malo drugačiji sportovi

Deset godina je prošlo, red je prisjetiti se...

Dakle sljemenska traversa. Slučajno sam došao na prvu i slučajno došao deset godina poslije.

Pred 10g imao sam 80kg na startu i završio prvi, sad 95kg i završio zadnji (m) :))) S cca 50% sporijim vremenom.

Da li se je još netko sa ciljne liste 2008 tako uprasio? Čisto sumnjam. Neka imena su i tam i tu 2018.vidim da npr Letz ili Terz imaju dijametralno suportni trend reza od mene :), prokleti mršavci! ostali se drže tu negdje ili su bolji. Pa kaj je ovo, svi trče osim mene?!

Prvi put sam ovaj put: skratio makadam po zelenim strelicama-lajkam, skratio zavoj kod zelingrada, otišao u Zelini desno po cesti, išao u dućkas prije kraja trke, prošao stazu bez treninga 2mj-lajkam. Teško je to hodati,lakše je trčati.

Prokleti mršavci. Idem smršavit. Opet.

link se čudno ponaša pa ide tu...
link na reze

našao sam nešto smiješno na starom iratnemok blogu:
meni sigurno nije nitko poznat, ja ne poznam "normalne" tipove. ti koji se ostave sporta i okuce, ozene, o-djece i o-trbuse i pocnu ici s autom an brdo su za mene presli on the Dark Side (seti 23.06.2005. 12:37)

Počelo je sa tradicionalnim Mosorskim planinarskim maratonom. koji se u organizaciji tog HPDa održavao dosta godina, kad smo mi saznali za njega. Nekako početkom 2001-2, kad smo bili totalno zaluđeni pustolovnim utrkama i treninzima, saznali smo Soldo, Marko Didak i ja da postoji ta neka maratonska tura po grebenu Mosora, a onda i da postoji "rekord" te ture (i to u trenutnom vlasništvu nekoliko dečkiju iz Markovog i mog PDS Velebita). Negdje ću iščeprkati link na vijest o tom rezultatu, znam da su pobrali tada i neke lijepe pohvale u PDu.
Uglavnom mi se popalili da idemo ganjat taj rekord. Pa su čini mi se 2001g Soldo i Didak otišli na Mosor, bez mene jer sam ja zaglavio na frendovoj svadbi baš taj vikend. Uz grmljavinu i nešto kiše i većinom u društvu super penjača i pustolova iz Splita, Ivice Matkovića Matana napravili su super vremena, a Soldo i rekord oko 6:04, koliko se sjećam, Marko nešto sporije i onda i Matan za njima.
Godinu kasnije nam se križala neka druga trka sa terminom Mosora pa ja, već lud od želje za ganjanjem reze, tek 2003 napadam to po prvi put. Uz silna gubljenja na nepoznatom terenu završavam u skoro istom Soldinom vremenu. Tad se mjerilo neuštimanim satovima s kazaljkama i nije se furalo mobitele, pa nismo bili ziher koliko je to točno ispalo, zaključak je pao da je reza "izjednačena", a da budem ziher radije sam si računao 6:05. Soldo je te godine išao polakše, u društvu Sande koja je tad postavila ženski rekord, ali se ne sjećam koliki, taj je možda skinut 2006 od Ane Ješovnik.

Al Soldino vrijeme je bilo i dalje cilj, pa tako 2004g eto mene opet. Ovaj put u društvu Pustolova. Uz tešku južinu i kišu završavam za nešto preko 7h, samo još njih 2 su taj dan prešla cijeli greben.
I taman da ću 2005 skinuti taj rekord kadli navukoše se na Mosor i ostali trekeri, sad već dobra i jaka družina, pokret je populariziran i privukao je i neke prave jurilice. Tad je Elvir rasturio sa svemirskih 4:56, malo ispred gazele Rajkovića, počelo je prvo zlatno, klasično, doba trekinga i najjači Mosorski preleti. Te sam godine bio blizu dvojice jurilica dok nisam dobio strašne grčeve pod samim Kozikom, od onda svake godine na tom mjestu određujem di sam sa trenutnom kondom. I palim mentalnu svijeću. Reza oko 5:27, a kod Kozika prešao me stari pustolov Kapović sa valjda rezom karijere, a uz njega i Perica.

Još veća pomama je nastupila 2006g, sa ludo dobrim Brajkovićem na čelu, s velikim rivalom Modrušanom za petama. Strašan fajt po mokrom grebenu, ode rekord na 4:34. Da li je ovo netko kasnije skinuo? Možda Golub na nekom kasnijem maratonu, nikako da ga pitam. Te smo godine popili gadne batine od kamenja mi koje je kiša uhvatila na spustu.

Onda se prestalo ići na taj planinarski maraton, hodači i trkači su se razdvojili, trekeri su dobili novu igru - grebening, Jagoda organizatorica, sa drugačijom stazom i manje samog grebena. Te 2007.g je bila već i manja navala za trekingom, tako se meni zalomila opet jedna pobjeda, ispred Mauricia. Mislim da smo čak isti dan išli po grebenu mi i planinari po staroj trasi, baš me pucala sjeta i tuga za oriđiđi stazom i đipanjem po stijenama od Klisa. Ali ajde, barem smo malo počeli upoznavati i okolicu Mosora, ne samo uvijek isti greben. Tad sam preživio najtežu dehidraciju u životu, uz onu sa prvog Velebita sa Soldom.

Rožman Silvo dobiva 2008, ispred starog lisca i davnog rekordera Solde, ja sam s Elvirom i Darijom krenuo jako i onda se blesavo pogubili, velika šteta za tu priliku.
Pa 2009 novi igrač Bili (Dragomir Čović), lokalac iz Gata, uzima za samo par sekundi ispred našeg Mukkija. Te godine nas je Jagoda kao šećer na kraju iz Omiša digla na forticu, meni je to bilo strašno simpatično, kao da te na pariškom maratonu pred cilj potjeraju stubama na Eiffelov toranj i onda se strmoglavljuj dole u borbi za poredak.

I onda je počelo Age of Golub tj Pešić, 2010g 40min ispred Bilija (on bi vjerojatno rekao "Bilog", ali šta mogu kad mi je Šošić napunio glavu s citatima iz Maratonaca). Te se godine slabije sjećam, sigurno je opet bilo pakleno vruće i opet mi je Vanja pred kraj pobjegao napred, opet su Elvir i Darija bili tu, neka igra po grebenu i okolo... nešto smo se Jura i ja ganjali pa jako izgubili, pa opet sreli pa opet lutali. Miris roštilja sa onog planinarskog doma mi je tad otkrio KT.

Opet Golub 2011, sad 1:40 ispred Line. Tu sam ja bio totalno out, bez konde, ali sa fix idejom da probam u 10. Teško mučenje po glanc novoj stazi, dosta novih lokacija, forsanje rezultata bez volje i na kraju jedva nekako. Navuči ćemo to 10. mjesto (od muških, a zapravo 11 ukupno) u "top10", za potrebe marketinga i priča za unuke. Pamtim po zlu onaj KT na nekom drvu na nekoj livadi iznad staze, gdje sam spušio čisti 10/10, a i onaj meni bezvezni skretanac na vidikovac pred kraj, s povratkom istim putem.

I onda jučer na monstrum izdanju utrke Golub 2 i pol h ispred Vukelića i Anice. Opet ja bez neke volje, ali sad sa finom kilometražom u bazi i istim ciljem. Teren je ko nikad prije bio okolo-naokolo, sve samo ne Greben. Ajde ipak malo, pol sata do Kozika i onda dole. Zapravo su ona bespuća po grebenčićima do kt2 i kt3 bili i ok dijelovi, skakutanje. Posjeta Zvjezdanom selu nakon ... 21-22 g od prvog puta? Spaljena šikara, ona uvala do pod Botajnu, i naročito neprobijena staza puna trnja do Cetine mi se nisu dopali posebno. Što zbog vrućine i zamalo sunčanice, što zbog gadnog trnja i ogrebotina. Prijelaz rijeke jako fora detalj-odlično za hlađenje tabana i pranje od znoja, a završni uspon na Imber, tako blizu cilja po cesti, pravi mentalni test volje. Tu sam se čuvao za završni fajt za ulazak u 10, ali su masa ljudi tu već pukli i otišli cestom. Da li zbog ozljeda ili im je svima jednostavno prekipjelo u onom trnju ispod kt 9? Tako da sam imao lijepu šetnju preko Imbera u društvu lokalca Tonija, pa sam mogao na miru proživjeti svih 10g u par ponavljanja u glavi. Uz puno "e sad ne moram više nikad na Mosor", misija je završena.
Pa je tako ovo za ne zaboraviti tih ludih 10 godina, muke, znoja i krvi po Mosoru i okolici. Tek pred možda 2g sam skontao da imam svake godine na tim trkama rezu u top 10 i da bi se moglo dogoditi da zaokružim zgodnu priču: 10 u 10.
Ovako je to izgledalo za mene:
2003. 1mj
2004. 1mj
2005. 5mj
2006. 7mj
2007. 1mj
2008. 5mj
2009. 7mj
2010. 8mj (9 ukupno, Darija ispred)
2011 10mj. (11 ukupno, Nikolina Šustić ukupno druga)
2012. 5mj (ukupno 6, Anica Hribar ima diobu drugog mj)

I sad stvarno više ne moram na Mosor. A da li ću? Mislim da ne. Baš mi je nekako dosta kamenjara i šikara i okolnih grebenčića. Osim jednog dana možda opet na stare staze, na originalni cijeli Greben. Skakutati
Velike zahvale svim organizatorima, od Pejše preko Jagode do Bilog, i svim njihovim volonterima i frendovima po čukama, što su nam omogućili, olakšali, otkrili ove ganjaone po Mosoru i okolici.

"Žumberak oko sto km", pretumbavanjem tih elemenata smo spontano došli do logičnog naziva trke Že100ko. Tu je raspis, a opis mi se piše jer imam pametnijeg posla pa je ovo dobar način ne-rađenja istog.
Krenuli smo iz Samobora, cca od Vugrinščaka, oko 4:03, nas 20tak. Kaj se tiče mojih prolaza, a do Ječmišta to je plus-minus sve isto i za Pandžu jer smo otprilike išli skupa lagano prateći rano odbjeglog lakonogog Mukkija... Šoićeva 5h16, Jarušje 6h10, Šimraki 6h54, Gornja Vas 7h52, Ječmište 8h50. Dalje solo Vodice 9h33, Pliješ 9h48, kod Miklavža u Sloveniji 10h55, Gera 11h21, Sošice 12h29, slap Sopot 12h57, Kekić d. 13h31, Hartje 14h29, Kalje 15h15, Slap Brisalo 16h15, Zečak 17h59, Dragonoš 19h02, Jap 19h31,dalje se ne sjećam točno , nisam više bilježio, uglavnom završili par minuta prije ponoći i isto tak ispod 20h.

Solo sam dakle išao sve od Ječmišta, preko krasnih livada, sreo Sablju, Peću i Renata Požgaja pod Gerom (nakon 30min mog zabrijavanja u Sloveniju), a stigli su me tek u kanjonu Brisala kad sam se već gadno počeo vucarati i kupati po potocima. U tom kanjonu kad se dođe do srušenog mlina, e predaleko si, vrati se 100m nazad i tu staza ide gore. Željene čevape sam nažalost propustio, malo prerano došao na Sopot. Do kraja smo išli više manje skupa u četvorki, s tim da je Pećo pomalo iscurio zbog žulja. Jaki noćni usponi na Plješu i Okić sa jurnjavom za ciljanim vremenom i fini tempo pred kraj, u pravom jakom ultraškom društvu. Prekrasan dan, divan teren.
Konda gore, kile dole, to te ja pitam. Mislim da je ovo prvi put nakon jeseni 2008g da sam zagrebao ispod 80kg, a nakon ovoNovogodišnjeg prasenja na 85 žive vage.

Živo se sjećam vaganja po silasku s baznog logora Annapurne, kad sam imao lebdećih 72kg. Nakon toga sam do doma već uništio 5kg junk fooda i ubrzo se krenuo "oporavljat" tak da taj oklop masti još tešem. Al ove godine to sve ide dole, tako mi ahilovih tetiva (osim ako one kažu drugačije).

Uđoh u ovu godinu najdeblji ikad u ovom životu, 85kg, pa peglam ovu ligu komplet, u nastojanju da skinem taj ruksak sprijeda.
Dakle prvo kolo 4.1., ujutro, neloše, južina i samo malo snijega i leda tu i tamo. Meni paše, leđa me ukočila samo na 5 minuta oko stupa2, sjećam se kako sam nekad puzao ovo prvo kolo, u bolovima. Do kraja fino, lagano. Pri vrhu konačno ulovio dugo proganjanog ispred sebe, Verb, pa od stuba prebacim nišan na slijedećeg naprijed. Zamalo. A na gelenderu se pokazalo da je to bio velkamlija, opet smo tu negdje ko i ... (pred)lani?
Dakle, velkamlija:debelo prase 1:0. Fight is on

ps: reze kažu 51:26, nekad sam sa tim vremenom+30sec bio 13-ti, sad 35., scena buja.
Večernje kolo ne brojim, azimut, zgubidana, 2:0 za starog Laca.

Tjedan dana kasnije, 11.1.11, pardon 12, i malo manje kila 83,6 recimo (jebo digitalne kineske vage osjetljive čudi) i mali napredak. Pušiona od Vukodlaka u zadnjim metrima, što je vrijedno svake osvete i neki egal sa matorim Lacom, osim kaj sam se zgubio na ULAZU U Grafičar! Ajmo reć 2,5:0,5, ko u šahu.

18.1. četvrto kolo , 82,6kg pred start, još malo prema gore. 2,5:1,5 s Lacom, saznao tko je TJ, a tko je Turk? I Ana G., kak ta fino ide... Možda sam malo pretjerao sa zagrijavanjem, došao Bikčom do Stare Pile (sad znam di je, zauvijek), pa lagano nazad. A na startu gomila (minus Verb i tri cure) svi po cesti, nekom novom varijantom koju ne bih znao ponoviti sam tak. Do pilane skupa, a onda lampice kud koja, na svakom križanju se roje podvarijante. Bilo je triput "uf kud sad, za kojima. Drž TJa"). Srećom je Vuki promašio svoj greben

7. kolo 1.2. Nakon pauziranja jedno kolo, pa promašivanje starta ujutro, dumb ass, opet se kažnjavam pojačanim kolom. Tj zagrijavanjem do kt1 tik pred start. 81kg, još malo manje. Reza tak-tak, čak i dobro s obzirom da sam išao jedinstvenom varijantom, dosta okolo. Slijedeći tjedan potvrditi ligu i onda početak pravih trekinga

Imamo 2 svemirca u trekingu i nigdje ni riječi o tome?! Ajde, osim klupskog priznanja rekorderu. Pa ja sad moram pisati o tome da bih imao šta čitati o tome. Kao nekad, tak je i počeo ovaj blog.

Komentiram s Klikerom kako ima dosta nabildanih na startu i da će biti pomor, s obzirom na vrućinu, a i sam broj prijavljenih na ultri. Ali iznenadit ću se.
U startu sam pratio Laca, Čičara, Štefa, ali odmah vidim da frcaju energijom a mene strah pucanja, jer sebe sam isto unaprijed otpisao tamo negdje na kraju Rujna, mog death valleya. No srećom se digla bura i počela nas lijepo hladiti. Divota, ovo zračno hlađenje će me spasiti, neće mi trebati vodeno hlađenje mjereno dekalitrama, kao obično.
I bi tako. Jaki refuli na putu za Sijaset su me odmah silno razveselili. Pa sam, nakon puštanja Laca & co prije Ivinih, sad malo pojačao tempo i za petama neobično jakom Pandži uspio fino stići do kontrole na sedlu. Tamo sam stao obući tajice i popričati s Bandijem dok čekam vodeće da siđu. Želim ih gledati na miru, jer procjenio sam da slijedi povijesni trenutak, tj moj jedni trenutak na trci gdje ću ih vidjeti, nakon rastanka još dolje na početku kanjona VP. I evo ih, jure Goran Lesjak, Ante Pešić, jedan meni nepoznati, a tu je i Kiki "ovaj čovek je neuništiv" Šivak, ponos stare garde trekera. Još čekam Bojana, on malo kasni i izgleda mi nekako nenabrijano. Tak, sad sam vidio po što sam došao na ovaj trek, trenutak za povijest, jer na ovu dvojicu sam se kladio u sebi, 60:40 za Gorana, da će rasturiti dan.

Do SvBrda i nazad se igram s vjetrom i počinjem najopušteniji i najduži prelazak grebena ikad. Ne žurim, razgledavam, uočavam detalje koje nikad nisam pa mi je greben prvi put sjeo u cijeloj dužini, nisam znao da ga tolko ima. Ne fajtam se sa Čertancom i Hanzom koji drže jaki zdravi tempo i prestižu me. Kod Marasovca odozada stiže nova zabava, čik fajt, Jelena pod napadom Tadeje i njenog štitonoše Carina, koji treka dobro ko nikad u životu. S njim sam trenirao 2008 za Annapurnu i divim mu se kako se podigao u formi. Taj čik fajt će potrajati jednakom žestinom i bez šparanja i taktiziranja do kraja, ali za mene do iza Račabuše kad i nih ostavljam. Ostavljam ISPRED sebe, to mi je najnovija fora :), Čekam daljnja zbivanja.

Tihomir Golub, do Stapa, stara izvorna manga Velebita, veteran i nosioc spomenice. Još jedan od danas jako dobro tempiranih tipova koje smještam ispod 24. Imaju onaj zdrav hod, jak, ekonomičan. Njega "ostavljam" na Stapu, gdje sami si priuštio tradicionalnu krizu, a na potezu Stap-Panos me preskaču prvo Loki, Perić,Senka & com a kasnije Pećina & buddy. Pa kaj je ovo danas, svi u sjajnoj formi?! Konačno pred Panosom nailazi skupinica mog tempa, Hanž, Mezga, BG Bojan, Marović... U vlakiću smo na Šugi i tu nas par idemo spat. Njima je dobro došlo, meni se učinilo dobrom konzervativnom politikom za plan da se što manje uništim a završim uredno. A i treba pričekati daljnje prolaznike. To su malo iza ponoći Igor i Mlakar, pa nas 5 odrađujemo do Konjevače kroz noć. Mezga i drugi Slovenac su izletili ranije, Marović je otišao bez spavanja, ali je naletio na minu zvanu Pasji Klanac pa će se opet pojaviti nekad sutra.

Tu nam se grupa i rastura, pod misterioznom Konjevačom s čudnim prilaznim putem, otprilike ravno gore, ko rampa na piramidu. Voaaa, koje brdo, bravo Šimune na ovome! Kad sam već tamo mislim si nema šanse da ikad opet penjem to brdo pa idem i na vrh, kad sam već tu blizu, prekrasan trenutak prije zore. Jelena u šatoru, izgubila fajt, kvragu, navijao sam za nju. Noga ok? Na silasku sa zorom zabavljam se gljivama i onda iznenađujem ljepotom Sadikovca, opet bravo za ovaj dio staze. Greben dolje na BO je divan singletrack kojim ću nekad i bicom. Tu odoše i Mlakar i Hanž, ja se lagano vucaram i skupa sa BG Bojanom prešetavam ostatak staze. Bez daljnjih događanja, osim nekog agenta provocateura, koji nam iz ko zna kojih pobuda provaljuje foru na Dabarskoj kosi, dok smo kontemplirali besmisleni spust i penjanje nazad. "Pa odite bez ruksaka dole", koja jeftina provokacija, bezveze tako zajebavati poštene napaćene ultraše. Baš me malo uzrujao lik. A onda još malo više dva fotoreportera, paparaca, na Dabru. Onak unose se u lice s fotičima, pokušavaju nam režirati trenutke odmora, "za bolju fotku" , ometaju nas dok pijemo i jedemo... fuj. Isto ko onaj napasnik na startu koji mi je doslovno gurnuo kameru u lice. Slikajte na stazi, to je ok, ovo drugo su vam loše fore.

Spust dolje očekivani horor kamenjara, pomalo bezvoljno finiširanje na pustoj rivi, otužni neki cilj jedne jako zabavne trke. Sve u svemu solidno provedenih 28h. I na kraju usporedba, 100 vs V140? Pa meni v140 ima priču, stil, dušu. Ovo je bilo onak, trka, ono drugo je Put. Jedino po čemu ću pamtiti ovu stotku je zvjezdana borba naših dvojice fantastičnih lakokonjanika, praćenih teškom konjicom (starim nepoderivim kljusetom) i gomilom jake pješadije. Lijepo je vidjeti za promjenu da većina završi iznad vlastitih očekivanja, mislim da je ovo mnogima bila injekcija samopouzdanja i sreće. Dakle pozitiva.

Gorane, savršena utrka, svaka čast, kapitalizirana vrhunska konda, uzmi ligu! Ante, ciljaj negdje oko top50 tamo di ideš nagodinu, možeš to, a to je već prava elita.

Klek challenge
06.12.2008. U 9,00h

"Start 24 satne utrke na Bjelskom kod izviđačkog doma. Utrka je bez upisnine i bez nagrada a cilj je u 24 sata što više puta popeti se na vrh Kleka i natrag. Svakom sudioniku utrke bit će osiguran obrok po završetku utrke te čaj i sokovi za vrijeme utrke. Svakom natjecatelju koji odustane unutar 24 sata biti će osiguran prikladan smještaj.
Uz članove alpinističke ekspedicije na Annapurnu pozvane su i ženska ekspedicija na Everest. Pozivamo sve građane da se odazovu bez obzira na rezultat. "

To je originalni tekst objave, a ja dodajem da je Bjelsko na 620m, a vrh na 1182m, dakle 562m razlike. Planinarski dom je na 1000m, do njega ima planinarskim hodom uspona 45 minuta, većinom kroz šumu, pa još 20 do vrha. Na ovom vršnom potezu ima nešto sitno sajli i kamenja.
Dodatak utrci - dan prije, u petak, je u Ogulinu projekcija fotki sa ekspedicije na Annapurnu 2, Pučko otvoreno učilište Ogulin, preciznije mala dvorana kina. Svi ste dobrodošli, na obje ove priredbe :)

9 godina nakon jeseni 1999, službenog početka mojih priprema za Himalaju :)

pogledajte pa javite ako skužite kakvu greškicu.

evo rezultata

Sutra krećemo u Chamonix, na ovogodišnju turneju oko MtBlanca. Ovdje je karta staze, za ovu godinu su složili 165km i 9400m uspona (i toliko spusta naravno), profil staze je ovdje, ak se ne otvori slika klik na francusku zastavicu lijevo.
Start je u petak u 18:30h





Pazi ovo,


The Ultra-Trail du Mont-Blanc® puts on its show !

At last a show all about cross-country running
With more than 30,000 practitioners in France, trailing world had to have its annual rendezvous

What more natural than to create this rendezvous at the time of
the world summit of cross-country running, the UTMB® !
In the context of the handing-out of race numbers for the races THE NORTH FACE® ULTRA-TRAIL DU MONT-BLANC®, UTMB® et CCC®, the show will be on Thursday 28th and Wenesday 29th August 2008 in the center of Chamonix.

Ultra-Trail® Show will take place under a 2500m2 tent and more than 70 exhibitors, equipment manufacturers, stockists, service providers and race organisers will thus be brought together under the sign of friendliness and sports ethics.
Due to the limited number of places, if you would like to participate, please reserve your place during the coming days.

znači 30,000 Francuza i -skinja se bavi ultratrailom! A kod nas? I šta još čekate vi koji niste bili tamo? Prijavljuj se masovno za 2009 kad krajem godine krenu prijave!!! To vam je totalni festival traila iliti trekkinga, vjerujte mi, nema boljeg.Zato ajde na treninge, ajde na Risnjak, Učku, i naročito Velebit trekinge skupljat bodove za kvalifikaciju!

Ako je netko nakon naše trke i kuknjave stekao dojam da je UTMB težak nek zna da uvijek može biti i gore! Evo profila La Petite Trotte a Leon, ultimativne šetnje koje je mene strah

UTMB 2008 je bio uspješan i dvoje frendova, a sad do daljnje obavijesti više ne razmišljam o tome. Ide nešto još ljepše

gomila fotki iz 2008.
Marco Olmo

Qubik Single Adventure Race je najnoviji izum iz majstorske radionice naših dragih entuzijasta iz Pazina - Trickera.. Nije mi se uopće dalo na nikakvu utrku taj vikend, ali ovo je ipak bila prva solo pustolovna - nešto što se ne propušta. I skupilo nas se stvarno dosta, 50 ultraš(ic)a i 20 lightera. To je jako lijepa brojka za našu pustolovnu scenu, izgleda da je naš pustolovni pokret opet oživio nakon prvog vala i onda par godina stagniranja. Među imenima se našlo nešto starih pustolova prvog vala pa nešto novijih pustolova, trekeri i nešto dobrih MTB vozača i triatlonaca, koji su na kraju i rasturili. Ipak je to bila sprint trka sa naglaskom na MTB vještine pa je to bilo i za očekivati.

Potoci i kanjoni su bili lajt-motiv trke za mene, uživao sam jurcajući kroz blatna korita i gledajući kako svako malo poneki pustolov trenutačno nestane usred koraka jer je pronašao rupu u dnu. Skok je bio super, zvučalo je kao počasna artiljerijska vatra, BUM ... BUM ... BUM svakih 10-15 sekundi po jedan slijeće u vodu. Nakon malo trekanja opet smo u vodi, dugo već nsimo imali ovakvu malo dužu plivačku dionicu. Zadnja koje se sjećam je bila u krasnom dubrovačko moru, a ovo je bilo po nekom bajeru obližnje ciglane, onak ... muljevito. Nije baš bio gušt, ali preživjeli smo i to. Bicikl je brzo prešao na makadame, prošao tik uz klasični istarski gradić na vrh brda - Gračišće. Vidjevši zidine oko ulaza odmah sam odlučio, ipak sam ja bio u turizmu a ne u trci, skrenuti u grad i malo pronjuškati oko starog centra - neprocjenjivo. Trebali bi iskoristiti te ljepote i staviti KTe po takvim gradićima gdje se može, stvarno ih se isplati vidjeti.

Spust koji je uslijedio je donio 5 minuta veselja pravim bajkerima, a tutlekima poput mene pol sata guranja bicikla i izmicanja projektilima (poput Rocca) koji su to vozili, to je inače profi staza za downhilaše.. Eto nam i osvježavajuće kišice. Taj tren je pasala, ali pred kraj sam po aslaftu gurao nizbrdice, jer mi je bic sa ćelavim gumama glumio Speedway, spuštao sam se postrance i na rubu kontrole. Tad je počela "Senijeva džungla", najteži orijentacijski dio. Tko je tu fulao jedini put gubio je po pol sata, sat. Ovisno o nemilosrdnosti prema opremi i vlastitoj koži, naime probijali smo se kroz gusto trnje i granje. I većina nas je na kraju spas našla u potoku po kojem smo se probili van na cestu. Mauricio je u tom potoku kod prebacivanja bica uspio prvo potopiti vozilo, a onda i sebe, preko glave u vodi na biciklističkoj dionici pa ti reci da je bilo dosadno :) !

Zahvale i pohvale organizatorima i povećem broju volontera! Jedina zamjerka trci ide na račun ne njih nego nekog domoroca, koji je maknuo KT14. Pa se vodeća grupa od njih 6 u čudu nad tom misterijom vrtila i vrtila oko križanja gdje je falila cvikalica. I na kraju je svih 5-6 proglašeno pobjednicima, pravi grupnjak muškaraca u tajicama na postolju. Naš vrli geMpard (gdje si ti bio?) bi rekao "koji pederluk!". Tko je malo kasnio
na cilj dobio je i tuširanje pod biblijskim potopom koji je pao s neba, light show od grmljavine usporediv sa pekingškim vatrometom (onim sa generalne probe koji su podmetnuli u prijenosu otvaranja) i sveopće navijanje kompletne postave koja se skutrila pod šatorom na cilju, vođena kamikaza-spikerom koji je usred tog potopa i gromova sjedio među elektronikom i elektrikom. I deset kila blata na bicu, jer je finish bio po kilometru glinene staze koaj se tak lijepo ljepila po gumama.

Bilo je super, hoćemo još utrka u Istri!!!

mogao sam lijepo poslušati riječi ("a što se ne bi išo kupat radije?") iskusne domorotkinje sa kontrole na Vagancu, koja je od svih ultraša bila iščekivana ko Vila Velebita, žena s vodom. pandan Bojanu na Mosoru. ako neki političar želi moj glas na bilo kojim izborima ikad više nek izvoli doć sa hladnom vodom u srce ovakvog nekog paklenog trekinga!
s obzirom da bi bilo krajnje kukavički odustati tamo di je najlakše tražio sam teži način da si skratim muku. pronašao sam ga u činjenici da sam se dovoljno izgubio u tri navrata da sam uspio prvi put u životu probiti neki postavljeni limit na nekoj KT i time dobio moralnu zadovoljštinu da fakat nisam zaslužio završiti trku. pa sam se diskvalificirao umjesto da odustanem. jadna isprika! propisao sam si već zasluženu kaznu, uskoro...

opet je bio super Šimunov treking, opet nas je puno dobilo pa tamburi, neki se provozali helikopterom (drž'se Goga!),
neki vozilom hitne (ne daj se Dudo!),ja se igrao Sizifa po siparima oko Manite peći i na još par mjesta,
a nastavio sam i svoje empirijsko istraživanje utjecaja sunčanice na trekere, još malo pa ću izdati radnju na tu temu.
sve te naše žrtve poslužile su da u najboljoj maniri relativistike uzdignu naše junake najdužeg dana, koji su smogli snage, koncentracije i prije svega motivacije i volje da završe cijelu stazu ultre. Slovenska trojka je bila dominantna od početka, prava šteta da trenutno nemaju dostojnu, dovoljno zainteresiranu domaću konkurenciju, jer bi im pobjede vrijedile još i više. na tom vrhunskom nivou ipak bi bilo lijepo vidjeti kojeg od naših šahovničara. dakle ne jadnih igrača šaha kakav sam ja bio u najboljim danima, nego neku od takvih zvjerki zbog kojih mašemo našim šahovnicama

meni je glavna zabava trke od te opet nesretne Manite bilo vaganje motiva za stati ili produžiti. tu je došla gadna kriza, samo me energetsko piće malo diglo. ali opet sam imao premalo vode koju sam ovdje morao svu žrtvovati, nisam imao rezerve za odigrati eventualne produžetke, ne daj bože penale. tako je to kad sve karte baciš na napad i očekuješ pobjedu u regularnom vremenu. a onda ti se dogode Turci. ne u srcu Hrvatske kao pred 500-tinjak godina ili noć prije trke, ovaj put su Turci bili u želudcu Hrvata.
ovaj trek sam si poklonio za rodjendan, s veseljem i hihotanjem sam se prisjetio tog detalja dok sam oko Marasovca provodio instant dijetu detaljno se prisjećajući svih obroka proteklih dana. "evo buraz, prva trećina života je sad, priznajmo tolko, prošla, a obilježavaš to rigajući na koljenima." ali sa smijehom. dakle bit će sranja još, ali dok se možemo smijati dobro je.

tu negdje na livadama Marasovca sam ostao bez teksta, što se trekinga tiče. iako sam prije toga pod pritiskom nevolja
buntovno proglasio stvar osobnom i stvarno se napenalio da završim krug, počeo sam malo previše kontemplirati o rečenom s početka teksta.
onak, ima u tom našem trekanju jako zabavnih momenata, napališ se na neke brežuljke, neku stazu, neki potok, meni je npr sada bio sveti cilj doći na Buljmu kako god jer sam htio omirisati vjetar na onim livadama. Nos mi je bio začudno budan, onaj neki ugodni miris koji je išao sa mnom negdje od ispod Rujna mi je pokazao Velebit u novom svjetlu.
neki trekinzi budu baš prepoznatljivi i pamtljivi po tim mirisima. i kud misli znaju sve otići od tih mirisa?! na sasvim
neke druga polja od onih kojim hodaš. volim kad misli tako putuju dok noge hodaju planinom.
divno je kad se može, kad se složi dan i prilika, kad se ljepote tako otkrivaju i nude same od sebe svakim novim korakom. i cijela atmosfera te priče raste kao u nekom filmu. onda se neke stvari jednostavno dogode i to se pamti. ne možeš to isforsirati, izvući na neku rutinu (bar meni to ne uspijeva, možda nekim profićima i tako ide), treba se štošta poklopiti i to određenim redom.
a postoji i druga varijanta, kad zapravo ne možeš, ma realno i ne smiješ! a jako želiš. kad te motiv dovuče
preko postojećih granica. nekad je neka nagrada previše privlačna i izazovna, iako cijena može biti jako velika poslije.
možeš si razmrdati tijelo i zdravlje, a ponekad si i malo sjebati si život ako zabriješ prejako. baš treba znat kad stat, koliko god teško bilo stat kad se jednom dobro krene ili ti je cilj tako napet.

a opet.... nemaš Najduži Dan baš svaki dan. nemaš onakvu romantičnu birtiju na otvorenom kao tu večer kad smo tamo dočekali ljeto. nas nekoliko na gornjem parkingu, muzika, šum potoka u mraku, zvijezde gore između litica, ledo škrinja, hladna piva, vjetar u krošnjama i na licima, dobro društvo.... ma samo je još logorska vatra falila! i čekaš one koji nisu stali.
možeš bit pametan i stati kad treba, nekad je očito da treba, al nekad treba i skočit i protiv pameti. ko tamo na Masleničkom mostu drugi dan, 3-2-1-bungeeee!!! ak ne skočiš ne buš nikad znao kak je to. stat il skočit?
da li će ti biti više žao zato što nešto jesi ili zato što nešto nisi napravio?

na kraju priče, ma glavno da je moving :)

Još ništa na službenom webu, ali Bojan ima nešto o Posavskom trekingu (koji je i dio naše lige, pa najviše zato i ovaj post) ovdje . Ako sam dobro shvatio ultra će biti 30km i 2km visinske razlike?
Za one koji malo bolje kuže slovenski jezik Bojan je sastavio par riječi o njihovom trekingu i ultimate slovenskom izazovu - SPPu na istom webu.

Dok su neki prijavili štetu na tenisicama, nastalu na nemilosrdnim škrapama, drugi su patentirali nove proizvode: tako je Hutinec izumio i ponosno primjenio Trekersku Ukrudbu, podmetače (od čini mi se poklopca za farbu za zidove) koji su imali zaštititi stopala od proboja škrapa u vlasnikovo stopalo. Pokazujući tragove u Ukrudbama nalik na otiske metaka u pancirkama, izumitelj je izjavio da je proizvod više nego uspješno prošao test.

Sama trka je ponudila više makije nego obično. Poveći broj ultraškrapera je zabavu, uz već poznate škrape, potražio skrečući sa puta i pokušavajući die-hard proboje po makiji. Koji su obično završavali tak da se skupina zapetljala u najgore šiblje i trnje. Na nekoliko neočekivanih stranputičnih mjesta moglo se u gustom šipražju vidjeti izdajničko njihanje grmlja, čuti lomljenje granja, cijepanje odjeće i (najčešće i najglasnije - Hutinčevo) psovanje sveg živog i neživog. Ja sam osim obilne doze običnog pašmakijanja uspio pronaći i ultra varijantu istog - prijećeći Zaglav dvaput u kontra smjerovima od uobičajenih izbio sam si zadnju snagu i šanse za poredak. Vrhunac je bio strovaljivanje u rupu, naglavce i na leđa, uz zapetljavanje u leglo trnja ko u paukovu mrežu. Pomalo nalik na svojedobno plivanje po borovini ispod Planine na RIsnjaku. Iako znatno bolnije. S obzirom da sam tu proveo nekoliko minuta pokušavajući se iskobeljati prigodno sam imenovao tu disciplinu prčenja Zaglava - Zaglavljivanjem.

Osim gomile koja je istraživala grmlje (možda da se prebacimo na tartufarenje?), neki su se i utrkivali. Slovenci opet koncentirani na utrku umjesto na zabavu ;), uz, opet, nepopularno grupno miroljubivo ulaženje vodećih u cilj. Čast su nam ovaj put spasile cure (sve tri prve naše) i lighteri. Za nagradu najvećeg promašivača sezone kvalitetnu kandidaturu je istaknuo Pakleni. Tražeći kontrolu u obliku lako uočljive crkvice na vrh brda on je prošao pokraj iste na neko drugo brdo. Koje, kako i zašto - ne zna ni on. Potom se vraćao u kontra smjeru pokraj svih nas na kt1, a nakon toga mu se kompas sasvim poremetio pa više ne zna objasniti ostatak svog dana. Mislim da se zapravo frajer samo htio provozati ušminkanim GSS supervozilima.

Tulum je malo šepao ispočetka, atmosfera mi se nije činila onak dobra kao prošlogodišnja. Ne znam da li zbog manje ljudi, većeg umora (ova planinarska je sve ultrastičnija), nedostatka podgrijavanja u liku euforičnih Mužikaša ili ko zna čega. Ipak jako dobre Angelsice su finim, čvrstim rockerskim zvukom konačno podigle uspavane škrapere na noge i kraj večeri je ipak bio rasplesan i veseo, kako ova entuzijastički organizirana trka i zaslužuje. Prijedlozi za drugu godinu: ubrzati raspodjelu ljudi po apartmanima, ako je moguće i plaćanjem apartmana unaprijed. Pojedinci su se prilično načekali da legnu spavati, to treba malo bolje riješiti. Vodu na stazi bi trebalo posebno označiti, neki su profulavali punktove, ali su nas ljubazni domoroci sve ipak spašavali svojim šternama. Imam dojam da je bilo manje ekipe usput na vanjskoj strani otoka, ili sam ja samo promakijao pokraj njih?

Sve ostalo je bilo na razini, ocjena opet vrlo dobra. Hvala domaćinima na još jednom lijepom i vrlo zabavnom vikendu na Pašmanu, na dobrodošlici i kaj reći nego - ponovilo se.

Prva vijest za ovu godinu je da su škrapperi u punom zamahu - pogledajte krasni novi izgled njihovog weba i najavu škrappinga'08
Jagoda potvrđuje da Mosor ide 26.4. - odmah zaprimi moju prijavu za ultru, to mi je i dalje najzabavnija utrka.
Šime najavljuje velebit ultru za ljetnji solsticij 21.6., pa bi se trka prigodno zvala "najduži dan" :)
Elvir je objavio raspise za Risnjak 7.6. i Učku 18.10.

Čekamo konačni kalendar lige i vijesti za ostale trke. Da li će ih biti, kada i gdje...?

OPENING OF "UTMB" ENROLEMENTS ON JANUARY 10TH 2008 AT 9 PM

Dakle ekipa za ultru: Darija,pakleni, Vanja, moi

Obećali "još malo težu" utrku nego dosad, jedva čekam tamo negdje na spustu prema Elizabeti kad prvi put počnem psovat i nabrajat šta me sve boli. A to je tek prva noć :)

Kompanjoni, uživati ćete ko da ste u raju.