malo drugačiji sportovi

Učka, 22.10.04-24.10.2004.
Dosao sam u Opatiju vec u cetvrtak navecer i prespavao kod frenda, tj. paklenog_. Drugo jutro vec sam na putu prema Uckoj. Kroz Moscenicu penjem se na makadame kojiima je Ucka prosarana uzduz i poprijeko. Na nekih 800m nadmorske visine vec ulazim u maglustinu, vidljivost mjestimicno mozda 50m, cak i manje. Forsam svoju polutrulu Ladu Samaru po teskim putevima i sablaznjujem osoblje Parka Prirode Ucka koji istom brzinom furaju istim putem u svojoj terenskoj Ladi Nivi. Gledaju me s cudjenjem, mene i moj auto. Kaj me gledate, Lada je Lada, a ja sam lud od adrenalina i srece kaj nisam na poslu i u Zagrebu.

Stajem na jednom krizanju i krecem u izvidjanje trase sutrasnje utrke. Okrenem na jug, trckaram makadamom i onda ugledam neku stazicu koja naizgled ide u zeljenom smjeru. "Ha, to je zgodna precica, idem tuda" pomislim nabrijano, zaboravivsi da nemam kod sebe kompas. Guste sume Ucke + losa karta + nemanje kompasa (a ni sunce se ne vidi) = bad idea. Sto sam vrlo uskoro i ustanovio. Nije proslo niti 15 minuta, a vec sam bio izgubljen. Jos gore, nisam toga ni bio svjestan. Prvo je nestalo puteljka, pa sam se zapleo u gustu sikaru, ali i dalje odbijao prihvatiti poraz i nastavio se probijati u pretpostavljeno dobrom smjeru. Nekih 2 sata kasnije konacno sam se probio do neke staze sa planinarskim markacijama. Ali jao, na ovom drvu pise Kremenjak, pa to je sjeverno od polazne tocke, ne juzno! Zavrtio sam se u sikari u skroz krivom smjeru, gledam i ne vjerujem, pa kak?!

Sav zbunjen vracam se do auta i prelazim na novo mjesto, provjeriti jednu drugu precicu. Ta ukljucuje kratko probijanje kroz sumu izmedju dvije ceste. Pametni uce na greskama. Sto znaci da ja i opet idem bez kompasa u akciju. Cini se da je komad sume koji treba prijeci kratak i da cu se lagano vratiti ali taman sam izgubio iz vida cestu gdje mi je auto i krenuo se vracati kadli naglo pocne nailaziti magla i opet mi smanji vidljivost. Ajoj, ne opet. Izgubljen. Probijam se kroz granje i izbijam na neku cestu. Uh, kam sad? Nemam pojma jesam li na pravoj ili krivoj. U to prema meni dolazi neki biciklist. I to organizator utrke glavom i tri dana starom bradom. Elvir, pa di si? Malo pricamo i zezamo se, a onda sramezljivo pitam a di sam ja to zapravo? Pokazuje mi na krati, zapravo sam tamo gdje sam i htio biti, ali ne bih to ponavljao na utrci u mraku. Zakljucujem da ta precica ne valja i vracam se preko brda do auta. Sad mi je dosta, uzimam kompas i slijedecih par sati konacno radim prava izvidjanja, bez daljnjih gubljenja. Oko 15h krecem zurno po makadamima prema Poklonu, na dogovoreni sastanka sa frendom, da odemo zajedno na vrh Planik. Ponovno vozim ostar cross-country po grubim puteljcima, auto se zanosi, kamenje frca, lokve s vodom pljuskaju pod kotacima i zalijevaju auto preko krova. Koji gust!!!

Putem sam primjetio jos nekoliko auta sparkanih uz makadam, sve redom neki stari krsevi, koje nikom nije zao terat di normalan auto ne bi nikad isao. valjda zato ima toliko bacenih starih auta po grabama na mjestima bogu iza nogu, covjek se vozi dok ide a kad stane samo odgura u ponor. od 5 auta samo jedan je bio noviji jeep, ostalo stare zastave, Lade i golfovi. Frend se ukrcava i krecemo na sjever od Ucke, prema vrhu Planik i pl.domu Koritima. Makadami ovdje su jednako teski, a i nesto strmiji. Magla je jos gusca, sad je vidljivost samo 10m u sumi. Vozimo polako da ne pogodimo koje drvo jer se cesta mjestimice jedva nazire. NA jednom stvarno strmom usponu Lada odbija poslusnost, moramo dalje pjesice. U teskoj maglustini ne uspijevamo naci precicu sa vrha Planika na donju stazu za Korita pa se mokri i razocarani ubrzo vracamo u Opatiju i kasnije u Lovran na ugodno druzenje (bok Ž.!)

Subota, dan utrke. Pametni ljudi se taj dan (a i cijeli tjedan prije) odmaraju, cuvaju snagu za utrku. To znaci da ja i opet idem u izvidjanje i jurcanje po terenu. Opet sam s Ladom na parkingu podno Planika, al ovaj put vidim da je autu dosta silovanja, opasno sisti vruca oda iz loseg spoja cijevi za hladjenje. Obecajem autu da ako me samo izvuce van odavde moze u penziju. Krenem trckarati u okolicu ne bih li otkrio najkracu stazu za Korita. Naravno, otkrio sam onu najduzu.
To je rezultiralo time da sam na dan utrke otrcao 15km po makadamima. Utrka je inace 60km duga, pa je stvarno bilo neophodno da povecam tako skromnu kilometrazu, buduci sam u izvrsnoj formi. Ovo je naravno ironija, bio sam jako ljut na sebe. Nadam se samo da necu zbog toga puknuti na utrci pa da me kompic razapne.

Utrka. Pomalo kaotican start iz Plomina oko 18h, odmah upadamo u najgoru vrstu magle od koje ne vidimo 20m u daljinu, spusta se i noc. Na grebenu Sisola u potpuno slaboj vidljivosti vrtimo se oko nekog kamena, taman da cu morati vaditi kompas da vidim kam uopce idemo kad dolaze dvije djevojke. Najozbiljnije ih pitam otkud to one idu jer nema sanse da smo se okrenuli za 180. One tvrde da jesmo, ali su zapravo one. Sklapamo savez i dalje idemo zajedno, probijamo se kroz maglu i noc i klisko kamenje do KT1, vrha Sikorac, usput se rjesavajuci pratnje jos jednog ili dva tima. Darija je vrlo nabrijana, u jednom trenutku sam se okliznuo i rekao otprilike "polako ovuda" a ona ce "ma sta polako, ajde mici se ako neces brzo". Vow, koja macka, naravno da cu brzo. Malo mi je zao Natase, kaj bu ju ova tak naganjala cijelim putem? Ali ni Natasa nije za zaliti, ide i ona ko zmaj. Moj kompa Kiki i ja se gledamo podignutih obrva, stvarno se ne susrece svaki dan(tj. noc) ovakve dvije zgodne i energicne djevojke, pogotovo ne na nekom opasnom klizavom grebenu, na rubu provalije, usred Ucke. Razdvajamo se na cesti ispod vrha, one lijevo mi desno. Zasto ih nisam odlucio pratiti, kad su nas zvale da idemo s njima? Ne znam zapravo, odluku je trebalo donijeti u sekundi, valjda sam pomislio da ako odem s njima tu je kraj svim mojim ambicijama da ih prestignem. Jer bih uz njih rado ostao cijelu noc, a uz onu plavokosu i duze ;). Bio sam siguran da ce moja duza ali brza varijanta znaciti da smo na vrhu Ucke prije njih. A u tom trenu su ispred bile tri najjace ekipe i osjecao sam da jos imamo sansu za borbu s njima.

Ali jao, kad se cinilo da ne moze biti gore magla se jos malo zgusnula. Sad vidimo manje od 10m daleko. Na jedinom opasnom mjestu za orijentaciju, gdje sjecem kroz bespuce, uspio sam nas izgubiti. Samo smo 50-tak metara dalje od staze ali to ne znamo, ne vidimo nista. Tek nakon 45 minuta krsenja granja smo opet na putu. Svejedno smo na vrhu Ucke (KT2) cetvrti, cure pola sata ispred nas. Jedan tim iz Labina nas je pretekao na kratko i bili su vrlo sretni zbog toga. Izgleda da mi je skalp dobio na cijeni nakon Velebita. Godi egu, hehehe, jos kad bi i kod izvjesnih zena imao takvu cijenu, a ne samo kod ludih planinara.

Ne moram govoriti da smo se jos jednom malo zagubili, ali bilo nam je lakse oko srca kad smo dosli na Poklon. Dalje su makadamski putevi, laki za orijentaciju, 15-kma trcanja - tu cemo mi napraviti rezultat. I stvarno bismo se digli, kad bi nesto vidjeli. Imamo mi i volje i snage za trcanje, ali ne vidimo vise od 5m u daljinu, rub ceste jedva naziremo. Tu se ne da brzo trcati, samo lagani jogging. A to mogu i svi ostali iz kruga prvih 5. Tako je i bilo do kraja, jos su nas dvojica domacih iz Lovrana presli jer smo se spustali sa samo jednom ispravnom lampom, zavrsili smo na diobi 5. i 6. mjesta sa jos jednom domacom ekipom. Pobijedili su, kako sam i predvidio, Rijecani (lanjski pobjednici) sa novim rekordom (njima magla ne smeta, sta ti je domaci teren), drugi su par Pula-Slovenac (Puljanin tuda seta sa psom), trece su cure (respect!), cetvrti neki maksimalno nabrijani Lovrani, bravo decki.

Nisam previse nezadovoljan, Kiki je bio super partner, pravo uzivanje je bilo trcanje po makadamima. Sasvim dostojno je zamijenio mog stalnog partnera, koji je pogodio da nemamo sanse protiv domacih ako ne poznamo teren kao i oni, pa zato i nije htio ici. Iako, da nije bila ovakva magla bili bismo u prva tri. Ono sto me posebno zadovoljava je kaj sam u dva dana pretrcao valjda 60km i prehodao jos 30-tak. Fina nadoknada izgubljenog Zagrebackog maratona i povratak u ritam dugih treninga. Sad se mogu na miru ostatak godine baviti brdskim i cestovnim dugoprugaskim trcanjem. I sa sjetom se prisjecati susreta sa grebena...

Imam cijelu listu mjesta na svijetu koja MORAM posjetiti, a ovo je jedno od njih. Kad saznam malo vise o lokaciji i povijesti tih hramova u planinama napisem, zasad fotke. Ne mogu vjerovati gdje su ih napravili! Ovo je bolje i od Meteora, jos jednog od mjesta sa popisa


Fanatici brdskog trcanja izmislili su i disciplinu "trcanje uz stube", najcesce po visokim zgradama tipa Empire State Building, Petronas Towers i sl.
Evo sjajnog mjesta za trening! Hm, a zasto Kinezi nisu medju najboljim up-stairs-trkacima na svijetu? Eh da je nasa Kalvarija na Marijoj Bistrici na malo vecem bregu neg sto je i nasi svecenici bi se mogli utrkivat s Budistima.
Ja sam par puta radio treninge po 10-katnoj zgradi u Preckom kod cure i stanari nisu bili odusevljeni. Par puta sam probao i po Ciboninom tornju, radio sam na 17.om katu i ponekad je znalo nestat struje. To je bilo ok, al nisam imao tus na poslu, pa ...

Ipak idem na Učku!
U igri je bio i Ljubljanski maraton,24.10., ali vise volim trcati po terenu nego po cesti, a i ovo je duze, 60km, plus pristojna visina, sa 100m na 1400m i jos par puta gore-dole.

Proslogodisnja utrka je bila prva takva na Uckoj, a donekle je slicna Velebitskom trekingu- planinski teren, nosis sve sa sobom, krece se nocu, orijentacija, izdrzljivost i pokretljivost su kljucne.
Posebnost Ucke je u tome sto su zadane i unaprijed objavljene kontrolne tocke (kao i na V.T.), ali put kojim ce se doci od jedne do druge je potpuno na izbor natjecateljima. Ovo dovodi timove koji poznaju teren u veliku prednost, domaci su u startu favoriti. Iako, svatko moze doci prije trke i proci trasu utrke, naci svoje precice.

Bigfoot, jeti i/ili grizli?
Tako smo se prosle godine nasli jedna djevojka (B.) i ja s idejom da obavimo istrazivanje staze.
Utrka ce krenuti iz Plomina i zavrsiti u mjestu Liganj, iznad Lovrana. Do prijevoja Poklon dosli smo autobusom, zajedno sa planinarima iz mog PDa i odavde krenuli svojim putem. Pridruzili su nam se dvojica domorodaca, nas forumaski pakleni_patuljak iz Opatije i jedan njegov kompa. Dan smo zavrsili iznad Plomina, B. i ja sami, jer su ova dvojica odlucili ranje dovrsiti svoju setnju. Pocetkom noci nas dvoje smo okrenuli prema nazad, s namjerom da prijedjemo cijelu trasu trke. Vrh Sisol 835m, sa lijepim kamenim liticama, je prva kontrola i do tuda je sve islo ok. Dalje se moze (ne bas dobro) obiljezenim planinarskim stazama kroz grmlje i sumu ili makadamima. Mi biramo ovo drugo, racunam da ce se tu moci trcati na trci i da je mozda tako brze, a svakako lakse za orijentaciju, iako i malo dulje. Bila je bas lijepa noc, mirna, veselo smo cavrljali i nista nije slutilo na zlo.

Odjednom su mi se nakostrijesile sve dlake na tijelu - taj intenzivni smrad ... Pogledali smo se velikim ocima i sekundu nakon toga iz obliznjeg gustisa s lijeve strane, vrlo blizu, do nas dopre neko zivotinjsko mumljanje,kao potmulo rezanje. "Mmmmmmmedvjed!?!?!" Odmah smo poceli galamiti, pljeskati rukama, a meni je odnekud na pamet palo i baciti par kamenja u grmlje u smjeru zivine. Pocelo je prilicno glasno krsenje granja, srecom u smjeru dalje od nas, a odmah se isto culo i sa desne strane, niti 10m dalje rekao bih. "Dva!!! Pa jebemti...!" Uskoro su zvuci teskog trcanja otisli od nas, a mi se gledali zgranuto. Jel bio ili nije? Pa kaj ih tu ima? Da nije konj? ILi vepar? Uh, kvragu, kaj sad? Odlucili mso ipak krenuti dalje, ovaj put znatno glasnije. Nije proslo ni 10minuta, taman
smo se malo opustili i komentirali onaj smrad kad "O ne, opet!!!". A ovaj put na galamu i kamenje reagiralo je tak da se okrenulo prema nama!!! MMMMAAAAAMMMMAAAA! Tek prava kanonada kamenja izgleda da je navela cudoviste da se okrene i zbrise dalje. E pa sad je stvarno vec frka, srecom je vrlo blizu, iza ugla, kucica koju smo vidli ranije taj dan, pl. dom pod Brgudom. Tam cemo docekat dan i onda dalje.

I krenemo mi tamo, a ono i opet smrad oko nas i vrlo neugodan osjecaj da je to nesto jako blizu.
TRK, KIDAJMO!!! Preskocili smo ogradu kucice (koja stvarno ko da smo je narucili da bude tu) i ni pet ni sest nego se popeli po lojtri na krov! I scucurili se uz dimnjak! Uopce nam nije ponos radio probleme, popeli bi se i na dimnjak da je trebalo! JEBOTE PA TU IMA MEDVEDA!!! I GLADNI SU!!! AAAAA! Ubrzo nam je ipak pocelo bit malo smijesno kaj cucimo na krovu ko dve kokosi i kako nije nastupila invazija grizlija na nase utociste, a i gadno je zahladnilo, odlucili smo se spustiti u ogradjeno dvoriste i zapaliti vatru u vanjskom kaminu. Drugi dan smo isli hrabro obici mjesto susreta trece vrste u potrazi za tragovima i dokazima, ali ono sto smo vidjeli bilo je prilicno nejasno. Meni se cinilo da je to mozda ipak trag kopita konja, ali B. je inzistirala da se na nekim otiscima vide i pandze. I bome ne bih se kladio da nisu bile!! Ostatak izleta smo morali znatno skratiti, nismo stigli obici sve kaj smo htjeli (sto me je na trci jako kostalo) i naravno da su nas svi zezali. "Ma nema vam tu medvjeda! To su bili konji, veprovi u najgorem slucaju". E sad i veprove ne bi bilo zgodno naljutiti,
(a ja sam prilikom drugog susreta pogodio kamenom to nesto u mraku barem jednom!). A i ono mumljanje i rezanje... nekak sam zamisljao konje da njiste. Srce mi je u svakom slucaju bilo u petama i sjetio sam se jedne davne serije o susretima lovaca sa Bigfootovima po kanadskim prasumama. Baaaaa!

Trka je bila lijepa. Sastanak svih natjecatelja je poceo kolektivnim izrugivanjem na racun "medvjeda", ali su se osmjesi malo smrznuli kad je frajer iz uprave Parka prirode Ucka spomenuo da su lovci stvarno vidjeli medvjede u okolici. Hehehe . Kompa mi se nazalost udesio na pocetku trke, istegao misic pa je morao odustati, njega sam pratio do prvog doma i onda nastavio sam.
Sad ce trka biti jos brza mozda, tu su opet branitelji rekorda Eris i Florijan iz Rijeke, a jako brzi ce biti i Rajko (SLO) i Goran (Pula), sve poznata lica. Ja sam ostao bez stalnog partnera, ne zeli se mucit na terenu koji daje silnu prednost domacim igracima (mi nismo tam uopce bili nakon trke, ne poznamo kratice), ali imam zato jednog jakog novog igraca ;) tako da cemo mi vrebati favorite onako iz sjene.
Zajedno sa poznavaocima terena, poput onog bracnog para koji je lani sve iznenadio dosavsi na diobi drugog mjesta skupa sa triatloncima iz Pule (s kojima sam bio i ja, ali izvan konkurencije zbog gubitka drugog clana), ili bracom Kalcic. Ah, sto volim utrke! A ova je bas zanimljiva, hoda se nocu, po kraju gdje ima i dosta zvjeradi razne. Lani je bilo vrlo hladno, a zrak vrlo cist pa su pogledi sa grebena Ucke bili famozni - svjetla Istre lijevo i Rijeka i okolica dolje desno, predivno nesto. Jedva cekam, to je prava smotra pustolova, uz mnogo novih koji se tek iskusavaju. Jedan moj frend je lani isto probao, pa mozete procitati i njegove dojmove.

B. na kraju nije isla na trku. Ona je inace vrlo hrabra cura, lani je zavrsila Velebit Ultru u paru, a ove godine je isla ultra solo. Da bi se na pol juznog Velebita izgubila i susrela mamu medvjedicu i dva medeka u sumi!!! Kaze da je ovaj put nije bila frka, ipak je bio dan. Cijeli GSS se digao i trazio je par sati. Mnogi drugi bi nakon njenih iskustava cvrsto odlucili izbjegavati sumu i brda, ali ne i ona. Eno je sad na terenu i istrazuje. Sama! ALi ovaj put samo po danu.
S obzirom da se nadam i sam otici dolje dan prije istraziti neke detalje staze ne budem li se vise javljao znate kaj je. Ekipu cemo vjerovatno nazvati "Hrana za medvjede"

Moram ovo proslaviti, counter na meni najdrazem forumu, IMFu, dosao je na okrugla 2 miliona postova! Skuzio sam jutros da smo blizu i refreshao i cekao i na kraju ga ubo, okrugli post, u 11:44.

Cim sam dosao na IMF, slucajno, preko Monitora, u svibnju 2001. odmah sam na USu nabasao na tulum - 5 zena zove sve na kavu. Niko nece, a pa idem ja, sto ne bi, njih 5 i ja. Pusa, cure, Kleo, Veliko i Malo Zlo, Carica, Atlantis
Hehehe, kava je bila krasna, trajala je do 6h drugi jutro. Kad se sve zatvorilo i izbacili nas iz kafica otisli smo kod mene u firmu. Riskirao sam otkaz, ali curke su bile tak dobre da je vrijedilo. Skupili smo si gitaristu usput i imali romanticni party na podu mog ureda.
S jednom od tih 5 sam proveo sretnih godinu i pol u vezi nakon toga, stekao nekoliko bas dobrih frendova po Hrvatskoj (i sire), naucio kojekakve zanimljive, korisne i mnoge beskorisne stvari. Prezivio tjedan dana u izolaciji na Zenskom kutku, neke marke ruzeva za usne jos uvijek ne mogu istjerat iz glave, ni uz pomoc hipnoze, steta je mozda trajna.
Nazadovao na poslu zbog sata i sata citanja postova, neumornog lupanja F5, umirao od smijeha toliko puta ... obozavam IMF. Sad malo odmaram od pisanja, ali procitam tu i tamo. Sjajna stvar taj forum. Pozdrav svim forumasima sa najdrazeg foruma!!!

Tu bum pisal o Velebitu kakvog ga najvise volim, onom zimskom. Fotke su djelo (i vlasnistvo) frenda Vjerana (fala ti vjergo!) iz mog planinarskog drustva, nastale na nasem tradicionalnom novogodisnjem izletu, oko Nove '04. Salabajzali smo sjevernim V., od Zavizana preko Rossijeve, Lubenovca, a jedna ekipica je produzila i do Alana i dalje.
Kad bolje razmislim mozda i ne bum tolko pisal, kolko tu samo ljepil fotke za dusu

zimski hladni zrak je kristalno cist i pogledi su stvarno daleki. ovi prizori su razlog zasto volim zimu i snijeg.

Premuziceva staza vijuga kroz Rozanske kukove, meni najljepsi dio Velebita u koji ulazi planinarski put


tu smo docekali vec mnoge Nove godine, ritual koji se nadam zadrzati sto duze mogu. lijepo je tu gore.

24.6.-27.6. 2004. Napokon jedna velika utrka za 4-clane ekipe. Ipak je to kraljevska disciplina u pustolovnom svijetu, tu veliku ulogu igra timska dinamika, medjuljudski odnosi i otvaraju se sasvim novi izazovi povezani s tim. Sanda je moja stalna partnerica iz ekipe sa hrvatskih trka, a sad smo se dogovorili sa dva Slovenca da napravimo mix ekipu Hr-Slo, Rajko i Iztok su iz okolice Velenja i znaju kraj jako dobro a Rajko je i jedan od najuspjesnijih na Hr utrkama. Mene je narocito privukao karakter utrke, cak 120km hodanja! Od cega 90km u komadu. Odlican trening za predstojeci Velebit trekking. Problem je jedino mogao biti u tome da su Sanda i Rajko vrhunski bikeri, pa cemo Izi i ja mozda imati problema drzati tempo.

Pocelo je s 3km plivanja s perajama po jezeru, uz jaki pljusak. Znali smo da smo izvrsna ekipa, vrlo jaki, pa nas ni impresivne ekipe iz Poljske, Engleske, Ceske, Slovenije... i najuspjesnija nasa Hrvatska nisu preplasile, krenuli smo jako. Isplivali smo treci, krenuli na prvi kratki trk kao drugi i odmah na pocetku bicikla izbili na vodece mejsto. Kisa je pljustala, vjetar puhao, temperatura padala, a mi se dizali. Poceo je jaki uspon, sto nam odgovara i zacas radimo razliku. Kad je poceo makadam i jos zesci uspon svi smo se smjeskali, ovo je trka za nas! Ali nesto nije valjalo sa mojim bicom, od uzimanja sa tranzicije nesto je lupalo i preskakalo kod zadnje masinice. Pokusavao sam porihtati napetost sajle pa granicnik ali nikako ne prestaje. I taman da cu opet sici, taman da ce Rajko doviknuti da stanem jer da ce puknuti lanac i KRCK! stvarno, ode lanac. Ne vjerujem. Stojimo ko ukopani, zabezeknuti zlom srecom. Pokusavamo pokrpati lanac na hladnoj kisi i gubimo dragocjene minute, da ne spominjem tjelesnu toplinu koja samo curi. Prelaze nas dve,tri, cetri ekipe. Nekako krecemo dalje, ali odmah ponovno puca, opet krpamo, sad vec jako pothladjeni i sad puca i drop out. Vise ne mozemo nista, ocajni guramo bicikl da se bilo kako docepamo slijedece tranzicije i planinarenja. Usput jos uspijevamo i zalutati i odlazimo 10km u krivom smjeru. Kad smo konacno skuzili di smo vec smo bili na rubu odustajanja, dugi spust po ledenoj kisi u neko mjesto nas je potpuno zaledio, tresli smo se nekontrolirano. Nekih pola sata smo bili bolesno pothladjeni i lezali u predvorju hotela pokriveni stolnjacima i plahtama koje nam je dao suosjecajni decko sa sanka hotela u Črnoj.

Kako smo se oporavljali, vani se pojavilo i sunce, tako se vratila i zelja za borbom. Nazvali smo organizatora, uzicali dozvolu da nastavimo sa posudjenim biciklom (dovezli ga Rajkovi i Izijevi frendovi) i krenuli prema kontrolnoj tocki. Koja je bila na brdu s kojeg smo se upravo spustili. I tako se mi penjemo 700m da se vratimo na stazu, a prema nama se spustaju ekipe koje su prosle kontrolu. I svi se cude. I svi su oni ispred nas. Gore smo dosli kao 27. I onda je poceo lov

Zestoko nabruseni nesrecama koje smo uspjeli savladati krenuli smo ganjati poredak. u slijedecih 15 sati nas napredak je izgledao ovako, pozicije na KT redom: 27,20,13,12,12,11,5. To 5. mjesto je do kraja utrke pruzalo jos kakve takve sanse za napad na prva tri, sto bi i uspjeli da nije bilo gadnih navigacijskih problema obje noci. to smo si ipak sami krivi, dok nam je onaj prvi peh djelo nekoga tko je tovario bicikle na kamion i sredio mi mjenjac. ali, obicaj je na pustolovnim trkama da potpises na pocetku da si za sve sam kriv, pocevsi sa samim dolaskom. jos smo uspjeli dobiti i jedan sat kazne zbog spd-cipela ostavljenih na jednom biciklu. organizator je vjezbao strogocu na nama, ali nismo se bunili, jer konacno da se netko i drzi svojih pisanih pravila. stiskali smo mi i dalje, ali nas je napokon unistila druga noc i teski navigacijski problem oko jedne KT, gdje su se pogubile i sve druge ekipe koje je tu uhvatila noc. bio je to blair witch project, vrtili smo se po malom komadu sume ukrug, nailazili na druge jednako izgubljene ekipe, neke smo nalazili i pod drvecem kako spavaju sklupcani i ocajni, dolazili nazad na polazno mjesto sa raznih strana.

kad smo i to rijesili pred zoru snasao nas je konacni udarac, curi se napravili takvi zuljevi da nije bila u stanju hodati, a i jedan od deckiju je potpuno pao iscrpljen nespavanjem dvije cijele noci. tu smo odlucili odustati, tj. ostaviti dvoje stradalih i nastaviti izvan konkurencije nas dvojica. nismo stigli daleko, jos smo obavili jednu KT i onda i mi nabili zuljeve na stopalima i stali. zavrsilo je 15 od pocetnih 35 ekipa. sjajna utrka, sa dramaticnim preokretima, bili smo na vrhu, pali na dno i vratili se na vrh. da bi opet potonuli na dno. trku dugu 260km su prvi zavrsili Poljaci, za 39h. organizacija je bila super, osim peha sa mojim bicom koji nas je prakticki izbacio iz trke, toliko volontera sa toliko volje nisam nigdje drugdje vidio. voznja biciklima po tunelima starog rudnika je bila famozna, treking po Pohorju i Koroskem je bio za pamcenje. prosli smo i Pecu, jedan od vrhova koje spaja K24, valjda najjaca treking tura Slovenije, barem od onih na kojima se ljudi utrkuju. ideja je da se u 24 sata popne na 4 visoka susjedna vrha, staza duzine oko 80km. za mene savrseno, ovo sam odmah prigrlio kao jedan od buducih projekata

Eto, vani pravi potop, nebo crno, grmi. Nece me danas. Mogao bih otici do starta i platiti i onda cekati da li ce se vrijeme ipak smilovati, ali kakve sam srece onda bi dosao uragan s Floride. Ovako, kakav sam baksuz, ostanem li doma vjerovatno ce granuti sunce i onda ce barem oni jadnici koji su dosli ko zna otkud sve imati neke sanse trcati danas. Ja sam ocajan i jadan ali kaj sad. Ovo je jos jedan razlog zasto nisam clan nikojeg kluba i zasto ne pucam na rezultate u trkacim kupovima - ovak mozes ostat doma kad ti se neda trcat po kisi. Ako zabrijes prejako onda ides i po ovakvom vremenu i patis se much too much. Ja sam bio spreman riskirati da malo pokisnem usput, ali ne i da kisnem svih 3-3 i pol sata. Prehladio bi se ko macic. Odustajem dakle, nadam se da ce oni koji su odlucili probati docekati malo suhog vremena. Smrc
Ma, lako za to sto ja necu danas trcat, ali bude m izao onih ljudi koji organiziraju takve stvari i onda mi kisa sve unisti. Pitam se kako li to izgleda na Flori, Xiola? Jel se otkazuje, pomice start, ili se ide bez obzira na sve? Valjda ovo zadnje, jer nemres to otkazat, tisuce ljudi dodju odsvakud. I onda se jadni natapaju. Brrr tolko nisam zeljan trcanja ipak, ja zelim uzivati, ne si dokazivati mazohizam. To imam na pustolovnim trkama, jednom kad krenemo nema stajanja. MMM, mozda je vrijeme da se prisjetim one trke iz Velenja od ljetos ...

OK, sutra krecemo, sta se napravilo - napravilo se. Sutra je prognoza dosta losa, mogla bi nas i kisa pljusnut, a posebno neugodno zna biti na Jarunu, tam uz nasip, gdje obicno zapuse vjetar. Onako mokre (od znoja i/ili kise) to nas stvarno zna presjeci, narocito kad se uzme u obzir da je to negdje oko 24-27km, kad vec pocinje i kriza. Dakle, sutra dajem 100kn, koliko je startnina, da bih se mucio nekih 3sata i 15-20 minuta (ili duze, ako puknem), da bih vjerovatno pokisao i poslije trke bio strgan i jadan. Da, mi stvarno placamo za taj uzitak, ako ste mozda mislili da NAMA placaju za to - wrong! Tesko je to objasniti nekome tko ne trci, koji je smisao toga. Ja ne uspijevam ni svojim starcima i familiji, lagano sam digao ruke ;)

Nisam uspio bas teoriju povezati sa praksom, kako sam se nadao, jer su zaredale berbe: grozdja, oraha, kestena, vrganja, koje su mi pojele slobodno vrijeme ovaj tjedan. Ali drzao sam se nekih provjerenih principa: jesti manje masnu hranu, sto vise ugljikohidrata (htio sam sada malo o kvalitativnoj podjeli tj glikemickom indeksu, ali to ce morati cekati neki drugi dan), pa sam se orijentirao uglavnom na tjesteninu, krumpir i veliku kolicinu banana. Imam u pripremi i dva energetska gela (27g ugljikohidrata, 110 kcal svaki), koje cuvam kao spas kad udari kriza. Jos planiram gdje i kad ih smazati, recimo na 27. pa 35. km. Cijeli dan se nemilice hidriram i za kraj cu jos na lagano rastrcavanje. Sutra par banana za dorucak i off we go. Start je u 10, trasu mozete vidjeti ovdje, ako nekog zanima, a mene na trci prepoznati po plavo-crvenoj marami sa natpisom "Velebit trekking" na glavi. Drzite mi fige, ako vrijeme ostane suho mogao bih mozda oko 3:15, sto bi mi sad bilo vrlo ok

Cilj - 10.10.2004. Zagrebački maraton, 42km 195m
treci put, nakon '99 i '02 idem opet na najdrazi (jer je najblizi) maraton, gradski, domaci. Dosadasnja vremena 3:55 prvi pokusaj, 3:35 drugi. Nada za ovaj put? 3:15

Trening
Moglo bi se reci da sam kampanju za maraton zapoceo netom nakon Velebitske ultre i Grintavca, koji su mi oznacili vrhunac forme i zatim dosta veliki pad, uzrokovan velikom iscrpljenoscu i losom prehranom. Uzmimo za pocetak 8.8., i prvi 22km trening nakon dvotjednog “odmora”, zapravo smanjivanja intenziteta treninga. Meni su uvijek dugi treninzi (preko 21km) osnova priprema za maraton, to je najbitnije i uz to odradjeno se moze i malo svercati sa ostalim treninzima. Sad sam pritisnut drugim utrkama poceo s dugim dosta kasno (samo 2 mjeseca prije ciljanog maratona, volio bih da su bila 4mj), naredavsi 26km 28.8., 30km 10.9., jedan opaki miks 25.9. u Dubrovniku (4h ukupno trajnje, od toga 18km trcanje), 22km 30.9. Nisam bas presretan sa najvecom kilometrazom, onaj Dubrovnik je upao neplanirano, na mjesto predvidjenog 36km trcanja. Taj nedostatak me malo plasi.
Izmedju tih dugih ubacivao sam razne krace varijacije, nekoliko jakih 10-tki, nekoliko brdskih, nekoliko brzih kracih (npr 5km utrka 4 zagrebačka trga), ukupno 110km u 8.mj. i 150km u 9mj. Prilicno skromna kilometraza u usporedbi sa onim sto rade ljudi koji trce samo maraton (300-500km mjesecno), ali meni tu ide jos po 100-200km bicikla mjesecno, nekoliko desetaka km veslanja i plivanja pa moram biti zadovoljan, vise bas i nije islo, nisam htio forsirati prevec, s obzirom da je pravi cilj tek iduce proljece i ljeto.

Projekt
A sad ono sto mi je najzanimljivije – nutricionizam u sluzbi maratona. Zapravo sam odlucio iskoristiti blog kao dodatnu motivaciju za bolje shvacanje vaznosti prehrane za kondu sportasa, ni blizu vrhunskog, ali ipak prilicno aktivnog i naprednog. I pokrecem mali eksperiment, carboloading. Namjeravam kroz ovih jos 5 dana (a pocelo je prije 4 dana sa onih22km) do utrke proci nekoliko faza tog procesa i utvrditi iz prve ruke djelovanje biokemije na rezultat. Svaki dan cu proci po dio teorije , koju pratim po knjizi “Prehrana vrhunskih sportasa-temeljni principi” dr.sc. Ignaca Kuliera), ne toliko za slucajne namjernike na ovaj blog, koliko za vlastito utvrdjivanje ovog temeljnog gradiva. Pokusati nekom prenijeti neko znanje jako pomaze dobroj sistematizaciji istog u vlastitoj glavi, tako da mi ovaj oblik pracenja mozda moze samo pomoci. Bilo bi vrijeme da to naucim malo bolje

Osnovni pojmovi
Ima toliko toga da je nemoguce pokriti sve baze, a i ne znam otkud poceti. Ajmo ovako. Misici trose energiju u obliku molekula ATPa, to smo ucili u skoli. Dva glavna izvora energije (iz cega nastaju ATPjci) za misicnu aktivnost su ugljikohidrati i masti, tj. njihove komponenete u krvi i misicima, tak da imamo 4 primarna substrata (excuse my french prepisujem iz knjige ;) ): glikogen, glukoza, trigliceridi, masne kiseline. Proteini stupaju u akciju kao gorivo tek kad se potrosi sve ostalo, onda tijelo pocinje jesti vlastitu supstancu. Malo matematike, ukupne zalihe energije u tijelu su otprilike ovakve (oscilira po spolu, tezini, kolicini misica): 2000kcal ugljikohidrati, masti 80.000kcal, proteini 30.000kcal. Maraton za osobu tezine 75kg trosi blizu 1000kcal na sat. Kod trcanja intenzitetom od 70%VO2 max (ugrubo, VO2max je aerobni kapacitet, sposobnost tijela da apsorbira, transportira i koristi kisik u energetskom ciklusu) sto je na granici izmedju srednjeg i visokog intenziteta ugljikohidrati su glavni, a pri nizem intenzitetu 50% VO2max masti su glavni izvor energije. To je povezano sa tim da masti sporije “sagorijevaju” u ATP i trebaju za to vise kisika, pa kako ubrzavamo tijelo trazi brzu proizvodnju i prebacuje se na ugljikohidrate. Kod nekih 60-65% intenziteta odnos je podjednak, to bi trebalo biti ciljano podrucje kao neki kompromis brzine i duzine. Ali. Maraton je utrka na rezultat, ne samo na prolaz kao sto je onima koji tek pocinju, sad vec i ja grizem na vrijeme. Uz to na pocetku trke je uvijek prisutna euforija, adrenalin i obicno se krece brze nego bi trebalo. To je glavna zamka. Uz nesto skupljenog iskustva to donekle vec uspijevam kontrolirati.

Eksperiment - carboloading
Sva ta matematika i analiza vodi slijedecem: onih mojih 2000kcal ugljikohidrata (njih trosi i mozak, ne samo misici) ne moze prezivjeti dulje od 30-tog km. Tu nastupa kriza, tijelo je prisiljeno prijeci na masti, a to znaci i usporavanje. Praceno bolnim nogama i jos jednim efektom, nakupljenom mlijecnom kiselinom u misicima. Zajedno to daje Zid, The wall,teski trenutak svakog maratonca. Postoje neke stvari koje mogu ovo odgoditi i olaksati. Uzimanje gelova i napitaka sa odredjenim postotkom lakoprobavljivih ugljikohidrata tokom trke (ali ne prije cca 10.km, da se ne desi kontra efekt), i ono glavno, povecavanje rezervi prije trke. I to je ono sto radim sada, to je cilj slijedecih 5 dana prije trke.
Kako napucati maksimalnu kolicinu glikogena (zalihe ugljikohidrata u misicnom tkivu) u tijelu. Tu pocinje cijela znanost oko funkcioniranja tijela i to ide do razine stanica. Zamorno stivo, ali mora se to nauciti ako se hoce trcati dobro.
Eksperiment sam zapoceo u petak, sa treningom 22km (trajanje oko 1.50-2h) intenzitetom oko 65-70%. Trcim bez cardio-sata (mjerac pulsa), koji je danas nezaobilazan vecini pravih trkaca – puls je izvrstan nacin pracenja opterecenja. Ali ja sam pristasa trcanja “na osjecaj”, cak i bez stoperice na ruci, oslanjam se na procjenu, tako da su sve moje brojke priblizne. Neki bi vas udavili sa preciznim brojem otkucaja i kalorija da bi vam poplavio vrat, ak mislite da sam ja naporno precizan eek wrong. Ja sam trkac-narodnjak :) ! Ok, nazad na temu, taj trening je tzv. šok trening, sluzi da se dobro isprazne zalihe ugljikohidrata (ali opet ne pretjera sa tempom, jer trka je blizu, necemo teske noge). Zanimljiva cinjenica je da tijelo nakon takvog praznjenja puno bolje apsorbira ugljikohidrate iz hrane. To je tzv Glikogenski prozor, oko 4 sata nakon intenzivnog treninga tijelo moze konvertirati ugljikohidrate u glikogen 3 puta vecom brzinom od standardne, bez treninga. Nekad se to forsiralo do krajnjih granica i takvo max praznjenje se naziva depletion, danas to izbjegavaju, jer postoje i neugodne nuspojave. Zato je ovo moje neka zlatna sredina.

I za kraj prve lekcije jos jedna caka. Ugljikohidrati, vec rekoh, su brzo gorivo, osigurava vise kalorija na litru utrosenog kisika a ijedini je proizvodjac ATPa bez prisustva kisika, na anaeroban nacin, dok su masti sporo (“niskooktansko”) gorivo, koriste ga spora misicna vlakna. Mozda ste culi da u tijelu imamo brza i spora misicna vlakna? Ne mogu sad ulaziti dublje u to, osim napomene da kod dugoprugasa prevladavaju spora, pa efikasnije mozemo koristiti sporo gorivo, mast. Vidjeli ste da su sprinteri prilicno nabildani, dok su dugoprugasi kost i koza i to je pravilo. Sprinteri trce anaerobno, jer ni nemaju vremena za spori aerobni nacin. Kod njih prevladavaju “brza” misicna vlakna. Dugoprugasi gledaju smanjiti tjelesnu tezinu iz ocitih razloga, treba to nositi 42km, i prosjecni maratonac je 65kg tezak, maratonke i vrhunski trkaci i puno manje, pravi kosturi. Ja se upravo izvagah, nakon svih dnevni zde/p/s-ranja i imam 77.5kg. Puno previse za prave rezultate, ali nece mi se biti kostur a i imam druge zanimacije koje traze vece misice. Do maratona se nadam skinuti jos 1kg pazeci na prehranu, a na trci ocekujem gubitak jos oko 3kg, od cega dio voda, ali dobar dio i tjelesne mase. Bas me zanima kako ce to proci.

18-21.8.2000, Bjelolasica 2000.
Malo o povijesti pustolovnih utrka u Hrvata. Nije ni to proslo bez trvenja. Prica ide ovako nekako, koliko ja znam kao promatrac i sudionik "koji se ne bi stel prevec mešat". Prvo je Simun Cimerman odguslao sa svojim timom veliku Eco challenge utrku u Maroku '98 (uspjesno) pa u Patagoniji (neuspjesno), a onda je odlucio organizirati nesto slicno u Hrvatskoj. Ne znam kako i otkud, ali prije njegove utrke dogodila se jedna druga - Cro Challenge, u reziji dueta Karlo Ruzic-Ivana Franchesci. Iza kulisa se bila neka velika bitka za prestiz i ispalo je da je ova (splitska) prestigla Simunovu.

Ja tada nisam poznavao nikog od tih organizatora, ali jedan kolega iz mog planinarskog drustva je bio u toku. I nekad krajem '99 na snjeznom izletu predlozio on meni da idemo probati. Kad mi je ispricao o cemu se radi odusevio sam se. Ubrzo smo imali 4-clani tim, sve nasi iz planinarskog drustva. Trenirali smo, a onda sam ja zavrsio u bolnici zbog neke bizarne ozljede, i umjesto mene uskocio je netko drugi. I tako je ekipa otisla na cro challenge bez mene i nazalost nije uspjela zavrsiti trku. A pred vratima je bila i trka na Bjelolasici, ona Simunova. Ovaj put se originalna ekipa nije uspjela usuglasiti oko nastupa pa sam nekako zavrsio u novoj ekipi, usprkos tome kaj sam nedavno izasao iz bolnice, neoporavljen, neutreniran. Ali lud od zelje da ne propustim ovu, kad sam vec morao prvu. slijedi mali opis, a prilazem i uradak na istu temu mog omiljenog pustolovnog autora, evo sta je Pol napisao

Dvojicu muskih iz te ekipe, Alana i Darija, sam do trke jedva poznavao, djevojku su oni jedva poznavali, ja uopce ne. Upoznao sam je tek tjedan dana prije, na prvom i jedinom trening veslanju, na nekoj surf-daski jer drugo nismo imali. Dosao sam k njoj u Rijeku sa biciklom, cekao na benzinskoj stanici u Matuljima, dosla po mene s Yugom i stavila me spat k sebi, ne znajuci NISTA o meni. Stvarno me se dojmila odmah ko pustolovka, ali valjda je ipak stvar bila u vibri. poslije smo postali dobri frendovi. Prvi put smo se svi skupa sastali na samom startu, na koji je svatko dosao iz svog smjera. Neke ozbiljnije ekipe su nadovno cak i trenirale zajedno, a bogme i dosle skupa, neki su cak stovise bili i isto odjeveni. Shvatili smo da su izvjesne ekipe posteno nabrijane na utrku. Za sve nas je sve to bilo potpuno novo iskustvo. Napravili smo tada sve moguce greske. ali idemo redom. Iz Begovog razdolja smo krenuli put Bakra na start, svi u svojim vozilima jer je organizator malo kiksao - mi u staroj kanti od Bube.

Odatle startali kajacima (krepali, dosli medju zadnjima), sjeli u Crikvi na bicikle. Uspon 20% od 0 na 1000m, po 40celzijusovaca, nakon 2-3 sata na moru, slomljeni. prvi put pao sam u nesvijest (ja sam tu bio gadno anemican nakon moje bolnice) nakon pol sata na biciklu. jedan iz druge ekipe je vozio, stao, prevrnuo se u grmlje pokraj ceste i nakon reanimacije vodom i samarima tvrdio da "ko ja? ma ne serite, nisam, ajd idemo dalje". nije se uopce sjecao dogadjaja?! ja sam nakon moje reanimacije uspio voziti dalje ok, a imali smo tad u ekipi tu dvojicu bas jakih bikera, pa su vukuci curu na spagici (Alanova ideja i izvedba) povukli nasu ekipu sa 17. na 5. mjesto na toj dionici. i onda je pao mrak, prestao bicikl - nas najjaci dio (i Sandra je bikerica, odlicna na downhillu, a ja isto ok), dosla je prva prava tranzicija (ono sa kajaka na bic ne racunam jer se tu nije imalo puno za raditi), poceo je treking po mracnoj sumi. i pocela nocna mora.

nase hendlanje karte, sto nam je negdje usput spomenuto kao kljucna stvar na takvim utrkama, a i na hodanju nocu nepoznatim krajevima opcenito, svelo se na vazno okretanje iste u svim smjerovima i bezbrizno drzanje ceste i markirane staze. u jednom trenutku nestalo je markacije, nasa planinarska staza dosla je do dead enda. nakon istjerivanja djavla iz onog ko je predlozio tu kraticu pokusali smo se"orijentirati", kao naci put po neobiljezenim sumskim makadamima. ali nista od toga. nemamo mi te prakse. i nakon jedno sat vremena zujanja po mracnoj sumi vratimo se nazad na glavnu cestu da probamo okolnim, duzim a laksim putem. na slijedecem skretanju sa ceste ponovno smo uspjeli zabrijati, nasli se u nekoj kotlini, maloj cistini usred guste prasume, a na njoj magla do koljena, drzi se tla, a gore mjesec. i nigdje nikog. bila je to idealna scenografija da ekipi prepricam neke scene iz filma o vukodlacima, medjutim to nije naislo na simpatije. pocela su "vidjenja" raznih ociju u grmlju i "cujenja" raznih glasanja iz sume pa smo u krajnje neugodnom ozracju konacno nekako ispali na pravi put i stigli do vrha Kula na Bjelolasici, gdje smo i trebali doci.

tu smo jos malo i prilegli, ne znajuci da se od uspjesnih ekipa ocekuje da hodaju cijelu noc. tak da smo jutro docekali opet medju zadnjima, sad 19 od 21 tima cini mi se. sad je mozda zgodno vrijeme da spomenem i nase ruksake. u njima smo imali i vrece za spavanje i podloske i kuhala i kile i kile hrane, kao pravi planinari na izletu, a na nogama teske gojzerice. bili prava sprdacina od ekipe, u odnosu na ostale. posebno smijesno smo izgledali kad smo te ruksake nakon hodanja natrpali i na bicikle, vozimo se mi tako po makadamima, prilicno brzo, sa 60-litarskim (i jednim 80l !!) ruksacima na ledjima, gojzerice kloparaju i furamo downhill. nevidjeno nesto. balansiranje na zavojima, adrenalin jer njusimo skori kraj muka, strme cestice, gustanje, finish utrke je bio za pamcenje!

kako smo stalno bili medju zadnjima ("medju" znaci da smo se neko vrijeme probili cak i na predzadnje mjesto te zavrsili zajedno sa jos jednom ekipom) tako smo kasnili na sve dobre stvari utrke. nisu nam dali jahati konje, sto je bila jedna disciplina, nisu nas pustili na Klek na absail, sto nam se najvise svidjalo, ali kad smo dosli na cilj barem su svi bili tamo da nas docekaju.
nikad kao tada nisam vidio takve orgije u jelu. imali smo neogranicenu klopu, sto smo svi iskoristili ko ekipa iz socijalne menze, daj sto das i stavi kolko stane na tanjur i tako po par puta repete svaki od nas. Nakon toga smo cijeli dan lezali u krevetima nasih hotelskih soba. Zapravo, tu orgiju u klopi smo imali i prije te trke, sjecam se da su tamo u Begovom Razdolju s nama u hotelu bile i neke misice na "pripremama" i da nisu mogle vjerovat kako zderemo. U godinama koje su uslijedile na svakoj trci gdje imamo svedski stol pokusavamo ponoviti to zdranje, ali vise to nije to, prizori prvo sretnih, polaskanih, pa onda zabrinutih i na kraju ocajnih kuhara ostaju u neizbrisivom sjecanju