Marketing
Magla svuda, magla oko nas ....
Učka, 22.10.04-24.10.2004.
Dosao sam u Opatiju vec u cetvrtak navecer i prespavao kod frenda, tj. paklenog_. Drugo jutro vec sam na putu prema Uckoj. Kroz Moscenicu penjem se na makadame kojiima je Ucka prosarana uzduz i poprijeko. Na nekih 800m nadmorske visine vec ulazim u maglustinu, vidljivost mjestimicno mozda 50m, cak i manje. Forsam svoju polutrulu Ladu Samaru po teskim putevima i sablaznjujem osoblje Parka Prirode Ucka koji istom brzinom furaju istim putem u svojoj terenskoj Ladi Nivi. Gledaju me s cudjenjem, mene i moj auto. Kaj me gledate, Lada je Lada, a ja sam lud od adrenalina i srece kaj nisam na poslu i u Zagrebu.
Stajem na jednom krizanju i krecem u izvidjanje trase sutrasnje utrke. Okrenem na jug, trckaram makadamom i onda ugledam neku stazicu koja naizgled ide u zeljenom smjeru. "Ha, to je zgodna precica, idem tuda" pomislim nabrijano, zaboravivsi da nemam kod sebe kompas. Guste sume Ucke + losa karta + nemanje kompasa (a ni sunce se ne vidi) = bad idea. Sto sam vrlo uskoro i ustanovio. Nije proslo niti 15 minuta, a vec sam bio izgubljen. Jos gore, nisam toga ni bio svjestan. Prvo je nestalo puteljka, pa sam se zapleo u gustu sikaru, ali i dalje odbijao prihvatiti poraz i nastavio se probijati u pretpostavljeno dobrom smjeru. Nekih 2 sata kasnije konacno sam se probio do neke staze sa planinarskim markacijama. Ali jao, na ovom drvu pise Kremenjak, pa to je sjeverno od polazne tocke, ne juzno! Zavrtio sam se u sikari u skroz krivom smjeru, gledam i ne vjerujem, pa kak?!
Sav zbunjen vracam se do auta i prelazim na novo mjesto, provjeriti jednu drugu precicu. Ta ukljucuje kratko probijanje kroz sumu izmedju dvije ceste. Pametni uce na greskama. Sto znaci da ja i opet idem bez kompasa u akciju. Cini se da je komad sume koji treba prijeci kratak i da cu se lagano vratiti ali taman sam izgubio iz vida cestu gdje mi je auto i krenuo se vracati kadli naglo pocne nailaziti magla i opet mi smanji vidljivost. Ajoj, ne opet. Izgubljen. Probijam se kroz granje i izbijam na neku cestu. Uh, kam sad? Nemam pojma jesam li na pravoj ili krivoj. U to prema meni dolazi neki biciklist. I to organizator utrke glavom i tri dana starom bradom. Elvir, pa di si? Malo pricamo i zezamo se, a onda sramezljivo pitam a di sam ja to zapravo? Pokazuje mi na krati, zapravo sam tamo gdje sam i htio biti, ali ne bih to ponavljao na utrci u mraku. Zakljucujem da ta precica ne valja i vracam se preko brda do auta. Sad mi je dosta, uzimam kompas i slijedecih par sati konacno radim prava izvidjanja, bez daljnjih gubljenja. Oko 15h krecem zurno po makadamima prema Poklonu, na dogovoreni sastanka sa frendom, da odemo zajedno na vrh Planik. Ponovno vozim ostar cross-country po grubim puteljcima, auto se zanosi, kamenje frca, lokve s vodom pljuskaju pod kotacima i zalijevaju auto preko krova. Koji gust!!!
Putem sam primjetio jos nekoliko auta sparkanih uz makadam, sve redom neki stari krsevi, koje nikom nije zao terat di normalan auto ne bi nikad isao. valjda zato ima toliko bacenih starih auta po grabama na mjestima bogu iza nogu, covjek se vozi dok ide a kad stane samo odgura u ponor. od 5 auta samo jedan je bio noviji jeep, ostalo stare zastave, Lade i golfovi. Frend se ukrcava i krecemo na sjever od Ucke, prema vrhu Planik i pl.domu Koritima. Makadami ovdje su jednako teski, a i nesto strmiji. Magla je jos gusca, sad je vidljivost samo 10m u sumi. Vozimo polako da ne pogodimo koje drvo jer se cesta mjestimice jedva nazire. NA jednom stvarno strmom usponu Lada odbija poslusnost, moramo dalje pjesice. U teskoj maglustini ne uspijevamo naci precicu sa vrha Planika na donju stazu za Korita pa se mokri i razocarani ubrzo vracamo u Opatiju i kasnije u Lovran na ugodno druzenje (bok Ž.!)
Subota, dan utrke. Pametni ljudi se taj dan (a i cijeli tjedan prije) odmaraju, cuvaju snagu za utrku. To znaci da ja i opet idem u izvidjanje i jurcanje po terenu. Opet sam s Ladom na parkingu podno Planika, al ovaj put vidim da je autu dosta silovanja, opasno sisti vruca oda iz loseg spoja cijevi za hladjenje. Obecajem autu da ako me samo izvuce van odavde moze u penziju. Krenem trckarati u okolicu ne bih li otkrio najkracu stazu za Korita. Naravno, otkrio sam onu najduzu.
To je rezultiralo time da sam na dan utrke otrcao 15km po makadamima. Utrka je inace 60km duga, pa je stvarno bilo neophodno da povecam tako skromnu kilometrazu, buduci sam u izvrsnoj formi. Ovo je naravno ironija, bio sam jako ljut na sebe. Nadam se samo da necu zbog toga puknuti na utrci pa da me kompic razapne.
Utrka. Pomalo kaotican start iz Plomina oko 18h, odmah upadamo u najgoru vrstu magle od koje ne vidimo 20m u daljinu, spusta se i noc. Na grebenu Sisola u potpuno slaboj vidljivosti vrtimo se oko nekog kamena, taman da cu morati vaditi kompas da vidim kam uopce idemo kad dolaze dvije djevojke. Najozbiljnije ih pitam otkud to one idu jer nema sanse da smo se okrenuli za 180. One tvrde da jesmo, ali su zapravo one. Sklapamo savez i dalje idemo zajedno, probijamo se kroz maglu i noc i klisko kamenje do KT1, vrha Sikorac, usput se rjesavajuci pratnje jos jednog ili dva tima. Darija je vrlo nabrijana, u jednom trenutku sam se okliznuo i rekao otprilike "polako ovuda" a ona ce "ma sta polako, ajde mici se ako neces brzo". Vow, koja macka, naravno da cu brzo. Malo mi je zao Natase, kaj bu ju ova tak naganjala cijelim putem? Ali ni Natasa nije za zaliti, ide i ona ko zmaj. Moj kompa Kiki i ja se gledamo podignutih obrva, stvarno se ne susrece svaki dan(tj. noc) ovakve dvije zgodne i energicne djevojke, pogotovo ne na nekom opasnom klizavom grebenu, na rubu provalije, usred Ucke. Razdvajamo se na cesti ispod vrha, one lijevo mi desno. Zasto ih nisam odlucio pratiti, kad su nas zvale da idemo s njima? Ne znam zapravo, odluku je trebalo donijeti u sekundi, valjda sam pomislio da ako odem s njima tu je kraj svim mojim ambicijama da ih prestignem. Jer bih uz njih rado ostao cijelu noc, a uz onu plavokosu i duze ;). Bio sam siguran da ce moja duza ali brza varijanta znaciti da smo na vrhu Ucke prije njih. A u tom trenu su ispred bile tri najjace ekipe i osjecao sam da jos imamo sansu za borbu s njima.
Ali jao, kad se cinilo da ne moze biti gore magla se jos malo zgusnula. Sad vidimo manje od 10m daleko. Na jedinom opasnom mjestu za orijentaciju, gdje sjecem kroz bespuce, uspio sam nas izgubiti. Samo smo 50-tak metara dalje od staze ali to ne znamo, ne vidimo nista. Tek nakon 45 minuta krsenja granja smo opet na putu. Svejedno smo na vrhu Ucke (KT2) cetvrti, cure pola sata ispred nas. Jedan tim iz Labina nas je pretekao na kratko i bili su vrlo sretni zbog toga. Izgleda da mi je skalp dobio na cijeni nakon Velebita. Godi egu, hehehe, jos kad bi i kod izvjesnih zena imao takvu cijenu, a ne samo kod ludih planinara.
Ne moram govoriti da smo se jos jednom malo zagubili, ali bilo nam je lakse oko srca kad smo dosli na Poklon. Dalje su makadamski putevi, laki za orijentaciju, 15-kma trcanja - tu cemo mi napraviti rezultat. I stvarno bismo se digli, kad bi nesto vidjeli. Imamo mi i volje i snage za trcanje, ali ne vidimo vise od 5m u daljinu, rub ceste jedva naziremo. Tu se ne da brzo trcati, samo lagani jogging. A to mogu i svi ostali iz kruga prvih 5. Tako je i bilo do kraja, jos su nas dvojica domacih iz Lovrana presli jer smo se spustali sa samo jednom ispravnom lampom, zavrsili smo na diobi 5. i 6. mjesta sa jos jednom domacom ekipom. Pobijedili su, kako sam i predvidio, Rijecani (lanjski pobjednici) sa novim rekordom (njima magla ne smeta, sta ti je domaci teren), drugi su par Pula-Slovenac (Puljanin tuda seta sa psom), trece su cure (respect!), cetvrti neki maksimalno nabrijani Lovrani, bravo decki.
Nisam previse nezadovoljan, Kiki je bio super partner, pravo uzivanje je bilo trcanje po makadamima. Sasvim dostojno je zamijenio mog stalnog partnera, koji je pogodio da nemamo sanse protiv domacih ako ne poznamo teren kao i oni, pa zato i nije htio ici. Iako, da nije bila ovakva magla bili bismo u prva tri. Ono sto me posebno zadovoljava je kaj sam u dva dana pretrcao valjda 60km i prehodao jos 30-tak. Fina nadoknada izgubljenog Zagrebackog maratona i povratak u ritam dugih treninga. Sad se mogu na miru ostatak godine baviti brdskim i cestovnim dugoprugaskim trcanjem. I sa sjetom se prisjecati susreta sa grebena...
Post je objavljen 25.10.2004. u 08:38 sati.