Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zivot-i-ja

Marketing

ŠAPTAČ IGRAČKAMA



Odavno sam zaboravio kada je počeo onaj prijelomni trenutak u mom životu kad sam odlučio biti šaptač igračkama, ali ne onim plišanim medvjedićima i plastičnim lutkicama razbarušene kose koje skupljaju prašinu u nekim kutijama ili čame na nekom pustom tavanu čekajući da ih vlasnik opet uzme u ruke i sjeti se svojih igara, dok bijaše dijete.

Ne, ja sam šaptač onim igračkama koje su nekad bile žive i koje su nekad koračale i pjevale, bile obavijene mesom i krvlju i u grudima im kucalo pravo, pravcato toplo srce. Te igračke su nekad bili ljudi koji su isprva pristali, da to budu u nečijim rukama, ali s vremenom nisu shvatili, da iz tih ruku više neće izaći isti. Kao i svake nove igračke, bile su meta obožavanja, nešto što je jednostavno nezamjenjivo i jedinstveno i što će uvijek ostati na svom posebnom mjestu, u svom posebnom čarobnom kutu gdje su igre bile rituali..

Ovakve igračke nisu bile obične, znale su uzvraćati pažnju gotovo, da bi netko pomislio kako su imale dušu pa i imale su, jer kako uzvraćati sve što se darovalo, ako nije u njima nekakve duše bilo?

Do takvih igračaka se teže dolazilo, trebao je poseban način i trud da se one pronađu, ali pošto su i tragači za takvim igračkama posebni, tako su i te igračke koje žele posebne i sve bi bilo savršeno normalno, da se vlasnici takvih igračaka nisu zadovoljili samo sa jednom igračkom. Kao i svako dijete, poželjeli su da imaju nove i opet, sve bi bilo to dječja igra, da te igračke nisu imale osjećaje i to je bilo to prokletstvo koje se nikako nije moglo obrisati.

Često su vlasnici zanemarivali onaj poriv u sebi, da poslušaju otkucaje srca u tim igračkama i kad bi se konačno zadovoljili igrom, malo po malo, srce u tim igračkama bi prestalo kucati i pretvorile bi se u lutke bez života, one lutke koje često gledamo u izlozima trgovina koje te tako čudesno živo gledaju, da zaista pomisliš u momentu, da i jesu žive i tako, odlučih da tim lutkama koje su nekad bile ljudi ponovo vratim ljudskost.

Zašto baš ja?

Moja priča je vrlo slična ovome o čemu govorim. Naime i ja sam bio nekad igračka u rukama vlasnika, nisam puno razmišljao što će biti samnom, zapravo shvatio sam, da se vlasnik plaši vezivanja uz bilo koje biće koje bi željelo ostati uz njega i to sam shvatio kao činjenicu koja nije neobična i uživao sam, da mogu barem svojim postojanjem učiniti svoga vlasnika sretnim. Pa što, ako se netko boji vezivanja? Život ionako nije stvoren da budemo okrenuti jednom biću, život trebamo odživjeti najviše za druge, a tek onda za sebe. Zato sam bio sretan, uostalom, bio sam na posebnom mjestu u životu svog vlasnika i to mi je bilo dovoljno. Međutim, shvatio sam vremenom, da je glad za novim igračkama jača od ičega kod moga vlasnika, jer on se čak ni uz igračku nije želio vezati, ako se to igranje i može nazvati - vezivanjem.

Shvatio sam ga i unatoč tome, pristao da budem drugi, treći na polici, ali na kraju više za mene nije bilo mjesta i završio sam negdje uz neki kontejner, zgrčen ispod jednog stabla ne mogavši se više ni pomaknuti. Srce mi je za trenutak prestalo kucati, osjećao sam da se pretvaram u nešto što graniči sa svijetom utvara i shvatio sam, da više nikad nikome neću moći ponuditi svoje srce, jer toga srca nije ni bilo više, bar ne živoga srca u meni i malenim djelićem svijesti kojeg sam još imao razmišljao sam što da radim? Da poželim da vlasnik postane jednom nečija igračka, kao ja?

Ne, borilo se u meni svjetlo i tama, ljubav i bol, gotovo da je sve trajalo djelić sekunde, a onda sam klonuo, ja mogu opet i opet samo voljeti, neprestano, ali tu ljubav više neću imati prilike poklanjati, jer nisam više bio živ. Ne znam, znam samo da sam osjetio kako me jedna blaga ruka pomilovala po čelu i dlanom mi dotakla srce.

Kako, odakle je to životvorno biće došlo, ne znam, znam samo kad sam ponovo oživio, da je nestala. Anđeo koji mi se često javljao u trenucima kad bih se rastajao od života, javio mi se opet i ja odlučih, iz zahvalnosti, postati šaptač igračkama, onim odbačenim igračkama koje su nekad bili ljudi.

Nitko ne zna tko sam ja, osim onih, čije srce oživim, ali i tada im ne govorim svoje ime, dovoljno je da se sjetim kako je mene moj anđeo oživio i da tako i ja postupam i ne znam drugačije, nego šapatom, tiho.

Zato i jesam šaptač igračkama...


Post je objavljen 24.02.2019. u 11:24 sati.