Marketing
Apgari kao (ne)kušači usoljenih paradigmi
Paradigme, ustaljeni obrasci, nešto što se čuva, kao suho zlato, prenosi sa koljena na koljeno, sada nalaze svoje mjesto u papirnom obliku, a neki ih bogme znaju dodatno usoliti, da se ne daj bože pokvare pa ih koriste štedljivo i sa dozom svetosti kao inčune iz teglice čuvane na posebnom mjestu.
Kada se nađu oni koji ih ne žele kušati, jer svijet vide drugačije, dolazi do konfrontacija, konflikata koji u najgorem slučaju dovode do ratova, onih manjih i onih većih i tu dolazi onaj drugi dio iz naslova moje priče - Apgar.
Prilikom svakog poroda stanje i opća fizička kondicija djeteta označava se Apgarom koji ima svoju skalu vrijednosti, od 1 do 10. Bodovi ispod 3 već pokazuju narušeno zdravstveno stanje, ali skoro u većini situacija stvari se kroz daljnje vrijeme vrate u normalu.
Moj najstariji sin Juraj začet je uoči rata i zaista smo biti presretni kada je test za trudnoću pokazao dvije crtice. Zapravo, o ratu nismo razmišljali, bio je tek drugi mjesec 1991. kada smo shvatili da ćemo postati sretni roditelji. Kako su mjeseci prolazili bili smo sve zabrinutiji, jer već se naveliko osjetilo u zraku, da nećemo moći izbjeći zvukove sirena kad sam osjetila prve pokrete svoga sinčića poput leptirića koji mi je škakljao stijenke maternice iznutra.
Suprug je zbog visokog tlaka bio oslobođen vojske, ali je imao radnu obvezu, a ja sam bila na porodiljnom, jer sam još radila u kazalištu. Pjevala sam u opernom zboru i često pjevušila arije mom Juraju kad smo bili sami. Mir nije dugo trajao i zahuktale su se situacije koje smo ja i moje nerođeno dijete morali preživljavati sisnuvši zube i vjerujući da će sve brzo proći. Ostali smo u gradu, dok su skoro sve žene sa djecom otišle u inozemstvo ili negdje dalje što dalje od zvukova granata i haubica.
Nije to bio patriotizam, čista želja da ostanemo kao obitelj zajedno, ma što da se dogodilo. Patriotizam je komponenta koja se užlijebi shodno situacijama i traje, dok se ne shvati da je besmisleno odvajati se od cjeline. Kosmopolitizam je ipak bio i ostao moja referenca.
Postalo je sve teže podnositi suprugove odlaske na posao između dvije uzbune kada je mir tek toliko potrajao, da može zaći u haustor županije gdje je radio i uvijek smo se stisli, ja i Juraj, u grču čekajući poziv “sretno sam stigao draga, sve ok.“
Kada se trebao roditi, jedva smo uspjeli dobiti automobil za prijevoz, jer su sva sanitetska vozila bila na terenu.
Sjećam se, mladić koji nas je trebao voziti, pobjegao je od straha kad je čuo da treba voziti ženu pred porodom. Sad su mi smiješne te neke situacije, tada mi nisu bile, vozio nas je netko drugi.
Porod je bio dugotrajan, ali pošto skoro uopće nije bilo žena u bolnici, pazili su me i mazili. Kad se Juraj konačno rodio (porod je trajao 12 sati), bio je poput ragdoll mačeta, krpene lutke, umoran, opušten i uopće nije zaplakao. Tek kad su ga stavili pod slavinu, malo se stresao, i opet bez plača i vikanja. Dali su mu ocjenu 9, APGAR devet, i tada me to zabrinjavalo. Pomislila sam, samo su malo refleksi usporeni i jesu tada bili.
Poslije rata kada se rodilo četvrto dijete, odlučila sam da prodamo stan u gradu i preselimo se izvan grada, ali dovoljno blizu da suprug može putovati na posao. Ja sam ostavila teatar, dala sam otkaz i odlučila se posvetiti dušom i srcem djeci. Namjerno sam željela da njihovo osnovnoškolsko obrazovanje bude na selu gdje je ipak sve mirnije i prirodnije i gdje će imati ful kontakt sa prirodom i svime što prirodnost nosi.
Tu nisam pogriješila, iako sam i sama odrasla u gradu, vrlo brzo sam zavoljela tišinu svoga velikoga dvorišta i nebogled zvijezda kada sva rasvjeta umine, ali možda nisam računala na mentalitet pojedinaca koji se u selima drže svojih obrazaca, možda više, nego u gradovima.
Juraj je bio nježno i osjetljivo dijete. Posljedice rata su se vjerovatno odrazile na njega, dok smo se zajedno borili protiv straha od ratnih neminovnosti.
Kad je krenuo u školu, rukopis mu je bio malo lošiji, jer je imao mali tremor ruke i to je bilo sve. Nije se baš družio sa vršnjacima, jer je bio zatvoren u sebe, ali nije ni bježao od njih. Jednostavno, trebao je ojačati, sazreti, da sve to prebrodi. Učiteljica mu je davala loše ocjene iz pisanja, dok nisam tražila da se napravi psihološka procjena. Kad je dobio papir da je sve u redu, stvari su prividno krenule na bolje, ali društvo oko njega nije imalo takav široki uvid u sve, kao ja.
Počeli su mobinzi u školi, roditelji ništa nisu poduzimali, a Juraj je sve više smišljao način da ne mora u školske klupe. Dok opet nisam potegnula pedagogicu koja je napravila čudotvoran potez i one koji su maltretirali Juraja, zadužila da ga čuvaju od budućih sličnih takvih kao oni i tada je sve krenulo na bolje.
Juraj je krenuo u srednju školu, preporodio se, ali susjedi i ljudi iz sela uvijek su me prešutno, a neki i otvoreno ispitivali kako on, ide li u školu, kako uči, smarala me ta ljudska znatiželja i ona podsvjesna želja, da Juraj ostane okarakteriziran kao dijete koje je neuklopivo i pomalo nesposobno za svoj samostalni život.
Njihovi obrasci su se solili u teglama, dok je Juraj hrabro stvarao nove.
Sada završava treću godinu knjižničarstva i nedavno je, što inače baš nema običaj, na fejsu objavio sliku upisane tri petice koje je u jednom danu dobio. Ima ga, metar i devedeset, a isto toliko mu je i srce i duša. Raste i visine, ali nikad uz dozu primitivizma i bahatosti.
Da li se ja to dokazujem nekome?
Ne!!!
Čisto vučem poveznicu između onoga što drugi žele da netko bude i hrabrosti, da taj netko bude drugačiji, u pitanju je sasvim slučajno ovoga puta moj sin, a vjerujem da takve djece ima nebrojeno puno koji ne kušaju ponuđene obrasce, nego produžuju dalje svojim kreiranim putovima.
Post je objavljen 07.03.2020. u 16:03 sati.