UZ BOLESNIKA SA KORONAVIRUSOM
Jučer sam prvi puta u punoj opremi njegovala-hranila bolesnika u staračkom domu za kojeg se sumnja na coronu.
Soba puna crteža koje su mu unučići nacrtali, sa porukama, "dida, volimo te".
Gledamo se očima, ja pod maskom, on bez nje. Dok ga hranim, više ne postojim ja. U njegovim očima zrcali se tuga, nemoć, ali ne i ljutnja. Nije ljut na svemir, nije ljut, zapravo, vrlo je miran, ali tužan. Dođe mi da ga zagrlim, naravno, ne smijem, ali zato mu uzimam ruku, stisnem blago i očima mu se nasmiješim (može se i to) i kažem, bit će bolje, vidjet će svoju dragu obitelj opet i vjerujem da hoće, jer jede dobro i ne kašlje više.
Možda je samo respiratorna infekcija, stari ljudi su skloni tome, a sad je teško u momentu razlikovati sve. Čovjek dođe do jedne granice kad se prestane bojati. Oprez ostaje, ali strah ne, jer taj moment je onaj trenutak kada shvatiš, da u pogledu onih koji pate prepoznaješ pogled našeg Gospodina, Učitelja i brata-Isusa koji je sve to prošao i gleda te blago, prodire svojom ljubavlju kroz tvoje zjene neprestano pitajući isto pitanje: "ljubiš li me?", uz moj odgovor "ti znaš da te ljubim" i tako će ostati.
Mnogi će ovo moje iskreno otvaranje srca shvatiti kao patetiku ili slatkorječivost, ali to je njihov izbor. Nismo ipak toliko svemogući i jaki, da se možemo sa svime time boriti, bez nade vjere i pomoći svemira.
Tko god tako misli, kad tad će shvatiti drugačije. Krhki smo, lomni, a opet, beskrajno jaki, ako dozvolimo da ljubav nadjača strah, a ta ljubav, ako je okrenuta drugima, postaje onaj čudesni lijek koji će nam pomoći da i smrt pobjeđujemo.
komentiraj (1) x ispiši x #
