CIRKUS BUHA
Kao dijete, a bogme i sad, volim otići u cirkus kad se nađe u našem gradu, doduše, sada to gledam ipak malo drugačijim očima. Vidim poderane šavove na čarapama akrobatkinja, bude mi žao toliko plemenitih i divljih životinja poput tigrova i lavova u kavezima i opazim tu i tamo tugu ispod maske klaunova, ali se znam i veseliti kad započnu svoje ludorije, jer svaki puta izmisle nešto novo i svaki puta me ostave bez daha.
Zadnji puta su igrali tenis napuhujući veeelike mjehure od sapunice poput ogromne kugle i sa tim mjehurima se odavali reketima toliko savršeno nježno, da je mjehur tek kad su oni odlučili da pukne, pukao i ne biste vjerovali koliko su to savršeno izvodili.
No, nisam htjela raspresti priču o velikom cirkusu, nego malom minijaturnom malom cirkusu buha koji zaista postoji i znate kako naučiti buhe da izvode akrobacije i ne skaču?
Buhe inače skaču 60 cm uvis, a s obzirom na njihovu veličinu, to je ogromna visina i tako, smjeste ih u jednu malu kutiju za cipele sa staklenim poklopcem i buhe skaču. Svaki puta kada skoče, zveknu se u stakleni poklopac kutije, vremenom nauče da skaču vrlo malo ili gotovo nikako i njihov najviši domet bude visina kutije ili samo hodanje po tlu, tada im se prikače raznorazne mini spravice koje one voze ili guraju.
To me podsjetilo na nas ljude koji često preuzimamo narav buha: nauče nas na određeni limit našeg dometa i još nam na kraju lijepo prikače raznorazne stvari pa stvore cirkus zabavljajući se sa strane, ali što je jedan bloger rekao, "mi nismo buhe" i svakako ne bismo trebali ograničiti sebe u našem usponu ka sferi istinske slobode.
Ponovo ponavljam rečenicu koja mi je nekako misao vodilja za današnji dan: "Be yourself" - (Hvala, Majo)...
komentiraj (1) x ispiši x #
PJESMA MOG SINA
U NEDOSTATKU RIJEČI
Tolika je ljubav u ovom mome srcu,
mekana i nježna, topla, slatka kao šećer.
Lupa mi u prsima, sve čini tako lakim,
i lakša se čini ova jesenja večer.
Plovi kao med na površini čaja,
ljubav je ova poput raja.
Toplina u prsima gori nježnim plamenom,
onim koji gori sporo, izgara polako.
Kao karamela širi miris mekan, sladak,
i nekako sve čini mi se tako dobro, lako.
Kao jagoda ukradena s kolača,
jer dobro se dobrim vraća.
Što li je med taj što se tako topi,
i miris čaja što mirisom te opi?
Što li je slatki okus nježne čokolade,
na kojem se život stvara i ljubavi grade?
Nije to ljubav što od ljubavnika tražiš,
niti samo ljubav je što prijatelj ti daje.
Više to od prijateljstva, manje je od ljubavi,
to je više, osjećaj je koji stoji, traje.
Dlanovi što spojeni u krugu svijeta stoje;
Obitelj je to, kada zajedno nas spoje!
Juraj Repinac
komentiraj (1) x ispiši x #
ZLATNA ZRNCA U PIJESKU
Sjetih se svoje pričice koju davno objavih na natječaju "Veritasa", katoličke stranice. Bila je nagrađena, ali sve to je nevažno, važna je ta čudesna upornost kojom se držimo onoga što smo obećali jednom Njemu, a time i vlastitoj duši: da nećemo odustati od Njega - i sebe, ma koliko se ljudi sklanjali od nas ili nas proglašavali čudacima.
U jednoj malenoj, prekrasnoj zemlji, neki kažu, blagoslovljenoj od Gospodina, jedne hladne prosinačke noći, rodilo se dijete, maleno, sićušno i gotovo mrtvo. Anđeli su ga hrabrili da izdrži i uđe u ovaj svijet, ali djetešce nije davalo znakove života. Tada Gospodinove usne poljubiše male i hladne djetetove usnice iI Krist mu nježno šapnu u uho:
"Moj si, dragocjen si u mojim očima, ja te ljubim. Kreni stazom života i traži malena, sitna zrnca u pijesku. Kad se jednom u nebu sretnemo, otkrit ću ti zašto mi trebaju.”
Dijete oživje i tako, dijete je raslo, pokušavajući revno ispuniti u srce usađenu molbu, ali zrnca su bila tako sićušna i malena, da je dijete često gubilo snagu skupljajući ih na riječnoj obali. Jednom, naiđoše kopači zlata i grohotom se počeše smijati kad vidješe mladića kako prebire pijesak. U malenoj čašici koju je mladić imao tek je dno bilo pokriveno zlatnom prašinom.
"Prestani se zamarati beznadnim stvarima", rekoše mu kopači. Otvoriše svoje torbe i pokažu mu zlatno grumenje.
"To je prava stvar u životu. Sad smo bogati i uživat ćemo do smrti, a ti?"
"Uostalom, to i nije pravo zlato,", nastaviše kopači "…cijeli život tako provoditi samo radi neke molbe koju je nekakav 'Gospodin' zamolio?"
"Ali on mi je poklonio život, kako da mu ne ispunim želju?", odgovori mladić. Tu i tamo, ponekad mu se sumnja pokušavala uvući u srce, ali on bi je otjerao kao dosadnu muhu. Proglasiše ga čudakom i više ga nitko nije dirao. Dok su njegovi poznanici već odavno uživali plodove svoga bogatstva on, sada već sijed i malaksao starac uporno je prebirao pijesak.
Jednom ga nađoše kako spava na obali. Kad su mu prišli, vidješe da je mrtav. Skromno ga sahraniše, a u ruku mu staviše zlatnu prašinu koju je toliko vjerno skupljao, a bilo je tek toliko, da mu je ispunila udubinu u jednom dlanu i dok su ljudi žalili što je tako uludo potrošio život, on bi prenesen kod Gospodina. Sagnuo je glavu i spustio se na koljena.
"Gospodine, vjerno sam ti služio cijeli život, ispunio sam obećanje, ali toliko malo sam sakupio." i pruži mu dlan. Isus se nježno nasmiješi i odgovori mu: "Moj prinče, to je dovoljno, da dobiješ krunu i kraljuješ sa mnom.", ali čovjek odgovori: "Ne, Gospodine, nisam dostojan krune, samo ti imaš pravo da je nosiš. Molim te, samo dopusti, da šećem tvojim nebeskim livadama i radujem se što sam sa Tobom, u Tvojoj ljubavi."
"I zadnje iskušenje si prošao," odgovori mu Isus, "…neka te anđeli odvedu gdje želiš, dijete moje, a drugima će zlato ostati na zemlji, jer, tamo im je i srce. Ništa neće moći ponijeti sa sobom. Tvoje blago je u nebesima, gdje život nikad ne prestaje. Blagoslovljen budi."
Veritas, 17. prosinca 2010.
https://www.veritas.com.hr/kultura/zlatna-zrnca-u-pijesku.php
komentiraj (1) x ispiši x #
IZUMIRANJE
20 zanimanja koja bi za 10-20 godina mogla prestati postojati...malo tužno, sretna sam što sam živjela i još živim u vremenu kada mogu šetati knjižnicom ili kupiti dobru knjigu te je držati u rukama, što još uvijek na željezničkoj stanici proviri strojovođa vlaka iz lokomotive (koliko god modernizirana ona to još uvijek jest) i provjeri da li su svi putnici ušli u vlak, kupiti ponekad novine i prolistati ih ili naići na ljubaznu i susretljivu osobu u banci koja će mi objasniti kako da brzo riješim problem, ako postoji.
Sve će biti digitalizirano, robotizirano, čak i putnički avioni neće imati pilota pa tko vjeruje robotici i tehnici na koju tisući metara iznad tla, od volje mu!
Ljudi će za mene uvijek ostati nezamjenjivi, kontakti oči u oči i koji ljubazan osmijeh.
komentiraj (1) x ispiši x #
MISAO (NI)JE SVE
Konstantno se vrši tiha sistematska i nevidljiva vivisekcija, podvezivanje i odrezivanje, razdvajanje uma i materije, pa onda uma i duše.
Koliko smo uvjereni, da su misaoni procesi vrhunac života pa čak i duhovnosti, toliko smo dalje od centra kotača u kojem nepomično naša Istina u nama promatra kako odmatamo šarene i sjajne paketiće laži umotane u šarenilo koje Um šalje govoreći da je naš jedini izabranik i koliko je bez njega nemoguće živjeti. Sa osovine kotača možemo gledati fragmente postojanja, a ona beskrajna praznina, koja je zapravo punina, oslobođena je svekolike trke i nadmetanja, jer duša zapravo iznad svega je toga i oslobođena je svega što umovanje dirigira.
Um je hologram kojeg duša koristi za svoje uzdizanje, njoj su potrebne slike i iskustva, da bi se ponovo spojila sa Vječnim izvorom, jer, odvajkada su je svjesno odvajali od Njega.
Za misli se ne vezujemo, misli su mogućnosti ostvarenja, nikako nešto što postoji mimo nas kao posebnost, samim time što nisu stvarne, što se brzo stvore i ne stanu ni Um koji ih projicira nije stvaran. Kada se ljude uvjerava u suprotno, nastaje kontrola u uvjeravanje u vlastitu svemoć pameti koja dušu gura na najniže grane pa zato ponekad osjećamo, da su pametni ljudi, naizgled ljudi bez duše, jer su Um podredili svrsi postojanja.
Kad se um na kraju rasprši kao mjehur od sapunice, jer nije stvaran, duša se opet mora uspinjati ispočetka. Veličanjem uma nastaju ego takmičenja, borbe, sukobi, frustracije, sve ono što nas odvlači od centra u kojeg se trebamo vratiti i u njemu se učvrstiti.
Niti emocije nisu stvarne i one nam služe kao podsjetnici, ponekad kao označena mjesta koja nam pokazuju uz što se trebamo ili ne trebamo vezati. Duša je lijepa, nikad dotaknuta iluzornim previranjima, uvijek ista i božanstveno čista. Povedemo li se za dokazivanjem nečega ili nekoga, već smo odvučeni od te božanstvenosti.
Uvijek imamo priliku za učenjem i uvijek priliku za povlačenjem kada vidimo da fikcije preuzimaju kormilo.
https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/misao-nije-sve
komentiraj (1) x ispiši x #
Možemo li mi to? (esej o prijateljstvu, ljubavi i opraštanju)
O ljubavi, prijateljstvu i opraštanju, toliko toga je izrečeno, čini se da je sve izrečeno, a zapravo...ništa nije izrečeno..
Jer uvijek dođemo do jedne nulte točke-zero točke, kada ne želimo ništa znati što znamo, brišemo sve poznato, i ne želimo saznati ništa novo..
Sve nam postaje trivijalno, suho, filozofija koja udara u prazno, jer se ponavlja..
Ali kad dođemo do te točke, znači da postajemo opet očišćeni od svega nataloženog, i možemo krenuti dalje.. Nekim svojim putem, prelazeći u slijedeći razred u školi života.
Ali ne bacajmo svo staro gradivo.
Neke stvari trebamo ostaviti, pohraniti, kao fus note, podsjetnik, na neke lekcije, koje su nam pomogle za dalje.
Ljubav...
Gledam i pratim sve ove godine, kroz sebe i druge, sve varijante, oblike, stupnjeve, mirise i okuse ljubavi..
I dolazim do spoznaje, da toliko mnogo ljudi oko mene, naizgled snažnih i jakih, neki i sa vodećim položajima u društvu, neki na vodećim položajima na radnim mjestima, toliki ljudi, koji za druge nose masku savršene sigurnosti i veličine, ..zapravo su nesigurna i krhka djeca, željna i gladna ljubavi, koja im je iz nekog razloga, kojeg su zaboravili ili negiraju-uskraćena..
Čini se da sa ljubavlju nemaju problema, niti sa davanjem, niti sa primanjem, ali, kad se dogode neke njima nove situacije, u kojima moraju biti fleksibilni, i odvojiti se od svoga klišea uzimanja-davanja, tada dolazi do pucanja po šavovima..
Sve je to učenje bezuvjetnosti.. Učenje davanja, bez imalo želje da se išta dobije natrag..
Ako se slučajno dobije, to se čuva kao dragulj u riznici svoje duše.. Pa opet- pokloni nekom drugom..
Jer, ljubav mora stalno cirkulirati..Ona se ne smije kod sebe zadržavati i čuvati, niti razmišljati kome i kako ćemo je dati..
Ona se daje bez razmišljanja..Dobrom i zločestom, kraljeviću i prosjaku, jer, ispod svih odora se krije u određenim trenucima, ispruženi dlan koji traži pažnju i mrvu ljubavi..
Nema kalkuliranja. Nema odstupanja. Nema ograničavanja. Ljubav je takva..Bezgranično je dobivamo, bezgranično je trebamo davati.
No, u to bezgraničje davanja, uvijek postoje dvije stvari, koje blokiraju protok darivanja: NE-PRIJATELJSTVO I NE-OPRAŠTANJE.
U ovaj nesavršeni svijet, ušli smo da učimo. Često učimo na vlastitim nesavršenostima i bolnim iskustvima, a često i na nesavršenostima drugih.
Ali sve treba prihvatiti kao mogućnost rasta i uspostavljanja još veće savršenosti.
Kada nas netko uputi na naše loše strane, često se ponašamo kao mala djeca. Okrenemo leđa, prekrižimo ruke na prsima, napućimo usta i kažemo sebi: "E, neću se odljutiti! Neću i neću!! Taj prijatelj mi je sad neprijatelj, rekao mi je ono što mi nitko nije. Rekao je da nisam niti potpuno dobar, niti popuno loš, rekao mi je da sam NESAVRŠEN, a ja to nisam!!"
Prijatelj cima prijatelja za ruku, vuče, no on ne posustaje..
I Tako prestaje biti izvorno dijete, postaje biće koje vlastitom nutarnjem djetetu zatvara vrata ka ljubavi, koju zapravo treba..U ogromnim količinama.
Istinsko dijete se ne može ljutiti dugo.. Ono i ne zna to činiti. Jedina i najjača emocija koju poznaje i od nje ne odstupa je Ljubav..
Sve drugo prolazi kroz njega, jer intuitivno osjeća da je sve drugo nevažno..
No, ako djetetu uskratimo to što najviše treba, činimo ga nesigurnim čovjekom, koji će jedno vrijeme držati oko sebe privid snage i sigurnosti, ali kad tad će taj privid nestati, i ono će se naći usred gomile koja neće vidjeti niti čuti njegov vapaj za sigurnošću.
Opraštanje nije toliko teško, koliko je teško dozvoliti sebi da uopće krenemo sa time..
Na svom vlastitom primjeru znam, koji je možda malo teži nego u odnosima između prijatelja ili supružnika.
Roditelji su mi se razveli kad sam bila veoma mala, oca nisam vidjela do neke svoje četrdeset i neke godine.. I konačno, kad sam ga uspjela pronaći i vidjeti, rekao mi je da je bolje da nisam niti došla.. A cijelo vrijeme sam čekala taj trenutak.. I jedan jedini zagrljaj.
Ništa od toga. Činilo mi se da mi se svijet srušio, i rana u grudima postala još veća..
Otišla sam kući, nazvala jednu divnu osobu iz tadašnje zajednice "Mir", i rekoh joj, da sam oprostila ocu, i da bih se trebala za njega moliti, ali trenutno..ne ide...
Na to mi je ta divna mudra žena rekla"..Ali mala Tanjica ipak još nije oprostila.."
Bila sam strašno ljuta na nju u tom trenutku. Odakle joj pravo smatrati me malenom, ja, koja sam majka četvero djece, radim i borim se u životu..
Nisam shvatila da je pokrenula onaj mehanizam, onaj mali kotačić, koji mi je u konačnici pomogao da zaista i oprostim istinski, do kraja..
Nastavila je i rekla: "Moli se za tvog oca, nema veze hoće li to on osjetiti, ali ćeš se TI osjećati bolje"..
I tako i jest bilo..
Trebalo je od sebe početi.. Osjetio je i on..
To sam tek kasnije saznala..No na koji način, to će biti priča za sebe..
Zaista, dolazim do zaključka, sve od nas počinje i kroz nas završava.
Ako blokiramo samo jedan put ka ljubavi, svi putevi će nam se zatvoriti.
Jer to je čista lančana reakcija.
Ako smo otvoreni, poput izvora, na kojem je brana maknuta, neumitno se spajamo sa rijekom, a rijeka utiče u more..
Tada je sav svemir pred nama prostrt i možemo ga dostići i njega zaploviti u svakom trenutku..
Zaranjati i izranjati u Srce Onoga koji nas je ovdje, baš ovdje poslao..
Da volimo, i budemo voljeni. Nikako drugačije...
komentiraj (1) x ispiši x #
O BEZUVJETNOSTI
"Pas ima samo jedan cilj u životu: da pokloni svoje srce." (J.R.Ackerley)
..............Možda bezuvjetnost učimo iz krivih izvora i od krivih učitelja?
Uglavnom se orijentiramo na ljude. Zašto? Zato, jer je nametnuti i iskrivljeni bog od početka stavio čovjeka na prvo mjesto i iznad svih živih bića i tako mu otvorio put bahatosti i samoljublju vlastite veličine, a time i stavio branu između čovjeka i istinskog Boga koji svako živo biće voli jednako i ništa ne traži za uzvrat, baš svako biće, od najmanjeg mrava do velike gorde životinje koja se čovjek zove.
Kada se spustimo na nivo malenog mrava ili se popnemo u visine leteći kao orao jednakim okom ćemo gledati i voljeti Kreatora. Kad su nastale razlike i uzvisivanje čovjeka nad prirodom, svijet se okrenuo protiv pravog Boga i počeo uništavati sve živo oko sebe, prvo "niže vrste", a onda i svoju vrstu..
Indijanci su to shvatili od početka i poštovali su životinje i prirodu, kao sebe, a time i Velikog Duha koji je sve stvorio kao i mnoge prosvjetljene i osvjetljene duše, ima ih puno među nama, neke su čak tihe i neupadljive, a žive život bezuvjetnosti bez da razmišljaju o njoj, jer dozvoljavaju da životinje imaju jednaku dušu kao i oni, jer znaju da su iz istog krila iznjedreni.
komentiraj (1) x ispiši x #
WENDY.TANJA - Neki od razloga zašto volim svoj NICK
Dragi moji prijatelji, razmišljala sam puno ovih dana i poželjela, da vam pošaljem par lijepih fotografija (SVE JE OVDJE VIDLJIVO NA LINKU)
https://www.magicus.info/alternativci-i-korisnici/predstavite-sebe-i-svoj-rad/neki-od-razloga-zasto-volim-svoj-nick
koje sam uslikala i podijelim moje radosne trenutke sa vama. Zaista vas osjećam kao obitelj, iako je sve virtualno, svatko od nas je svemir za sebe, ali u svakom želim pronaći iskru lijepoga u duši.
Zašto sam odabrala baš nick - WENDY? Zašto ste vi baš odabrali vaše nickove? Dobra tema pa evo, zašto je Wendy-Wendy...
Zato što živim upravo gdje živim,okružena onim što volim, beskrajnim livadama gdje moj mačak Mijo nesmetano može u svoje svakodnevne avanture.
Moj stari vjerni Lucky kojem već brada sijedi, a još je živahan i prepun vjernosti.
Mali Oliver koji nas negdje pred vratima neba čeka, da ga povedemo sa sobom.
Oko mene su i bezbrojne šume koje mi šapću tajne vilinskoga svijeta, a preda mnom se prostire beskrajno nebo,koje ljubi zemlju.
Kada proljeće isprati zimu ponese me miris jorgovana u neko davno vrijeme kojeg se još do kraja ne mogu sjetiti i sve bi to bilo nedovršeno, da ne postoje oni koji moj let svojom ljubavlju podržavaju.
Moja dva jablana prepuna osmjeha i moje dvije ptičice koje mi cvrkuću kad oblaci nadviju sunce nad mojom dušom.
Moje cure u kojima gledam zaiskrenost moje čarolije u sebi koja će kroz njih zauvijek ostati ista.
komentiraj (1) x ispiši x #
INTUICIJA
Nešto što se definitivno izgrađuje ili se samo osvješćuje, postoji u nama kao iskra stvarnog života koja tek tinja, ako je prekrijemo potezima uma. Um teško može nadvladati osjećaj Srca, a Srce treba oplemeniti divlje otkucaje smiriti i poslušati u tišini samo u BLAGOSLOVLJENOJ TIŠINI ono što ti želi reći, a neminovno te dovodi pred ogledalo samog tebe i govori, da ne zastaneš pred vlastitim odrazom i ne budeš zaustavljen i zadovoljan onim što vidiš. Treba se smanjiti, da bi mogao ući u svijet iluzija, zaigrati sa nestvarnim igračima u zemlji čudesa, ali pri tom ostati u spoznaji da si ti stvaran i da ti igrači ne mogu naudit, čak ni kad ti zaprijete da ćeš izgubiti život.
Pravi život je iza zavjese, u stvarnosti koja se intuicijom naziva, tada pravilno počinješ osjećati stvari i ljude i znaš se postaviti, ovladavaš sobom i pokušavaš što manje povrijediti i biti povrijeđen.
Postoje dvije vrste intuicije: kafanska, ona koja se uči u dodiru sa mnoštvom ljudi, vježba se kroz brojne susrete i pomaže samoodržanju i postoji ona druga koja sve ljude drži u sebi i dozvoljava, da prolaze kroz jedno biće i na njemu ostavljaju svoje zapise urezujući ih u prolaznost toga bića kao u koru drveta na kojoj piše: "Ovdje sam bio, kako si me primila, možeš li to iskoristiti za produbljivanje nekih drugih kontakata oplemenjivanje sebe?" ili... "Prošao sam kroz vratnice tvoje duše, ostavio sam ti bol, možeš li to zaboraviti i iz toga izvući pouku, da je ne nanosiš više drugima?"
Intuicija je blagoslov u punom sjaju i zamahu, ona razvija i blagu telepatiju, ljude počinješ razumijevati prije, nego ti išta kažu, zapravo i ne moraju ništa reći, umjesto riječi razvija se OSJEĆAJ, čisti božanstveni osjećaj koji ne donosi MOĆ, nego skrušenost i zahvalnost.
Život sa razvijenom intuicijom počinje nanovo i pruža mogućnost, da ga se konačno odživi u punini.
komentiraj (2) x ispiši x #
U RAJU JE LIJEPO, ALI ....
Dođoh malo ovdje, u ovaj sivi prohladni dan vrativši se sa kratkog, ali divnog putovanja i poželih malo proćaskati, onako usput, o sitnim i bitnim, zločestim i čednim stvarima kad ono sve uredno pometeno, anđeli se uredno vrzmaju po portalu pazeći, da koji trag pepela iz vruće paklene dubine ne dotakne blaženo tlo ovog plavog svemira.
Ma daj, sva ekipa se preselila u tople krajeve tamo negdje gdje coprnice hihoću i pijuckaju kavicu u društvu sa crnim ljepotanima koji na roštilju okreću zalutale duše koje nikako nisu mogle odlučiti gdje im je bolje.
Ah, miris grijeha i topli osmijeh iskrenost!
Ekipa za očevid je negdje gore, ovdje je samo ekipa za smješnovid, ovdje se raspravlja o suštini, ovdje se grije kada sve okolo postane zamorno bijelo i hladno, kada sladunjavost pobijedi okretnost i poletnost, ovdje se kritizira i polemizira, ovdje Bog i Vrag kartaju poker na skidanje do kraja, ovdje se zaustavljaju putnici vremena koji ni na jednoj stanici nisu htjeli izaći, jer je svaka stanica ponavljajuće ista kao da ih jedan te isti kreator stvara, ovo je jedina postaja gdje iluzija ne može zaći, rastopila bi se od vreline istinske postojanosti.
I tako, dođoh, vidjeh i kulturno ostadoh malo, dok me moja ekipa ne pozove, da se ugrijem, malo su mi ozeble ruke i lice u traženju istinske iskre.
Anđelci moji, kad skinete perje čekam vas tamo negdje na toplom jugu gdje prijatelji još naručuju pjesme koje lome srce na pola i gdje se zidovi cakle od razbijenih čaša.
komentiraj (1) x ispiši x #
komentiraj (1) x ispiši x #
