Marketing
18-21.8.2000, Bjelolasica 2000.
Malo o povijesti pustolovnih utrka u Hrvata. Nije ni to proslo bez trvenja. Prica ide ovako nekako, koliko ja znam kao promatrac i sudionik "koji se ne bi stel prevec mešat". Prvo je Simun Cimerman odguslao sa svojim timom veliku Eco challenge utrku u Maroku '98 (uspjesno) pa u Patagoniji (neuspjesno), a onda je odlucio organizirati nesto slicno u Hrvatskoj. Ne znam kako i otkud, ali prije njegove utrke dogodila se jedna druga - Cro Challenge, u reziji dueta Karlo Ruzic-Ivana Franchesci. Iza kulisa se bila neka velika bitka za prestiz i ispalo je da je ova (splitska) prestigla Simunovu.
Ja tada nisam poznavao nikog od tih organizatora, ali jedan kolega iz mog planinarskog drustva je bio u toku. I nekad krajem '99 na snjeznom izletu predlozio on meni da idemo probati. Kad mi je ispricao o cemu se radi odusevio sam se. Ubrzo smo imali 4-clani tim, sve nasi iz planinarskog drustva. Trenirali smo, a onda sam ja zavrsio u bolnici zbog neke bizarne ozljede, i umjesto mene uskocio je netko drugi. I tako je ekipa otisla na cro challenge bez mene i nazalost nije uspjela zavrsiti trku. A pred vratima je bila i trka na Bjelolasici, ona Simunova. Ovaj put se originalna ekipa nije uspjela usuglasiti oko nastupa pa sam nekako zavrsio u novoj ekipi, usprkos tome kaj sam nedavno izasao iz bolnice, neoporavljen, neutreniran. Ali lud od zelje da ne propustim ovu, kad sam vec morao prvu. slijedi mali opis, a prilazem i uradak na istu temu mog omiljenog pustolovnog autora, evo sta je Pol napisao
Dvojicu muskih iz te ekipe, Alana i Darija, sam do trke jedva poznavao, djevojku su oni jedva poznavali, ja uopce ne. Upoznao sam je tek tjedan dana prije, na prvom i jedinom trening veslanju, na nekoj surf-daski jer drugo nismo imali. Dosao sam k njoj u Rijeku sa biciklom, cekao na benzinskoj stanici u Matuljima, dosla po mene s Yugom i stavila me spat k sebi, ne znajuci NISTA o meni. Stvarno me se dojmila odmah ko pustolovka, ali valjda je ipak stvar bila u vibri. poslije smo postali dobri frendovi. Prvi put smo se svi skupa sastali na samom startu, na koji je svatko dosao iz svog smjera. Neke ozbiljnije ekipe su nadovno cak i trenirale zajedno, a bogme i dosle skupa, neki su cak stovise bili i isto odjeveni. Shvatili smo da su izvjesne ekipe posteno nabrijane na utrku. Za sve nas je sve to bilo potpuno novo iskustvo. Napravili smo tada sve moguce greske. ali idemo redom. Iz Begovog razdolja smo krenuli put Bakra na start, svi u svojim vozilima jer je organizator malo kiksao - mi u staroj kanti od Bube.
Odatle startali kajacima (krepali, dosli medju zadnjima), sjeli u Crikvi na bicikle. Uspon 20% od 0 na 1000m, po 40celzijusovaca, nakon 2-3 sata na moru, slomljeni. prvi put pao sam u nesvijest (ja sam tu bio gadno anemican nakon moje bolnice) nakon pol sata na biciklu. jedan iz druge ekipe je vozio, stao, prevrnuo se u grmlje pokraj ceste i nakon reanimacije vodom i samarima tvrdio da "ko ja? ma ne serite, nisam, ajd idemo dalje". nije se uopce sjecao dogadjaja?! ja sam nakon moje reanimacije uspio voziti dalje ok, a imali smo tad u ekipi tu dvojicu bas jakih bikera, pa su vukuci curu na spagici (Alanova ideja i izvedba) povukli nasu ekipu sa 17. na 5. mjesto na toj dionici. i onda je pao mrak, prestao bicikl - nas najjaci dio (i Sandra je bikerica, odlicna na downhillu, a ja isto ok), dosla je prva prava tranzicija (ono sa kajaka na bic ne racunam jer se tu nije imalo puno za raditi), poceo je treking po mracnoj sumi. i pocela nocna mora.
nase hendlanje karte, sto nam je negdje usput spomenuto kao kljucna stvar na takvim utrkama, a i na hodanju nocu nepoznatim krajevima opcenito, svelo se na vazno okretanje iste u svim smjerovima i bezbrizno drzanje ceste i markirane staze. u jednom trenutku nestalo je markacije, nasa planinarska staza dosla je do dead enda. nakon istjerivanja djavla iz onog ko je predlozio tu kraticu pokusali smo se"orijentirati", kao naci put po neobiljezenim sumskim makadamima. ali nista od toga. nemamo mi te prakse. i nakon jedno sat vremena zujanja po mracnoj sumi vratimo se nazad na glavnu cestu da probamo okolnim, duzim a laksim putem. na slijedecem skretanju sa ceste ponovno smo uspjeli zabrijati, nasli se u nekoj kotlini, maloj cistini usred guste prasume, a na njoj magla do koljena, drzi se tla, a gore mjesec. i nigdje nikog. bila je to idealna scenografija da ekipi prepricam neke scene iz filma o vukodlacima, medjutim to nije naislo na simpatije. pocela su "vidjenja" raznih ociju u grmlju i "cujenja" raznih glasanja iz sume pa smo u krajnje neugodnom ozracju konacno nekako ispali na pravi put i stigli do vrha Kula na Bjelolasici, gdje smo i trebali doci.
tu smo jos malo i prilegli, ne znajuci da se od uspjesnih ekipa ocekuje da hodaju cijelu noc. tak da smo jutro docekali opet medju zadnjima, sad 19 od 21 tima cini mi se. sad je mozda zgodno vrijeme da spomenem i nase ruksake. u njima smo imali i vrece za spavanje i podloske i kuhala i kile i kile hrane, kao pravi planinari na izletu, a na nogama teske gojzerice. bili prava sprdacina od ekipe, u odnosu na ostale. posebno smijesno smo izgledali kad smo te ruksake nakon hodanja natrpali i na bicikle, vozimo se mi tako po makadamima, prilicno brzo, sa 60-litarskim (i jednim 80l !!) ruksacima na ledjima, gojzerice kloparaju i furamo downhill. nevidjeno nesto. balansiranje na zavojima, adrenalin jer njusimo skori kraj muka, strme cestice, gustanje, finish utrke je bio za pamcenje!
kako smo stalno bili medju zadnjima ("medju" znaci da smo se neko vrijeme probili cak i na predzadnje mjesto te zavrsili zajedno sa jos jednom ekipom) tako smo kasnili na sve dobre stvari utrke. nisu nam dali jahati konje, sto je bila jedna disciplina, nisu nas pustili na Klek na absail, sto nam se najvise svidjalo, ali kad smo dosli na cilj barem su svi bili tamo da nas docekaju.
nikad kao tada nisam vidio takve orgije u jelu. imali smo neogranicenu klopu, sto smo svi iskoristili ko ekipa iz socijalne menze, daj sto das i stavi kolko stane na tanjur i tako po par puta repete svaki od nas. Nakon toga smo cijeli dan lezali u krevetima nasih hotelskih soba. Zapravo, tu orgiju u klopi smo imali i prije te trke, sjecam se da su tamo u Begovom Razdolju s nama u hotelu bile i neke misice na "pripremama" i da nisu mogle vjerovat kako zderemo. U godinama koje su uslijedile na svakoj trci gdje imamo svedski stol pokusavamo ponoviti to zdranje, ali vise to nije to, prizori prvo sretnih, polaskanih, pa onda zabrinutih i na kraju ocajnih kuhara ostaju u neizbrisivom sjecanju
Post je objavljen 03.10.2004. u 00:23 sati.