog oduzeo bar na trenutak mogućnost, da se povezuju sa narodom kroz mise, odvojio ih je od svijeta u kojem su ga neki zaboravili, da bi osjetili razliku između istinskog, skromnog služenja i lažnog služenja koji za pozadinu uvijek ima bol i samoću.

Ja sam uvijek u ratovima bila na strani gubitnika, jer njima je bila potrebna snaga i odvažnost, da postanu pobjednici, ako se o pravednom cilju radilo. Netko će reći, crkva je zaglavila sa svojim nemoralom, sada neka ispašta, a ja kažem: crkvu ne čine niti zidovi niti hijerarhija, nego iskreni vjernici koji će je opet podići na noge. Ako se crkva u ovom ratu smatra gubitnikom, ja sam na njenoj strani, jer znam da će iz ovog svega naučiti puno stvari i obnoviti se, postati čista i jača, nego prije.

Opet ponavljam, poštujem svaki čin milosrđa i iskrenosti ne gledajući srce iz kojeg to izvire.
Ova "kuga" koja nas je poharala samo će nam pokazati prave vrijednosti života. Izdvajam jedan osvrt svećenika koji je u Italiji ipak služio misu, ali kao u staro vrijeme, u katakombama i samo nekolicini.

Vrijedi pročitati njegov osvrt, možda i više puta tek da shvatimo neke stvari i razlog zašto se sve događa, bar što se tiče vjere i crkve.

Ima li uopće i jedan zapis na fejsu, bilo kakva izjava oboljelog ili nekoga tko je ozdravio od COVIDA 19 iliti Corone?

Jeste li se zapitali ikad zašto?

Pronađite mi bar jednu osobu, a da nije lažnjak, ili montirani video, ali čak ni toga nema.

Prenosimo si vijesti jedni drugima preko fejsa misleći i vjerujući njemu kao jedinom istinskom izvoru informacija, a zapravo fejs sakriva i cenzurira sve, apsolutno sve što bi nam bar donekle rasvijetlilo istinsko stanje. Tu i tamo se uspije probiti koja pametna vijest, ali brzo biva izbrisana.

Tko nam garantira da su brojke zaraženih i umrlih točne, uopće, tko je zaslužan za širenje masovne histerije koja služi kao jedan veliki eksperiment da se vidi koliko su ljudi povodljivi i slabi, kad je u pitanju nepoznata opasnost čak i mogućnost umiranja?

Na žalost, ako gledamo kao eksperiment, pali smo totalno u očima onih koji nas analiziraju. Samo pojedinci pomireni sa svjesnošću da je sve to zapravo privid pa čak i da sama smrt nije nešto od čega treba bježati, samo takvi pojedinci će bez straha posmatrati sve te egzoduse, histerije i manije.

Jedna je istina, da je čovječanstvo preživjelo mnogo gore i teže stvari, uz puno više patnje i umiranja i opet se podiglo na noge. Život ide dalje, netko nestaje, da bi drugi zauzeli njihovo mjesto i to je sva logika današnje ljudske egzistencije.

Prema tome, da li smo mi slijedeći na redu ili nismo na redu, najmanje je bitno u svemu ovome. Bitno je da ostanemo mirni, sabrani, slušamo svoj unutarnji glas i povežemo se sa Bogom u našem srcu koji jest tamo, uvijek i oduvijek.

Kako u Kini ili J. Koreji, tako i ovdje u trgovinama sve spremno za stampeda!

Vvidim, papira za wc naslagano dodatno malo više, blizu blagajne kao kad nervozni trkači čekaju da pukne pištolj za start.

Na svakom punktu čekat će ih rola papira umjesto vode.

Paradigme, ustaljeni obrasci, nešto što se čuva, kao suho zlato, prenosi sa koljena na koljeno, sada nalaze svoje mjesto u papirnom obliku, a neki ih bogme znaju dodatno usoliti, da se ne daj bože pokvare pa ih koriste štedljivo i sa dozom svetosti kao inčune iz teglice čuvane na posebnom mjestu.

Kada se nađu oni koji ih ne žele kušati, jer svijet vide drugačije, dolazi do konfrontacija, konflikata koji u najgorem slučaju dovode do ratova, onih manjih i onih većih i tu dolazi onaj drugi dio iz naslova moje priče - Apgar.

Prilikom svakog poroda stanje i opća fizička kondicija djeteta označava se Apgarom koji ima svoju skalu vrijednosti, od 1 do 10. Bodovi ispod 3 već pokazuju narušeno zdravstveno stanje, ali skoro u većini situacija stvari se kroz daljnje vrijeme vrate u normalu.

Moj najstariji sin Juraj začet je uoči rata i zaista smo biti presretni kada je test za trudnoću pokazao dvije crtice. Zapravo, o ratu nismo razmišljali, bio je tek drugi mjesec 1991. kada smo shvatili da ćemo postati sretni roditelji. Kako su mjeseci prolazili bili smo sve zabrinutiji, jer već se naveliko osjetilo u zraku, da nećemo moći izbjeći zvukove sirena kad sam osjetila prve pokrete svoga sinčića poput leptirića koji mi je škakljao stijenke maternice iznutra.

Suprug je zbog visokog tlaka bio oslobođen vojske, ali je imao radnu obvezu, a ja sam bila na porodiljnom, jer sam još radila u kazalištu. Pjevala sam u opernom zboru i često pjevušila arije mom Juraju kad smo bili sami. Mir nije dugo trajao i zahuktale su se situacije koje smo ja i moje nerođeno dijete morali preživljavati sisnuvši zube i vjerujući da će sve brzo proći. Ostali smo u gradu, dok su skoro sve žene sa djecom otišle u inozemstvo ili negdje dalje što dalje od zvukova granata i haubica.

Nije to bio patriotizam, čista želja da ostanemo kao obitelj zajedno, ma što da se dogodilo. Patriotizam je komponenta koja se užlijebi shodno situacijama i traje, dok se ne shvati da je besmisleno odvajati se od cjeline. Kosmopolitizam je ipak bio i ostao moja referenca.

Postalo je sve teže podnositi suprugove odlaske na posao između dvije uzbune kada je mir tek toliko potrajao, da može zaći u haustor županije gdje je radio i uvijek smo se stisli, ja i Juraj, u grču čekajući poziv “sretno sam stigao draga, sve ok.“

Kada se trebao roditi, jedva smo uspjeli dobiti automobil za prijevoz, jer su sva sanitetska vozila bila na terenu.
Sjećam se, mladić koji nas je trebao voziti, pobjegao je od straha kad je čuo da treba voziti ženu pred porodom. Sad su mi smiješne te neke situacije, tada mi nisu bile, vozio nas je netko drugi.

Porod je bio dugotrajan, ali pošto skoro uopće nije bilo žena u bolnici, pazili su me i mazili. Kad se Juraj konačno rodio (porod je trajao 12 sati), bio je poput ragdoll mačeta, krpene lutke, umoran, opušten i uopće nije zaplakao. Tek kad su ga stavili pod slavinu, malo se stresao, i opet bez plača i vikanja. Dali su mu ocjenu 9, APGAR devet, i tada me to zabrinjavalo. Pomislila sam, samo su malo refleksi usporeni i jesu tada bili.

Poslije rata kada se rodilo četvrto dijete, odlučila sam da prodamo stan u gradu i preselimo se izvan grada, ali dovoljno blizu da suprug može putovati na posao. Ja sam ostavila teatar, dala sam otkaz i odlučila se posvetiti dušom i srcem djeci. Namjerno sam željela da njihovo osnovnoškolsko obrazovanje bude na selu gdje je ipak sve mirnije i prirodnije i gdje će imati ful kontakt sa prirodom i svime što prirodnost nosi.

Tu nisam pogriješila, iako sam i sama odrasla u gradu, vrlo brzo sam zavoljela tišinu svoga velikoga dvorišta i nebogled zvijezda kada sva rasvjeta umine, ali možda nisam računala na mentalitet pojedinaca koji se u selima drže svojih obrazaca, možda više, nego u gradovima.

Juraj je bio nježno i osjetljivo dijete. Posljedice rata su se vjerovatno odrazile na njega, dok smo se zajedno borili protiv straha od ratnih neminovnosti.

Kad je krenuo u školu, rukopis mu je bio malo lošiji, jer je imao mali tremor ruke i to je bilo sve. Nije se baš družio sa vršnjacima, jer je bio zatvoren u sebe, ali nije ni bježao od njih. Jednostavno, trebao je ojačati, sazreti, da sve to prebrodi. Učiteljica mu je davala loše ocjene iz pisanja, dok nisam tražila da se napravi psihološka procjena. Kad je dobio papir da je sve u redu, stvari su prividno krenule na bolje, ali društvo oko njega nije imalo takav široki uvid u sve, kao ja.

Počeli su mobinzi u školi, roditelji ništa nisu poduzimali, a Juraj je sve više smišljao način da ne mora u školske klupe. Dok opet nisam potegnula pedagogicu koja je napravila čudotvoran potez i one koji su maltretirali Juraja, zadužila da ga čuvaju od budućih sličnih takvih kao oni i tada je sve krenulo na bolje.

Juraj je krenuo u srednju školu, preporodio se, ali susjedi i ljudi iz sela uvijek su me prešutno, a neki i otvoreno ispitivali kako on, ide li u školu, kako uči, smarala me ta ljudska znatiželja i ona podsvjesna želja, da Juraj ostane okarakteriziran kao dijete koje je neuklopivo i pomalo nesposobno za svoj samostalni život.

Njihovi obrasci su se solili u teglama, dok je Juraj hrabro stvarao nove.

Sada završava treću godinu knjižničarstva i nedavno je, što inače baš nema običaj, na fejsu objavio sliku upisane tri petice koje je u jednom danu dobio. Ima ga, metar i devedeset, a isto toliko mu je i srce i duša. Raste i visine, ali nikad uz dozu primitivizma i bahatosti.

Da li se ja to dokazujem nekome?

Ne!!!

Čisto vučem poveznicu između onoga što drugi žele da netko bude i hrabrosti, da taj netko bude drugačiji, u pitanju je sasvim slučajno ovoga puta moj sin, a vjerujem da takve djece ima nebrojeno puno koji ne kušaju ponuđene obrasce, nego produžuju dalje svojim kreiranim putovima.

Zaboravili smo mi što znači živjeti jednostavnim životom, bez glavobolje od medija, tehnologije, fake newsa, teorija zavjere, aliena, asteroida, zombi apokalipse, a tako nam zapravo malo treba: udah-izdah, biće koje volimo uz sebe i topli zalogaj uz još toplije ognjište.

Gdje su to ljudi zalutali? Da li se uopće znaju vratiti jednostavnom životu?

Mogla bih ovaj video gledati bezbroj puta.

Često pomišljam zašto sam se baš morala roditi u ovom čušpajzu od Zemlje i ljudi??

Ne bih ponovo, hvala, a onda kad ovo gledam, zaiskri mi oko i pomislim: toliko ljepote u svoj toj džungli, toliko topline i ljubavi još uvijek postoji među ljudima i dok toga još ima, a znam da ima, vrijedi živjeti, rađati se.

Upravo čujem ptice kako pjevaju blizu moga prozora, iako je nebo sivo. Sve dok čujemo taj pjev i uživamo u pogledu na rascvjetani prvi proljetni cvijet, ima nade za nas. Kolotečine su samo privremene, svijet je zapravo onakav kakvog ga vidimo, a ne kako stvarno izgleda. Mi smo sukreatori, umjetnici darovanih nam trenutaka.

Budimo majstori i uživajmo u stvaranju.

Briljantan Bandićev savjet djeci: ''Nemate sapuna u školama? Perite si ruke pepelom.''

Moj savjet: zbog UGROZE od grozne korone virusa, u svaku školu, ambulante, vrtiće, staviti pepela u posude kod umivaonika.

Paziti pri tome da ipak nije pepeo iz urni, nego čisti eko pepeo od drveta.

Pošto je Bandić talent i za druge stvari, mogao bi postati skladatelj i pjevati gangu: "Oj, korono, bolje da te nije, pepelom će protiv tebe ljuti boj da se bije."

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić s grudskim gangašima zapjevao gangu.

Ponovo mi kažu da mi ide pisanje bajki, a ja uporno pokušavam ukazati kako je moj maleni vilinski život stvarnost, a zemaljski život ispisana bajka.

Vi moj život zovete bajkom,a ja vaš život zovem tako pa kako da se sastanemo?

Ja, malena, ljubim i živim, dišem i imam srce uronjeno u još veće najljepše srce pa kako ne možete osjetiti da postojim?

Evo, ona tamo, ona Wendy, uporno, kao naš prijatelj Don Kihot bori se protiv onih koji hoće moj život smjestiti u besmisao, a ja...ja tu, Wendy, malo po malo pretvaram u potpunu sebe, uzimam joj to oružje iz ruke kojim hoće pokazati, to koplje koje nam je Don Kihot davno ustupio i učim je, da samo održi svoje srce vjernim i čistim koliko može u ovom vašem "bajkovitom svijetu".

Gledam je u vrtu, u šumi kako nas traži i nasmiješim joj se kad me hoće uslikati samo zato, da vam prenese spoznaju, da smo tu..oko vas..jedini način da nas vidite je dječje srce u grudima.