Danas sam odslušala misu online iz rodnih mi Petrijevaca, tema: Marta i njen mrtvi brat Lazar kojega je Isus oživio, podsjećajući nas da za Njega, ako i komadić vjere imamo, ništa nije nemoguće.
Izdvajam jedan dio iz župnikova propovjedi koje nadovezuje na izreku "Memento mori" tj. "Sjeti se da ćeš umrijeti", ali nije tu posljednja točka.
"Sjeti se da ćeš umrijeti, ali ne da bi zauvijek umro, nego da bi zauvijek živio."
Duhovna pričest poslije svega kao ona okrijepa koja je potrebna kao dragocjena čaša vode u pustinji.Tijelo koje se blaguje kao spasonosan zalogaj u svijetu gladnom ljubavi i blagoslov za idući tjedan koji dolazi.
Ovo je početak one istinske crkve koja kao i ljudi doživljava transformaciju, čisti se, ostaju samo oni najiskreniji i najjači, oni kojima je riječ Božja važnija od zidova i klupa i kako god je uspjeli dobiti, postaju sve bliskiji istinskoj vjeri.
To je ta crkva koju ni pakao neće nadvladati, usađena u srca vjernika koja će tamo živjeti, unatoč svim nedaćama i pokušajima da je izbrišu i unište.