Puno sam toga prošla, živjela u žaru vjere koji se nije ugasio, bačena u pustinju, da razmišljam o sebi, životu oko sebe, smislu i besmislu.
Poštujem svaki čin iskrenosti, dobrote i milosrđa i ne gledam iz čijeg srca izvire. Davno prije vjera je bila puno iskrenija, čistija, ljudi su se okupljali u crkvama vođeni tom divnom božanskom iskrom ne znajući za neke ružne stvari koje su neki svećenici činili iza leđa.
Kad su mediji zaživjeli jače i istina se otkrila, mnogi ljudi su razočarani otišli, odvojili se ne sluteći, da baš iz tog razloga trebaju gledati gore - u nebo, a ne dolje, u blato. Oni svećenici, koji su u blatu, i te kako će odgovarati za svoja nedjela, jer njima je darovano najviše, da ljude podrže i održe na duhovnom putu i baš radi toga možda im je Bog oduzeo bar na trenutak mogućnost, da se povezuju sa narodom kroz mise, odvojio ih je od svijeta u kojem su ga neki zaboravili, da bi osjetili razliku između istinskog, skromnog služenja i lažnog služenja koji za pozadinu uvijek ima bol i samoću.
Ja sam uvijek u ratovima bila na strani gubitnika, jer njima je bila potrebna snaga i odvažnost, da postanu pobjednici, ako se o pravednom cilju radilo. Netko će reći, crkva je zaglavila sa svojim nemoralom, sada neka ispašta, a ja kažem: crkvu ne čine niti zidovi niti hijerarhija, nego iskreni vjernici koji će je opet podići na noge. Ako se crkva u ovom ratu smatra gubitnikom, ja sam na njenoj strani, jer znam da će iz ovog svega naučiti puno stvari i obnoviti se, postati čista i jača, nego prije.
Opet ponavljam, poštujem svaki čin milosrđa i iskrenosti ne gledajući srce iz kojeg to izvire.
Ova "kuga" koja nas je poharala samo će nam pokazati prave vrijednosti života. Izdvajam jedan osvrt svećenika koji je u Italiji ipak služio misu, ali kao u staro vrijeme, u katakombama i samo nekolicini.
Vrijedi pročitati njegov osvrt, možda i više puta tek da shvatimo neke stvari i razlog zašto se sve događa, bar što se tiče vjere i crkve.
slika: internet
"Još je jedan svećenik podijelio svoju tugu na društvenim mrežama koja je možda mnogima neshvatljiva, osim onima koji zaista žive za druge pa pročitajte:
“Danas sam u samostanskom koru u mraku tiho plakao. Nisam bio sam i nisam sam plakao. Nakon što sam slavio misu “privatu” u našoj crkvi sa đakonom. Naš samostan i crkva su sagrađeni na najdubljim katakombama u Rimu. I na fakultetu gdje studiram su također katakombe. Svaki dan idem od katakombi san Pamfila do katakombi san Pancrazia. Danas su te katakombe bile žive. U Rimu je zabranjeno slaviti svete mise sa narodom, ali u katakombama su se slavile mise s narodom. Danas je Crkva duhovno bila u nekim drugim katakombama.
Mogla se lako izboriti za uobičajeno slavljene mise uz sve potrebne mjere predostrožnosti. Jer Rim nije ozbiljnije zahvaćen virusom kao sjever Italije. Kafići i restorani normalno rade kao i puni autobusi. Danas sam u sat vremena šetnje vidio samo jedan par s maskom. Ali misa je zabranjena. Ipak crkve nisu zatvorene (osim kod nekih, da ne kažem jednu riječ, župnika) da narod može moliti.
Misu sam slavio sa subratom đakonom neovisno o narodu koji se skupio u manjem broju spontano. Bez mikrofona i obraćanja narodu, bez propovijedi kao i bez sudjelovanja, odgovaranja naroda. Kao da govorim misu sebi u brk. Krišom pogledam ljude, kao Petar Isusa izdaleka na križu i s grčem na licu zaustavim suzu. Ne smijem imati vezu sa narodom, kao da se ne smijem obratiti vlastitoj majci. Kao u nekom zatvoru, logoru. Jer mise s narodom su zabranjene, ali narod može doći na molitvu kroz cio dan. Tako smo se sreli kao Kirk Douglas i Jean Simmons u filmu Spartak kada Spartak (Kirk) visi na križu njegova draga mu se ne smije obratiti pa mu samo tiho u prolazu sa suzama kaže kaže “živote moj”, i ubrza dalje a Spartak ostane sam čekati smrt na križu.
Ne mogu vam opisati taj osjećaj. Trebam po nekoj uredbi ignorirati narod a srce mi kuca za njih. Teško je to možda shvatiti drugima jer kad si svećenik, ne možeš bez naroda kao niti bez Boga. Kao što ja nikada neću moći razumjeti bol majke ili oca za svoje dijete. Svećeniku je narod voljeno dijete. U jednom trenutku dok sam tiho govorio, oteo mi se plačni glas, kao jauk. Skupio sam snage da narod ne čuje i ne primijeti. Bilo me sram. Jer pastir treba biti hrabar. Ta situacija mi je bila vrlo bolna. Osjećao sam se jadno.
Zar su moji crkveni poglavari izgubili žar prvih kršćana, vjeru naroda, hrabrost misionara, žrtvu redovnica i redovnika koji su iznijeli najgore trenutke povijesti kršćanstva? Zar je najbitnije svidjeti se vlasti, svijetu, glumiti razbor i zaboraviti gdje je jedini lijek? Zar nije prije nekoliko stoljeća procesija s presvetim u Rimu usred kuge koja je ubijala tisuće ljudi, zaustavljena pošast? Zar Bog nije svemoćan i zar neće pomoći svome narodu? Koga se bojimo? Virusa, obzira, vlasti, svijeta? Progona?
Možda “sutra” usred mise sretnem portira vrata mojega života koji će me na neki način lišiti života. Obećao sam Bogu nakon mise, u tami kora i suza da taj dan neće biti pognute glave, plačnoga govora niti jauka. Kada dođe po mene moj krvnik, neću prekidati misu…ako i padnem, Ti ćeš je Isuse završiti jer svaka misa je tvoja. Ti si je završio i pobijedio. U tebe se jedinog uzdam. I vjerujem da ću nastaviti vječnu misu s tobom u nebu. Sa tvojim narodom i ti ćeš biti jedini slavitelj a svi mi suslavitelji vječne ljubavi.”..."
(skinuto iz "Dnevno hr.)
