Mogla bih ovaj video gledati bezbroj puta.
Često pomišljam zašto sam se baš morala roditi u ovom čušpajzu od Zemlje i ljudi??
Ne bih ponovo, hvala, a onda kad ovo gledam, zaiskri mi oko i pomislim: toliko ljepote u svoj toj džungli, toliko topline i ljubavi još uvijek postoji među ljudima i dok toga još ima, a znam da ima, vrijedi živjeti, rađati se.
Upravo čujem ptice kako pjevaju blizu moga prozora, iako je nebo sivo. Sve dok čujemo taj pjev i uživamo u pogledu na rascvjetani prvi proljetni cvijet, ima nade za nas. Kolotečine su samo privremene, svijet je zapravo onakav kakvog ga vidimo, a ne kako stvarno izgleda. Mi smo sukreatori, umjetnici darovanih nam trenutaka.
Budimo majstori i uživajmo u stvaranju.
Post je objavljen 04.03.2020. u 10:52 sati.