Marketing
ARS Velenje 2004
24.6.-27.6. 2004. Napokon jedna velika utrka za 4-clane ekipe. Ipak je to kraljevska disciplina u pustolovnom svijetu, tu veliku ulogu igra timska dinamika, medjuljudski odnosi i otvaraju se sasvim novi izazovi povezani s tim. Sanda je moja stalna partnerica iz ekipe sa hrvatskih trka, a sad smo se dogovorili sa dva Slovenca da napravimo mix ekipu Hr-Slo, Rajko i Iztok su iz okolice Velenja i znaju kraj jako dobro a Rajko je i jedan od najuspjesnijih na Hr utrkama. Mene je narocito privukao karakter utrke, cak 120km hodanja! Od cega 90km u komadu. Odlican trening za predstojeci Velebit trekking. Problem je jedino mogao biti u tome da su Sanda i Rajko vrhunski bikeri, pa cemo Izi i ja mozda imati problema drzati tempo.
Pocelo je s 3km plivanja s perajama po jezeru, uz jaki pljusak. Znali smo da smo izvrsna ekipa, vrlo jaki, pa nas ni impresivne ekipe iz Poljske, Engleske, Ceske, Slovenije... i najuspjesnija nasa Hrvatska nisu preplasile, krenuli smo jako. Isplivali smo treci, krenuli na prvi kratki trk kao drugi i odmah na pocetku bicikla izbili na vodece mejsto. Kisa je pljustala, vjetar puhao, temperatura padala, a mi se dizali. Poceo je jaki uspon, sto nam odgovara i zacas radimo razliku. Kad je poceo makadam i jos zesci uspon svi smo se smjeskali, ovo je trka za nas! Ali nesto nije valjalo sa mojim bicom, od uzimanja sa tranzicije nesto je lupalo i preskakalo kod zadnje masinice. Pokusavao sam porihtati napetost sajle pa granicnik ali nikako ne prestaje. I taman da cu opet sici, taman da ce Rajko doviknuti da stanem jer da ce puknuti lanac i KRCK! stvarno, ode lanac. Ne vjerujem. Stojimo ko ukopani, zabezeknuti zlom srecom. Pokusavamo pokrpati lanac na hladnoj kisi i gubimo dragocjene minute, da ne spominjem tjelesnu toplinu koja samo curi. Prelaze nas dve,tri, cetri ekipe. Nekako krecemo dalje, ali odmah ponovno puca, opet krpamo, sad vec jako pothladjeni i sad puca i drop out. Vise ne mozemo nista, ocajni guramo bicikl da se bilo kako docepamo slijedece tranzicije i planinarenja. Usput jos uspijevamo i zalutati i odlazimo 10km u krivom smjeru. Kad smo konacno skuzili di smo vec smo bili na rubu odustajanja, dugi spust po ledenoj kisi u neko mjesto nas je potpuno zaledio, tresli smo se nekontrolirano. Nekih pola sata smo bili bolesno pothladjeni i lezali u predvorju hotela pokriveni stolnjacima i plahtama koje nam je dao suosjecajni decko sa sanka hotela u Črnoj.
Kako smo se oporavljali, vani se pojavilo i sunce, tako se vratila i zelja za borbom. Nazvali smo organizatora, uzicali dozvolu da nastavimo sa posudjenim biciklom (dovezli ga Rajkovi i Izijevi frendovi) i krenuli prema kontrolnoj tocki. Koja je bila na brdu s kojeg smo se upravo spustili. I tako se mi penjemo 700m da se vratimo na stazu, a prema nama se spustaju ekipe koje su prosle kontrolu. I svi se cude. I svi su oni ispred nas. Gore smo dosli kao 27. I onda je poceo lov
Zestoko nabruseni nesrecama koje smo uspjeli savladati krenuli smo ganjati poredak. u slijedecih 15 sati nas napredak je izgledao ovako, pozicije na KT redom: 27,20,13,12,12,11,5. To 5. mjesto je do kraja utrke pruzalo jos kakve takve sanse za napad na prva tri, sto bi i uspjeli da nije bilo gadnih navigacijskih problema obje noci. to smo si ipak sami krivi, dok nam je onaj prvi peh djelo nekoga tko je tovario bicikle na kamion i sredio mi mjenjac. ali, obicaj je na pustolovnim trkama da potpises na pocetku da si za sve sam kriv, pocevsi sa samim dolaskom. jos smo uspjeli dobiti i jedan sat kazne zbog spd-cipela ostavljenih na jednom biciklu. organizator je vjezbao strogocu na nama, ali nismo se bunili, jer konacno da se netko i drzi svojih pisanih pravila. stiskali smo mi i dalje, ali nas je napokon unistila druga noc i teski navigacijski problem oko jedne KT, gdje su se pogubile i sve druge ekipe koje je tu uhvatila noc. bio je to blair witch project, vrtili smo se po malom komadu sume ukrug, nailazili na druge jednako izgubljene ekipe, neke smo nalazili i pod drvecem kako spavaju sklupcani i ocajni, dolazili nazad na polazno mjesto sa raznih strana.
kad smo i to rijesili pred zoru snasao nas je konacni udarac, curi se napravili takvi zuljevi da nije bila u stanju hodati, a i jedan od deckiju je potpuno pao iscrpljen nespavanjem dvije cijele noci. tu smo odlucili odustati, tj. ostaviti dvoje stradalih i nastaviti izvan konkurencije nas dvojica. nismo stigli daleko, jos smo obavili jednu KT i onda i mi nabili zuljeve na stopalima i stali. zavrsilo je 15 od pocetnih 35 ekipa. sjajna utrka, sa dramaticnim preokretima, bili smo na vrhu, pali na dno i vratili se na vrh. da bi opet potonuli na dno. trku dugu 260km su prvi zavrsili Poljaci, za 39h. organizacija je bila super, osim peha sa mojim bicom koji nas je prakticki izbacio iz trke, toliko volontera sa toliko volje nisam nigdje drugdje vidio. voznja biciklima po tunelima starog rudnika je bila famozna, treking po Pohorju i Koroskem je bio za pamcenje. prosli smo i Pecu, jedan od vrhova koje spaja K24, valjda najjaca treking tura Slovenije, barem od onih na kojima se ljudi utrkuju. ideja je da se u 24 sata popne na 4 visoka susjedna vrha, staza duzine oko 80km. za mene savrseno, ovo sam odmah prigrlio kao jedan od buducih projekata
Post je objavljen 10.10.2004. u 11:44 sati.